preko vode do slobode

Nedjeljni rucak bio odlican i zavrsio brzo (dio uspjeha je i u tom). Preda mnom ostatak poslije podneva, vani hladno, mrak pada brzo.
Trebam razbibrigu. Kino. Nesto lagano, neopterecujuce, kicasto, roomanticno, jedan chick flick par excellance.
Sreca da se daje La La Land, film posvecen Hollywoodu i umjetnicima u usponu, on glazbenik, ona glumica, zaljubljuju se i plesu i sviraju.
Pa to bi trebalo biti to. (OK, OK, krivo. Nitko nije spomenuo chick flick. To sam si ja zamislila).
A osim aduta u obliku Goslinga (mmmm) i Stone (hajde moze proci) film je i
dobitnik raznih Globusa, potencijalni kandidat za Oskara, novi CHicago ako ne i Cabaret.
Miljenik kritike u svakom slucaju. Ne znam za publiku. Publika se jos nije oglasila. Ili bar ja nisam cula da se oglasila.

Populjuvat ce me pravi filmofili mozda, oni koji idu u kino da bi analizirali reziju, svjetlo, ton, sliku, duge kadrove, homage ovome ili onom reditelju... Neka

La La Land nije ispunio moja trivijalna ocekivanja.
Za razliku od mog apsolutno najomiljenijeg Cabareta, i odicnog Chiicaga, ovo ce ostvarenje vjerojatno pasti u zaborav prije nego se uzvanici otrijezne nakon oskarovskih tuluma.

Zapravo, nije istina da nisam cula da se publka oglasila. Cula sam. Na kraju projekcije. Mukom. Ali ne onim bremenitim, ispunjenim suspregnutim uzdasima nakon zaista odlicnog filma, nego supljom tisinom u kojoj se moglo naslutiti samo neizreceni Whiskey Tango Foxtrot (ili WTF) ????
Neka ovo nikom ne bude preporuka sto ciniti (ili sto NE ciniti). Podjite, gledajte, uzivajte. Ja zbilja nisam.