DODJOH.....

d
o
b
r
o

j
u
t
r
o

a
j

d
a

v
i
d
i
m
o

c
i
j
i

j
e

p
r
s
t

b
r
z
i

A jeba tebe jes uporna :)

dođe mi da zmerim taj tvoj font kad već nemrem nekaj drugo? ka bi rekla boža...sažmi to malo...oduzmi pixele da slika bude manje oštra!

jutro a zast nevicete na mene
kao svi bloski vip-ovci hehe

samo zato jer imamo simpu

Zašto?Ovo je demokratski blog :)

a

z
a
š
t
o

T
i

m
i
s
l
i
š

d
a

m
i

n
e

z
n
a
m
o

t
a
k
o

p
i
s
a
t
i

?

Vidim Sanći da ti stoji(blog)!

Lajkam

hehhe horny nist ja nemislim
jes vidio jucer graje
a ima vec tu su vikali isto na nekoga
pa je jedan calimero objasnjavao
na naslovnici je uvjek isti broj blogova bez obzira na velicinu duzinu i sirinu
al to dok neki skuze....
djaba im njihove skole i sav bloski staz ;)))

perce danke
plava bla bla ;))))

heheh rex pa meni uvjek stoji ;)))

M
a

n
e
k
a

s
e

b
u
n
e
,
t
o

j
e

nj
i
h
o
v
o

p
r
a
v
o
.
K
a
o

š
t
o

j
e

i

T
v
o
j
e

d
a

p
i
š
e
š

k
a
k

ž
e
l
i
š
.

paz horny sra i kako pises
inace oma i tebe u kos zajedno s mnom
pa stacemo onda
rece vid opet slingeraja ;)))

P
a

n
a

t
v
o
m

b
l
o
g
u

p
i
š
e
m

i
s
t
i
m

s
t
i
l
o
m
.
.
.

pa da horny na mom mos kak os ;)))

M
o
š

i

T
i

n
a

m
o
m
:)

hehehe vis kak se mi kuzimo
a ja jadna mala glupaca nepismena ;))))

D
a

b
i

r
e
č

r
e
k
e
l
.
.
.

horny jesil bio sinoc u Armaniju
svi u Armani samo ja ne ;((((((((((((

J
e
s
a
m
:)

Ivan i Luka su bili nerazdvojni u osnovnoj skoli…nije bilo stvari u kojima se nisu slagali no Ivan je ubrzo otisao zivjeti u Njemacku kod roditelja i nakon kratkog dopisivanja prekinuli su kontakt. Proslo je 15 godina od tada i jednog dana slucajno nabasaju jedan na drugoga.. Nakon sto su odlucili da se uz pivo ispricaju i podsjete na davne dane… dogovore se da se nadju na veceri… iako oboje kuze da nemaju vise puno zajednickog osim izbljedelih memorija iz djetinjstva… Tako se njih dvojca uskoro nadju na veceri i pocnu pricati o zivotu. Luka zavrsava doktorat iz fizike a Ivan je uspjesan poduzetnik i posjeduje nekoliko firmi. Osim sto su se tokom veceri na
repertoaru nasle zenske, sise, auti, nogomet, politika…dosli su i do pitanja opstojnosti boga!
Ivan se ne moze nacuditi Luki koji tvrdi da je bog izmisljotina isto kao sto su vile i Djed Mraz izmisljotine…

Ivan: Ali kako gledas na cinjenicu da vecina ljudi na ovoj zemlji vise ili manje vjeruju u nesto? Ako svi ti ljudi vjeruju u Boga, ne implicira li to da neceg tu ima?

Luka: Bojim se da je takav argument prilicno bedasti! Vecina ljudi je vjerovala da je zemlja ravna i da se sunce okrece oko zemlje. Ispostavilo se da je vecina ljudi bila u krivu, nije li tako?

Ivan:Ok, priznajem da su bili u krivu!

Luka: Kao sto vidis vecina moze biti u krivu. Kvantiteta ne implicira istinitost.
Samo zato sto vecina vjeruje u boga to nije istovremeno pokazatelj da on i postoji.

Ivan:Recimo da si u pravu kad kazes da vecina “moze” biti u krivu, ali veca je mogucnost da je vecina ipak u pravu, zar ne?

Luka:Ne jer vecina njih nema pravi razlog zasto vjeruju u boga, tj ni sami ne znaju zasto vjeruju u boga!

Ivan: Kako to mislis da ih vecina ne zna zasto vjeruju u boga? Ne mogu govoriti u necije tudje ime, no ja znam zasto ja vjerujem.

Luka: Pa mnogi koji vjeruju u boga su jednostavno nasljedili svoje vjerovanje. Od malih nogu nam se ideja boga ugradjuje.. vecina prigrli religiju i boga bez da se upita ima li njihova vjera u boga tvrdu podlogu I da li je bazirana na razumu…?

Ivan: To ne objasnjava zasto sam ja vjernik. Kao dijete me nisu slali u crkvu, cak mi ni sami roditelji nisu bili religiozni.

Luka: Drugi razlog zasto mnogi vjeruju u boga je zato sto je jednostavno ugodnije i lakse vjerovati u ideju da nismo sami i da ima netko dobar, svemoguc i sveznajuci tko nas pazi i samim tme daje nasim zivotima smisao…
…ali samo zato sto je to jednostavniji i ugodniji nacin… nije adekvatan a ni razuman dokaz da bog postoji…

Ivan: Ja sigurno ne vjerujem u Boga samo zato sto je tako lakse ugodnije zivjeti. Isto tako bilo bi ugodno vjerovati u Djeda Mraza i dobre vile pa opet ne vjerujem u njih. Ne postoje dokazi da vile I Djed Mraz postoje i zato ne vjerujem u njih, no postoji dokaz da Bog postoji i zato vjerujem u njega.

Luka: Kako mislis postoji dokaz da bog postoji?

Ivan: OK ti si znanstvenik i kao takav sigurno vjerujes da je svemir nastao kao posljedica Big Banga!?

Luka: DA

Ivan: Moje pitanje je sto je uzrokovalo Big Bang? Zasto se desila eksplozija?

Luka: Nemam pojma, to je jos uvijek misterija?

Ivan: Da to je velika misterija. Na kraju svega sve ima uzrok, zar ne? Stvari se ne dese samo tako. Eksplozija se nije SAMO desila. Morala je imati uzrok. Netko je morao upaliti fitilj, zar ne?

Luka: I guess so.

Ivan: Ako sve ima uzrok onda je i Big Bang morao imati uzrok. Ako postoji Bog to bi zasigurno rijesilo misteriju sto je uzrokovalo Big Bang. Zato vjerujem da je razumno pretpostaviti da Bog postoji. Bog objasnjava zasto se Big Bang desio. Bog je upalio fitilj.

Luka: Bojim se da ti je argument plitak i dalje nisi pruzio adekvatan dokaz da bog postoji…

Ivan: Rekli smo da sve sto postoji mora imati uzrok, zar ne? Sve ima uzrok, znaci svemir je imao uzrok, znaci Bog mora postojati kao uzrok svemira…

Luka: No koji je uzrok boga, sto je stvorilo boga onda?

Ivan: Pretpostavimo da Bog nema uzrok, preptostavimo da je bog nesto cemu ne treba uzrok… ako bog ne treba uzrok onda je misterija rijesena

Luka: Ali sad kontradiktras samog sebe. Zapoceo si argument tvrdeci da sve ima uzrok, a sada kazes da nema bas sve uzrok, bog ga nema.

Ivan: Ali kad sam rekao sve ima uzrok nisam mislio da bas apsolutno sve ima uzrok… mislio sam sve osim Boga.

Luka: Znaci ti kazes da postoji iznimka u pravilu da sve ima uzrok, iznimka je bog

Ivan: Da Bog je iznimka…

Luka: Da, ali ako mora postojati iznimka...zasto onda sam svemir ne napraviti tom iznimkom? Koji razuman razlog navodis sto boga stavljas na pocetak kao uzrok svega? Priznajem da postoji misterija oko pocetka svemira… zasto je postojalo nista radije nego nesto… no zato sto nesto predstavlja misteriju ne moramo se zadovoljiti najednostavnijim rijesenjem samo zato sto lijepo zvuci.

Ivan: Ok recimo da si u pravu, no evo boljeg argumenta. Pogledaj moj sat na ruci. Zamisli da ides pustinjom i odjednom naidjes na isti ovakav sat. Pitat ces se kako je taj sat dospio tu? Imas dvije opcije. Prva je… da je sat dizajniran od strane inteligentnog bica.. za odredjenu svrhu…kako bi ljudi mogli znati tocno vrijeme.
2. opcija je da je sat napravljen zajednickom akcijom valova, vjetra i prirodnih snaga. Oni su skupa napravili sat bez ikakve pomoci dizajnera. Koja opcija ti se cini prihvatljivjom?

Luka: Pa 1. opcija je nekako vise uvjerljivija

Ivan: U pravu si, sat nije kao kamencic stvoren od strane prirode.

Luka: u pravu si...

Ivan: U stvari sat ima odredjenu svrhu i zato je razumno pretpostaviti da je bio dizajniran od strane nekoga. Znaci mora postojati i dizajner, zar ne?

Luka: tako je

Ivan: sad pogledaj u moje oko. Oko je inace vrlo kompliciran organ, puno kompliciraniji od sata ili bilo ceg drugog sto covjek moze napraviti. Kao i sat i oko ima svrhu. Sada te ja pitam… kako je doslo do toga da tako nesto savrseno poput oka postoji? Koja je veca mogucnost…da je oko slucajni objekt ili da je dizajnirano od strane nekoga. Posto smo ustvrdili da oko ima odredjenu svrhu onda mozemo insinuirati da postoji i dizajner. Dizajner je BOG!

Luka: Znas da je taj watchmaker argument filozofima i radio najvece probleme… no sve dok se nije pojavio Darwin i prirodna
selekcija nam objasnila i tu misteriju…Luka Ivanu objasni prirodnu selekciju (nadam se da je ja vama ne trebam )

Ivan: ok, recimo da samo oko nije adekvatan dokaz opstojnosti Boga… no ako ne mozemo dokazati da Bog postoji...isto tako ne mozemo dokazati da Bog ne postoji…nije li onda najrazumnija opcija ostati neutralan oko samog pitanja opstojnosti Boga?

Luka: Ne mislim tako, bas naprotiv mislim da ako ne postoje dokazi opstojnosti boga jedina razumna stvar je vjerovat da NE postoji.

Ivan: Ali zasto? Razmisli samo o pitanju postoji li zivot negdje drugdje u svemiru. Cini se da trenutno ne mozemo dokazati da postoje neka inteligentna bica na drugoj planeti, ali isto tako ne mozemo dokazati niti da ne postoji… no mozda cemo to moci za nekoliko godina. Nije li u tom slucaju ipak najbolje prihvatiti neutralnu poziciju?

Luka: Slazem se s tobom sto se tice zivota u svemiru, no pitanje boga i njegove opstojnosti je sasvim drugacije.

Ivan: Kako to mislis?

Luka: Za to sto ne postoji nikakav dokaz o postojanju boga kao rezultat adekvatne opservacije, no vjerujem da mozemo reci da na neki nacin imamo dokaz o postojanju inteligentnog zivota negdje drugdje u svemiru.

Ivan: Koji dokaz, jos nismo otkrili zivot na drugoj planeti….

Luka: Istina. No mi znamo da je zivot evoluirao na ovoj planeti i znamo da postoji bezbroj drugih planeta u svemiru. Sanse su da postoje planete slicne nasoj... u tom slucaju cini se skroz nemogucim da zivot nije evoluirao barem jos na jednoj takvoj planeti.

Ivan: Nisam bas siguran da je razumno vjerovati da postoj inteligentan zivot na nekoj drugoj planeti iako nemamo dokaze za to... no da je nerazumno vjerovati u Boga za kojeg isto nemamo dokaze da postoji...

Luka: Gle, koliko je razumno vjerovat u vile i djeda mraza. Imamo li isto tako dokaza da oni ne postoje? Mislis li da je razumnije ostati neutralan oko pitanja njihovog postojanja nego NE vjerovati u njih?

Ivan: Pa moglo bi se reci da je malo bedasto, infantilno i nerazumno vjerovati u vile i Djeda Mraza…

Luka: Po cemu onda nije bedasto, infantilno i nerazumno vjerovat u boga?

Sad se Luka vec naljutio.

Ivan: Da li ti impliciras da svi mi koji vjerujemo u Boga a to ukljucuje i neke velike ljude cak i same znanstvenke… da smo svi mi bedasti, nerazumni i infantilni?

Sad je Luki malo neugodno, vidi da je svojim razmisljanjem uvrijedio Ivana i pokusava se izvuci…

Luka: Pa nisam bas tako mislio, nego…

Ivan: OK, da ne bi ispalo da sam ostao bez argumenata i izvlacim se na politicku korektnost… odgovorit cu na tvoj argument. Cak da je nekima analogno vjerovanje u Boga i vjerovanje u Djeda Mraza i vile ista stvar… one ne vuku iste implikacije. Vjerovanje u Boga moze imati pozitivan efekt, moze ti promjeniti zivot na bolje, dati nadu i volju, moze te uzdignuti… Nitko ne vjeruje u Djeda Mraza i vile zato sto mu to daje nadu i volju za zivotom...

bravo meni je to super druzenje
steta sto je blog podjeljen na tabore
bilo bi super kad bi se ponekad druzili i kao ljudi

"Bez poštovanja nema istinske ljubavi."
"Bolje je znati malo ali temeljno, nego mnogo i površno."
"Čitanje neke dobre knjige korisno je po zdravlje kao i tjelesno vježbanje."
"Čovjek nikad ne odobrava zlo u sebi, i tako zapravo nema zloće iz načela, nego samo zbog nepridržavanja načela."
"Da bi se izbjegle zablude, mora se njihov izvor, privid, otkriti i nastojati objasniti."
"Dobronamjernost može biti bezgranična, jer se tu ništa ne mora učiniti. No, s dobročinstvom je već teže."
"Dužnost prema samome sebi se sastoji u tome da čovjek očuva ljudsko dostojanstvo u vlastitoj ličnosti."
"Glavni su uzroci predrasuda: oponašanje, navika i sklonost."
"Gledajmo na život kao na dječju igru u kojoj ništa nije ozbiljno osim poštenja."
"Htjeti postati djelomično boljim čovjekom uzaludan je pokušaj."
"Imaj hrabrosti da se služiš svojim razumom."
"Iskustvo bez teorije je slijepo, ali teorija bez iskustva je samo intelektualna igra."
"Istinoljublje je osnovna i najbitnija crta karaktera. Čovjek koji laže nema karaktera."
"Jedna od najboljih i najčistijih radosti je odmor poslije rada."
"Kad bi žena mogla birati da li da o njenom prijestupu sudi muški ili ženski sud, za svog bi suca sigurno izabrala prvi."
"Lijepo je ono što nam godi, a da pri tome nemamo nikakav interes."
"Ljubav je stvar osjećaja a ne volje, te ne mogu ljubiti zato što hoću, a još manje zato što moram; stoga je obavezna ljubav glupost."
"Meditiranje treba da prati svako čitanje i učenje. Pod meditiranjem treba shvatiti umovanje i metodično mišljenje."
"Mi ljudi na kraju nemamo nikoga osim nas, dakle učinimo najbolje od toga."
"Mnogo znati mora onaj koji druge treba da podučava da s malo znanja budu mudriji."
"Muškarac je ljubomoran ako ljubi; a žena ako i ne ljubi."
"Nikad i ništa ne izaziva pobunu više od nepravde. Sva druga zla koja trpimo nisu ništa prema ovom."
"Nitko me nema pravo učiti kako ću biti sretan."
"Pametni ljudi više nauče od budala, nego budale od pametnih ljudi."
"Prosvjetiteljstvo nije zahtijevalo ništa drugo nego slobodu čovjeka, i to onu neiskvarenu slobodu, prije svega, šta god da sloboda značila u tom kontekstu, naime, onu slobodu koju svojim zdravim razumom može upotrijebiti u svim dijelovima javnog života."
"Smrti se najmanje boje oni čiji život ima najveću vrijednost."
"Strasti su za razum rak rana."
"Svaka politika treba da se pokloni pred moralom i samo tako se može nadati da će dostići, makar i polako, onaj stupanj kad će moći blistati trajnim sjajem."
"Svi postupci koji se tiču prava drugih ljudi nepravični su ako njihova maksima nije podobna za publicitet."
"Što je više navika u nekog čovjeka, to je manje slobodan i nezavisan."
"Tko ne radi, gine od dosade, i zabavama je svakako omamljen i iscrpljen, no nikada okrijepljen i zadovoljen."
"Tko svoju želju zna zadovoljiti - pametan je. Tko ju zna obuzdati - mudar je"
"Upitamo li se da li valja gledati na ljudski rod kao na dobru ili lošu vrstu: moram priznati da se baš nemamo čime pohvaliti."
"Već je dovoljno veliki dokaz razboritosti kad čovjek zna da pita pametno."
"Zakonodavstvo se zasniva na principu ograničenja slobode svakoga na uslove pod kojima može postojati sloboda onog drugog i to po zajedničkim općim zakonima."
"Znati da bi se predvidjelo, predvidjeti da bi se djelovalo."
"Znanost je organizirano znanje. Mudrost je organizirani život."

Immanuel Kant (1724-1804) is one of the most influential philosophers in the history of Western philosophy. His contributions to metaphysics, epistemology, ethics, and aesthetics have had a profound impact on almost every philosophical movement that followed him. This article focuses on his metaphysics and epistemology in one of his most important works, The Critique of Pure Reason. A large part of Kant’s work addresses the question “What can we know?” The answer, if it can be stated simply, is that our knowledge is constrained to mathematics and the science of the natural, empirical world. It is impossible, Kant argues, to extend knowledge to the supersensible realm of speculative metaphysics. The reason that knowledge has these constraints, Kant argues, is that the mind plays an active role in constituting the features of experience and limiting the mind’s access only to the empirical realm of space and time.

Kant responded to his predecessors by arguing against the Empiricists that the mind is not a blank slate that is written upon by the empirical world, and by rejecting the Rationalists’ notion that pure, a priori knowledge of a mind-independent world was possible. Reason itself is structured with forms of experience and categories that give a phenomenal and logical structure to any possible object of empirical experience. These categories cannot be circumvented to get at a mind-independent world, but they are necessary for experience of spatio-temporal objects with their causal behavior and logical properties. These two theses constitute Kant’s famous transcendental idealism and empirical realism.

Kant’s contributions to ethics have been just as substantial, if not more so, than his work in metaphysics and epistemology. He is the most important proponent in philosophical history of deontological, or duty based, ethics. In Kant’s view, the sole feature that gives an action moral worth is not the outcome that is achieved by the action, but the motive that is behind the action. And the only motive that can endow an act with moral value, he argues, is one that arises from universal principles discovered by reason. The categorical imperative is Kant’s famous statement of this duty: “Act only according to that maxim by which you can at the same time will that it should become a universal law.”

o oroz dobro jutro
aj prevedi ;)))

K
r
e
l
e
c

t
i

j
e

o
d
l
u
č
i
o

m
i
n
i
r
a
t
i

b
l
o
g

ko bi reko oroz zna i francuski ;)))

L
i
z
?

bla




bla




bla



bla




bla




bla




bla




bla




:)))))))))))))))))))))

hahahh horny
ti oma mislis na "one stvari"

J
o
š

m
a
l
o

p
a

ć
e

c
i
j
e
l
e

k
n
j
i
g
e

c
/
p

.
.
.

Pregledni članak UDK 165.1: / I. Kant
Primljen 21. 03. 2007.
Mladen Živković
Don Cvjetka Marasovića 6, HR–21480 Vis
mlazivko@inet.hr
Znanost i religija u okviru
čistoga uma
Sažetak
Iako opsežan, ovaj članak ima skromnu svrhu: sažeto i što je moguće jasnije iznijeti osnovne
Kantove teze za promišljanje odnosa znanosti i religije, te pozvati na pomnjivo iščitavanje
njegova opusa, kako bi u promišljanje odnosa znanosti i religije išli s Kantom, a ne mimo
njega. Kantov opus nudi intrigantne povode da ga se pokuša isčitavati s ovoga stanovišta.
Polazište je dano rezultatima Kritike čistoga uma. U njoj treba potražiti odgovore na pitanja:
Kako je moguća priroda, iskustvo, spoznaja prirode i sama prirodna znanost? Nakon
toga biti će potrebno u istom djelu vidjeti kako Kant zasniva praktičnu slobodu koja omogućuje
moral koji je osnova religije. Konačno, trebat će vidjeti koje posebnosti ima na umu
zasnovana religija.
Ključne riječi
Immanuel Kant, pojava, iskustvo, znanost, razum, priroda, prirodni zakon, sloboda, moral,
duša, Bog, krajnja svrha, etička zajednica
Uvod
Kant je Kritici čistoga uma namijenio značajnu ulogu: počistiti korov od
prethodnih pokušaja u metafizici i izravnati teren za novu zgradu u kojoj će
se naći pretpostavke za odgovore na sva metafizička pitanja! Uzor je za taj
zamašni zadatak matematika koja, kako kaže Kant, od doba Grka kroči sigurnim
putem znanosti, a od novijega doba tim putem ide i fizika. Kant kaže da
su one to mogle postati tek kad su izvršile svoj unutarnji obrat ili revoluciju.
Ta revolucija dogodila se u fizici kada se um odvažio prići prirodi na osnovi
svojih načela, kada se više nije dao voditi od prirode, te kada je na osnovi tih
načela postavljao prirodi pitanja na koja je tražio odgovore eksperimentom.
Kant smatra da još nije bilo sličnog obrata u metafizici te si on stavlja u zadatak
provesti revoluciji u metafizici kritikom čistoga uma. Taj je obrat Kant
nazvao kopernikanskim. Kant kaže da je očito kako nije bilo ploda od one
do njega uobičajene metafizičke spoznajne pretpostavke prema kojoj se um
pasivno ravna prema stvarima. Kant će u Kritici čistoga uma1 pokušati vidjeti
da li će u metafizici biti napretka ako se pretpostavi da se stvari ravnaju prema
umu. Razrada toga pothvata sadržaj je njegova kritičkog opusa.
Kako bi se odgovorilo na pitanje što je priroda, te što je i kako je moguća
znanost o prirodi, Kant je morao u KČU razriješiti niz prethodećih pitanja.
1
Immanuel Kant, Kritika čistog uma, Nakladni
zavod Matice hrvatske, Zagreb 1984. Dalje će
djelo biti navođeno kao KČU.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
836 čistoga uma
Prvo je objasnio razliku između aposteriorne spoznaje (koja je iskustvena) i
apriorne (koja prethodi iskustvu). Zatim je objasnio razliku između analitičkih
sudova (sudovi koji ne proširuju naše znanje, već ga pojašnjavaju i počivaju
na načelu proturječja) i sintetičkih sudova (koji proširuju naše znanje).
Svi su iskustveni sudovi sintetički. Pošto znanosti imaju sintetičkih sudova
koji su apriorni, kao primjerice matematika i fizika, a to znači da su takvi
sudovi nužni i općeniti, potrebno je odgovoriti na pitanje: kako su mogući
sintetički sudovi apriori? Odgovor na pitanje o njihovoj mogućnosti istom je
odgovor na pitanje o mogućnosti prirodne znanosti. Kako ni metafizika nije
bez sintetičkih apriornih sudova, to je potrebno vidjeti je li metafizika kao
znanost moguća. Pokazat će se da metafizika kao znanost nije moguća, pa će
trebati postaviti granice njezinih neosnovanih pretenzija. Budući da čisti um
ne može stati kod tog negativnog spoznajnog rezultata, čisti će um potražiti,
a prema Kantu i pronaći svoje zadovoljenje koje neće biti na teorijskom nego
na praktičkom području. Praktični um daje osnovu za odgovor na pitanje o
mogućnosti morala, na kojem onda Kant temelji religiju.
1. Znanost u granicama čistoga uma
1.1. Utemeljenje matematike u transcendentalnoj estetici
Kant u prvom dijelu transcedentalne elementarne nauke, koji je naslovljen
transcendentalna estetika2 objašnjava što je pojava i čisti zor. Uvid u ove
pojmove predstavlja prvi korak što ga je neophodno učiniti da bi mogli doći
do odgovora na pitanje o mogućnosti znanosti i znanstvene spoznaje. Pojava
ima materijalni, osjetilni, iskustveni aposteriorni sadržaj i apriornu, iskustvu
prethodeću formu. Forma pojave sređuje raznolikost pojava i dana je apriori
u našoj duši. Ono u čemu se osjeti mogu srediti ne može samo biti osjet. Ta
forma mora se moći razmatrati odvojeno od svakoga osjeta. Čiste predodožbe
su one u kojima se ne nalazi ništa što pripada osjetu. Ovu čistu formu osjetilnosti
Kant naziva čisti zor. To su prostor i vrijeme koji ostaju kada se apstrahira
od svekolike osjetilne danosti. Prostor i vrijeme nisu pojmovi, već
apriorne forme zrenja. Prostor kao apriorna forma zrenja omogućuje matematiku
kao znanost. Svi su matematički sudovi sintetički i apriorni jer imaju
nužnost koju ne mogu dobiti od iskustva. Prostor i vrijeme kao apriorne forme
zrenja ne pripadaju stvarima o sebi, već pojavama. Stvar o sebi bitna je sastavnica
Kantove koncepcije. Ona je korelat pojavama i ostaje nespoznatljiva.
Iz rečenoga uviđamo da su sintetički sudovi apriori mogući samo tako da se
apriorne forme zrenja – prostor i vrijeme – ne odnose na stvari o sebi, već
svagda samo na pojave i predmete mogućega iskustva. U transcendentalnoj
estetici element spoznaje jest zor. Pomoću njega predmeti su nam dani. Zorovi
mogu biti empirijski, odnosno iskustveni, pa dakle aposteriorni, ili čisti,
i apriorni. Zor je empirijski (aposterioran) ako je u njemu sadržan osjet koji
pretpostavlja zbiljsku nazočnost predmeta. Čisti zor (aprioran) nastaje kada
predodožbi nije primiješan nikakav osjet. Čisti zor sadržava samo formu pod
kojom se nešto promatra. To su ukratko rezultati transcedentalne estetike.
U drugom dijelu transcendentalne elementarne nauke (transcendentalnoj logici)
Kant na početku objašnjava da se predmet pomišlja pomoću pojma. Mišljenje
jest akt spontaniteta duše, za razliku od osjetilnosti koja je primalačka,
receptivna moć duše. Pojam, kao i zor, može biti ili čist ili empirijski. Čisti
pojam sadržava samo misaonu formu nekoga predmeta uopće. Zor i pojam su
u spoznaji ravnopravni i ne mogu se lučiti, a još manje hijerarhijski nadređivati
jedan drugome, kao što je to bio slučaj u dotadašnjoj filozofiji, stoga:
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
837 čistoga uma
»Misli bez sadržaja su prazne, zorovi bez pojmova su slijepi.«3
Bez zrenja ostaje naše znanje prazno.
1.2. Transcedentalna analitika
kao osnova prirodoznanstvene spoznaje
Transcendentalna analitika, kao dio transcedentalne logike, izlaže elemente
i načela čiste razumske spoznaje bez kojih se ne može pomišljati nikakav
predmet. Transcendentalna analitika jest logika istine, za razliku od transcendentalne
dijalektike, koja um treba očuvati od privida što nastaje kada
razum u praznom mudrovanju sama formalna načela čistoga razuma primijeni
materijalno na tzv. predmete koji nam nikako ne mogu biti dani u pojavi.
Kantov pothvat polazi od tablice dvanaest kategorija. To su svi čisti pojmovi
sinteze što ih razum apriori sadrži u sebi, te s njima može nešto razumjeti, tj.
pomišljati neki objekt dan u raznolikosti zrenja. Sustavnost ove podjele Kant
izvodi iz načela moći suđenja, tj. mišljenja, i to ne slučajno, induktivno i rapsodički,
kako je to, kaže Kant, napravio Aristotel.4
1.2.1.Transcendentalna dedukcija
Transcendentalna dedukcija5 objašnjava kako se pojmovi apriori odnose na
predmete. E mpirijska dedukcija ovdje Kanta ne zanima, jer ona pokazuje
način kako je neki pojam dobiven iskustvom i refleksijom o tom iskustvu.
Polazište za transcendentalnu dedukciju jest konstatacija da se apriori odnose
na predmete prostor i vrijeme kao forme osjetilnosti s jedne, i kategorije kao
pojmovi razuma, s druge strane. Kategorije se mogu deducirati samo transcendentalno,
a nikako empirijski. Prostor i vrijeme čisti su zorovi koji apriori
sadrže uvjete mogućnosti predmeta kao pojava, a sinteza u njima ima objektivnu
vrijednost, te Kant ovdje nema potrebe i njih deducirati. Kategorije razuma
ne pretpostavljaju uvjete pod kojima su predmeti dani u zrenju, stoga
se ovdje javlja teškoća na koju nismo naišli na području osjetilnosti: Kako
subjektivni uvjeti mišljenja mogu imati objektivnu vrijednost, tj. sačinjavati
uvjete mogućnosti svake spoznaje predmeta? Kant ovu teškoću ilustrira na
pojmu uzroka kao posebnoj vrsti sinteze. Pojam uzroka zahtijeva da iz nekoga
A nužno i prema općenitom pravilu slijedi neki B. Pojave nam daju slučajeve
iz kojih se vidi što se obično događa, ali nikada da je posljedica nužna. Sintezi
uzroka i posljedice pripada dignitet koji se ne dade empirijski izraziti. Kako
iskustvo pored osjetilnog zrenja sadrži pojam, to će pojmovi o predmetima
uopće biti apriorna osnova svake iskustvene spoznaje. Kategorije su te pomoću
kojih je moguć predmet iskustva.
»Pojmovi koji sačinjavaju objektivni osnov mogućnosti iskustva upravo su zato nužni.«6
Ovdje Kant zamjera Lockeu da je bio nekonzekventan kada je pojmove koji
su osnova iskustva izveo iz iskustva, te se odvažio u spoznaju onoga što nadilazi
iskustvo. Hume je skeptički izjavio da se s tim pojmovima ne može dalje
2
KČU, transcedentalna estetika, str. 33–49.
3
Isto, str. 49.
4
Isto, str. 62.
5
Ovo, izuzetno važno poglavlje, na str. 66–84,
Kant je preradio u drugom izdanju KČU. Nažalost,
time nisu otklonjene teškoće za razumijevanje
ovoga teksta.
6
KČU, str. 69.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
838 čistoga uma
od iskustva. Kant tvrdi da niti Hume nije dobro postupio, jer postojanje čiste
matematike i prirodne znanosti obara njegovu tezu.
Kantova dedukcija kategorija u svom polazištu ima tezu da se samo pomoću
kategorija može pomišljati kakav predmet. Podsjetimo se da je Kant mišljenje
odredio kao spontanitet pojmova. Također je bilo pojašnjeno da receptivitet
(osjetilnost) može samo povezana sa spontanitetom (mišljenjem) omogućiti
spoznaju. Spontanitet dolazi u svakoj spoznaji i osnova je trostruke sinteze:
sinteze aprehenzije (primanja) predodžbi kao modifikacija duše u zrenju, njihove
reprodukcije u uobrazilji i njihove rekognicije u pojmu.
»Ova trostruka sinteza upućuje na tri izvora spoznaje koji omogućuju sam razum, a pomoću
njega svako iskustvo kao empirijski produkt razuma.«7
Prolaženje i sabiranje osjetilne raznolikosti posao je sinteze aprehenzije. Ova
sinteza mora se izvršiti i apriori glede predodžbi koje nisu empirijske. Sintezu
reprodukcije u uobrazilji Kant pojašnjava na primjeru brojenja i povlačenja
crte. Kad bi, naime, gubio iz vida prethodne dijelove crte pri prelaženju na potonje
dijelove crte, ne bi mogla nastati predodžba crte kao cjeline i nijedna od
prije spomenutih misli, pa ni najčistije prve i osnovne predodžbe o prostoru i
vremenu. Sinteza aprehenzije osjetilne raznolikosti nerazdvojno je povezana
sa sintezom reprodukcije u uobrazilji. Kako prva sačinjava transcendentalnu
osnovu mogućnosti svih spoznaja (empirijskih i čistih apriori), to reproduktivna
sinteza uobrazilje pripada transcendentalnim radnjama duše. Kant ovu
moć duše naziva transcendentalna moć uobrazilje.
Za pojašnjenje apercepcije naglašavamo da, prema Kantu, spoznajemo neki
predmet ako smo u raznolikosti zrenja postigli sintetičko jedinstvo. To je jedinstvo
moguće ako se zor mogao proizvesti pomoću funkcije sinteze prema
pravilu, koje reprodukciju raznolikosti apriori čini nužnom. Svaka spoznaja
zahtijeva pojam; on je s obzirom na svoju formu uvijek nešto općenito što
služi kao pravilo našoj spoznaji vanjskih pojava. Ovdje se Kant poslužio primjerom
pojma ‘tijelo’. Tako pojam o tijelu služi kao pravilo našoj spoznaji
vanjskih pojava. Kod opažanja nečega izvan nas neophodna je predodžba
protežnosti, a s njom i druge predodžbe koje se pridaju tijelu: neprobojnost,
oblik itd. Pojam je osnova jedinstva prema pravilu i obilježava ga nužnost.
Svakoj nužnosti osnova je neki transcendentalni uvjet.
1.2.1.1. Prvobitni i transcendentalni uvjet poimanja
jest transcendentalna apercepcija
To je središnji pojam transcendentalne dedukcije. Kant ju određuje kao čistu
prvobitnu, nepromjenjivu svijest.
»Numeričko je jedinstvo ove apercepcije, dakle, isto tako apriori osnovom svima pojmovima
kao što je raznolikost prostora i vremena osnovom zorovima osjetilnosti.«8
Ovo transcendentalno jedinstvo apercepcije čini mogućom vezu svih predodožbi
prema zakonima, tj. čini mogućim pojam. Ovo je jako važna teza koju
Kant formulira i na ovaj način:
»Tako je prvobitna i nužna svijest identiteta samoga sebe ujedno i svijest jednog isto nužnoga
jedinstva sinteze svih pojava prema pojmovima, tj. prema pravilima.«9
Bez transcendentalne apercepcije naša bi duša bila ispunjena, kaže Kant, kaosom
pojava i ne bi nikad mogla doći do iskustva, a jedinstvo sinteze prema
empirijskim pojmovima bilo bi posve slučajno. Uvjeti apriori mogućeg
iskustva
ujedno su uvjeti mogućnosti predmeta iskustva.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
839 čistoga uma
»K a t e g o r i j e nisu ništa drugo nego u v j e t i m i š l j e n j a za m o g u ć e i s k u s t v o
k a o š t o p r o s t o r i vrijeme s a d r ž e z a nj uvjete z r e n j a.«10
Pomoću njih se uz pojave mogu zamišljati objekti, pa imaju apriori objektivnu
vrijednost. Tako pojam uzroka nije ništa drugo nego sinteza prema pojmovima.
Kant naglašava da su isprazni i uzaludni svi pokušaji da se čisti razumski
pojmovi izvedu iz iskustva i da im se prida empirijsko postanje. Iskustvo uči
da nakon pojave obično slijedi nešto drugo, ali ne da nužno slijedi. Na čemu
se osniva empirijsko pravilo asocijacija, pita Kant, i odgovara da je to afinitet
raznolikosti. Predodžba općega uvjeta po kojemu se određena raznolikost
može postaviti zove se pravilo, a ako se mora postaviti zove se zakon. Sve su
pojave povezane nužnim zakonom u transcendentalnom afinitetu, a empirijski
afinitet samo je njegova posljedica. Priroda se upravlja prema našemu
subjektivnom načelu apercepcije. Ona je tek skup pojava, a ne stvar o sebi.
Priroda nam je dana ovisno o izvorima našega mišljenja. Ove Kantove teze
imaju dalekosežne posljedice, te upućuju na skromnost u svakom istraživanju
prirode. Sintetička načela općega jedinstva prirode ne mogu biti uzeta od prirode
ili od samih predmeta prirode, jer bi se to moglo dogoditi samo empirijski,
a takovo jedinstvo bi bilo samo slučajno. No kad se misli priroda, onda
se misli upravo nužna sveza, a ne neko slučajno jedinstvo. Pored apercepcije,
važnu posredujuću ulogu Kant pridaje uobrazilji.
»Mi dakle imamo čistu uobrazilju kao osnovnu moć ljudske duše koja je apriori osnovom svakoj
spoznaji.«11
Pomoću ove transcedentalne funkcije uobrazilje povezuju se osjetilnost i razum
jer bi inače davali pojave ali ne empirijsko spoznanje, iskustvo. Njome
povezujemo raznolikost zrenja s jedne i uvjete nužnoga jedinstva čiste apercepcije,
s druge strane. Zbiljsko iskustvo koje se sastoji od aprehenzije, asocijacije
i rekognicije pojava sadrži u ovoj posljednjoj i najvišoj moći pojmove,
koji omogućuju formalno jedinstvo iskustva, te svaku objektivno vrijednu
(istinu) empirijske spoznaje.
»Ova načela rekognicije raznolikosti, ukoliko se odnose s a m o n a f o r m u u j e d i n s t v a
u o p ć e, jesu dakle one k a t e g o r i j e.«12
Konačno to Kantu omogućuje da definira u ovom kontekstu prirodu.
»Dakle red i pravilnost u pojavama, koje nazivamo p r i r o d o m, unosimo mi sami u njih, pa ih
u njima ne bismo ni mogli naći, da ih mi ili priroda naše duše nije iskonski stavila u njih.«13
U prvobitnim spoznajnim izvorima naše duše apriori su sadržane subjektivne
osnove jedinstva, te su ti subjektivni uvjeti objektivno vrijedni. Objektivna
7
Isto, str. 72.
8
Isto, str. 75.
9
Isto. U hrvatskom prijevodu stoji umjesto riječi
pojava riječ pojmova. To onemogućuje
razumijevanje teksta: »Also ist das ursprüngliche
und notwendige Bewuβtsein der identität
seiner selbst zugleich ein Bewuβtsein
einer eben so notwendigen E inheit der Synthesis
aler E rscheinungen nach Begrifen, d. i.
nach Regeln, …« – Immanuel Kant, Werke,
Bd III, KdRV, WBG, Darmstadt 1983., I, A
108, str. 168.
10
Isto, str. 76.
11
KČU, str. 81.
12
Isto.
13
Isto.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
840 čistoga uma
pravila zovu se zakoni. Iskustveni zakoni proizlaze iz viših zakona. Najviši
potječu iz samoga razuma i nisu uzeti iz iskustva. Naprotiv, oni pojavama
pribavljaju njihovu zakonitost i time omogućuju iskustvo. Zato Kant može
sada kazati o razumu za zdravorazumsku i neosviještenu prirodnoznanstvenu
poziciju alarmantnu tezu:
»Razum je samo zakonodavstvo za prirodu, tj. bez razuma ne bi uopće bilo prirode, tj. sintetičkoga
jedinstva raznolikoga u pojavama prema pravilima.«14
Pojava nema izvan nas, nego one samo egzistiraju u našoj osjetilnosti, a osjetilnost
je moguća samo u jedinstvu apercepcije koje je transcendentalna osnova
nužne zakonitosti svih pojava u iskustvu. Pojave kao moguća iskustva leže
apriori u razumu i dobivaju svoju formalnu mogućnost od njega. Isto tako
zorovi leže u osjetilnosti, pa su prema formi samo pomoću nje mogući. Sam
Kant kaže da koliko god pretjerano i proturječno zvučalo treba reći:
»Razum je sam izvor zakona prirode, a prema tome i formalnoga jedinstva prirode… E mpirijski
zakoni samo su posebna određenja čistih zakona razuma… Pod njima poprimaju pojave zakonsku
formu, kao što sve pojave… moraju biti primjerene uvjetima čiste forme osjetilnosti.«15
Dakle, čisti je razum u kategorijama zakon sintetičkoga jedinstva svih pojava,
pa tek usljed toga čini mogućim iskustvo s obzirom na njegovu formu.
Čisti razumski pojmovi, čak ako se primijene na zorove apriori (kao u matematici),
pribavljaju spoznaju samo utoliko ukoliko se ti zorovi apriori, a
pomoću njih i čisti razumski pojmovi mogu primijeniti na empirijske zorove.
Kategorije pomoću zora daju spoznaju o stvarima samo ako se primijene
na empirijski zor, tj. one služe samo za mogućnost empirijske spoznaje. Ta
spoznaja zove se iskustvo. Ovim određenjem iskustva Kant određuje prirodoznanstvenu
spoznaju. Kategorije su primjenjive za spoznaju stvari samo ako
se te stvari prihvaćaju kao predmeti mogućega iskustva. Kant sažimajući
određuje prirodu kao cjelokupnost pojava (natura materlaliter spectata), a
kategorije su pojmovi koji joj propisuju zakone. Ti pojmovi se ne izvode iz
prirode niti se upravljaju prema njoj kao uzoru (jer bi tada bili samo empirijski).
Kant pita: kako to valja shvatiti da se priroda ravna prema njima?
»Evo rješenja ove zagonetke.«16
Nije, naime, ništa čudnovatije da se zakoni po kojima se ravnaju pojave u
prirodi slažu s razumom i njegovim formama apriori, tj. njegovom moći da
povezuje raznolikost uopće, od toga kako se same pojave apriori mogu slagati
s formom osjetilnog zora. Zakoni ne egzistiraju u pojavama, nego samo
relativno u odnosu prema subjektu, ukoliko ima razuma. Isto tako pojave ne
egzistiraju o sebi, nego samo relativno u odnosu prema ovom istom biću ako
ima osjetila. Pojave su samo predodžbe o stvarima koje ostaju nespoznate
prema onome što su o sebi.
Spoznaja koja je ograničena samo na predmete iskustva nije sva uzeta iz iskustva,
nego su čisti zorovi i čisti razumski pojmovi oni elementi spoznaje
koji se apriori nalaze u nama. Dva su načina objašnjenja nužnoga sklada iskustva
s pojmovima o njegovim predmetima: iskustvo čini mogućim pojmove
ili pojmovi čine mogućim iskustvo. Ono prvo glede kategorija i čistoga osjetilnoga
zora Kant dakako odbija. To bi bila pogreška generatio aequivoca.
Preostaje ono drugo, a to je neka vrsta sustava epigeneze čistoga uma.
1.3. Transcendentalna rasudna snaga
ili kako kategorije čine mogućim iskustvo?
Ako je razum moć pravila, onda je rasudna snaga moć supsumiranja pod pravila,
tj. moć razlikovanja stoji li nešto pod danim pravilom ili ne. Opća logika
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
841 čistoga uma
nema propisa za rasudnu snagu. Rasudna snaga je talent prirodnog razuma čiji
se nedostatak ne može nadoknaditi. Nedostatak rasudne snage Kant naziva
glupost.17 U prvom poglavlju transcendentalne doktrine rasudne snage baviti
će se Kant osjetilnim uvjetom pod kojim se jedino mogu upotrebljavati čisti
razumski pojmovi, tj. shematizmom čistih razumskih pojmova. U drugom se
bavi sintetičkim sudovima koji pod ovim uvjetima apriori proizlaze iz čistih
razumskih pojmova i koji su osnova svim ostalim spoznajama apriori, tj. bavi
se načelima.
1.3.1. Shematizam čistih razumskih pojmova
U svim supsumcijama predmeta pod pojam, predmet i pojam moraju biti istovrsni.
Kant koristi primjer tanjura i kružnice. E mpirijski pojam tanjura istovrstan
s čistim geometrijskim pojmom kružnice, te se okruglost koja se u pojmu
pomišlja u tanjuru dade promatrati. Čisti razumski pojmovi u usporedbi s
empirijskim (uopće osjetilnim) zorovima posve su neistovrsni. Zbog toga se
Kantu nameće pitanje,18 kako je moguća supsumcija zorova pod čiste razumske
pojmove, tj. primjena kategorija na pojave? To je objašnjenje ovdje nužno
za razliku od drugih znanosti. To mora biti nešto treće što je, s jedne strane
istovrsno s kategorijom, a s druge s pojavom i što čini mogućom primjenu
kategorije na pojavu. Ta posredujuća predodžba mora biti s jedne strane čista
i bez ičega empirijskoga, pa dakle intelektualna, a s druge osjetilna.
»Takva je predodžba transcendentalna shema.«19
U transcendentalnoj dedukciji saznali smo da je jedini način na koji nam
predmeti bivaju dani modifikacija naše osjetilnosti, da se kategorije mogu
primijeniti samo na pojave, a ne na stvari o sebi. Potom smo saznali da čisti
pojmovi apriori osim funkcije razuma u kategoriji moraju sadržavati formalne
uvjete osjetilnosti (naročito unutrašnjega osjetila) koji sadrže uvjet pod kojim
se kategorije mogu primijeniti na predmete osjetila. Ovaj čisti i formalni uvjet
osjetilnosti na koji je pojam u svojoj razumskoj primjeni restringiran. Kant
naziva shemom toga pojma, a postupak razuma s tim shemama – shematizam
čistoga razuma.
»Shema je sama o sebi u svako doba samo produkt uobrazilje.«20
Shema nije slika. Našim čistim osjetilnim pojmovima nisu nikada osnovom
slike predmeta, nego sheme. Pojašnjenje daje pet točaka..... koje su slika broja
pet. Ako ja tako naslikam broj stotinu ili veći, onda mi njihova slika neće
pomoći da je pregledam i usporedim s pojmom. Dakle, ako ja pomišljam broj,
onda je to više predodožba metode kako se neka množina pomišlja prema
određenom pojmu:
»Dakle tu predodžbu o općem postupku uobrazilje, kojim se pojmu pribavlja njegova slika,
nazivam shemom za taj pojam.«21
14
Isto, str. 82.
15
Isto.
16
Isto, str. 397.
17
Isto, str. 85.
18
Isto, str. 87.
19
Isto.
20
Isto, str. 88.
21
Isto.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
842 čistoga uma
Tako pojmu ‘trokut’ nije nikada adekvatna ni jedna njegova slika, jer je slika
uvijek ograničena na jedan konkretni trokut koji je uvijek samo dio cjeline,
npr. mogu nacrtati samo pravokutni trokut, samo istostranični, a nikada trokut
uopće…
»Shema trokuta može uvijek egzistirati samo u mislima, a znači pravilo uobrazilje s obzirom na
čiste oblike u prostoru.«22
Za ovaj shematizam našega razuma glede pojava, moć koja je duboko skrivena
u duši, Kant smatra da teško da ćemo je ikada izmamiti prirodi i raskriti.
»Slika je produkt empirijske moći produktivne uobrazilje, a shema osjetilnih pojava (kao figura
u prostoru) jest produkt i kao neki monogram čiste uobrazilje apriori pomoću kojega i prema
kojemu slike tek postaju moguće.«23
Sheme nisu ništa drugo nego vremenska određenja apriori prema pravilima, a
ova se po redu odnose na vremenski niz (kvantitet), vremenski sadržaj (kvalitet),
vremenski red (odnos ili relacija) i vremenski skup (modalitet) glede svih
mogućih predmeta. Sheme čistih razumskih pojmova jedini su uvjeti koji pojmovima
pribavljaju neki odnos prema objektima, tj. značenje. Zato kategorije
imaju samo empirijsku primjenu, jer služe za to da se pojave pomoću načela
apriori nužnoga jedinstva podvrgnu općim pravilima sinteze i da time postanu
podesne za iskustvo. Sheme osjetilnosti ograničavaju kategorije na uvjete
izvan razuma (osjetilnost). Shema je zapravo fenomenon ili osjetilni pojam
predmeta u skladu s kategorijama. Kategorije bez shema samo su funkcije razuma
za pojmove, ali onda ništa ne predstavljaju. Značenje dobijaju od osjetilnosti
koja razum realizira i ograničuje. U prethodnom poglavlju razmatrana
je transcendentalna rasudna snaga glede općih uvjeta pod kojima je ovlaštena
rabiti čiste razumske pojmove za sintetičke sudove.
Sada treba sudove koje razum proizvodi sustavno prikazati.
1.3.2. Sustav svih sintetičkih načela čistoga razuma
I ovdje se Kant oslanja na tablicu kategorija koja mu daje sigurno rukovodstvo
za sustav svih sintetičkih načela čistoga razuma, jer ta pravila nisu ništa
drugo nego pravila objektivne primjene kategorija. Iz toga proizlazi da su sva
načela čistoga razuma aksiomi zrenja (kvantitet), anticipacije opažanja (realitet),
analogije iskustva (relacija ili odnos) i postulati empirijskoga mišljenja
uopće (modalitet).
Čistome razumu, koji je moć pravila, valja zahvaliti to što uopće postoje pravila
u zbivanjima. Bez pravila ne bi bilo spoznaje predmeta. Čak prirodni zakoni
iako su načela empirijske razumske primjene, imaju neki izraz nužnosti
zbog razloga koji vrijede apriori i prije svakoga iskustva. Sažeto možemo
reći: svi zakoni prirode stoje pod višim načelima razuma, a iskustvo pridaje
slučaj koji stoji pod pravilom. Ima čistih načela apriori koja nisu izvedena
iz čistoga razuma, nego zora. Takvih načela ima u matematici, ali njihova
primjena na iskustvo, tj njihova objektivna vrijednost osniva se uvijek na čistome
razumu.
Matematička načela su aksiomi i anticipacije. Njihova je veza slaganje onoga
što ne pripada nužno zajedno. Za pojašnjenje Kant uzima dva trokuta koja
nastaju kad se kvadrat podijeli dijagonalom, a takva je sinteza istovrsnoga u
svemu što se dade razmatrati matematički.24 Ovu sintezu Kant dalje dijeli na
agregat, koji se odnosi na ekstenzivne veličine i koaliciju koja se odnosi na
intenzivne veličine.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
843 čistoga uma
Dinamička su načela analogije i postulati. Dinamička veza nije hotimična i
odnosi se na vezu bitka raznolikoga. Ova veza obuhvaća ono što nužno ide
zajedno, kao što učinak pripada uzroku ili akcident supstanciji – kao apriorna
veza neistovrsnoga i dijeli se na fizičku vezu pojava među sobom i metafizičku
vezu u moći spoznavanja apriori. Imena matematičko i dinamičko ne znače
da je riječ o načelima ovih znanosti, već je riječ o načelima čistoga razuma u
odnosu prema unutrašnjem osjetilu uslijed kojih sva matematička i dinamička
načela dobivaju svoju mogućnost.
I.3.2.1. Načelo aksioma zrenja kaže da su svi zorovi ekstenzivne veličine.25
Ekstenzivne veličine one su u kojima predodžba dijelova omogućuje predodžbu
cjeline. I najmanju crtu ne mogu si predočiti, a da je ne povlačim u
mislima. Isto je i s vremenom, gdje ja pomišljam sukcesivni tijek od jednoga
trenutka do drugoga, gdje se dodavanjem dijelova proizvodi jedna veličina.
Pošto je kod svih pojava čisti zor ili prostor ili vrijeme, to je svaka pojava
ekstenzivna veličina, jer se može spoznati u aprehenziji samo sukcesivnom
sintezom od dijela do dijela. Pojave su agregati (množine unaprijed danih
dijelova), a to nije slučaj kod svih vrsta veličina, nego samo kod onih koje si
predočujemo kao ekstenzivne. Slijedi Kantov dalekosežni stav o produktivnoj
uobrazilji kao osnovi geometrije.
»Na ovoj sukcesivnoj sintezi produktivne uobrazilje u proizvođenju oblika osniva se matematika
protežnosti (geometrija) sa svojim aksiomima koji izražavaju uvjete osjetilnoga zrenja apriori.
Pod tim pojmom jedino može nastati shema čistoga pojma u vanjskoj pojavi, npr. između
dviju točki moguć je samo jedan pravac; dva pravca ne zatvaraju nikakav prostor, itd. To su
aksiomi, koji se zapravo odnose samo na veličine (quanta) kao takve.«26
Aksiomi su sintetička načela. E videntni sudovi brojčanih odnosa (7+5=12)
jesu pojedinačni sintetički sudovi, sintetičke formule. Tu se radi o sintezi istovrsnoga
(jedinica), ako je riječ o broju (npr 2, 3 ili 5).Valja uočiti da Kant pri
ovoj sintezi istovrsnoga, koja se dešava pri brojenju, ne spominje sukcesivnu
sintezu produktivne uobrazilje.
1.3.2.2. Načelo anticipacija opažanja glasi: ono realno u pojavi, što je predmet
osjeta, ima intenzivnu veličinu, tj. neki stupanj.27
Pojave nisu samo zorovi nego imaju i materiju. To je ono realno u osjetu.
Svako osjetilo ima neku intenzivnu veličinu koja nije jednaka nuli, te je time
osjet uopće moguć. To je stupanj utjecaja na osjetilo.
»Svaka spoznaja kojom ja ono što pripada empirijskoj spoznaji, mogu apriori spoznati i odrediti
može se nazvati anticipacijom.«28
Kant ponovo naglašava da na pojavama ima nešto što se nikako ne može
spoznati apriori i u tome je razlika između empirijske spoznaje i spoznaje
apriori, a to je osjet ili materija opažanja. Ono realno u pojavi ima uvijek neku
veličinu, ali ne ekstenzivnu.
22
Isto, str. 88.
23
Isto, str. 89.
24
Vidjeti bilješku u 2. izdanju, str. 97.
25
Prema 2. izdanju, str. 98.
26
KČU, str. 91.
27
Isto, str. 100.
28
Isto.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
844 čistoga uma
»Onu veličinu, koja se aprehendira samo kao jedinstvo i u kojoj se mnoštvo može predočiti
samo pomoću približavanja negaciji = 0, nazivam intenzivnom.«29
Stupanj realiteta kao uzroka (bilo osjeta ili drugoga realiteta u pojavi, tj. neke
promjene) naziva Kant momentom. Svaki osjet, ma kako malen, ima neku
intenzivnu veličinu, tj. stupanj. Svaka crvena boja ima neki stupanj koji nikada
nije najmanji, a tako biva s toplinom, težinom, itd. Svojstvo veličina da
nijedan njihov dio nije najmanji mogući (ni jedan dio jednostavan) zove se
kontinuitet. Prostor i vrijeme jesu quanta continua i niti jedan njihov dio ne
može biti dan, a da nije ograničen (točkama i trenucima). Prostor se sastoji
samo od prostora, vrijeme samo od vremena. Točke i momenti (trenuci, Augenblicken)
samo su granice. Takve veličine mogu se nazvati i tekućima, jer
sinteza (produktivne uobrazilje) u njihovu proizvođenju jest tijek u vremenu
kojega se kontinuitet običava nazvati tečenjem ili protjecanjem.
1.3.2.3. Opće načelo triju analogija iskustva glasi »Iskustvo je moguće samo
pomoću predodžbe nužne povezanosti opažanja«.30 U II. izdanju KČU Kant
kaže da je iskustvo empirijska spoznaja koja pomoću opažanja određuje
objekt. Ono je sinteza opažanja koja sama nije sadržana u opažanju, već u
svijesti. To jedinstvo sačinjava bitnost spoznaje objekata osjetila. U iskustvu
su opažanja tek slučajno zajedno. Iz samih opažanja ne nastaje nužnost njihove
povezanosti, jer aprehenzija sastavlja samo raznolika empirijska zrenja
bez ikakve predodžbe o nužnosti veze pojava koja ih sastavlja u prostoru i
vremenu. Stoga je prema Kantu iskustvo spoznaja objekata pomoću opažanja.
U njemu se predočuje odnos u opstojnosti raznolikosti i to kako je objektivno
u vremenu. Samo se vrijeme ne opaža. Određenje objekta u vremenu moguće
je samo pomoću njihove veze uopće, dakle pomoću pojmova koji povezuju.
Ovi pojmovi sadržavaju nužnost; iskustvo je moguće samo pomoću predodžbe
nužne veze opažanja.
Tri su modusa vremena:31 trajnost, slijed i istovremenost. Zato će svakom
iskustvu predhoditi tri pravila svih vremenskih odnosa pojava, pa će ta tri pravila
omogućiti iskustvo. U analogijama iskustva riječ je o opstojnosti pojava
i njihovu međusobnu odnosu s obzirom na tu opstojnost. Opstojnost se ne
može apriori spoznati. Aksiome i anticipacije Kant je nazvao matematičkim
načelima, jer opravdavaju primjenu matematike na pojave i odnosila su se
na pojave glede njihove mogućnosti, učeći kako bi se glede zrenja i onoga
realnoga njihova opažanja mogle proizvesti prema pravilima matematičke
sinteze. Zato se kod njih mogu primijeniti pravila brojčane veličine, a s njima
određenje pojave kao veličine. Tako se stupanj osjeta sunčanog svjetla može
iskazati kao 200 000 mjesečevoga i apriori određeno dati, tj. konstruirati.32
Posve je drukčije ovdje gdje se opstojnost pojava apriori svodi pod pravila.
Opstojnost se ne dade konstruirati, pa će se analogije odnositi samo na odnos
opstojnosti, te će dati samo regulativna načela.
Analogije, aksiomi i anticipacije kao sintetička načela vrijede samo kao načela
empirijske razumske primjene, a nipošto kao načela transcendentalne primjene.
To znači da se pojave ne mogu izravno sumpsumirati pod kategorije,
nego samo pod njihove sheme. Ova se načela ne odnose na stvari same o sebi,
nego na pojave, i imaju za cilj uvjete jedinstva empirijske spoznaje. Prvom
analogijom Kant iskazuje načelo trajnosti supstancije:
»Kod svake mijene pojava traje supstancija, a njezin se kvantum u prirodi niti povećava niti
smanjuje.«33
Pojave su moguće samo u vremenu kao njihovu supstratu, i u kojem se ima
pomišljati svaka mijena pojava. Vrijeme se ne mijenja niti se samo o sebi
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
845 čistoga uma
može opažati. U svima pojavama ono trajno jest supstancija; ono što se mijenja
pripada određenjima supstancije. Sintetičko načelo »kod svih promjena na
svijetu ostaje s u p s t a n c i j a, a samo se a k c i d e n c i j e mijenjaju«,34
pored filozofa poznaje i obični i znanstveni razum. To načelo zaslužuje stajati
na čelu apriornih zakona prirode. Načelo da je supstancija trajna, jest tautologijsko.
Potreba toga načela oduvijek je postojala u empirijskoj spoznaji, ali se
nije dokazalo, jer se i ne može izvesti dogmatički iz pojmova. Kant objašnjava
tradicionalno metafizičko nčelo: iz ničega ne postaje ništa, samo kao drugi
zaključak iz načela trajnosti.
Druga analogija kao načelo vremenskoga slijeda pojašnjava zakon kauzaliteta:
»Sve što se z b i v a (počinje biti) pretpostavlja nešto na što slijedi prema nekome pravilu«.35
U prethodnom načelu pokazalo se da nema nastajanja i nestajanja same supstancije,
nego da su to akcidencije supstancije koja traje. Pojam promjene
pretpostavlja subjekt koji traje. Opažam da pojave slijede jedna za drugom, tj.
povezujem dva opažanja u vremenu. Povezivanje nije djelo samoga osjetila
i zrenja, nego je produkt sintetičke moći uobrazilje koja određuje unutrašnje
osjetilo u pogledu vremenskoga odnosa. Moja imaginacija jedno (stanje) postavlja
prije, a jedno poslije, a ne da u objektu jedno stanje prethodi drugome
ili, drugim riječima, samim opažanjem ostaje neodređen objektivni odnos
pojava koje slijede jedna za drugom. Taj odnos između oba stanja, da bi se
spoznao, mora se pomišljati kao nužan, tj. treba jedan postaviti prije, a drugi
poslije. Pojam koji sobom nosi nužnost sintetičkoga jedinstva može biti
samo čisti razumski pojam koji ne leži u opažanju. To je ovdje pojam odnosa
uzroka i učinka, od kojih uzrok određuje učinak u vremenu kao posljedicu, a
ne kao nešto što bi moglo samo u uobrazilji prethoditi. Tako je zbog toga jer
mi svaki slijed pojma podvrgavamo zakonu kauzaliteta. Tako i jest moguće
samo iskustvo, tj. empirijska spoznaja pojava, odnosno znanstvena spoznaja
prirode i prirodna znanost.
Treća analogija kazuje da sve supstance, ukoliko se u prostoru mogu opažati
kao istodobne, jesu u međudjelovanju. Za Kanta »istodobnost je egzistencija
različitosti u istome vremenu«.36 Samo se vrijeme, kao što je već dva
puta naglašeno, ne opaža. Istodobnost supstancija u prostoru može se spoznati
u iskustvu samo pod pretpostavkom njihova zajedničkoga međusobnog
djelovanja. To zajedničko djelovanje uvjet je mogućnosti samih stvari kao
predmeta iskustva. Kant kaže da riječ zajedništvo rabi u smislu commercium
(a ne communio), što znači dinamičko zajedništvo. Svjetlo koje titra između
našega oka i stvari u svijetu proizvodi posredno zajedništvo između nas i njih,
dokazujući
istodobnost potonjih. Bez zajedništva, svako bi opažanje bilo po-
29
Isto, str. 101.
30
Vidjeti početak dokaza prema 2. izdanju, str.
104 i 105.
31
Podsjetimo se da to odgovara tablici kategorija
gdje se sudovi po relaciji dijele na kategoričke,
hipotetičke i disjunktivne.
32
Ovo je važno, jer kad Kant kaže dati, onda to
znači i konstruirati, proračunati.
33
Prema 2. izdanju, str. 107.
34
KČU, str. 108.
35
Isto, str. 110.
36
Isto, str. 119.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
846 čistoga uma
java u prostoru otrgnuto jedno od drugoga, a lanac empirijskih predodžbi, tj.
iskustvo bi započelo kod novoga objekta posve iznova bez odnosa s prethodnim
iskustvom. Kant ne opovrgava prazni prostor, koji je tamo gdje opažanja
ne dopiru i gdje nema empirijske spoznaje o istodobnosti; ali on onda ni za
jedno naše moguće iskustvo nije nikakav objekt.
Sabirući ove rezultate o analogijama, Kant određuje prirodu, prirodne zakone
i ono što im stoji u osnovi:
»Pod prirodom (u empirijskom smislu) razumijevamo vezu pojava s obzirom na njihovu opstojnost
po nužnim pravilima, tj. prema zakonima. Ima dakle određenih zakona, i to zakona
apriori, koji prirodu tek čine mogućom. E mpirijski zakoni mogu opstojati i mogu se naći samo
pomoću iskustva, i to prema onim prvotnim zakonima po kojima samo iskustvo tek postaje moguće.
Dakle, naše analogije prikazuju zapravo jedinstvo prirode u povezanosti svih pojava pod
određenim eksponentima… koji izažavaju odnos vremena (ukoliko ono u sebi obuhvaća svu
opstojnost) prema jedinstvu apercepcije, koje se može izvršiti samo u sintezi prema pravilima.
Zajedno one dakle kazuju: sve pojave leže u jednoj prirodi i moraju ležati u njoj, jer bez toga jedinstva
apriori ne bi bilo moguće jedinstvo iskustva, dakle ni određenje predmeta u njemu.«37
Kant ove zakone naziva Transcendentalnim prirodnim zakonima.38
1.3.2.4. U skladu sa shematizmom tablice kategorija, Kant sada prelazi na pojašnjenje
modaliteta empirijskoga mišljenja. Postulati empirijskoga mišljenja
objašnjavaju da je moguće ono što se slaže s formalnim uvjetima iskustva, da
je zbiljsko ono što stoji s materijalnim uvjetima iskustva (osjeta) i da je nužno
ono čija je veza sa zbiljskim određena prema općim uvjetima iskustva. Kategorije
modaliteta koje se pridaju pojmu imaju tu osobitost da ni najmanje ne
proširuju određenje objekta nego samo izražavaju odnos prema moći spoznavanja.
Kad je pojam neke stvari potpun, ja još mogu pitati je li predmet moguć
ili zbiljski, a ako je ovo posljednje: je li nužan? Time se ne misle određenja
prema samom objektu nego se pita: kako se odnosi prema samom razumu i
njegovoj empirijskoj uporabi, prema empirijskoj rasudnoj snazi i umu? Načela
modaliteta nisu ništa drugo nego objašnjenja pojmova mogućnosti, zbilje i
nužnosti u njihovoj empirijskoj uporabi, te su stoga restrikcije svih kategorija
na samu empirijsku uporabu ne dopuštajući transcendentalnu.
Kant potom, na osnovi ovih rezultata, pobija Kartezijev problematični, kao
i Berkelyjev dogmatički idealizam koji je otklonjen već u transcendentalnoj
estetici. Kant to može jer je uvjerljivo pokazao da mi o vanjskim pojavama
imamo iskustvo, a ne samo uobraženje. Kant dokazuje da je čak naše unutrašnje
iskustvo, za Kartezija nesumnjivo, moguće samo pod pretpostavkom
vanjskoga iskustva pomoću onoga što je trajno. Opažanje trajnoga moguće
je tek pomoću neke stvari koja je izvan mene, a ne pomoću same predodžbe
neke stvari izvan mene, pa Kant iskazuje sažeto:
»Svijest o mojoj vlastitoj opstojnosti ujedno je neposredna svijest o opstojnosti drugih stvari
izvan mene.«39
Dalje, u 1. primjedbi,40 Kant naglašava da je vanjsko iskustvo neposredno, te
da je samo pomoću njega moguće unutrašnje iskustvo. Predodožba ja jesam
izražava svijest i prati svako mišljenje, sadrži u sebi neposredno egzistenciju
subjekta, ali ne i njegovu spoznaju, dakle ni empirijsku spoznaju, tj. iskustvo.
Za to je, osim misli o tome što egzistira, potrebno i zrenje, ovdje pak
unutrašnje zrenje da bi se subjekt odredio glede vremena. Za to su potrebni
vanjski predmeti, te je unutrašnje iskustvo moguće jedino posredno i pomoću
vanjskoga iskustva.
U općoj primjedbi o sustavu načela Kant kaže da, dok nedostaje zor, dotle se
ne zna da li se neki objekt pomoću kategorija pomišlja. Kategorije same za
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
847 čistoga uma
sebe nisu spoznaje nego samo misaone forme, kako bi se od danih zorova napravile
spoznaje. Od samih kategorija ne može se napraviti nikakvo sintetičko
načelo, pa niti ono kauzaliteta. Kant kaže da je ovo načelo mogao dokazati
samo o objektima mogućega iskustva: sve što se događa pretpostavlja neki
uzrok, pa je dokazan kao načelo mogućnosti iskustva, dakle spoznaje u empirijskome
zrenju danoga objekta, a ne na osnovi samih pojmova. Na kraju opće
primjedbe o sustavu načela u II. izdanju, Kant kaže:
»Sva su načela čistoga razuma samo načela apriori mogućnosti iskustva, a samo se na iskustvo
i odnose sva sintetička načela apriori, štoviše njihova se mogućnost sama potpuno osniva na
ovome odnosu.«41
1.4. Iz Poglavlja O razlogu razlikovanja svih predmeta na noumena i phenomena
dade se uočiti kako Kant opetovano naglašava da razum svoja načela
apriori i svaki svoj pojam može upotrijebiti samo empirijski, a ne transcendentalno.
Transcendentalna uporaba pojma odnosila bi se na stvari po sebi, a
empirijska na pojave, tj. predmete mogućega iskustva. Da je moguća samo
potonja, vidi se iz ovoga: Za svaki se pojam najprije zahtijeva logička forma
pojma (mišljenja), a potom i mogućnost da mu se dade predmet na koji se
odnosi (zor) i bez kojega pojam nema nikakova smisla. Predmet se može dati
pojmu samo u zoru. Svi pojmovi i sva načela, koliko god bila apriori moguća,
odnose se ipak samo na empirijske zorove, tj. na data za moguće iskustvo.
Bez toga su igra uobrazilje ili razuma.
Čisti razumski pojmovi nikada se ne mogu upotrijebiti transcendentalno,
nego uvijek samo empirijski, a načela se čistoga razuma odnose na predmete
osjetila, a ne na predmete uopće.42 Rezultat čitave transcendentalne analitike
Kant sažima u tezi da razum može apriori anticipirati samo formu mogućeg
iskustva uopće i ne može prijeći pregrade osjetilnosti unutar kojih nam jedino
mogu biti dani predmeti, jer što nije pojava nije predmet mogućeg iskustva.
Načela su razuma samo načela ekspozicije pojava.43 Što je ostalo od ontologije
kao tradicionalne filozofske discipline koja je mislila da o stvarima uopće
daje sintetička načela? Ona »mora postati čedna jednostavna analiza čistoga
razuma«.44
1.5. Na ovome će mjestu biti dobro podsjetiti se Prolegomene, gdje je Kant
jasniji i eksplicitniju u izlaganju. U §26 pojašnjava mogućnost primjene matematike
na osjetilno zrenje i time mogućnost na matematici zasnovane prirodne
znanosti. Kant upozrava da iskustvo nije nikakav agregat zamjedaba.
Ovu važnu tezu treba naglašavati, jer nas spašava od zabluda empirizma.
Kant u §27 ponovo polemizira s Humeom, koji je tvrdio da odnos opstanka
jedne stvari prema opstanku druge ni na koji način ne uviđamo umom (zakon
kauzaliteta). Kant dodaje da ne uviđamo ni pojam subzistencije, tj. nužnosti
da je opstanku stvari osnovom subjekt (supstancija), koji sam ne može biti
37
Isto, str. 121.
38
Isto.
39
Isto, str. 126.
40
Isto.
41
Isto, str. 132.
42
Isto, str. 137.
43
Kant analitikom uspostavlja pojavu, objekt,
iskustvo, empiriju, pa time i samu prirodu. Tu
je već na djelu sloboda. Ovo uspostavljanje
prirode korespondira uspostavljanju ljudske
zajednice. Tu je epohalnost Kanta.
44
Isto, str. 137.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
848 čistoga uma
predikat druge stvari. Ista neshvatljivost proteže se i na zajedništvo stvari, te
kako bi supstancije imale zavisiti jedna od druge i to nužno. Kant kaže da je
on dovoljno pokazao da ti pojmovi nisu uzeti iz iskustva, te da nužnost koja
s njima ide nije stvar navike. Ti pojmovi i načela »apriori stoje prije svakog
iskustva, i da imaju svoju nesumnjivu objektivnu vrijednost, ali naravno samo
s obzirom na iskustvo«.45 U §30 Prolegomena Kant ističe da razumski pojmovi
nemaju nikakova značenja ako se hoće protegnuti na stvari o sebi (noumena).
Oni služe za sricanje pojava, kako bi se mogle pročitati kao iskustvo.
Izvan su toga to samo samovoljne veze bez objektivnoga realiteta. Iskustvo
se izvodi iz tih pojmova i zakona, a ne obrnuto. Tom obratu, kaže Kant, Hume
se nije dosjetio. Stoga: »Sva sintetička načela apriori nisu ništa drugo nego
principi mogućeg iskustva«,46 te se ne mogu odnositi na stvari o sebi. Čista
matematika i čista prirodna znanost odnose se samo na pojave, a ne na stvari o
sebi. Ovo treba shvatiti kao svojevrsni apel upućen istraživačima prirode, ali
koji su oni skloni previdjeti, pa zapadaju u raznorazne scientizme.
Stožerno pitanje čitavog dosadašnjeg istraživanja u KČU, u §36 Prolegomena
glasi: kako je moguća sama priroda?
»Ovo je pitanje najviša točka, koje se transcendentalna filozofija uopće može dotaknuti i do koje
se ona i mora dovinuti kao do svoje granice i savršenstva.«47
U njemu su sadržana dva podpitanja: prvo je pitanje o mogućnosti prirode u
materijalnom pogledu, tj. glede zrenja, i drugo o mogućnosti prirode u formalnom
pogledu, tj. prirode kao skupa pravila? Priroda je u materijalnom
smislu moguća s pomoću kakvoće naše osjetilnosti koju predmeti aficiraju na
njoj svojstven način. O ovome je bilo riječi u transcendentalnoj estetici. Kako
je, pak, priroda moguća u formalnom značenju, kao skup pravila pod kojim
moraju stajati sve pojave, ako se u iskustvu imaju pomišljati kao povezane?
Odgovor je samo ovaj:
»Ona je u formalnom značenju moguća samo uslijed kakvoće našeg razuma, po kojoj se sve
one predodžbe osjetilnosti nužno odnose na svijest, a uslijed čega je tek moguć osebujni način
našeg mišljenja, naime s pomoću pravila, a s pomoću ovih je moguće iskustvo, koje posve treba
razlikovati od spoznaja objekata samih o sebi.«48
Ovo je odgovoreno u transcendentalnoj analitici. Ima mnogo prirodnih zakona
koji možemo znati samo pomoću iskustva, ali zakonitost u vezi s pojavama
tj. prirodom uopće, ne možemo spoznati nikakvim iskustvom, jer su samome
iskustvu potrebni takvi zakoni, koji su apriori osnovom njegovoj mogućnosti.
»Najviše zakonodavstvo prirode mora ležati u nama samima, tj. u našem razumu… Razum ne
crpi svoje zakone (apriori) iz prirode, nego ih on njoj propisuje.«49
To je završni rezultat istraživanja transcendentalne analitike (logike istine),
te imamo odgovore na slijedeća pitanja: Kako je moguće iskustvo? Kako je
moguća priroda i nužnost prirodnih zakona? Kako je moguća sama prirodna
znanost?
1.6. Metafizički početni razlozi prirodne znanosti
Mogli bi kazati da je prethodnim Kantovim tezama već čisti razum pojmljen
kao stvaralački i samodjelatan, jer kao moć spontaniteta uspostavlja i omogućuje
prirodu. Previđanje ove činjenice na neki je način prisutno kod Hegela,
kada on Kantove Metafizičke početne razloge prirodne znanosti50 interpretira
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
849 čistoga uma
kao puko teorijsko istraživanje, metafizičko, pozitivno kao svojevrsnu filozofiju
prirode, kao da im nije predhodila KČU, u kojoj razum uspostavlja i
omogućuje samu prirodu.51 Kod Kanta više ne može biti riječi o metafizici
u uobičajenom smislu te riječi. MPRPZ Kant je dao skromnu zadaću, ne da
izlaže tradicionalnu filozofiju prirode, nego da pokaže, kao prvo, kako je moguća
primjena matematike na učenje o tjelima i, kao drugo, da pokaže kako
fizičari rabe mnoštvo pojmova o čijem postanju i apodiktičkoj izvjesnosti
nisu položili račun, već su ih naprosto postulirali. Nesporazum je nastao, kaže
Kant – a mi dodajemo, i još uvijek traje – zbog toga što istraživači prirode
pod metafizikom misle proizvoljno izmišljanje i igru pojmovima koji nemaju
nikakve potvrde u realitetu. Kant, naprotiv, kaže da je
»… istinska metafizika uzeta iz same sušine moći mišljenja i zato što nije pozajmljena iz iskustva
već sadrži načela apriori koji dovode u zakonitu povezanost raznovrsnost empirijskih
predstava, tako da ova može postati empirijskom s p o z n a j o m, tj. iskustvom.«52
Tek tada može nastati sama znanost.
U MPRPZ polazište za potpunost sustava tjelesne prirode jest već dobro poznata
tablica kategorija. Osnovno određenje onoga što bi trebalo biti predmet
vanjskih osjetila jest kretanje, jer se jedino pomoću njega mogu aficirati osjetila.
Na kretanje svodi razum sve preostale predikate materije koji pripadaju
njenoj prirodi. Tako Kant u prvom dijelu MPNPZ promatra kretanje kao čisti
kvantitet materije (foronomija): Materija je ono pokretno u prostoru. U drugom
dijelu, kretanje se promatra kao kvalitet materije (dinamika): Materija je ono
pokretno u prostoru ukoliko ga ispunjava. U trećem dijelu kretanje je promatrano
u relaciji (mehanika): Materija je ono pokretno ukoliko ima pokretačku
silu. U četvrtom dijelu Kant promatra kretanje materije prema modalitetu kao
pojavi vanjskog osjetila (fenomenologija): Materija je ono pokretno ukoliko
može biti predmet iskustva. Metodu ovoga svoga spisa Kant je označio matematičkom.
Kant kaže na kraju Uvoda u MPNPZ da bi matematički istraživači
prirode, koji se ionako ne mogu riješiti metafizičkog dijela, trebali metafizički
dio razraditi u njihovoj općoj fizici kao poseban osnovni dio i dati ga zajedno
s matematičkim učenjem o kretanju. Pogleda li se bilo koji udžbenik fizike,
lako je uvidjeti da oni to ne čine te da svoje osnovne pojmove postuliraju i
dalje kao samorazumljive bez potrebe ikakvog filozofskoga utemeljenja, kao
da Kantova nauka nikada nije ni bilo. Od toga za znanost nastaju goleme štete
u obliku raznih vrsta scijentizama kao neopravdanih posezanja znanstvenika
u područje stvari o sebi.
Na kraju ovoga uvida u Kantovo zasnivanje prirodne znanosti osobito se
nameće pitanje: kako razriješiti sve probleme, pa i neporazume koje je na
dnevni red stavila suvremena prirodna znanost – kvantna teorija i teorija rela-
45
Immanuel Kant, Dvije rasprave (I. Prolegomena
i II. Osnov metafizike ćudoređa), MH,
Zagreb 1953., §27, str. 67.
46
Isto str. 70.
47
Isto, str. 74.
48
Prolegomena, §36, str. 75.
49
Isto, str. 77.
50
Immanuel Kant, Metafizički početni razlozi
prirodne znanosti, Veselin Masleša, Sarajevo
1990. Dalje MPRPZ.
51
G. W. F. Hegel, Istorija filozofije III, Beograd,
Kultura 1970., str. 458.
52
MPRPZ, str. 11.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
850 čistoga uma
tivnosti? Je li Kant i nju filozofski utemeljio? Ako nije, kako filozofski zasnovati
ovu znanost? Ivan Supek smatra da nova znanost treba svoga Kanta:
»Što je on poduzeo u tumačenju geometrije i mehanike, trebalo bi danas tek učiniti za kvantnu
teoriju.«53
Ova Supekova teza sugerira da ta znanost prekida s klasičnom znanošću. Je
li doista tako?
2. Religija u okviru čistoga uma
Na početku se valja prisjetiti pobijanja racionalne psihologije i teologije u
transcendentalnoj dijalektici. Kant je pokazao da racionalna psihologija kao
proširena znanost nije od koristi jer je sastavljena od samih paralogizama.54
Njezina je korist samo negativna. Međutim, ipak je moguće da se »nadam
samostalnoj i usprkos svoj mogućoj mijeni svoga stanja trajnoj egzistenciji
svoje misaone prirode«.55 Priznajući otvoreno svoje neznanje o duši, Kant
odbija spekulativnoga protivnika jer ni on ne može reći da zna da čovjek
nema dušu i da ona ne postoji nakon smrti. Preostaje jedino da se mogu nadati
trajnoj egzistenciji svoje misaone prirode.56
Nemogućnost dokaza o božjoj opstojnosti u KČU izložena je kroz pobijanje
kozmologijskog, fizikoteologijskog i ontologijskog dokaza za opstojnost
Boga.57 Kant je pokazao da se prethodna dva dokaza svode na ontologijski.
Ovdje nije potrebno ulaziti u potankosti pobijanja. Ideje uma: duša, svijet,
sloboda i Bog mogu imati samo regulativnu uporabu, a ne konstitutivnu. Sada
se nameće pitanje: kako je moguće kod Kanta govoriti o religiji ako su rezultati
istraživanja o opstojnosti duše i Boga pokazali da o njima nema spoznaje?
Moguće je zato što kod Kanta religija ne počiva na objavi, nego na moralu, a
ovaj se temelji na slobodi.
2.1. Kantovo zasnivanje slobode
Kantovo zasnivanje slobode ujedno je i priprava za mogućnost morala i religije.
Kantov nauk o transcendentalnoj slobodi osnova je praktične slobode
i izložen je u okviru rasprave o trećoj antinomiji, pa će ovdje biti potrebno
posvetiti joj malo više pozornosti.58 Valja upozoriti na veoma važno Kantovo
razlikovanje između matematičko-transcendentalnih i dinamičko-transcendentalnih
ideja.59 Ovo razlikovanje Kant je napravio na osnovu tablice kategorija.
Kod prvih je niz sastavljen od uvjeta i uvjetovanoga kao istovrsnih. Zbog
toga su međusobno suprotstavljene teze (svijet ima ili nema početak u vremenu;
svijet je prostorno ograničen ili nije ograničen; tijela su djeljiva u
beskonačnost, ili djeljivost staje kod onog jednostavnog) obje bile neistinite!
Razlog tomu jest to što kod njih nikad ne možemo naći nikakav drukčiji uvjet
niza pojava osim takvoga koji je i sam pojava, pa je kao takav samo jedan
član niza. Kod dinamičko-transcendentalnih ideja treće i četvrte antinomije (o
slobodi i nužnom biću) dozvoljava se da u nizu postoji neistovrsnost. Ovdje
je, dakle, dozvoljeno da postoji uvjet koji nije dio niza, nego kao inteligibilan
leži izvan njega. Zbog toga je moguće da obje dijalektičke međusobno suprotstavljene
teze u trećoj i četvrtoj antinomiji budu istinite!
Čovjek poznaje dva kauzaliteta: kauzalitet prema prirodi i kauzalitet prema
slobodi. Kauzalitet prema slobodi u transcendentalnom smislu jest takav da
neko stanje može početi samo od sebe. Sloboda kao transcendentalna ideja
ne sadržava ništa uzeto iz iskustva niti njezin predmet može biti dan u iskustvu.
Um dakle stvara sebi ideju o spontanitetu koji sam od sebe može početi
djelovati. Kant kaže da je na transcendentalnoj ideji slobode zasnovan njezin
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
851 čistoga uma
praktički pojam. Sloboda u praktičkom značenju jest nezavisnost volje od
prisilja nagona osjetilnosti. Čovjek ima snagu da se određuje sam od sebe
nezavisno od prisilja osjetilnih nagona. Ukidanje transcendentalne slobode
ukinulo bi, kaže Kant, praktičnu slobodu. Praktična sloboda pretpostavlja da
se nešto trebalo dogoditi. U našoj volji postoji kauzalitet, ne samo nezavisan
od prirodnih uzroka nego čak njima suprotan, te od njega može početi niz događaja
posve sam od sebe. Pitanje o mogućnosti slobode tiče se transcendentalne
filozofije. Transcendentalna filozofija uči da pojave nisu stvari o sebi.
Kad bi to bio slučaj, onda bi uvjeti i uvjetovano uvijek pripadali istom nizu.
Kant zato s pravom tvrdi:
»Ako su naime pojave same stvari o sebi, onda se sloboda ne da spasiti.«60
U slijedećem razmatranju Kant pita o odnosu prirodnog kauzaliteta i slobode,
tj. nisu li oni u proturječnom odnosu? Njegov je odgovor da sloboda s jedne,
i kauzalitet prirodne nužnosti s druge strane, mogu nesmetano postojati jedan
pored drugoga jer su jedno o drugome neovisni. Kant je taj odgovor zasnovao,
pored predhodno rečenoga, i na tezi o čovjeku koji je sam pojava, pa ima empirijski
karakter, s jedne strane, i na tome da sebe spoznaje ne samo na osnovi
osjetila nego i na osnovu apercepcije, koja nije dana u dojmovima osjetila, s
druge strane. U čovjeku se zatječe razum i um. Ta je razlika Kantu od primarnog
značenja. Čovjek je sebi, s jedne strane, fenomen, ali je s druge i inteligibilan.
Um svoje predmete razmatra prema idejama određujući tako razum koji svoje
čiste pojmove upotrebljava samo empirijski. Kauzalitet uma potvrđuje se na
osnovu imperativa. Trebanje (das Sollen) izražava takvu vrstu nužnosti i sveze
kakve nema u cijeloj prirodi. Razum spoznaje samo ono što je bilo u prirodi,
što jest ili će biti. U prirodi nema ničega što bi trebalo biti. Trebanje se zasniva
na umu koji nije podvrgnut osjetilnosti. Um je nezavisan od empirijskih uvjeta.
Um se ne povodi za ugodom koja je odredbeni razlog osjetilnosti, već joj se čak
suprotstavlja. To je negativna strana njegove slobode. Um je i pozitivno neovisan
od empirijskog shvaćenog kao nagnuća, tako što od sebe može početi neki
niz događaja. Um je kod svih ljudskih djelovanja nazočan i istovrstan, ali sam
nije u vremenu. On je odredilački, ali nije odrediv glede novoga stanja. Kant na
kraju ovoga razmatranja kaže da njime nije htio dokazati realitet i mogućnost
slobode, već jedino to »da priroda bar ne proturječi kauzalitetu iz slobode«.61
53
Ivan Supek, Teorija spoznaje, Institut za filozofiju
znanosti i mir, JAZU i Jugoslavenska
pagvaška konferencija, Zagreb 1974., str. 132.
54
Vidjeti u KČU prvo poglavlje druge knjige
transcedentalne dijalektike O paralogizmima
čistoga uma, str.177–201.
55
Kant je došao do nade koja gradi most između
teorijskog uma s jedne, i praktičnog uma i religije,
s druge strane. Nada je zadnja Kantova
riječ u KČU.
56
KČU, str. 193.
57
Vidjeti poglavlje KČU Ideal čistoga uma, str.
264–318.
58
Vidjeti poglavlje KČU III. Rješenje kozmologijske
ideje o totalitetu izvođenja svjetskih
događaja i njihovih uzroka, str. 251–260.
59
KČU, str. 249–250; poglavlje Završna opaska
k rješenju matematičko-transcedentalnih i
predhodna napomena k rješenju dinamičkotranscedentalnih
ideja. Ovo razlikovanje pratimo
od trećeg odsjeka prvog poglavlja analitike
pojmova: O čistim razumskim pojmovima
ili kategorijama preko Sustava načela čistoga
uma.
60
KČU, str 252. Ovo je dalekosežna teza koju
treba stalno imati u vidu kada se raspravlja o
slobodi, čovjeku i njegovu svijetu i mogućnosti
humaniteta.
61
KČU, str. 260.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
852 čistoga uma
U Kanonu čistoga uma Kant kaže da um u svojoj čistoj upotrebi nije mogao
ništa postići, nego mu je potrebna samodisciplina da spriječi opsjene koje
nastaju
zbog njegovih neosnovanih pretenzija. Korist je od kritike uma negativna,
jer umjesto da otkriva istine, ona ima skromnu zaslugu da spriječava
obmane. Kant se pita: Gdje je moguće pronaći izvor pozitivnih spoznaja?
Odgovara da se tome treba nadati na jedinome putu koji je još preostao, a
to je praktička upotreba. Sve tri ideje uma: Bog, sloboda i besmrtnost duše
imaju samo imanentnu i regulativnu, a ne konstitutivnu upotrebu. Za spekulativni
um one imaju samo transcendentno značenje. Njihova važnost dolazi do
izražaja na praktičkom području. Praktičko je sve ono što je moguće pomoću
slobode, a to je područje morala. Moralni su zakoni apriorni, tj. nisu empirijski
dani. Volja je slobodna samo kad je određena od osjetilnosti neovisnih
motiva, tj. slobodna je kad je određuju motivi predočivi pomoću uma. Ako
je određuje osjetilnost, ona nije slobodna nego patologijski aficirana. Zakoni
uma koji određuju što treba činiti jesu imperativi. Kant ih naziva i objektivnim
zakonima slobode. Dok se za um u spekulativnoj upotrebi čini da je sloboda
protivna prirodnom kauzalitetu, pa ostaje problem, dotle se praktička sloboda
može dokazati pomoću iskustva. Ako spekulativno, tj. teorijski pitamo:
Što mogu znati?, tada je rezultat kritike negativan. Naime, ne možemo ništa
tvrditi o Bogu i besmrtnosti duše. Na praktičko pitanje Što trebam činiti?,
odgovor glasi: Radi tako da možeš postati dostojan toga da budeš sretan! Ako
tako postupam čemu se mogu nadati? Mogu se nadati blaženstvu. Pitanje o
nadi istovremeno je teorijsko i praktičko i otvara put k religiji koja bi bila
zasnovana
na umu. Radi ovoga povezivanja nauka o slobodi, odnosno morala
s jedne, i religije u granicama uma s druge strane, navest ćemo odlučno mjesto
u poglavljima o postulatima o besmrtnosti i Božjoj opstojnosti u Kritici
praktičkog uma. U prvom Kant određuje svetost kao potpunu primjerenost
volje moralnom zakonu za koju mi nismo sposobni. Ona se može naći samo u
progresu k potpunoj primjerenosti koji ide u beskonačnost. To je moguće uz
pretpostavku beskonačne trajnosti egzistencije. Besmrtnost je postulat čistog
praktičkog uma. Taj je postulat od velike koristi, kako radi dopunjenja nemoći
spekulativnoga uma tako i radi religije. Kant smatra da se bez ovoga postulata
ponižava moralni zakon u svojoj svetosti. U drugom poglavlju Kant potom
kaže da moralni zakon pomoću pojma najvišega dobra kao objekta i krajnje
svrhe čistoga praktičkog uma vodi do religije, tj. do spoznaje svih dužnosti
kao zapovijedi najvišeg bića…
»Moralni zakon zapovijeda, da najviše moguće dobro napravim sebi posljednjim predmetom
svakoga svog vladanja. No ja se mogu nadati, da ću to učiniti samo pomoću suglasnosti svoje
volje s voljom svetoga i dobrostivoga začetnika svijeta.«62
Moral ne poučava kako da sebe usrećimo, nego kako treba da postanemo
dostojnima sreće odnosno blaženstva.
2.2. Religija u granicama čistoga uma63
Na Kantovu praktičnu filozofiju nastavlja se njegova, uvjetno rečeno, filozofija
religije gdje Kant »nastoji oko ustrojstva jedne racionalne religije uma kao
najviše norme moralnoga svjetskog poretka«.64 S naukom o religiji Kantov
je sustav zaokružen. Kant u predgovoru RUGČU kaže da iz našeg moralno
ispravnog djelovanja nužno slijedi ideja najvišeg dobra u svijetu, svetog i
svemoćnog bića.65 O tome je već bilo riječi u njegovu zasnivanju slobode.
Ta ideja nije prazna, ona proizlazi iz morala. Moralu nije svejedno da li sebi
stvaramo ili ne stvaramo krajnju svrhu svih stvari. Time se pribavlja objekFILOZOFSKA
ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
853 čistoga uma
tivni praktički realitet pri povezivanju svrhovitosti iz slobode sa svrhovitošću
prirode.
»Moral vodi, dakle, nezaobilazno religiji, čime sebe proširuje u ideji jednog samovlasnog moralnog
zakonodavca izvan čovjeka, u čijoj volji jest ona krajna svrha (stvaranja svijeta), koja
istovremeno može i treba da bude krajnja svrha čovjeka.«66
Je li čovjek po prirodi dobar ili zao?, pita Kant u prvom dijelu poglavlja ovoga
djela. Nagnuće k moralnom zlu moguće je samo kao određenje slobodnog htijenja,
dakle nije nasljedno. Tako Kant u ovom djelu ulazi u spor s teologijom
i u njemu istrajava do kraja. To zlo kao nagnuće nije pripadno pojmu čovjeka
(objektivno nužno), nego je subjektivno nužno u svakom pa i najboljem čovjeku.
To prirodno nagnuće k zlu Kant nazva radikalno zlo, ali ipak samoskrivljeno
zlo. Slično Kant određuje prosvjetiteljstvo kao samoskrivljenu nezrelost
i nesposobnost da se sami

J
a

b
i

t
o
g

K
r
e
l
e
c
a

p
r
i
j
a
v
i
o

a
d
m
i
n
u
.
.
.

oroz ti sad ocekujes da te spremim u igraonicu
e bas necu
zahvaljujuci tvojim akcijama tu sad
/ citam sve /
barem cu usavrsiti citanje pa necu vise tak polako citat ;)))

D
o
b
r
o

j
u
t
r
o

s
v
i
m
a

!
;))

jutro una jesmo te probudili
kolko masemo tu sa slovima ;)))

a ja razvezem????? ma nemojjj
a kaj je ovo

e dona ja slingam ;)))

vasa sreca da sam se sama probudila, inace tko zna sta bi vam bila kazna ,sancha... ;)

Pregledni članak UDK 165.1: / I. Kant
Primljen 21. 03. 2007.
Mladen Živković
Don Cvjetka Marasovića 6, HR–21480 Vis
mlazivko@inet.hr
Znanost i religija u okviru
čistoga uma
Sažetak
Iako opsežan, ovaj članak ima skromnu svrhu: sažeto i što je moguće jasnije iznijeti osnovne
Kantove teze za promišljanje odnosa znanosti i religije, te pozvati na pomnjivo iščitavanje
njegova opusa, kako bi u promišljanje odnosa znanosti i religije išli s Kantom, a ne mimo
njega. Kantov opus nudi intrigantne povode da ga se pokuša isčitavati s ovoga stanovišta.
Polazište je dano rezultatima Kritike čistoga uma. U njoj treba potražiti odgovore na pitanja:
Kako je moguća priroda, iskustvo, spoznaja prirode i sama prirodna znanost? Nakon
toga biti će potrebno u istom djelu vidjeti kako Kant zasniva praktičnu slobodu koja omogućuje
moral koji je osnova religije. Konačno, trebat će vidjeti koje posebnosti ima na umu
zasnovana religija.
Ključne riječi
Immanuel Kant, pojava, iskustvo, znanost, razum, priroda, prirodni zakon, sloboda, moral,
duša, Bog, krajnja svrha, etička zajednica
Uvod
Kant je Kritici čistoga uma namijenio značajnu ulogu: počistiti korov od
prethodnih pokušaja u metafizici i izravnati teren za novu zgradu u kojoj će
se naći pretpostavke za odgovore na sva metafizička pitanja! Uzor je za taj
zamašni zadatak matematika koja, kako kaže Kant, od doba Grka kroči sigurnim
putem znanosti, a od novijega doba tim putem ide i fizika. Kant kaže da
su one to mogle postati tek kad su izvršile svoj unutarnji obrat ili revoluciju.
Ta revolucija dogodila se u fizici kada se um odvažio prići prirodi na osnovi
svojih načela, kada se više nije dao voditi od prirode, te kada je na osnovi tih
načela postavljao prirodi pitanja na koja je tražio odgovore eksperimentom.
Kant smatra da još nije bilo sličnog obrata u metafizici te si on stavlja u zadatak
provesti revoluciji u metafizici kritikom čistoga uma. Taj je obrat Kant
nazvao kopernikanskim. Kant kaže da je očito kako nije bilo ploda od one
do njega uobičajene metafizičke spoznajne pretpostavke prema kojoj se um
pasivno ravna prema stvarima. Kant će u Kritici čistoga uma1 pokušati vidjeti
da li će u metafizici biti napretka ako se pretpostavi da se stvari ravnaju prema
umu. Razrada toga pothvata sadržaj je njegova kritičkog opusa.
Kako bi se odgovorilo na pitanje što je priroda, te što je i kako je moguća
znanost o prirodi, Kant je morao u KČU razriješiti niz prethodećih pitanja.
1
Immanuel Kant, Kritika čistog uma, Nakladni
zavod Matice hrvatske, Zagreb 1984. Dalje će
djelo biti navođeno kao KČU.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
836 čistoga uma
Prvo je objasnio razliku između aposteriorne spoznaje (koja je iskustvena) i
apriorne (koja prethodi iskustvu). Zatim je objasnio razliku između analitičkih
sudova (sudovi koji ne proširuju naše znanje, već ga pojašnjavaju i počivaju
na načelu proturječja) i sintetičkih sudova (koji proširuju naše znanje).
Svi su iskustveni sudovi sintetički. Pošto znanosti imaju sintetičkih sudova
koji su apriorni, kao primjerice matematika i fizika, a to znači da su takvi
sudovi nužni i općeniti, potrebno je odgovoriti na pitanje: kako su mogući
sintetički sudovi apriori? Odgovor na pitanje o njihovoj mogućnosti istom je
odgovor na pitanje o mogućnosti prirodne znanosti. Kako ni metafizika nije
bez sintetičkih apriornih sudova, to je potrebno vidjeti je li metafizika kao
znanost moguća. Pokazat će se da metafizika kao znanost nije moguća, pa će
trebati postaviti granice njezinih neosnovanih pretenzija. Budući da čisti um
ne može stati kod tog negativnog spoznajnog rezultata, čisti će um potražiti,
a prema Kantu i pronaći svoje zadovoljenje koje neće biti na teorijskom nego
na praktičkom području. Praktični um daje osnovu za odgovor na pitanje o
mogućnosti morala, na kojem onda Kant temelji religiju.
1. Znanost u granicama čistoga uma
1.1. Utemeljenje matematike u transcendentalnoj estetici
Kant u prvom dijelu transcedentalne elementarne nauke, koji je naslovljen
transcendentalna estetika2 objašnjava što je pojava i čisti zor. Uvid u ove
pojmove predstavlja prvi korak što ga je neophodno učiniti da bi mogli doći
do odgovora na pitanje o mogućnosti znanosti i znanstvene spoznaje. Pojava
ima materijalni, osjetilni, iskustveni aposteriorni sadržaj i apriornu, iskustvu
prethodeću formu. Forma pojave sređuje raznolikost pojava i dana je apriori
u našoj duši. Ono u čemu se osjeti mogu srediti ne može samo biti osjet. Ta
forma mora se moći razmatrati odvojeno od svakoga osjeta. Čiste predodožbe
su one u kojima se ne nalazi ništa što pripada osjetu. Ovu čistu formu osjetilnosti
Kant naziva čisti zor. To su prostor i vrijeme koji ostaju kada se apstrahira
od svekolike osjetilne danosti. Prostor i vrijeme nisu pojmovi, već
apriorne forme zrenja. Prostor kao apriorna forma zrenja omogućuje matematiku
kao znanost. Svi su matematički sudovi sintetički i apriorni jer imaju
nužnost koju ne mogu dobiti od iskustva. Prostor i vrijeme kao apriorne forme
zrenja ne pripadaju stvarima o sebi, već pojavama. Stvar o sebi bitna je sastavnica
Kantove koncepcije. Ona je korelat pojavama i ostaje nespoznatljiva.
Iz rečenoga uviđamo da su sintetički sudovi apriori mogući samo tako da se
apriorne forme zrenja – prostor i vrijeme – ne odnose na stvari o sebi, već
svagda samo na pojave i predmete mogućega iskustva. U transcendentalnoj
estetici element spoznaje jest zor. Pomoću njega predmeti su nam dani. Zorovi
mogu biti empirijski, odnosno iskustveni, pa dakle aposteriorni, ili čisti,
i apriorni. Zor je empirijski (aposterioran) ako je u njemu sadržan osjet koji
pretpostavlja zbiljsku nazočnost predmeta. Čisti zor (aprioran) nastaje kada
predodožbi nije primiješan nikakav osjet. Čisti zor sadržava samo formu pod
kojom se nešto promatra. To su ukratko rezultati transcedentalne estetike.
U drugom dijelu transcendentalne elementarne nauke (transcendentalnoj logici)
Kant na početku objašnjava da se predmet pomišlja pomoću pojma. Mišljenje
jest akt spontaniteta duše, za razliku od osjetilnosti koja je primalačka,
receptivna moć duše. Pojam, kao i zor, može biti ili čist ili empirijski. Čisti
pojam sadržava samo misaonu formu nekoga predmeta uopće. Zor i pojam su
u spoznaji ravnopravni i ne mogu se lučiti, a još manje hijerarhijski nadređivati
jedan drugome, kao što je to bio slučaj u dotadašnjoj filozofiji, stoga:
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
837 čistoga uma
»Misli bez sadržaja su prazne, zorovi bez pojmova su slijepi.«3
Bez zrenja ostaje naše znanje prazno.
1.2. Transcedentalna analitika
kao osnova prirodoznanstvene spoznaje
Transcendentalna analitika, kao dio transcedentalne logike, izlaže elemente
i načela čiste razumske spoznaje bez kojih se ne može pomišljati nikakav
predmet. Transcendentalna analitika jest logika istine, za razliku od transcendentalne
dijalektike, koja um treba očuvati od privida što nastaje kada
razum u praznom mudrovanju sama formalna načela čistoga razuma primijeni
materijalno na tzv. predmete koji nam nikako ne mogu biti dani u pojavi.
Kantov pothvat polazi od tablice dvanaest kategorija. To su svi čisti pojmovi
sinteze što ih razum apriori sadrži u sebi, te s njima može nešto razumjeti, tj.
pomišljati neki objekt dan u raznolikosti zrenja. Sustavnost ove podjele Kant
izvodi iz načela moći suđenja, tj. mišljenja, i to ne slučajno, induktivno i rapsodički,
kako je to, kaže Kant, napravio Aristotel.4
1.2.1.Transcendentalna dedukcija
Transcendentalna dedukcija5 objašnjava kako se pojmovi apriori odnose na
predmete. E mpirijska dedukcija ovdje Kanta ne zanima, jer ona pokazuje
način kako je neki pojam dobiven iskustvom i refleksijom o tom iskustvu.
Polazište za transcendentalnu dedukciju jest konstatacija da se apriori odnose
na predmete prostor i vrijeme kao forme osjetilnosti s jedne, i kategorije kao
pojmovi razuma, s druge strane. Kategorije se mogu deducirati samo transcendentalno,
a nikako empirijski. Prostor i vrijeme čisti su zorovi koji apriori
sadrže uvjete mogućnosti predmeta kao pojava, a sinteza u njima ima objektivnu
vrijednost, te Kant ovdje nema potrebe i njih deducirati. Kategorije razuma
ne pretpostavljaju uvjete pod kojima su predmeti dani u zrenju, stoga
se ovdje javlja teškoća na koju nismo naišli na području osjetilnosti: Kako
subjektivni uvjeti mišljenja mogu imati objektivnu vrijednost, tj. sačinjavati
uvjete mogućnosti svake spoznaje predmeta? Kant ovu teškoću ilustrira na
pojmu uzroka kao posebnoj vrsti sinteze. Pojam uzroka zahtijeva da iz nekoga
A nužno i prema općenitom pravilu slijedi neki B. Pojave nam daju slučajeve
iz kojih se vidi što se obično događa, ali nikada da je posljedica nužna. Sintezi
uzroka i posljedice pripada dignitet koji se ne dade empirijski izraziti. Kako
iskustvo pored osjetilnog zrenja sadrži pojam, to će pojmovi o predmetima
uopće biti apriorna osnova svake iskustvene spoznaje. Kategorije su te pomoću
kojih je moguć predmet iskustva.
»Pojmovi koji sačinjavaju objektivni osnov mogućnosti iskustva upravo su zato nužni.«6
Ovdje Kant zamjera Lockeu da je bio nekonzekventan kada je pojmove koji
su osnova iskustva izveo iz iskustva, te se odvažio u spoznaju onoga što nadilazi
iskustvo. Hume je skeptički izjavio da se s tim pojmovima ne može dalje
2
KČU, transcedentalna estetika, str. 33–49.
3
Isto, str. 49.
4
Isto, str. 62.
5
Ovo, izuzetno važno poglavlje, na str. 66–84,
Kant je preradio u drugom izdanju KČU. Nažalost,
time nisu otklonjene teškoće za razumijevanje
ovoga teksta.
6
KČU, str. 69.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
838 čistoga uma
od iskustva. Kant tvrdi da niti Hume nije dobro postupio, jer postojanje čiste
matematike i prirodne znanosti obara njegovu tezu.
Kantova dedukcija kategorija u svom polazištu ima tezu da se samo pomoću
kategorija može pomišljati kakav predmet. Podsjetimo se da je Kant mišljenje
odredio kao spontanitet pojmova. Također je bilo pojašnjeno da receptivitet
(osjetilnost) može samo povezana sa spontanitetom (mišljenjem) omogućiti
spoznaju. Spontanitet dolazi u svakoj spoznaji i osnova je trostruke sinteze:
sinteze aprehenzije (primanja) predodžbi kao modifikacija duše u zrenju, njihove
reprodukcije u uobrazilji i njihove rekognicije u pojmu.
»Ova trostruka sinteza upućuje na tri izvora spoznaje koji omogućuju sam razum, a pomoću
njega svako iskustvo kao empirijski produkt razuma.«7
Prolaženje i sabiranje osjetilne raznolikosti posao je sinteze aprehenzije. Ova
sinteza mora se izvršiti i apriori glede predodžbi koje nisu empirijske. Sintezu
reprodukcije u uobrazilji Kant pojašnjava na primjeru brojenja i povlačenja
crte. Kad bi, naime, gubio iz vida prethodne dijelove crte pri prelaženju na potonje
dijelove crte, ne bi mogla nastati predodžba crte kao cjeline i nijedna od
prije spomenutih misli, pa ni najčistije prve i osnovne predodžbe o prostoru i
vremenu. Sinteza aprehenzije osjetilne raznolikosti nerazdvojno je povezana
sa sintezom reprodukcije u uobrazilji. Kako prva sačinjava transcendentalnu
osnovu mogućnosti svih spoznaja (empirijskih i čistih apriori), to reproduktivna
sinteza uobrazilje pripada transcendentalnim radnjama duše. Kant ovu
moć duše naziva transcendentalna moć uobrazilje.
Za pojašnjenje apercepcije naglašavamo da, prema Kantu, spoznajemo neki
predmet ako smo u raznolikosti zrenja postigli sintetičko jedinstvo. To je jedinstvo
moguće ako se zor mogao proizvesti pomoću funkcije sinteze prema
pravilu, koje reprodukciju raznolikosti apriori čini nužnom. Svaka spoznaja
zahtijeva pojam; on je s obzirom na svoju formu uvijek nešto općenito što
služi kao pravilo našoj spoznaji vanjskih pojava. Ovdje se Kant poslužio primjerom
pojma ‘tijelo’. Tako pojam o tijelu služi kao pravilo našoj spoznaji
vanjskih pojava. Kod opažanja nečega izvan nas neophodna je predodžba
protežnosti, a s njom i druge predodžbe koje se pridaju tijelu: neprobojnost,
oblik itd. Pojam je osnova jedinstva prema pravilu i obilježava ga nužnost.
Svakoj nužnosti osnova je neki transcendentalni uvjet.
1.2.1.1. Prvobitni i transcendentalni uvjet poimanja
jest transcendentalna apercepcija
To je središnji pojam transcendentalne dedukcije. Kant ju određuje kao čistu
prvobitnu, nepromjenjivu svijest.
»Numeričko je jedinstvo ove apercepcije, dakle, isto tako apriori osnovom svima pojmovima
kao što je raznolikost prostora i vremena osnovom zorovima osjetilnosti.«8
Ovo transcendentalno jedinstvo apercepcije čini mogućom vezu svih predodožbi
prema zakonima, tj. čini mogućim pojam. Ovo je jako važna teza koju
Kant formulira i na ovaj način:
»Tako je prvobitna i nužna svijest identiteta samoga sebe ujedno i svijest jednog isto nužnoga
jedinstva sinteze svih pojava prema pojmovima, tj. prema pravilima.«9
Bez transcendentalne apercepcije naša bi duša bila ispunjena, kaže Kant, kaosom
pojava i ne bi nikad mogla doći do iskustva, a jedinstvo sinteze prema
empirijskim pojmovima bilo bi posve slučajno. Uvjeti apriori mogućeg
iskustva
ujedno su uvjeti mogućnosti predmeta iskustva.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
839 čistoga uma
»K a t e g o r i j e nisu ništa drugo nego u v j e t i m i š l j e n j a za m o g u ć e i s k u s t v o
k a o š t o p r o s t o r i vrijeme s a d r ž e z a nj uvjete z r e n j a.«10
Pomoću njih se uz pojave mogu zamišljati objekti, pa imaju apriori objektivnu
vrijednost. Tako pojam uzroka nije ništa drugo nego sinteza prema pojmovima.
Kant naglašava da su isprazni i uzaludni svi pokušaji da se čisti razumski
pojmovi izvedu iz iskustva i da im se prida empirijsko postanje. Iskustvo uči
da nakon pojave obično slijedi nešto drugo, ali ne da nužno slijedi. Na čemu
se osniva empirijsko pravilo asocijacija, pita Kant, i odgovara da je to afinitet
raznolikosti. Predodžba općega uvjeta po kojemu se određena raznolikost
može postaviti zove se pravilo, a ako se mora postaviti zove se zakon. Sve su
pojave povezane nužnim zakonom u transcendentalnom afinitetu, a empirijski
afinitet samo je njegova posljedica. Priroda se upravlja prema našemu
subjektivnom načelu apercepcije. Ona je tek skup pojava, a ne stvar o sebi.
Priroda nam je dana ovisno o izvorima našega mišljenja. Ove Kantove teze
imaju dalekosežne posljedice, te upućuju na skromnost u svakom istraživanju
prirode. Sintetička načela općega jedinstva prirode ne mogu biti uzeta od prirode
ili od samih predmeta prirode, jer bi se to moglo dogoditi samo empirijski,
a takovo jedinstvo bi bilo samo slučajno. No kad se misli priroda, onda
se misli upravo nužna sveza, a ne neko slučajno jedinstvo. Pored apercepcije,
važnu posredujuću ulogu Kant pridaje uobrazilji.
»Mi dakle imamo čistu uobrazilju kao osnovnu moć ljudske duše koja je apriori osnovom svakoj
spoznaji.«11
Pomoću ove transcedentalne funkcije uobrazilje povezuju se osjetilnost i razum
jer bi inače davali pojave ali ne empirijsko spoznanje, iskustvo. Njome
povezujemo raznolikost zrenja s jedne i uvjete nužnoga jedinstva čiste apercepcije,
s druge strane. Zbiljsko iskustvo koje se sastoji od aprehenzije, asocijacije
i rekognicije pojava sadrži u ovoj posljednjoj i najvišoj moći pojmove,
koji omogućuju formalno jedinstvo iskustva, te svaku objektivno vrijednu
(istinu) empirijske spoznaje.
»Ova načela rekognicije raznolikosti, ukoliko se odnose s a m o n a f o r m u u j e d i n s t v a
u o p ć e, jesu dakle one k a t e g o r i j e.«12
Konačno to Kantu omogućuje da definira u ovom kontekstu prirodu.
»Dakle red i pravilnost u pojavama, koje nazivamo p r i r o d o m, unosimo mi sami u njih, pa ih
u njima ne bismo ni mogli naći, da ih mi ili priroda naše duše nije iskonski stavila u njih.«13
U prvobitnim spoznajnim izvorima naše duše apriori su sadržane subjektivne
osnove jedinstva, te su ti subjektivni uvjeti objektivno vrijedni. Objektivna
7
Isto, str. 72.
8
Isto, str. 75.
9
Isto. U hrvatskom prijevodu stoji umjesto riječi
pojava riječ pojmova. To onemogućuje
razumijevanje teksta: »Also ist das ursprüngliche
und notwendige Bewuβtsein der identität
seiner selbst zugleich ein Bewuβtsein
einer eben so notwendigen E inheit der Synthesis
aler E rscheinungen nach Begrifen, d. i.
nach Regeln, …« – Immanuel Kant, Werke,
Bd III, KdRV, WBG, Darmstadt 1983., I, A
108, str. 168.
10
Isto, str. 76.
11
KČU, str. 81.
12
Isto.
13
Isto.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
840 čistoga uma
pravila zovu se zakoni. Iskustveni zakoni proizlaze iz viših zakona. Najviši
potječu iz samoga razuma i nisu uzeti iz iskustva. Naprotiv, oni pojavama
pribavljaju njihovu zakonitost i time omogućuju iskustvo. Zato Kant može
sada kazati o razumu za zdravorazumsku i neosviještenu prirodnoznanstvenu
poziciju alarmantnu tezu:
»Razum je samo zakonodavstvo za prirodu, tj. bez razuma ne bi uopće bilo prirode, tj. sintetičkoga
jedinstva raznolikoga u pojavama prema pravilima.«14
Pojava nema izvan nas, nego one samo egzistiraju u našoj osjetilnosti, a osjetilnost
je moguća samo u jedinstvu apercepcije koje je transcendentalna osnova
nužne zakonitosti svih pojava u iskustvu. Pojave kao moguća iskustva leže
apriori u razumu i dobivaju svoju formalnu mogućnost od njega. Isto tako
zorovi leže u osjetilnosti, pa su prema formi samo pomoću nje mogući. Sam
Kant kaže da koliko god pretjerano i proturječno zvučalo treba reći:
»Razum je sam izvor zakona prirode, a prema tome i formalnoga jedinstva prirode… E mpirijski
zakoni samo su posebna određenja čistih zakona razuma… Pod njima poprimaju pojave zakonsku
formu, kao što sve pojave… moraju biti primjerene uvjetima čiste forme osjetilnosti.«15
Dakle, čisti je razum u kategorijama zakon sintetičkoga jedinstva svih pojava,
pa tek usljed toga čini mogućim iskustvo s obzirom na njegovu formu.
Čisti razumski pojmovi, čak ako se primijene na zorove apriori (kao u matematici),
pribavljaju spoznaju samo utoliko ukoliko se ti zorovi apriori, a
pomoću njih i čisti razumski pojmovi mogu primijeniti na empirijske zorove.
Kategorije pomoću zora daju spoznaju o stvarima samo ako se primijene
na empirijski zor, tj. one služe samo za mogućnost empirijske spoznaje. Ta
spoznaja zove se iskustvo. Ovim određenjem iskustva Kant određuje prirodoznanstvenu
spoznaju. Kategorije su primjenjive za spoznaju stvari samo ako
se te stvari prihvaćaju kao predmeti mogućega iskustva. Kant sažimajući
određuje prirodu kao cjelokupnost pojava (natura materlaliter spectata), a
kategorije su pojmovi koji joj propisuju zakone. Ti pojmovi se ne izvode iz
prirode niti se upravljaju prema njoj kao uzoru (jer bi tada bili samo empirijski).
Kant pita: kako to valja shvatiti da se priroda ravna prema njima?
»Evo rješenja ove zagonetke.«16
Nije, naime, ništa čudnovatije da se zakoni po kojima se ravnaju pojave u
prirodi slažu s razumom i njegovim formama apriori, tj. njegovom moći da
povezuje raznolikost uopće, od toga kako se same pojave apriori mogu slagati
s formom osjetilnog zora. Zakoni ne egzistiraju u pojavama, nego samo
relativno u odnosu prema subjektu, ukoliko ima razuma. Isto tako pojave ne
egzistiraju o sebi, nego samo relativno u odnosu prema ovom istom biću ako
ima osjetila. Pojave su samo predodžbe o stvarima koje ostaju nespoznate
prema onome što su o sebi.
Spoznaja koja je ograničena samo na predmete iskustva nije sva uzeta iz iskustva,
nego su čisti zorovi i čisti razumski pojmovi oni elementi spoznaje
koji se apriori nalaze u nama. Dva su načina objašnjenja nužnoga sklada iskustva
s pojmovima o njegovim predmetima: iskustvo čini mogućim pojmove
ili pojmovi čine mogućim iskustvo. Ono prvo glede kategorija i čistoga osjetilnoga
zora Kant dakako odbija. To bi bila pogreška generatio aequivoca.
Preostaje ono drugo, a to je neka vrsta sustava epigeneze čistoga uma.
1.3. Transcendentalna rasudna snaga
ili kako kategorije čine mogućim iskustvo?
Ako je razum moć pravila, onda je rasudna snaga moć supsumiranja pod pravila,
tj. moć razlikovanja stoji li nešto pod danim pravilom ili ne. Opća logika
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
841 čistoga uma
nema propisa za rasudnu snagu. Rasudna snaga je talent prirodnog razuma čiji
se nedostatak ne može nadoknaditi. Nedostatak rasudne snage Kant naziva
glupost.17 U prvom poglavlju transcendentalne doktrine rasudne snage baviti
će se Kant osjetilnim uvjetom pod kojim se jedino mogu upotrebljavati čisti
razumski pojmovi, tj. shematizmom čistih razumskih pojmova. U drugom se
bavi sintetičkim sudovima koji pod ovim uvjetima apriori proizlaze iz čistih
razumskih pojmova i koji su osnova svim ostalim spoznajama apriori, tj. bavi
se načelima.
1.3.1. Shematizam čistih razumskih pojmova
U svim supsumcijama predmeta pod pojam, predmet i pojam moraju biti istovrsni.
Kant koristi primjer tanjura i kružnice. E mpirijski pojam tanjura istovrstan
s čistim geometrijskim pojmom kružnice, te se okruglost koja se u pojmu
pomišlja u tanjuru dade promatrati. Čisti razumski pojmovi u usporedbi s
empirijskim (uopće osjetilnim) zorovima posve su neistovrsni. Zbog toga se
Kantu nameće pitanje,18 kako je moguća supsumcija zorova pod čiste razumske
pojmove, tj. primjena kategorija na pojave? To je objašnjenje ovdje nužno
za razliku od drugih znanosti. To mora biti nešto treće što je, s jedne strane
istovrsno s kategorijom, a s druge s pojavom i što čini mogućom primjenu
kategorije na pojavu. Ta posredujuća predodžba mora biti s jedne strane čista
i bez ičega empirijskoga, pa dakle intelektualna, a s druge osjetilna.
»Takva je predodžba transcendentalna shema.«19
U transcendentalnoj dedukciji saznali smo da je jedini način na koji nam
predmeti bivaju dani modifikacija naše osjetilnosti, da se kategorije mogu
primijeniti samo na pojave, a ne na stvari o sebi. Potom smo saznali da čisti
pojmovi apriori osim funkcije razuma u kategoriji moraju sadržavati formalne
uvjete osjetilnosti (naročito unutrašnjega osjetila) koji sadrže uvjet pod kojim
se kategorije mogu primijeniti na predmete osjetila. Ovaj čisti i formalni uvjet
osjetilnosti na koji je pojam u svojoj razumskoj primjeni restringiran. Kant
naziva shemom toga pojma, a postupak razuma s tim shemama – shematizam
čistoga razuma.
»Shema je sama o sebi u svako doba samo produkt uobrazilje.«20
Shema nije slika. Našim čistim osjetilnim pojmovima nisu nikada osnovom
slike predmeta, nego sheme. Pojašnjenje daje pet točaka..... koje su slika broja
pet. Ako ja tako naslikam broj stotinu ili veći, onda mi njihova slika neće
pomoći da je pregledam i usporedim s pojmom. Dakle, ako ja pomišljam broj,
onda je to više predodožba metode kako se neka množina pomišlja prema
određenom pojmu:
»Dakle tu predodžbu o općem postupku uobrazilje, kojim se pojmu pribavlja njegova slika,
nazivam shemom za taj pojam.«21
14
Isto, str. 82.
15
Isto.
16
Isto, str. 397.
17
Isto, str. 85.
18
Isto, str. 87.
19
Isto.
20
Isto, str. 88.
21
Isto.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
842 čistoga uma
Tako pojmu ‘trokut’ nije nikada adekvatna ni jedna njegova slika, jer je slika
uvijek ograničena na jedan konkretni trokut koji je uvijek samo dio cjeline,
npr. mogu nacrtati samo pravokutni trokut, samo istostranični, a nikada trokut
uopće…
»Shema trokuta može uvijek egzistirati samo u mislima, a znači pravilo uobrazilje s obzirom na
čiste oblike u prostoru.«22
Za ovaj shematizam našega razuma glede pojava, moć koja je duboko skrivena
u duši, Kant smatra da teško da ćemo je ikada izmamiti prirodi i raskriti.
»Slika je produkt empirijske moći produktivne uobrazilje, a shema osjetilnih pojava (kao figura
u prostoru) jest produkt i kao neki monogram čiste uobrazilje apriori pomoću kojega i prema
kojemu slike tek postaju moguće.«23
Sheme nisu ništa drugo nego vremenska određenja apriori prema pravilima, a
ova se po redu odnose na vremenski niz (kvantitet), vremenski sadržaj (kvalitet),
vremenski red (odnos ili relacija) i vremenski skup (modalitet) glede svih
mogućih predmeta. Sheme čistih razumskih pojmova jedini su uvjeti koji pojmovima
pribavljaju neki odnos prema objektima, tj. značenje. Zato kategorije
imaju samo empirijsku primjenu, jer služe za to da se pojave pomoću načela
apriori nužnoga jedinstva podvrgnu općim pravilima sinteze i da time postanu
podesne za iskustvo. Sheme osjetilnosti ograničavaju kategorije na uvjete
izvan razuma (osjetilnost). Shema je zapravo fenomenon ili osjetilni pojam
predmeta u skladu s kategorijama. Kategorije bez shema samo su funkcije razuma
za pojmove, ali onda ništa ne predstavljaju. Značenje dobijaju od osjetilnosti
koja razum realizira i ograničuje. U prethodnom poglavlju razmatrana
je transcendentalna rasudna snaga glede općih uvjeta pod kojima je ovlaštena
rabiti čiste razumske pojmove za sintetičke sudove.
Sada treba sudove koje razum proizvodi sustavno prikazati.
1.3.2. Sustav svih sintetičkih načela čistoga razuma
I ovdje se Kant oslanja na tablicu kategorija koja mu daje sigurno rukovodstvo
za sustav svih sintetičkih načela čistoga razuma, jer ta pravila nisu ništa
drugo nego pravila objektivne primjene kategorija. Iz toga proizlazi da su sva
načela čistoga razuma aksiomi zrenja (kvantitet), anticipacije opažanja (realitet),
analogije iskustva (relacija ili odnos) i postulati empirijskoga mišljenja
uopće (modalitet).
Čistome razumu, koji je moć pravila, valja zahvaliti to što uopće postoje pravila
u zbivanjima. Bez pravila ne bi bilo spoznaje predmeta. Čak prirodni zakoni
iako su načela empirijske razumske primjene, imaju neki izraz nužnosti
zbog razloga koji vrijede apriori i prije svakoga iskustva. Sažeto možemo
reći: svi zakoni prirode stoje pod višim načelima razuma, a iskustvo pridaje
slučaj koji stoji pod pravilom. Ima čistih načela apriori koja nisu izvedena
iz čistoga razuma, nego zora. Takvih načela ima u matematici, ali njihova
primjena na iskustvo, tj njihova objektivna vrijednost osniva se uvijek na čistome
razumu.
Matematička načela su aksiomi i anticipacije. Njihova je veza slaganje onoga
što ne pripada nužno zajedno. Za pojašnjenje Kant uzima dva trokuta koja
nastaju kad se kvadrat podijeli dijagonalom, a takva je sinteza istovrsnoga u
svemu što se dade razmatrati matematički.24 Ovu sintezu Kant dalje dijeli na
agregat, koji se odnosi na ekstenzivne veličine i koaliciju koja se odnosi na
intenzivne veličine.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
843 čistoga uma
Dinamička su načela analogije i postulati. Dinamička veza nije hotimična i
odnosi se na vezu bitka raznolikoga. Ova veza obuhvaća ono što nužno ide
zajedno, kao što učinak pripada uzroku ili akcident supstanciji – kao apriorna
veza neistovrsnoga i dijeli se na fizičku vezu pojava među sobom i metafizičku
vezu u moći spoznavanja apriori. Imena matematičko i dinamičko ne znače
da je riječ o načelima ovih znanosti, već je riječ o načelima čistoga razuma u
odnosu prema unutrašnjem osjetilu uslijed kojih sva matematička i dinamička
načela dobivaju svoju mogućnost.
I.3.2.1. Načelo aksioma zrenja kaže da su svi zorovi ekstenzivne veličine.25
Ekstenzivne veličine one su u kojima predodžba dijelova omogućuje predodžbu
cjeline. I najmanju crtu ne mogu si predočiti, a da je ne povlačim u
mislima. Isto je i s vremenom, gdje ja pomišljam sukcesivni tijek od jednoga
trenutka do drugoga, gdje se dodavanjem dijelova proizvodi jedna veličina.
Pošto je kod svih pojava čisti zor ili prostor ili vrijeme, to je svaka pojava
ekstenzivna veličina, jer se može spoznati u aprehenziji samo sukcesivnom
sintezom od dijela do dijela. Pojave su agregati (množine unaprijed danih
dijelova), a to nije slučaj kod svih vrsta veličina, nego samo kod onih koje si
predočujemo kao ekstenzivne. Slijedi Kantov dalekosežni stav o produktivnoj
uobrazilji kao osnovi geometrije.
»Na ovoj sukcesivnoj sintezi produktivne uobrazilje u proizvođenju oblika osniva se matematika
protežnosti (geometrija) sa svojim aksiomima koji izražavaju uvjete osjetilnoga zrenja apriori.
Pod tim pojmom jedino može nastati shema čistoga pojma u vanjskoj pojavi, npr. između
dviju točki moguć je samo jedan pravac; dva pravca ne zatvaraju nikakav prostor, itd. To su
aksiomi, koji se zapravo odnose samo na veličine (quanta) kao takve.«26
Aksiomi su sintetička načela. E videntni sudovi brojčanih odnosa (7+5=12)
jesu pojedinačni sintetički sudovi, sintetičke formule. Tu se radi o sintezi istovrsnoga
(jedinica), ako je riječ o broju (npr 2, 3 ili 5).Valja uočiti da Kant pri
ovoj sintezi istovrsnoga, koja se dešava pri brojenju, ne spominje sukcesivnu
sintezu produktivne uobrazilje.
1.3.2.2. Načelo anticipacija opažanja glasi: ono realno u pojavi, što je predmet
osjeta, ima intenzivnu veličinu, tj. neki stupanj.27
Pojave nisu samo zorovi nego imaju i materiju. To je ono realno u osjetu.
Svako osjetilo ima neku intenzivnu veličinu koja nije jednaka nuli, te je time
osjet uopće moguć. To je stupanj utjecaja na osjetilo.
»Svaka spoznaja kojom ja ono što pripada empirijskoj spoznaji, mogu apriori spoznati i odrediti
može se nazvati anticipacijom.«28
Kant ponovo naglašava da na pojavama ima nešto što se nikako ne može
spoznati apriori i u tome je razlika između empirijske spoznaje i spoznaje
apriori, a to je osjet ili materija opažanja. Ono realno u pojavi ima uvijek neku
veličinu, ali ne ekstenzivnu.
22
Isto, str. 88.
23
Isto, str. 89.
24
Vidjeti bilješku u 2. izdanju, str. 97.
25
Prema 2. izdanju, str. 98.
26
KČU, str. 91.
27
Isto, str. 100.
28
Isto.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
844 čistoga uma
»Onu veličinu, koja se aprehendira samo kao jedinstvo i u kojoj se mnoštvo može predočiti
samo pomoću približavanja negaciji = 0, nazivam intenzivnom.«29
Stupanj realiteta kao uzroka (bilo osjeta ili drugoga realiteta u pojavi, tj. neke
promjene) naziva Kant momentom. Svaki osjet, ma kako malen, ima neku
intenzivnu veličinu, tj. stupanj. Svaka crvena boja ima neki stupanj koji nikada
nije najmanji, a tako biva s toplinom, težinom, itd. Svojstvo veličina da
nijedan njihov dio nije najmanji mogući (ni jedan dio jednostavan) zove se
kontinuitet. Prostor i vrijeme jesu quanta continua i niti jedan njihov dio ne
može biti dan, a da nije ograničen (točkama i trenucima). Prostor se sastoji
samo od prostora, vrijeme samo od vremena. Točke i momenti (trenuci, Augenblicken)
samo su granice. Takve veličine mogu se nazvati i tekućima, jer
sinteza (produktivne uobrazilje) u njihovu proizvođenju jest tijek u vremenu
kojega se kontinuitet običava nazvati tečenjem ili protjecanjem.
1.3.2.3. Opće načelo triju analogija iskustva glasi »Iskustvo je moguće samo
pomoću predodžbe nužne povezanosti opažanja«.30 U II. izdanju KČU Kant
kaže da je iskustvo empirijska spoznaja koja pomoću opažanja određuje
objekt. Ono je sinteza opažanja koja sama nije sadržana u opažanju, već u
svijesti. To jedinstvo sačinjava bitnost spoznaje objekata osjetila. U iskustvu
su opažanja tek slučajno zajedno. Iz samih opažanja ne nastaje nužnost njihove
povezanosti, jer aprehenzija sastavlja samo raznolika empirijska zrenja
bez ikakve predodžbe o nužnosti veze pojava koja ih sastavlja u prostoru i
vremenu. Stoga je prema Kantu iskustvo spoznaja objekata pomoću opažanja.
U njemu se predočuje odnos u opstojnosti raznolikosti i to kako je objektivno
u vremenu. Samo se vrijeme ne opaža. Određenje objekta u vremenu moguće
je samo pomoću njihove veze uopće, dakle pomoću pojmova koji povezuju.
Ovi pojmovi sadržavaju nužnost; iskustvo je moguće samo pomoću predodžbe
nužne veze opažanja.
Tri su modusa vremena:31 trajnost, slijed i istovremenost. Zato će svakom
iskustvu predhoditi tri pravila svih vremenskih odnosa pojava, pa će ta tri pravila
omogućiti iskustvo. U analogijama iskustva riječ je o opstojnosti pojava
i njihovu međusobnu odnosu s obzirom na tu opstojnost. Opstojnost se ne
može apriori spoznati. Aksiome i anticipacije Kant je nazvao matematičkim
načelima, jer opravdavaju primjenu matematike na pojave i odnosila su se
na pojave glede njihove mogućnosti, učeći kako bi se glede zrenja i onoga
realnoga njihova opažanja mogle proizvesti prema pravilima matematičke
sinteze. Zato se kod njih mogu primijeniti pravila brojčane veličine, a s njima
određenje pojave kao veličine. Tako se stupanj osjeta sunčanog svjetla može
iskazati kao 200 000 mjesečevoga i apriori određeno dati, tj. konstruirati.32
Posve je drukčije ovdje gdje se opstojnost pojava apriori svodi pod pravila.
Opstojnost se ne dade konstruirati, pa će se analogije odnositi samo na odnos
opstojnosti, te će dati samo regulativna načela.
Analogije, aksiomi i anticipacije kao sintetička načela vrijede samo kao načela
empirijske razumske primjene, a nipošto kao načela transcendentalne primjene.
To znači da se pojave ne mogu izravno sumpsumirati pod kategorije,
nego samo pod njihove sheme. Ova se načela ne odnose na stvari same o sebi,
nego na pojave, i imaju za cilj uvjete jedinstva empirijske spoznaje. Prvom
analogijom Kant iskazuje načelo trajnosti supstancije:
»Kod svake mijene pojava traje supstancija, a njezin se kvantum u prirodi niti povećava niti
smanjuje.«33
Pojave su moguće samo u vremenu kao njihovu supstratu, i u kojem se ima
pomišljati svaka mijena pojava. Vrijeme se ne mijenja niti se samo o sebi
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
845 čistoga uma
može opažati. U svima pojavama ono trajno jest supstancija; ono što se mijenja
pripada određenjima supstancije. Sintetičko načelo »kod svih promjena na
svijetu ostaje s u p s t a n c i j a, a samo se a k c i d e n c i j e mijenjaju«,34
pored filozofa poznaje i obični i znanstveni razum. To načelo zaslužuje stajati
na čelu apriornih zakona prirode. Načelo da je supstancija trajna, jest tautologijsko.
Potreba toga načela oduvijek je postojala u empirijskoj spoznaji, ali se
nije dokazalo, jer se i ne može izvesti dogmatički iz pojmova. Kant objašnjava
tradicionalno metafizičko nčelo: iz ničega ne postaje ništa, samo kao drugi
zaključak iz načela trajnosti.
Druga analogija kao načelo vremenskoga slijeda pojašnjava zakon kauzaliteta:
»Sve što se z b i v a (počinje biti) pretpostavlja nešto na što slijedi prema nekome pravilu«.35
U prethodnom načelu pokazalo se da nema nastajanja i nestajanja same supstancije,
nego da su to akcidencije supstancije koja traje. Pojam promjene
pretpostavlja subjekt koji traje. Opažam da pojave slijede jedna za drugom, tj.
povezujem dva opažanja u vremenu. Povezivanje nije djelo samoga osjetila
i zrenja, nego je produkt sintetičke moći uobrazilje koja određuje unutrašnje
osjetilo u pogledu vremenskoga odnosa. Moja imaginacija jedno (stanje) postavlja
prije, a jedno poslije, a ne da u objektu jedno stanje prethodi drugome
ili, drugim riječima, samim opažanjem ostaje neodređen objektivni odnos
pojava koje slijede jedna za drugom. Taj odnos između oba stanja, da bi se
spoznao, mora se pomišljati kao nužan, tj. treba jedan postaviti prije, a drugi
poslije. Pojam koji sobom nosi nužnost sintetičkoga jedinstva može biti
samo čisti razumski pojam koji ne leži u opažanju. To je ovdje pojam odnosa
uzroka i učinka, od kojih uzrok određuje učinak u vremenu kao posljedicu, a
ne kao nešto što bi moglo samo u uobrazilji prethoditi. Tako je zbog toga jer
mi svaki slijed pojma podvrgavamo zakonu kauzaliteta. Tako i jest moguće
samo iskustvo, tj. empirijska spoznaja pojava, odnosno znanstvena spoznaja
prirode i prirodna znanost.
Treća analogija kazuje da sve supstance, ukoliko se u prostoru mogu opažati
kao istodobne, jesu u međudjelovanju. Za Kanta »istodobnost je egzistencija
različitosti u istome vremenu«.36 Samo se vrijeme, kao što je već dva
puta naglašeno, ne opaža. Istodobnost supstancija u prostoru može se spoznati
u iskustvu samo pod pretpostavkom njihova zajedničkoga međusobnog
djelovanja. To zajedničko djelovanje uvjet je mogućnosti samih stvari kao
predmeta iskustva. Kant kaže da riječ zajedništvo rabi u smislu commercium
(a ne communio), što znači dinamičko zajedništvo. Svjetlo koje titra između
našega oka i stvari u svijetu proizvodi posredno zajedništvo između nas i njih,
dokazujući
istodobnost potonjih. Bez zajedništva, svako bi opažanje bilo po-
29
Isto, str. 101.
30
Vidjeti početak dokaza prema 2. izdanju, str.
104 i 105.
31
Podsjetimo se da to odgovara tablici kategorija
gdje se sudovi po relaciji dijele na kategoričke,
hipotetičke i disjunktivne.
32
Ovo je važno, jer kad Kant kaže dati, onda to
znači i konstruirati, proračunati.
33
Prema 2. izdanju, str. 107.
34
KČU, str. 108.
35
Isto, str. 110.
36
Isto, str. 119.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
846 čistoga uma
java u prostoru otrgnuto jedno od drugoga, a lanac empirijskih predodžbi, tj.
iskustvo bi započelo kod novoga objekta posve iznova bez odnosa s prethodnim
iskustvom. Kant ne opovrgava prazni prostor, koji je tamo gdje opažanja
ne dopiru i gdje nema empirijske spoznaje o istodobnosti; ali on onda ni za
jedno naše moguće iskustvo nije nikakav objekt.
Sabirući ove rezultate o analogijama, Kant određuje prirodu, prirodne zakone
i ono što im stoji u osnovi:
»Pod prirodom (u empirijskom smislu) razumijevamo vezu pojava s obzirom na njihovu opstojnost
po nužnim pravilima, tj. prema zakonima. Ima dakle određenih zakona, i to zakona
apriori, koji prirodu tek čine mogućom. E mpirijski zakoni mogu opstojati i mogu se naći samo
pomoću iskustva, i to prema onim prvotnim zakonima po kojima samo iskustvo tek postaje moguće.
Dakle, naše analogije prikazuju zapravo jedinstvo prirode u povezanosti svih pojava pod
određenim eksponentima… koji izažavaju odnos vremena (ukoliko ono u sebi obuhvaća svu
opstojnost) prema jedinstvu apercepcije, koje se može izvršiti samo u sintezi prema pravilima.
Zajedno one dakle kazuju: sve pojave leže u jednoj prirodi i moraju ležati u njoj, jer bez toga jedinstva
apriori ne bi bilo moguće jedinstvo iskustva, dakle ni određenje predmeta u njemu.«37
Kant ove zakone naziva Transcendentalnim prirodnim zakonima.38
1.3.2.4. U skladu sa shematizmom tablice kategorija, Kant sada prelazi na pojašnjenje
modaliteta empirijskoga mišljenja. Postulati empirijskoga mišljenja
objašnjavaju da je moguće ono što se slaže s formalnim uvjetima iskustva, da
je zbiljsko ono što stoji s materijalnim uvjetima iskustva (osjeta) i da je nužno
ono čija je veza sa zbiljskim određena prema općim uvjetima iskustva. Kategorije
modaliteta koje se pridaju pojmu imaju tu osobitost da ni najmanje ne
proširuju određenje objekta nego samo izražavaju odnos prema moći spoznavanja.
Kad je pojam neke stvari potpun, ja još mogu pitati je li predmet moguć
ili zbiljski, a ako je ovo posljednje: je li nužan? Time se ne misle određenja
prema samom objektu nego se pita: kako se odnosi prema samom razumu i
njegovoj empirijskoj uporabi, prema empirijskoj rasudnoj snazi i umu? Načela
modaliteta nisu ništa drugo nego objašnjenja pojmova mogućnosti, zbilje i
nužnosti u njihovoj empirijskoj uporabi, te su stoga restrikcije svih kategorija
na samu empirijsku uporabu ne dopuštajući transcendentalnu.
Kant potom, na osnovi ovih rezultata, pobija Kartezijev problematični, kao
i Berkelyjev dogmatički idealizam koji je otklonjen već u transcendentalnoj
estetici. Kant to može jer je uvjerljivo pokazao da mi o vanjskim pojavama
imamo iskustvo, a ne samo uobraženje. Kant dokazuje da je čak naše unutrašnje
iskustvo, za Kartezija nesumnjivo, moguće samo pod pretpostavkom
vanjskoga iskustva pomoću onoga što je trajno. Opažanje trajnoga moguće
je tek pomoću neke stvari koja je izvan mene, a ne pomoću same predodžbe
neke stvari izvan mene, pa Kant iskazuje sažeto:
»Svijest o mojoj vlastitoj opstojnosti ujedno je neposredna svijest o opstojnosti drugih stvari
izvan mene.«39
Dalje, u 1. primjedbi,40 Kant naglašava da je vanjsko iskustvo neposredno, te
da je samo pomoću njega moguće unutrašnje iskustvo. Predodožba ja jesam
izražava svijest i prati svako mišljenje, sadrži u sebi neposredno egzistenciju
subjekta, ali ne i njegovu spoznaju, dakle ni empirijsku spoznaju, tj. iskustvo.
Za to je, osim misli o tome što egzistira, potrebno i zrenje, ovdje pak
unutrašnje zrenje da bi se subjekt odredio glede vremena. Za to su potrebni
vanjski predmeti, te je unutrašnje iskustvo moguće jedino posredno i pomoću
vanjskoga iskustva.
U općoj primjedbi o sustavu načela Kant kaže da, dok nedostaje zor, dotle se
ne zna da li se neki objekt pomoću kategorija pomišlja. Kategorije same za
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
847 čistoga uma
sebe nisu spoznaje nego samo misaone forme, kako bi se od danih zorova napravile
spoznaje. Od samih kategorija ne može se napraviti nikakvo sintetičko
načelo, pa niti ono kauzaliteta. Kant kaže da je ovo načelo mogao dokazati
samo o objektima mogućega iskustva: sve što se događa pretpostavlja neki
uzrok, pa je dokazan kao načelo mogućnosti iskustva, dakle spoznaje u empirijskome
zrenju danoga objekta, a ne na osnovi samih pojmova. Na kraju opće
primjedbe o sustavu načela u II. izdanju, Kant kaže:
»Sva su načela čistoga razuma samo načela apriori mogućnosti iskustva, a samo se na iskustvo
i odnose sva sintetička načela apriori, štoviše njihova se mogućnost sama potpuno osniva na
ovome odnosu.«41
1.4. Iz Poglavlja O razlogu razlikovanja svih predmeta na noumena i phenomena
dade se uočiti kako Kant opetovano naglašava da razum svoja načela
apriori i svaki svoj pojam može upotrijebiti samo empirijski, a ne transcendentalno.
Transcendentalna uporaba pojma odnosila bi se na stvari po sebi, a
empirijska na pojave, tj. predmete mogućega iskustva. Da je moguća samo
potonja, vidi se iz ovoga: Za svaki se pojam najprije zahtijeva logička forma
pojma (mišljenja), a potom i mogućnost da mu se dade predmet na koji se
odnosi (zor) i bez kojega pojam nema nikakova smisla. Predmet se može dati
pojmu samo u zoru. Svi pojmovi i sva načela, koliko god bila apriori moguća,
odnose se ipak samo na empirijske zorove, tj. na data za moguće iskustvo.
Bez toga su igra uobrazilje ili razuma.
Čisti razumski pojmovi nikada se ne mogu upotrijebiti transcendentalno,
nego uvijek samo empirijski, a načela se čistoga razuma odnose na predmete
osjetila, a ne na predmete uopće.42 Rezultat čitave transcendentalne analitike
Kant sažima u tezi da razum može apriori anticipirati samo formu mogućeg
iskustva uopće i ne može prijeći pregrade osjetilnosti unutar kojih nam jedino
mogu biti dani predmeti, jer što nije pojava nije predmet mogućeg iskustva.
Načela su razuma samo načela ekspozicije pojava.43 Što je ostalo od ontologije
kao tradicionalne filozofske discipline koja je mislila da o stvarima uopće
daje sintetička načela? Ona »mora postati čedna jednostavna analiza čistoga
razuma«.44
1.5. Na ovome će mjestu biti dobro podsjetiti se Prolegomene, gdje je Kant
jasniji i eksplicitniju u izlaganju. U §26 pojašnjava mogućnost primjene matematike
na osjetilno zrenje i time mogućnost na matematici zasnovane prirodne
znanosti. Kant upozrava da iskustvo nije nikakav agregat zamjedaba.
Ovu važnu tezu treba naglašavati, jer nas spašava od zabluda empirizma.
Kant u §27 ponovo polemizira s Humeom, koji je tvrdio da odnos opstanka
jedne stvari prema opstanku druge ni na koji način ne uviđamo umom (zakon
kauzaliteta). Kant dodaje da ne uviđamo ni pojam subzistencije, tj. nužnosti
da je opstanku stvari osnovom subjekt (supstancija), koji sam ne može biti
37
Isto, str. 121.
38
Isto.
39
Isto, str. 126.
40
Isto.
41
Isto, str. 132.
42
Isto, str. 137.
43
Kant analitikom uspostavlja pojavu, objekt,
iskustvo, empiriju, pa time i samu prirodu. Tu
je već na djelu sloboda. Ovo uspostavljanje
prirode korespondira uspostavljanju ljudske
zajednice. Tu je epohalnost Kanta.
44
Isto, str. 137.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
848 čistoga uma
predikat druge stvari. Ista neshvatljivost proteže se i na zajedništvo stvari, te
kako bi supstancije imale zavisiti jedna od druge i to nužno. Kant kaže da je
on dovoljno pokazao da ti pojmovi nisu uzeti iz iskustva, te da nužnost koja
s njima ide nije stvar navike. Ti pojmovi i načela »apriori stoje prije svakog
iskustva, i da imaju svoju nesumnjivu objektivnu vrijednost, ali naravno samo
s obzirom na iskustvo«.45 U §30 Prolegomena Kant ističe da razumski pojmovi
nemaju nikakova značenja ako se hoće protegnuti na stvari o sebi (noumena).
Oni služe za sricanje pojava, kako bi se mogle pročitati kao iskustvo.
Izvan su toga to samo samovoljne veze bez objektivnoga realiteta. Iskustvo
se izvodi iz tih pojmova i zakona, a ne obrnuto. Tom obratu, kaže Kant, Hume
se nije dosjetio. Stoga: »Sva sintetička načela apriori nisu ništa drugo nego
principi mogućeg iskustva«,46 te se ne mogu odnositi na stvari o sebi. Čista
matematika i čista prirodna znanost odnose se samo na pojave, a ne na stvari o
sebi. Ovo treba shvatiti kao svojevrsni apel upućen istraživačima prirode, ali
koji su oni skloni previdjeti, pa zapadaju u raznorazne scientizme.
Stožerno pitanje čitavog dosadašnjeg istraživanja u KČU, u §36 Prolegomena
glasi: kako je moguća sama priroda?
»Ovo je pitanje najviša točka, koje se transcendentalna filozofija uopće može dotaknuti i do koje
se ona i mora dovinuti kao do svoje granice i savršenstva.«47
U njemu su sadržana dva podpitanja: prvo je pitanje o mogućnosti prirode u
materijalnom pogledu, tj. glede zrenja, i drugo o mogućnosti prirode u formalnom
pogledu, tj. prirode kao skupa pravila? Priroda je u materijalnom
smislu moguća s pomoću kakvoće naše osjetilnosti koju predmeti aficiraju na
njoj svojstven način. O ovome je bilo riječi u transcendentalnoj estetici. Kako
je, pak, priroda moguća u formalnom značenju, kao skup pravila pod kojim
moraju stajati sve pojave, ako se u iskustvu imaju pomišljati kao povezane?
Odgovor je samo ovaj:
»Ona je u formalnom značenju moguća samo uslijed kakvoće našeg razuma, po kojoj se sve
one predodžbe osjetilnosti nužno odnose na svijest, a uslijed čega je tek moguć osebujni način
našeg mišljenja, naime s pomoću pravila, a s pomoću ovih je moguće iskustvo, koje posve treba
razlikovati od spoznaja objekata samih o sebi.«48
Ovo je odgovoreno u transcendentalnoj analitici. Ima mnogo prirodnih zakona
koji možemo znati samo pomoću iskustva, ali zakonitost u vezi s pojavama
tj. prirodom uopće, ne možemo spoznati nikakvim iskustvom, jer su samome
iskustvu potrebni takvi zakoni, koji su apriori osnovom njegovoj mogućnosti.
»Najviše zakonodavstvo prirode mora ležati u nama samima, tj. u našem razumu… Razum ne
crpi svoje zakone (apriori) iz prirode, nego ih on njoj propisuje.«49
To je završni rezultat istraživanja transcendentalne analitike (logike istine),
te imamo odgovore na slijedeća pitanja: Kako je moguće iskustvo? Kako je
moguća priroda i nužnost prirodnih zakona? Kako je moguća sama prirodna
znanost?
1.6. Metafizički početni razlozi prirodne znanosti
Mogli bi kazati da je prethodnim Kantovim tezama već čisti razum pojmljen
kao stvaralački i samodjelatan, jer kao moć spontaniteta uspostavlja i omogućuje
prirodu. Previđanje ove činjenice na neki je način prisutno kod Hegela,
kada on Kantove Metafizičke početne razloge prirodne znanosti50 interpretira
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
849 čistoga uma
kao puko teorijsko istraživanje, metafizičko, pozitivno kao svojevrsnu filozofiju
prirode, kao da im nije predhodila KČU, u kojoj razum uspostavlja i
omogućuje samu prirodu.51 Kod Kanta više ne može biti riječi o metafizici
u uobičajenom smislu te riječi. MPRPZ Kant je dao skromnu zadaću, ne da
izlaže tradicionalnu filozofiju prirode, nego da pokaže, kao prvo, kako je moguća
primjena matematike na učenje o tjelima i, kao drugo, da pokaže kako
fizičari rabe mnoštvo pojmova o čijem postanju i apodiktičkoj izvjesnosti
nisu položili račun, već su ih naprosto postulirali. Nesporazum je nastao, kaže
Kant – a mi dodajemo, i još uvijek traje – zbog toga što istraživači prirode
pod metafizikom misle proizvoljno izmišljanje i igru pojmovima koji nemaju
nikakve potvrde u realitetu. Kant, naprotiv, kaže da je
»… istinska metafizika uzeta iz same sušine moći mišljenja i zato što nije pozajmljena iz iskustva
već sadrži načela apriori koji dovode u zakonitu povezanost raznovrsnost empirijskih
predstava, tako da ova može postati empirijskom s p o z n a j o m, tj. iskustvom.«52
Tek tada može nastati sama znanost.
U MPRPZ polazište za potpunost sustava tjelesne prirode jest već dobro poznata
tablica kategorija. Osnovno određenje onoga što bi trebalo biti predmet
vanjskih osjetila jest kretanje, jer se jedino pomoću njega mogu aficirati osjetila.
Na kretanje svodi razum sve preostale predikate materije koji pripadaju
njenoj prirodi. Tako Kant u prvom dijelu MPNPZ promatra kretanje kao čisti
kvantitet materije (foronomija): Materija je ono pokretno u prostoru. U drugom
dijelu, kretanje se promatra kao kvalitet materije (dinamika): Materija je ono
pokretno u prostoru ukoliko ga ispunjava. U trećem dijelu kretanje je promatrano
u relaciji (mehanika): Materija je ono pokretno ukoliko ima pokretačku
silu. U četvrtom dijelu Kant promatra kretanje materije prema modalitetu kao
pojavi vanjskog osjetila (fenomenologija): Materija je ono pokretno ukoliko
može biti predmet iskustva. Metodu ovoga svoga spisa Kant je označio matematičkom.
Kant kaže na kraju Uvoda u MPNPZ da bi matematički istraživači
prirode, koji se ionako ne mogu riješiti metafizičkog dijela, trebali metafizički
dio razraditi u njihovoj općoj fizici kao poseban osnovni dio i dati ga zajedno
s matematičkim učenjem o kretanju. Pogleda li se bilo koji udžbenik fizike,
lako je uvidjeti da oni to ne čine te da svoje osnovne pojmove postuliraju i
dalje kao samorazumljive bez potrebe ikakvog filozofskoga utemeljenja, kao
da Kantova nauka nikada nije ni bilo. Od toga za znanost nastaju goleme štete
u obliku raznih vrsta scijentizama kao neopravdanih posezanja znanstvenika
u područje stvari o sebi.
Na kraju ovoga uvida u Kantovo zasnivanje prirodne znanosti osobito se
nameće pitanje: kako razriješiti sve probleme, pa i neporazume koje je na
dnevni red stavila suvremena prirodna znanost – kvantna teorija i teorija rela-
45
Immanuel Kant, Dvije rasprave (I. Prolegomena
i II. Osnov metafizike ćudoređa), MH,
Zagreb 1953., §27, str. 67.
46
Isto str. 70.
47
Isto, str. 74.
48
Prolegomena, §36, str. 75.
49
Isto, str. 77.
50
Immanuel Kant, Metafizički početni razlozi
prirodne znanosti, Veselin Masleša, Sarajevo
1990. Dalje MPRPZ.
51
G. W. F. Hegel, Istorija filozofije III, Beograd,
Kultura 1970., str. 458.
52
MPRPZ, str. 11.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
850 čistoga uma
tivnosti? Je li Kant i nju filozofski utemeljio? Ako nije, kako filozofski zasnovati
ovu znanost? Ivan Supek smatra da nova znanost treba svoga Kanta:
»Što je on poduzeo u tumačenju geometrije i mehanike, trebalo bi danas tek učiniti za kvantnu
teoriju.«53
Ova Supekova teza sugerira da ta znanost prekida s klasičnom znanošću. Je
li doista tako?
2. Religija u okviru čistoga uma
Na početku se valja prisjetiti pobijanja racionalne psihologije i teologije u
transcendentalnoj dijalektici. Kant je pokazao da racionalna psihologija kao
proširena znanost nije od koristi jer je sastavljena od samih paralogizama.54
Njezina je korist samo negativna. Međutim, ipak je moguće da se »nadam
samostalnoj i usprkos svoj mogućoj mijeni svoga stanja trajnoj egzistenciji
svoje misaone prirode«.55 Priznajući otvoreno svoje neznanje o duši, Kant
odbija spekulativnoga protivnika jer ni on ne može reći da zna da čovjek
nema dušu i da ona ne postoji nakon smrti. Preostaje jedino da se mogu nadati
trajnoj egzistenciji svoje misaone prirode.56
Nemogućnost dokaza o božjoj opstojnosti u KČU izložena je kroz pobijanje
kozmologijskog, fizikoteologijskog i ontologijskog dokaza za opstojnost
Boga.57 Kant je pokazao da se prethodna dva dokaza svode na ontologijski.
Ovdje nije potrebno ulaziti u potankosti pobijanja. Ideje uma: duša, svijet,
sloboda i Bog mogu imati samo regulativnu uporabu, a ne konstitutivnu. Sada
se nameće pitanje: kako je moguće kod Kanta govoriti o religiji ako su rezultati
istraživanja o opstojnosti duše i Boga pokazali da o njima nema spoznaje?
Moguće je zato što kod Kanta religija ne počiva na objavi, nego na moralu, a
ovaj se temelji na slobodi.
2.1. Kantovo zasnivanje slobode
Kantovo zasnivanje slobode ujedno je i priprava za mogućnost morala i religije.
Kantov nauk o transcendentalnoj slobodi osnova je praktične slobode
i izložen je u okviru rasprave o trećoj antinomiji, pa će ovdje biti potrebno
posvetiti joj malo više pozornosti.58 Valja upozoriti na veoma važno Kantovo
razlikovanje između matematičko-transcendentalnih i dinamičko-transcendentalnih
ideja.59 Ovo razlikovanje Kant je napravio na osnovu tablice kategorija.
Kod prvih je niz sastavljen od uvjeta i uvjetovanoga kao istovrsnih. Zbog
toga su međusobno suprotstavljene teze (svijet ima ili nema početak u vremenu;
svijet je prostorno ograničen ili nije ograničen; tijela su djeljiva u
beskonačnost, ili djeljivost staje kod onog jednostavnog) obje bile neistinite!
Razlog tomu jest to što kod njih nikad ne možemo naći nikakav drukčiji uvjet
niza pojava osim takvoga koji je i sam pojava, pa je kao takav samo jedan
član niza. Kod dinamičko-transcendentalnih ideja treće i četvrte antinomije (o
slobodi i nužnom biću) dozvoljava se da u nizu postoji neistovrsnost. Ovdje
je, dakle, dozvoljeno da postoji uvjet koji nije dio niza, nego kao inteligibilan
leži izvan njega. Zbog toga je moguće da obje dijalektičke međusobno suprotstavljene
teze u trećoj i četvrtoj antinomiji budu istinite!
Čovjek poznaje dva kauzaliteta: kauzalitet prema prirodi i kauzalitet prema
slobodi. Kauzalitet prema slobodi u transcendentalnom smislu jest takav da
neko stanje može početi samo od sebe. Sloboda kao transcendentalna ideja
ne sadržava ništa uzeto iz iskustva niti njezin predmet može biti dan u iskustvu.
Um dakle stvara sebi ideju o spontanitetu koji sam od sebe može početi
djelovati. Kant kaže da je na transcendentalnoj ideji slobode zasnovan njezin
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
851 čistoga uma
praktički pojam. Sloboda u praktičkom značenju jest nezavisnost volje od
prisilja nagona osjetilnosti. Čovjek ima snagu da se određuje sam od sebe
nezavisno od prisilja osjetilnih nagona. Ukidanje transcendentalne slobode
ukinulo bi, kaže Kant, praktičnu slobodu. Praktična sloboda pretpostavlja da
se nešto trebalo dogoditi. U našoj volji postoji kauzalitet, ne samo nezavisan
od prirodnih uzroka nego čak njima suprotan, te od njega može početi niz događaja
posve sam od sebe. Pitanje o mogućnosti slobode tiče se transcendentalne
filozofije. Transcendentalna filozofija uči da pojave nisu stvari o sebi.
Kad bi to bio slučaj, onda bi uvjeti i uvjetovano uvijek pripadali istom nizu.
Kant zato s pravom tvrdi:
»Ako su naime pojave same stvari o sebi, onda se sloboda ne da spasiti.«60
U slijedećem razmatranju Kant pita o odnosu prirodnog kauzaliteta i slobode,
tj. nisu li oni u proturječnom odnosu? Njegov je odgovor da sloboda s jedne,
i kauzalitet prirodne nužnosti s druge strane, mogu nesmetano postojati jedan
pored drugoga jer su jedno o drugome neovisni. Kant je taj odgovor zasnovao,
pored predhodno rečenoga, i na tezi o čovjeku koji je sam pojava, pa ima empirijski
karakter, s jedne strane, i na tome da sebe spoznaje ne samo na osnovi
osjetila nego i na osnovu apercepcije, koja nije dana u dojmovima osjetila, s
druge strane. U čovjeku se zatječe razum i um. Ta je razlika Kantu od primarnog
značenja. Čovjek je sebi, s jedne strane, fenomen, ali je s druge i inteligibilan.
Um svoje predmete razmatra prema idejama određujući tako razum koji svoje
čiste pojmove upotrebljava samo empirijski. Kauzalitet uma potvrđuje se na
osnovu imperativa. Trebanje (das Sollen) izražava takvu vrstu nužnosti i sveze
kakve nema u cijeloj prirodi. Razum spoznaje samo ono što je bilo u prirodi,
što jest ili će biti. U prirodi nema ničega što bi trebalo biti. Trebanje se zasniva
na umu koji nije podvrgnut osjetilnosti. Um je nezavisan od empirijskih uvjeta.
Um se ne povodi za ugodom koja je odredbeni razlog osjetilnosti, već joj se čak
suprotstavlja. To je negativna strana njegove slobode. Um je i pozitivno neovisan
od empirijskog shvaćenog kao nagnuća, tako što od sebe može početi neki
niz događaja. Um je kod svih ljudskih djelovanja nazočan i istovrstan, ali sam
nije u vremenu. On je odredilački, ali nije odrediv glede novoga stanja. Kant na
kraju ovoga razmatranja kaže da njime nije htio dokazati realitet i mogućnost
slobode, već jedino to »da priroda bar ne proturječi kauzalitetu iz slobode«.61
53
Ivan Supek, Teorija spoznaje, Institut za filozofiju
znanosti i mir, JAZU i Jugoslavenska
pagvaška konferencija, Zagreb 1974., str. 132.
54
Vidjeti u KČU prvo poglavlje druge knjige
transcedentalne dijalektike O paralogizmima
čistoga uma, str.177–201.
55
Kant je došao do nade koja gradi most između
teorijskog uma s jedne, i praktičnog uma i religije,
s druge strane. Nada je zadnja Kantova
riječ u KČU.
56
KČU, str. 193.
57
Vidjeti poglavlje KČU Ideal čistoga uma, str.
264–318.
58
Vidjeti poglavlje KČU III. Rješenje kozmologijske
ideje o totalitetu izvođenja svjetskih
događaja i njihovih uzroka, str. 251–260.
59
KČU, str. 249–250; poglavlje Završna opaska
k rješenju matematičko-transcedentalnih i
predhodna napomena k rješenju dinamičkotranscedentalnih
ideja. Ovo razlikovanje pratimo
od trećeg odsjeka prvog poglavlja analitike
pojmova: O čistim razumskim pojmovima
ili kategorijama preko Sustava načela čistoga
uma.
60
KČU, str 252. Ovo je dalekosežna teza koju
treba stalno imati u vidu kada se raspravlja o
slobodi, čovjeku i njegovu svijetu i mogućnosti
humaniteta.
61
KČU, str. 260.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
852 čistoga uma
U Kanonu čistoga uma Kant kaže da um u svojoj čistoj upotrebi nije mogao
ništa postići, nego mu je potrebna samodisciplina da spriječi opsjene koje
nastaju
zbog njegovih neosnovanih pretenzija. Korist je od kritike uma negativna,
jer umjesto da otkriva istine, ona ima skromnu zaslugu da spriječava
obmane. Kant se pita: Gdje je moguće pronaći izvor pozitivnih spoznaja?
Odgovara da se tome treba nadati na jedinome putu koji je još preostao, a
to je praktička upotreba. Sve tri ideje uma: Bog, sloboda i besmrtnost duše
imaju samo imanentnu i regulativnu, a ne konstitutivnu upotrebu. Za spekulativni
um one imaju samo transcendentno značenje. Njihova važnost dolazi do
izražaja na praktičkom području. Praktičko je sve ono što je moguće pomoću
slobode, a to je područje morala. Moralni su zakoni apriorni, tj. nisu empirijski
dani. Volja je slobodna samo kad je određena od osjetilnosti neovisnih
motiva, tj. slobodna je kad je određuju motivi predočivi pomoću uma. Ako
je određuje osjetilnost, ona nije slobodna nego patologijski aficirana. Zakoni
uma koji određuju što treba činiti jesu imperativi. Kant ih naziva i objektivnim
zakonima slobode. Dok se za um u spekulativnoj upotrebi čini da je sloboda
protivna prirodnom kauzalitetu, pa ostaje problem, dotle se praktička sloboda
može dokazati pomoću iskustva. Ako spekulativno, tj. teorijski pitamo:
Što mogu znati?, tada je rezultat kritike negativan. Naime, ne možemo ništa
tvrditi o Bogu i besmrtnosti duše. Na praktičko pitanje Što trebam činiti?,
odgovor glasi: Radi tako da možeš postati dostojan toga da budeš sretan! Ako
tako postupam čemu se mogu nadati? Mogu se nadati blaženstvu. Pitanje o
nadi istovremeno je teorijsko i praktičko i otvara put k religiji koja bi bila
zasnovana
na umu. Radi ovoga povezivanja nauka o slobodi, odnosno morala
s jedne, i religije u granicama uma s druge strane, navest ćemo odlučno mjesto
u poglavljima o postulatima o besmrtnosti i Božjoj opstojnosti u Kritici
praktičkog uma. U prvom Kant određuje svetost kao potpunu primjerenost
volje moralnom zakonu za koju mi nismo sposobni. Ona se može naći samo u
progresu k potpunoj primjerenosti koji ide u beskonačnost. To je moguće uz
pretpostavku beskonačne trajnosti egzistencije. Besmrtnost je postulat čistog
praktičkog uma. Taj je postulat od velike koristi, kako radi dopunjenja nemoći
spekulativnoga uma tako i radi religije. Kant smatra da se bez ovoga postulata
ponižava moralni zakon u svojoj svetosti. U drugom poglavlju Kant potom
kaže da moralni zakon pomoću pojma najvišega dobra kao objekta i krajnje
svrhe čistoga praktičkog uma vodi do religije, tj. do spoznaje svih dužnosti
kao zapovijedi najvišeg bića…
»Moralni zakon zapovijeda, da najviše moguće dobro napravim sebi posljednjim predmetom
svakoga svog vladanja. No ja se mogu nadati, da ću to učiniti samo pomoću suglasnosti svoje
volje s voljom svetoga i dobrostivoga začetnika svijeta.«62
Moral ne poučava kako da sebe usrećimo, nego kako treba da postanemo
dostojnima sreće odnosno blaženstva.
2.2. Religija u granicama čistoga uma63
Na Kantovu praktičnu filozofiju nastavlja se njegova, uvjetno rečeno, filozofija
religije gdje Kant »nastoji oko ustrojstva jedne racionalne religije uma kao
najviše norme moralnoga svjetskog poretka«.64 S naukom o religiji Kantov
je sustav zaokružen. Kant u predgovoru RUGČU kaže da iz našeg moralno
ispravnog djelovanja nužno slijedi ideja najvišeg dobra u svijetu, svetog i
svemoćnog bića.65 O tome je već bilo riječi u njegovu zasnivanju slobode.
Ta ideja nije prazna, ona proizlazi iz morala. Moralu nije svejedno da li sebi
stvaramo ili ne stvaramo krajnju svrhu svih stvari. Time se pribavlja objekFILOZOFSKA
ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
853 čistoga uma
tivni praktički realitet pri povezivanju svrhovitosti iz slobode sa svrhovitošću
prirode.
»Moral vodi, dakle, nezaobilazno religiji, čime sebe proširuje u ideji jednog samovlasnog moralnog
zakonodavca izvan čovjeka, u čijoj volji jest ona krajna svrha (stvaranja svijeta), koja
istovremeno može i treba da bude krajnja svrha čovjeka.«66
Je li čovjek po prirodi dobar ili zao?, pita Kant u prvom dijelu poglavlja ovoga
djela. Nagnuće k moralnom zlu moguće je samo kao određenje slobodnog htijenja,
dakle nije nasljedno. Tako Kant u ovom djelu ulazi u spor s teologijom
i u njemu istrajava do kraja. To zlo kao nagnuće nije pripadno pojmu čovjeka
(objektivno nužno), nego je subjektivno nužno u svakom pa i najboljem čovjeku.
To prirodno nagnuće k zlu Kant nazva radikalno zlo, ali ipak samoskrivljeno
zlo. Slično Kant određuje prosvjetiteljstvo kao samoskrivljenu nezrelost
i nesposobnost da se sami

Pregledni članak UDK 165.1: / I. Kant
Primljen 21. 03. 2007.
Mladen Živković
Don Cvjetka Marasovića 6, HR–21480 Vis
mlazivko@inet.hr
Znanost i religija u okviru
čistoga uma
Sažetak
Iako opsežan, ovaj članak ima skromnu svrhu: sažeto i što je moguće jasnije iznijeti osnovne
Kantove teze za promišljanje odnosa znanosti i religije, te pozvati na pomnjivo iščitavanje
njegova opusa, kako bi u promišljanje odnosa znanosti i religije išli s Kantom, a ne mimo
njega. Kantov opus nudi intrigantne povode da ga se pokuša isčitavati s ovoga stanovišta.
Polazište je dano rezultatima Kritike čistoga uma. U njoj treba potražiti odgovore na pitanja:
Kako je moguća priroda, iskustvo, spoznaja prirode i sama prirodna znanost? Nakon
toga biti će potrebno u istom djelu vidjeti kako Kant zasniva praktičnu slobodu koja omogućuje
moral koji je osnova religije. Konačno, trebat će vidjeti koje posebnosti ima na umu
zasnovana religija.
Ključne riječi
Immanuel Kant, pojava, iskustvo, znanost, razum, priroda, prirodni zakon, sloboda, moral,
duša, Bog, krajnja svrha, etička zajednica
Uvod
Kant je Kritici čistoga uma namijenio značajnu ulogu: počistiti korov od
prethodnih pokušaja u metafizici i izravnati teren za novu zgradu u kojoj će
se naći pretpostavke za odgovore na sva metafizička pitanja! Uzor je za taj
zamašni zadatak matematika koja, kako kaže Kant, od doba Grka kroči sigurnim
putem znanosti, a od novijega doba tim putem ide i fizika. Kant kaže da
su one to mogle postati tek kad su izvršile svoj unutarnji obrat ili revoluciju.
Ta revolucija dogodila se u fizici kada se um odvažio prići prirodi na osnovi
svojih načela, kada se više nije dao voditi od prirode, te kada je na osnovi tih
načela postavljao prirodi pitanja na koja je tražio odgovore eksperimentom.
Kant smatra da još nije bilo sličnog obrata u metafizici te si on stavlja u zadatak
provesti revoluciji u metafizici kritikom čistoga uma. Taj je obrat Kant
nazvao kopernikanskim. Kant kaže da je očito kako nije bilo ploda od one
do njega uobičajene metafizičke spoznajne pretpostavke prema kojoj se um
pasivno ravna prema stvarima. Kant će u Kritici čistoga uma1 pokušati vidjeti
da li će u metafizici biti napretka ako se pretpostavi da se stvari ravnaju prema
umu. Razrada toga pothvata sadržaj je njegova kritičkog opusa.
Kako bi se odgovorilo na pitanje što je priroda, te što je i kako je moguća
znanost o prirodi, Kant je morao u KČU razriješiti niz prethodećih pitanja.
1
Immanuel Kant, Kritika čistog uma, Nakladni
zavod Matice hrvatske, Zagreb 1984. Dalje će
djelo biti navođeno kao KČU.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
836 čistoga uma
Prvo je objasnio razliku između aposteriorne spoznaje (koja je iskustvena) i
apriorne (koja prethodi iskustvu). Zatim je objasnio razliku između analitičkih
sudova (sudovi koji ne proširuju naše znanje, već ga pojašnjavaju i počivaju
na načelu proturječja) i sintetičkih sudova (koji proširuju naše znanje).
Svi su iskustveni sudovi sintetički. Pošto znanosti imaju sintetičkih sudova
koji su apriorni, kao primjerice matematika i fizika, a to znači da su takvi
sudovi nužni i općeniti, potrebno je odgovoriti na pitanje: kako su mogući
sintetički sudovi apriori? Odgovor na pitanje o njihovoj mogućnosti istom je
odgovor na pitanje o mogućnosti prirodne znanosti. Kako ni metafizika nije
bez sintetičkih apriornih sudova, to je potrebno vidjeti je li metafizika kao
znanost moguća. Pokazat će se da metafizika kao znanost nije moguća, pa će
trebati postaviti granice njezinih neosnovanih pretenzija. Budući da čisti um
ne može stati kod tog negativnog spoznajnog rezultata, čisti će um potražiti,
a prema Kantu i pronaći svoje zadovoljenje koje neće biti na teorijskom nego
na praktičkom području. Praktični um daje osnovu za odgovor na pitanje o
mogućnosti morala, na kojem onda Kant temelji religiju.
1. Znanost u granicama čistoga uma
1.1. Utemeljenje matematike u transcendentalnoj estetici
Kant u prvom dijelu transcedentalne elementarne nauke, koji je naslovljen
transcendentalna estetika2 objašnjava što je pojava i čisti zor. Uvid u ove
pojmove predstavlja prvi korak što ga je neophodno učiniti da bi mogli doći
do odgovora na pitanje o mogućnosti znanosti i znanstvene spoznaje. Pojava
ima materijalni, osjetilni, iskustveni aposteriorni sadržaj i apriornu, iskustvu
prethodeću formu. Forma pojave sređuje raznolikost pojava i dana je apriori
u našoj duši. Ono u čemu se osjeti mogu srediti ne može samo biti osjet. Ta
forma mora se moći razmatrati odvojeno od svakoga osjeta. Čiste predodožbe
su one u kojima se ne nalazi ništa što pripada osjetu. Ovu čistu formu osjetilnosti
Kant naziva čisti zor. To su prostor i vrijeme koji ostaju kada se apstrahira
od svekolike osjetilne danosti. Prostor i vrijeme nisu pojmovi, već
apriorne forme zrenja. Prostor kao apriorna forma zrenja omogućuje matematiku
kao znanost. Svi su matematički sudovi sintetički i apriorni jer imaju
nužnost koju ne mogu dobiti od iskustva. Prostor i vrijeme kao apriorne forme
zrenja ne pripadaju stvarima o sebi, već pojavama. Stvar o sebi bitna je sastavnica
Kantove koncepcije. Ona je korelat pojavama i ostaje nespoznatljiva.
Iz rečenoga uviđamo da su sintetički sudovi apriori mogući samo tako da se
apriorne forme zrenja – prostor i vrijeme – ne odnose na stvari o sebi, već
svagda samo na pojave i predmete mogućega iskustva. U transcendentalnoj
estetici element spoznaje jest zor. Pomoću njega predmeti su nam dani. Zorovi
mogu biti empirijski, odnosno iskustveni, pa dakle aposteriorni, ili čisti,
i apriorni. Zor je empirijski (aposterioran) ako je u njemu sadržan osjet koji
pretpostavlja zbiljsku nazočnost predmeta. Čisti zor (aprioran) nastaje kada
predodožbi nije primiješan nikakav osjet. Čisti zor sadržava samo formu pod
kojom se nešto promatra. To su ukratko rezultati transcedentalne estetike.
U drugom dijelu transcendentalne elementarne nauke (transcendentalnoj logici)
Kant na početku objašnjava da se predmet pomišlja pomoću pojma. Mišljenje
jest akt spontaniteta duše, za razliku od osjetilnosti koja je primalačka,
receptivna moć duše. Pojam, kao i zor, može biti ili čist ili empirijski. Čisti
pojam sadržava samo misaonu formu nekoga predmeta uopće. Zor i pojam su
u spoznaji ravnopravni i ne mogu se lučiti, a još manje hijerarhijski nadređivati
jedan drugome, kao što je to bio slučaj u dotadašnjoj filozofiji, stoga:
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
837 čistoga uma
»Misli bez sadržaja su prazne, zorovi bez pojmova su slijepi.«3
Bez zrenja ostaje naše znanje prazno.
1.2. Transcedentalna analitika
kao osnova prirodoznanstvene spoznaje
Transcendentalna analitika, kao dio transcedentalne logike, izlaže elemente
i načela čiste razumske spoznaje bez kojih se ne može pomišljati nikakav
predmet. Transcendentalna analitika jest logika istine, za razliku od transcendentalne
dijalektike, koja um treba očuvati od privida što nastaje kada
razum u praznom mudrovanju sama formalna načela čistoga razuma primijeni
materijalno na tzv. predmete koji nam nikako ne mogu biti dani u pojavi.
Kantov pothvat polazi od tablice dvanaest kategorija. To su svi čisti pojmovi
sinteze što ih razum apriori sadrži u sebi, te s njima može nešto razumjeti, tj.
pomišljati neki objekt dan u raznolikosti zrenja. Sustavnost ove podjele Kant
izvodi iz načela moći suđenja, tj. mišljenja, i to ne slučajno, induktivno i rapsodički,
kako je to, kaže Kant, napravio Aristotel.4
1.2.1.Transcendentalna dedukcija
Transcendentalna dedukcija5 objašnjava kako se pojmovi apriori odnose na
predmete. E mpirijska dedukcija ovdje Kanta ne zanima, jer ona pokazuje
način kako je neki pojam dobiven iskustvom i refleksijom o tom iskustvu.
Polazište za transcendentalnu dedukciju jest konstatacija da se apriori odnose
na predmete prostor i vrijeme kao forme osjetilnosti s jedne, i kategorije kao
pojmovi razuma, s druge strane. Kategorije se mogu deducirati samo transcendentalno,
a nikako empirijski. Prostor i vrijeme čisti su zorovi koji apriori
sadrže uvjete mogućnosti predmeta kao pojava, a sinteza u njima ima objektivnu
vrijednost, te Kant ovdje nema potrebe i njih deducirati. Kategorije razuma
ne pretpostavljaju uvjete pod kojima su predmeti dani u zrenju, stoga
se ovdje javlja teškoća na koju nismo naišli na području osjetilnosti: Kako
subjektivni uvjeti mišljenja mogu imati objektivnu vrijednost, tj. sačinjavati
uvjete mogućnosti svake spoznaje predmeta? Kant ovu teškoću ilustrira na
pojmu uzroka kao posebnoj vrsti sinteze. Pojam uzroka zahtijeva da iz nekoga
A nužno i prema općenitom pravilu slijedi neki B. Pojave nam daju slučajeve
iz kojih se vidi što se obično događa, ali nikada da je posljedica nužna. Sintezi
uzroka i posljedice pripada dignitet koji se ne dade empirijski izraziti. Kako
iskustvo pored osjetilnog zrenja sadrži pojam, to će pojmovi o predmetima
uopće biti apriorna osnova svake iskustvene spoznaje. Kategorije su te pomoću
kojih je moguć predmet iskustva.
»Pojmovi koji sačinjavaju objektivni osnov mogućnosti iskustva upravo su zato nužni.«6
Ovdje Kant zamjera Lockeu da je bio nekonzekventan kada je pojmove koji
su osnova iskustva izveo iz iskustva, te se odvažio u spoznaju onoga što nadilazi
iskustvo. Hume je skeptički izjavio da se s tim pojmovima ne može dalje
2
KČU, transcedentalna estetika, str. 33–49.
3
Isto, str. 49.
4
Isto, str. 62.
5
Ovo, izuzetno važno poglavlje, na str. 66–84,
Kant je preradio u drugom izdanju KČU. Nažalost,
time nisu otklonjene teškoće za razumijevanje
ovoga teksta.
6
KČU, str. 69.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
838 čistoga uma
od iskustva. Kant tvrdi da niti Hume nije dobro postupio, jer postojanje čiste
matematike i prirodne znanosti obara njegovu tezu.
Kantova dedukcija kategorija u svom polazištu ima tezu da se samo pomoću
kategorija može pomišljati kakav predmet. Podsjetimo se da je Kant mišljenje
odredio kao spontanitet pojmova. Također je bilo pojašnjeno da receptivitet
(osjetilnost) može samo povezana sa spontanitetom (mišljenjem) omogućiti
spoznaju. Spontanitet dolazi u svakoj spoznaji i osnova je trostruke sinteze:
sinteze aprehenzije (primanja) predodžbi kao modifikacija duše u zrenju, njihove
reprodukcije u uobrazilji i njihove rekognicije u pojmu.
»Ova trostruka sinteza upućuje na tri izvora spoznaje koji omogućuju sam razum, a pomoću
njega svako iskustvo kao empirijski produkt razuma.«7
Prolaženje i sabiranje osjetilne raznolikosti posao je sinteze aprehenzije. Ova
sinteza mora se izvršiti i apriori glede predodžbi koje nisu empirijske. Sintezu
reprodukcije u uobrazilji Kant pojašnjava na primjeru brojenja i povlačenja
crte. Kad bi, naime, gubio iz vida prethodne dijelove crte pri prelaženju na potonje
dijelove crte, ne bi mogla nastati predodžba crte kao cjeline i nijedna od
prije spomenutih misli, pa ni najčistije prve i osnovne predodžbe o prostoru i
vremenu. Sinteza aprehenzije osjetilne raznolikosti nerazdvojno je povezana
sa sintezom reprodukcije u uobrazilji. Kako prva sačinjava transcendentalnu
osnovu mogućnosti svih spoznaja (empirijskih i čistih apriori), to reproduktivna
sinteza uobrazilje pripada transcendentalnim radnjama duše. Kant ovu
moć duše naziva transcendentalna moć uobrazilje.
Za pojašnjenje apercepcije naglašavamo da, prema Kantu, spoznajemo neki
predmet ako smo u raznolikosti zrenja postigli sintetičko jedinstvo. To je jedinstvo
moguće ako se zor mogao proizvesti pomoću funkcije sinteze prema
pravilu, koje reprodukciju raznolikosti apriori čini nužnom. Svaka spoznaja
zahtijeva pojam; on je s obzirom na svoju formu uvijek nešto općenito što
služi kao pravilo našoj spoznaji vanjskih pojava. Ovdje se Kant poslužio primjerom
pojma ‘tijelo’. Tako pojam o tijelu služi kao pravilo našoj spoznaji
vanjskih pojava. Kod opažanja nečega izvan nas neophodna je predodžba
protežnosti, a s njom i druge predodžbe koje se pridaju tijelu: neprobojnost,
oblik itd. Pojam je osnova jedinstva prema pravilu i obilježava ga nužnost.
Svakoj nužnosti osnova je neki transcendentalni uvjet.
1.2.1.1. Prvobitni i transcendentalni uvjet poimanja
jest transcendentalna apercepcija
To je središnji pojam transcendentalne dedukcije. Kant ju određuje kao čistu
prvobitnu, nepromjenjivu svijest.
»Numeričko je jedinstvo ove apercepcije, dakle, isto tako apriori osnovom svima pojmovima
kao što je raznolikost prostora i vremena osnovom zorovima osjetilnosti.«8
Ovo transcendentalno jedinstvo apercepcije čini mogućom vezu svih predodožbi
prema zakonima, tj. čini mogućim pojam. Ovo je jako važna teza koju
Kant formulira i na ovaj način:
»Tako je prvobitna i nužna svijest identiteta samoga sebe ujedno i svijest jednog isto nužnoga
jedinstva sinteze svih pojava prema pojmovima, tj. prema pravilima.«9
Bez transcendentalne apercepcije naša bi duša bila ispunjena, kaže Kant, kaosom
pojava i ne bi nikad mogla doći do iskustva, a jedinstvo sinteze prema
empirijskim pojmovima bilo bi posve slučajno. Uvjeti apriori mogućeg
iskustva
ujedno su uvjeti mogućnosti predmeta iskustva.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
839 čistoga uma
»K a t e g o r i j e nisu ništa drugo nego u v j e t i m i š l j e n j a za m o g u ć e i s k u s t v o
k a o š t o p r o s t o r i vrijeme s a d r ž e z a nj uvjete z r e n j a.«10
Pomoću njih se uz pojave mogu zamišljati objekti, pa imaju apriori objektivnu
vrijednost. Tako pojam uzroka nije ništa drugo nego sinteza prema pojmovima.
Kant naglašava da su isprazni i uzaludni svi pokušaji da se čisti razumski
pojmovi izvedu iz iskustva i da im se prida empirijsko postanje. Iskustvo uči
da nakon pojave obično slijedi nešto drugo, ali ne da nužno slijedi. Na čemu
se osniva empirijsko pravilo asocijacija, pita Kant, i odgovara da je to afinitet
raznolikosti. Predodžba općega uvjeta po kojemu se određena raznolikost
može postaviti zove se pravilo, a ako se mora postaviti zove se zakon. Sve su
pojave povezane nužnim zakonom u transcendentalnom afinitetu, a empirijski
afinitet samo je njegova posljedica. Priroda se upravlja prema našemu
subjektivnom načelu apercepcije. Ona je tek skup pojava, a ne stvar o sebi.
Priroda nam je dana ovisno o izvorima našega mišljenja. Ove Kantove teze
imaju dalekosežne posljedice, te upućuju na skromnost u svakom istraživanju
prirode. Sintetička načela općega jedinstva prirode ne mogu biti uzeta od prirode
ili od samih predmeta prirode, jer bi se to moglo dogoditi samo empirijski,
a takovo jedinstvo bi bilo samo slučajno. No kad se misli priroda, onda
se misli upravo nužna sveza, a ne neko slučajno jedinstvo. Pored apercepcije,
važnu posredujuću ulogu Kant pridaje uobrazilji.
»Mi dakle imamo čistu uobrazilju kao osnovnu moć ljudske duše koja je apriori osnovom svakoj
spoznaji.«11
Pomoću ove transcedentalne funkcije uobrazilje povezuju se osjetilnost i razum
jer bi inače davali pojave ali ne empirijsko spoznanje, iskustvo. Njome
povezujemo raznolikost zrenja s jedne i uvjete nužnoga jedinstva čiste apercepcije,
s druge strane. Zbiljsko iskustvo koje se sastoji od aprehenzije, asocijacije
i rekognicije pojava sadrži u ovoj posljednjoj i najvišoj moći pojmove,
koji omogućuju formalno jedinstvo iskustva, te svaku objektivno vrijednu
(istinu) empirijske spoznaje.
»Ova načela rekognicije raznolikosti, ukoliko se odnose s a m o n a f o r m u u j e d i n s t v a
u o p ć e, jesu dakle one k a t e g o r i j e.«12
Konačno to Kantu omogućuje da definira u ovom kontekstu prirodu.
»Dakle red i pravilnost u pojavama, koje nazivamo p r i r o d o m, unosimo mi sami u njih, pa ih
u njima ne bismo ni mogli naći, da ih mi ili priroda naše duše nije iskonski stavila u njih.«13
U prvobitnim spoznajnim izvorima naše duše apriori su sadržane subjektivne
osnove jedinstva, te su ti subjektivni uvjeti objektivno vrijedni. Objektivna
7
Isto, str. 72.
8
Isto, str. 75.
9
Isto. U hrvatskom prijevodu stoji umjesto riječi
pojava riječ pojmova. To onemogućuje
razumijevanje teksta: »Also ist das ursprüngliche
und notwendige Bewuβtsein der identität
seiner selbst zugleich ein Bewuβtsein
einer eben so notwendigen E inheit der Synthesis
aler E rscheinungen nach Begrifen, d. i.
nach Regeln, …« – Immanuel Kant, Werke,
Bd III, KdRV, WBG, Darmstadt 1983., I, A
108, str. 168.
10
Isto, str. 76.
11
KČU, str. 81.
12
Isto.
13
Isto.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
840 čistoga uma
pravila zovu se zakoni. Iskustveni zakoni proizlaze iz viših zakona. Najviši
potječu iz samoga razuma i nisu uzeti iz iskustva. Naprotiv, oni pojavama
pribavljaju njihovu zakonitost i time omogućuju iskustvo. Zato Kant može
sada kazati o razumu za zdravorazumsku i neosviještenu prirodnoznanstvenu
poziciju alarmantnu tezu:
»Razum je samo zakonodavstvo za prirodu, tj. bez razuma ne bi uopće bilo prirode, tj. sintetičkoga
jedinstva raznolikoga u pojavama prema pravilima.«14
Pojava nema izvan nas, nego one samo egzistiraju u našoj osjetilnosti, a osjetilnost
je moguća samo u jedinstvu apercepcije koje je transcendentalna osnova
nužne zakonitosti svih pojava u iskustvu. Pojave kao moguća iskustva leže
apriori u razumu i dobivaju svoju formalnu mogućnost od njega. Isto tako
zorovi leže u osjetilnosti, pa su prema formi samo pomoću nje mogući. Sam
Kant kaže da koliko god pretjerano i proturječno zvučalo treba reći:
»Razum je sam izvor zakona prirode, a prema tome i formalnoga jedinstva prirode… E mpirijski
zakoni samo su posebna određenja čistih zakona razuma… Pod njima poprimaju pojave zakonsku
formu, kao što sve pojave… moraju biti primjerene uvjetima čiste forme osjetilnosti.«15
Dakle, čisti je razum u kategorijama zakon sintetičkoga jedinstva svih pojava,
pa tek usljed toga čini mogućim iskustvo s obzirom na njegovu formu.
Čisti razumski pojmovi, čak ako se primijene na zorove apriori (kao u matematici),
pribavljaju spoznaju samo utoliko ukoliko se ti zorovi apriori, a
pomoću njih i čisti razumski pojmovi mogu primijeniti na empirijske zorove.
Kategorije pomoću zora daju spoznaju o stvarima samo ako se primijene
na empirijski zor, tj. one služe samo za mogućnost empirijske spoznaje. Ta
spoznaja zove se iskustvo. Ovim određenjem iskustva Kant određuje prirodoznanstvenu
spoznaju. Kategorije su primjenjive za spoznaju stvari samo ako
se te stvari prihvaćaju kao predmeti mogućega iskustva. Kant sažimajući
određuje prirodu kao cjelokupnost pojava (natura materlaliter spectata), a
kategorije su pojmovi koji joj propisuju zakone. Ti pojmovi se ne izvode iz
prirode niti se upravljaju prema njoj kao uzoru (jer bi tada bili samo empirijski).
Kant pita: kako to valja shvatiti da se priroda ravna prema njima?
»Evo rješenja ove zagonetke.«16
Nije, naime, ništa čudnovatije da se zakoni po kojima se ravnaju pojave u
prirodi slažu s razumom i njegovim formama apriori, tj. njegovom moći da
povezuje raznolikost uopće, od toga kako se same pojave apriori mogu slagati
s formom osjetilnog zora. Zakoni ne egzistiraju u pojavama, nego samo
relativno u odnosu prema subjektu, ukoliko ima razuma. Isto tako pojave ne
egzistiraju o sebi, nego samo relativno u odnosu prema ovom istom biću ako
ima osjetila. Pojave su samo predodžbe o stvarima koje ostaju nespoznate
prema onome što su o sebi.
Spoznaja koja je ograničena samo na predmete iskustva nije sva uzeta iz iskustva,
nego su čisti zorovi i čisti razumski pojmovi oni elementi spoznaje
koji se apriori nalaze u nama. Dva su načina objašnjenja nužnoga sklada iskustva
s pojmovima o njegovim predmetima: iskustvo čini mogućim pojmove
ili pojmovi čine mogućim iskustvo. Ono prvo glede kategorija i čistoga osjetilnoga
zora Kant dakako odbija. To bi bila pogreška generatio aequivoca.
Preostaje ono drugo, a to je neka vrsta sustava epigeneze čistoga uma.
1.3. Transcendentalna rasudna snaga
ili kako kategorije čine mogućim iskustvo?
Ako je razum moć pravila, onda je rasudna snaga moć supsumiranja pod pravila,
tj. moć razlikovanja stoji li nešto pod danim pravilom ili ne. Opća logika
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
841 čistoga uma
nema propisa za rasudnu snagu. Rasudna snaga je talent prirodnog razuma čiji
se nedostatak ne može nadoknaditi. Nedostatak rasudne snage Kant naziva
glupost.17 U prvom poglavlju transcendentalne doktrine rasudne snage baviti
će se Kant osjetilnim uvjetom pod kojim se jedino mogu upotrebljavati čisti
razumski pojmovi, tj. shematizmom čistih razumskih pojmova. U drugom se
bavi sintetičkim sudovima koji pod ovim uvjetima apriori proizlaze iz čistih
razumskih pojmova i koji su osnova svim ostalim spoznajama apriori, tj. bavi
se načelima.
1.3.1. Shematizam čistih razumskih pojmova
U svim supsumcijama predmeta pod pojam, predmet i pojam moraju biti istovrsni.
Kant koristi primjer tanjura i kružnice. E mpirijski pojam tanjura istovrstan
s čistim geometrijskim pojmom kružnice, te se okruglost koja se u pojmu
pomišlja u tanjuru dade promatrati. Čisti razumski pojmovi u usporedbi s
empirijskim (uopće osjetilnim) zorovima posve su neistovrsni. Zbog toga se
Kantu nameće pitanje,18 kako je moguća supsumcija zorova pod čiste razumske
pojmove, tj. primjena kategorija na pojave? To je objašnjenje ovdje nužno
za razliku od drugih znanosti. To mora biti nešto treće što je, s jedne strane
istovrsno s kategorijom, a s druge s pojavom i što čini mogućom primjenu
kategorije na pojavu. Ta posredujuća predodžba mora biti s jedne strane čista
i bez ičega empirijskoga, pa dakle intelektualna, a s druge osjetilna.
»Takva je predodžba transcendentalna shema.«19
U transcendentalnoj dedukciji saznali smo da je jedini način na koji nam
predmeti bivaju dani modifikacija naše osjetilnosti, da se kategorije mogu
primijeniti samo na pojave, a ne na stvari o sebi. Potom smo saznali da čisti
pojmovi apriori osim funkcije razuma u kategoriji moraju sadržavati formalne
uvjete osjetilnosti (naročito unutrašnjega osjetila) koji sadrže uvjet pod kojim
se kategorije mogu primijeniti na predmete osjetila. Ovaj čisti i formalni uvjet
osjetilnosti na koji je pojam u svojoj razumskoj primjeni restringiran. Kant
naziva shemom toga pojma, a postupak razuma s tim shemama – shematizam
čistoga razuma.
»Shema je sama o sebi u svako doba samo produkt uobrazilje.«20
Shema nije slika. Našim čistim osjetilnim pojmovima nisu nikada osnovom
slike predmeta, nego sheme. Pojašnjenje daje pet točaka..... koje su slika broja
pet. Ako ja tako naslikam broj stotinu ili veći, onda mi njihova slika neće
pomoći da je pregledam i usporedim s pojmom. Dakle, ako ja pomišljam broj,
onda je to više predodožba metode kako se neka množina pomišlja prema
određenom pojmu:
»Dakle tu predodžbu o općem postupku uobrazilje, kojim se pojmu pribavlja njegova slika,
nazivam shemom za taj pojam.«21
14
Isto, str. 82.
15
Isto.
16
Isto, str. 397.
17
Isto, str. 85.
18
Isto, str. 87.
19
Isto.
20
Isto, str. 88.
21
Isto.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
842 čistoga uma
Tako pojmu ‘trokut’ nije nikada adekvatna ni jedna njegova slika, jer je slika
uvijek ograničena na jedan konkretni trokut koji je uvijek samo dio cjeline,
npr. mogu nacrtati samo pravokutni trokut, samo istostranični, a nikada trokut
uopće…
»Shema trokuta može uvijek egzistirati samo u mislima, a znači pravilo uobrazilje s obzirom na
čiste oblike u prostoru.«22
Za ovaj shematizam našega razuma glede pojava, moć koja je duboko skrivena
u duši, Kant smatra da teško da ćemo je ikada izmamiti prirodi i raskriti.
»Slika je produkt empirijske moći produktivne uobrazilje, a shema osjetilnih pojava (kao figura
u prostoru) jest produkt i kao neki monogram čiste uobrazilje apriori pomoću kojega i prema
kojemu slike tek postaju moguće.«23
Sheme nisu ništa drugo nego vremenska određenja apriori prema pravilima, a
ova se po redu odnose na vremenski niz (kvantitet), vremenski sadržaj (kvalitet),
vremenski red (odnos ili relacija) i vremenski skup (modalitet) glede svih
mogućih predmeta. Sheme čistih razumskih pojmova jedini su uvjeti koji pojmovima
pribavljaju neki odnos prema objektima, tj. značenje. Zato kategorije
imaju samo empirijsku primjenu, jer služe za to da se pojave pomoću načela
apriori nužnoga jedinstva podvrgnu općim pravilima sinteze i da time postanu
podesne za iskustvo. Sheme osjetilnosti ograničavaju kategorije na uvjete
izvan razuma (osjetilnost). Shema je zapravo fenomenon ili osjetilni pojam
predmeta u skladu s kategorijama. Kategorije bez shema samo su funkcije razuma
za pojmove, ali onda ništa ne predstavljaju. Značenje dobijaju od osjetilnosti
koja razum realizira i ograničuje. U prethodnom poglavlju razmatrana
je transcendentalna rasudna snaga glede općih uvjeta pod kojima je ovlaštena
rabiti čiste razumske pojmove za sintetičke sudove.
Sada treba sudove koje razum proizvodi sustavno prikazati.
1.3.2. Sustav svih sintetičkih načela čistoga razuma
I ovdje se Kant oslanja na tablicu kategorija koja mu daje sigurno rukovodstvo
za sustav svih sintetičkih načela čistoga razuma, jer ta pravila nisu ništa
drugo nego pravila objektivne primjene kategorija. Iz toga proizlazi da su sva
načela čistoga razuma aksiomi zrenja (kvantitet), anticipacije opažanja (realitet),
analogije iskustva (relacija ili odnos) i postulati empirijskoga mišljenja
uopće (modalitet).
Čistome razumu, koji je moć pravila, valja zahvaliti to što uopće postoje pravila
u zbivanjima. Bez pravila ne bi bilo spoznaje predmeta. Čak prirodni zakoni
iako su načela empirijske razumske primjene, imaju neki izraz nužnosti
zbog razloga koji vrijede apriori i prije svakoga iskustva. Sažeto možemo
reći: svi zakoni prirode stoje pod višim načelima razuma, a iskustvo pridaje
slučaj koji stoji pod pravilom. Ima čistih načela apriori koja nisu izvedena
iz čistoga razuma, nego zora. Takvih načela ima u matematici, ali njihova
primjena na iskustvo, tj njihova objektivna vrijednost osniva se uvijek na čistome
razumu.
Matematička načela su aksiomi i anticipacije. Njihova je veza slaganje onoga
što ne pripada nužno zajedno. Za pojašnjenje Kant uzima dva trokuta koja
nastaju kad se kvadrat podijeli dijagonalom, a takva je sinteza istovrsnoga u
svemu što se dade razmatrati matematički.24 Ovu sintezu Kant dalje dijeli na
agregat, koji se odnosi na ekstenzivne veličine i koaliciju koja se odnosi na
intenzivne veličine.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
843 čistoga uma
Dinamička su načela analogije i postulati. Dinamička veza nije hotimična i
odnosi se na vezu bitka raznolikoga. Ova veza obuhvaća ono što nužno ide
zajedno, kao što učinak pripada uzroku ili akcident supstanciji – kao apriorna
veza neistovrsnoga i dijeli se na fizičku vezu pojava među sobom i metafizičku
vezu u moći spoznavanja apriori. Imena matematičko i dinamičko ne znače
da je riječ o načelima ovih znanosti, već je riječ o načelima čistoga razuma u
odnosu prema unutrašnjem osjetilu uslijed kojih sva matematička i dinamička
načela dobivaju svoju mogućnost.
I.3.2.1. Načelo aksioma zrenja kaže da su svi zorovi ekstenzivne veličine.25
Ekstenzivne veličine one su u kojima predodžba dijelova omogućuje predodžbu
cjeline. I najmanju crtu ne mogu si predočiti, a da je ne povlačim u
mislima. Isto je i s vremenom, gdje ja pomišljam sukcesivni tijek od jednoga
trenutka do drugoga, gdje se dodavanjem dijelova proizvodi jedna veličina.
Pošto je kod svih pojava čisti zor ili prostor ili vrijeme, to je svaka pojava
ekstenzivna veličina, jer se može spoznati u aprehenziji samo sukcesivnom
sintezom od dijela do dijela. Pojave su agregati (množine unaprijed danih
dijelova), a to nije slučaj kod svih vrsta veličina, nego samo kod onih koje si
predočujemo kao ekstenzivne. Slijedi Kantov dalekosežni stav o produktivnoj
uobrazilji kao osnovi geometrije.
»Na ovoj sukcesivnoj sintezi produktivne uobrazilje u proizvođenju oblika osniva se matematika
protežnosti (geometrija) sa svojim aksiomima koji izražavaju uvjete osjetilnoga zrenja apriori.
Pod tim pojmom jedino može nastati shema čistoga pojma u vanjskoj pojavi, npr. između
dviju točki moguć je samo jedan pravac; dva pravca ne zatvaraju nikakav prostor, itd. To su
aksiomi, koji se zapravo odnose samo na veličine (quanta) kao takve.«26
Aksiomi su sintetička načela. E videntni sudovi brojčanih odnosa (7+5=12)
jesu pojedinačni sintetički sudovi, sintetičke formule. Tu se radi o sintezi istovrsnoga
(jedinica), ako je riječ o broju (npr 2, 3 ili 5).Valja uočiti da Kant pri
ovoj sintezi istovrsnoga, koja se dešava pri brojenju, ne spominje sukcesivnu
sintezu produktivne uobrazilje.
1.3.2.2. Načelo anticipacija opažanja glasi: ono realno u pojavi, što je predmet
osjeta, ima intenzivnu veličinu, tj. neki stupanj.27
Pojave nisu samo zorovi nego imaju i materiju. To je ono realno u osjetu.
Svako osjetilo ima neku intenzivnu veličinu koja nije jednaka nuli, te je time
osjet uopće moguć. To je stupanj utjecaja na osjetilo.
»Svaka spoznaja kojom ja ono što pripada empirijskoj spoznaji, mogu apriori spoznati i odrediti
može se nazvati anticipacijom.«28
Kant ponovo naglašava da na pojavama ima nešto što se nikako ne može
spoznati apriori i u tome je razlika između empirijske spoznaje i spoznaje
apriori, a to je osjet ili materija opažanja. Ono realno u pojavi ima uvijek neku
veličinu, ali ne ekstenzivnu.
22
Isto, str. 88.
23
Isto, str. 89.
24
Vidjeti bilješku u 2. izdanju, str. 97.
25
Prema 2. izdanju, str. 98.
26
KČU, str. 91.
27
Isto, str. 100.
28
Isto.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
844 čistoga uma
»Onu veličinu, koja se aprehendira samo kao jedinstvo i u kojoj se mnoštvo može predočiti
samo pomoću približavanja negaciji = 0, nazivam intenzivnom.«29
Stupanj realiteta kao uzroka (bilo osjeta ili drugoga realiteta u pojavi, tj. neke
promjene) naziva Kant momentom. Svaki osjet, ma kako malen, ima neku
intenzivnu veličinu, tj. stupanj. Svaka crvena boja ima neki stupanj koji nikada
nije najmanji, a tako biva s toplinom, težinom, itd. Svojstvo veličina da
nijedan njihov dio nije najmanji mogući (ni jedan dio jednostavan) zove se
kontinuitet. Prostor i vrijeme jesu quanta continua i niti jedan njihov dio ne
može biti dan, a da nije ograničen (točkama i trenucima). Prostor se sastoji
samo od prostora, vrijeme samo od vremena. Točke i momenti (trenuci, Augenblicken)
samo su granice. Takve veličine mogu se nazvati i tekućima, jer
sinteza (produktivne uobrazilje) u njihovu proizvođenju jest tijek u vremenu
kojega se kontinuitet običava nazvati tečenjem ili protjecanjem.
1.3.2.3. Opće načelo triju analogija iskustva glasi »Iskustvo je moguće samo
pomoću predodžbe nužne povezanosti opažanja«.30 U II. izdanju KČU Kant
kaže da je iskustvo empirijska spoznaja koja pomoću opažanja određuje
objekt. Ono je sinteza opažanja koja sama nije sadržana u opažanju, već u
svijesti. To jedinstvo sačinjava bitnost spoznaje objekata osjetila. U iskustvu
su opažanja tek slučajno zajedno. Iz samih opažanja ne nastaje nužnost njihove
povezanosti, jer aprehenzija sastavlja samo raznolika empirijska zrenja
bez ikakve predodžbe o nužnosti veze pojava koja ih sastavlja u prostoru i
vremenu. Stoga je prema Kantu iskustvo spoznaja objekata pomoću opažanja.
U njemu se predočuje odnos u opstojnosti raznolikosti i to kako je objektivno
u vremenu. Samo se vrijeme ne opaža. Određenje objekta u vremenu moguće
je samo pomoću njihove veze uopće, dakle pomoću pojmova koji povezuju.
Ovi pojmovi sadržavaju nužnost; iskustvo je moguće samo pomoću predodžbe
nužne veze opažanja.
Tri su modusa vremena:31 trajnost, slijed i istovremenost. Zato će svakom
iskustvu predhoditi tri pravila svih vremenskih odnosa pojava, pa će ta tri pravila
omogućiti iskustvo. U analogijama iskustva riječ je o opstojnosti pojava
i njihovu međusobnu odnosu s obzirom na tu opstojnost. Opstojnost se ne
može apriori spoznati. Aksiome i anticipacije Kant je nazvao matematičkim
načelima, jer opravdavaju primjenu matematike na pojave i odnosila su se
na pojave glede njihove mogućnosti, učeći kako bi se glede zrenja i onoga
realnoga njihova opažanja mogle proizvesti prema pravilima matematičke
sinteze. Zato se kod njih mogu primijeniti pravila brojčane veličine, a s njima
određenje pojave kao veličine. Tako se stupanj osjeta sunčanog svjetla može
iskazati kao 200 000 mjesečevoga i apriori određeno dati, tj. konstruirati.32
Posve je drukčije ovdje gdje se opstojnost pojava apriori svodi pod pravila.
Opstojnost se ne dade konstruirati, pa će se analogije odnositi samo na odnos
opstojnosti, te će dati samo regulativna načela.
Analogije, aksiomi i anticipacije kao sintetička načela vrijede samo kao načela
empirijske razumske primjene, a nipošto kao načela transcendentalne primjene.
To znači da se pojave ne mogu izravno sumpsumirati pod kategorije,
nego samo pod njihove sheme. Ova se načela ne odnose na stvari same o sebi,
nego na pojave, i imaju za cilj uvjete jedinstva empirijske spoznaje. Prvom
analogijom Kant iskazuje načelo trajnosti supstancije:
»Kod svake mijene pojava traje supstancija, a njezin se kvantum u prirodi niti povećava niti
smanjuje.«33
Pojave su moguće samo u vremenu kao njihovu supstratu, i u kojem se ima
pomišljati svaka mijena pojava. Vrijeme se ne mijenja niti se samo o sebi
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
845 čistoga uma
može opažati. U svima pojavama ono trajno jest supstancija; ono što se mijenja
pripada određenjima supstancije. Sintetičko načelo »kod svih promjena na
svijetu ostaje s u p s t a n c i j a, a samo se a k c i d e n c i j e mijenjaju«,34
pored filozofa poznaje i obični i znanstveni razum. To načelo zaslužuje stajati
na čelu apriornih zakona prirode. Načelo da je supstancija trajna, jest tautologijsko.
Potreba toga načela oduvijek je postojala u empirijskoj spoznaji, ali se
nije dokazalo, jer se i ne može izvesti dogmatički iz pojmova. Kant objašnjava
tradicionalno metafizičko nčelo: iz ničega ne postaje ništa, samo kao drugi
zaključak iz načela trajnosti.
Druga analogija kao načelo vremenskoga slijeda pojašnjava zakon kauzaliteta:
»Sve što se z b i v a (počinje biti) pretpostavlja nešto na što slijedi prema nekome pravilu«.35
U prethodnom načelu pokazalo se da nema nastajanja i nestajanja same supstancije,
nego da su to akcidencije supstancije koja traje. Pojam promjene
pretpostavlja subjekt koji traje. Opažam da pojave slijede jedna za drugom, tj.
povezujem dva opažanja u vremenu. Povezivanje nije djelo samoga osjetila
i zrenja, nego je produkt sintetičke moći uobrazilje koja određuje unutrašnje
osjetilo u pogledu vremenskoga odnosa. Moja imaginacija jedno (stanje) postavlja
prije, a jedno poslije, a ne da u objektu jedno stanje prethodi drugome
ili, drugim riječima, samim opažanjem ostaje neodređen objektivni odnos
pojava koje slijede jedna za drugom. Taj odnos između oba stanja, da bi se
spoznao, mora se pomišljati kao nužan, tj. treba jedan postaviti prije, a drugi
poslije. Pojam koji sobom nosi nužnost sintetičkoga jedinstva može biti
samo čisti razumski pojam koji ne leži u opažanju. To je ovdje pojam odnosa
uzroka i učinka, od kojih uzrok određuje učinak u vremenu kao posljedicu, a
ne kao nešto što bi moglo samo u uobrazilji prethoditi. Tako je zbog toga jer
mi svaki slijed pojma podvrgavamo zakonu kauzaliteta. Tako i jest moguće
samo iskustvo, tj. empirijska spoznaja pojava, odnosno znanstvena spoznaja
prirode i prirodna znanost.
Treća analogija kazuje da sve supstance, ukoliko se u prostoru mogu opažati
kao istodobne, jesu u međudjelovanju. Za Kanta »istodobnost je egzistencija
različitosti u istome vremenu«.36 Samo se vrijeme, kao što je već dva
puta naglašeno, ne opaža. Istodobnost supstancija u prostoru može se spoznati
u iskustvu samo pod pretpostavkom njihova zajedničkoga međusobnog
djelovanja. To zajedničko djelovanje uvjet je mogućnosti samih stvari kao
predmeta iskustva. Kant kaže da riječ zajedništvo rabi u smislu commercium
(a ne communio), što znači dinamičko zajedništvo. Svjetlo koje titra između
našega oka i stvari u svijetu proizvodi posredno zajedništvo između nas i njih,
dokazujući
istodobnost potonjih. Bez zajedništva, svako bi opažanje bilo po-
29
Isto, str. 101.
30
Vidjeti početak dokaza prema 2. izdanju, str.
104 i 105.
31
Podsjetimo se da to odgovara tablici kategorija
gdje se sudovi po relaciji dijele na kategoričke,
hipotetičke i disjunktivne.
32
Ovo je važno, jer kad Kant kaže dati, onda to
znači i konstruirati, proračunati.
33
Prema 2. izdanju, str. 107.
34
KČU, str. 108.
35
Isto, str. 110.
36
Isto, str. 119.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
846 čistoga uma
java u prostoru otrgnuto jedno od drugoga, a lanac empirijskih predodžbi, tj.
iskustvo bi započelo kod novoga objekta posve iznova bez odnosa s prethodnim
iskustvom. Kant ne opovrgava prazni prostor, koji je tamo gdje opažanja
ne dopiru i gdje nema empirijske spoznaje o istodobnosti; ali on onda ni za
jedno naše moguće iskustvo nije nikakav objekt.
Sabirući ove rezultate o analogijama, Kant određuje prirodu, prirodne zakone
i ono što im stoji u osnovi:
»Pod prirodom (u empirijskom smislu) razumijevamo vezu pojava s obzirom na njihovu opstojnost
po nužnim pravilima, tj. prema zakonima. Ima dakle određenih zakona, i to zakona
apriori, koji prirodu tek čine mogućom. E mpirijski zakoni mogu opstojati i mogu se naći samo
pomoću iskustva, i to prema onim prvotnim zakonima po kojima samo iskustvo tek postaje moguće.
Dakle, naše analogije prikazuju zapravo jedinstvo prirode u povezanosti svih pojava pod
određenim eksponentima… koji izažavaju odnos vremena (ukoliko ono u sebi obuhvaća svu
opstojnost) prema jedinstvu apercepcije, koje se može izvršiti samo u sintezi prema pravilima.
Zajedno one dakle kazuju: sve pojave leže u jednoj prirodi i moraju ležati u njoj, jer bez toga jedinstva
apriori ne bi bilo moguće jedinstvo iskustva, dakle ni određenje predmeta u njemu.«37
Kant ove zakone naziva Transcendentalnim prirodnim zakonima.38
1.3.2.4. U skladu sa shematizmom tablice kategorija, Kant sada prelazi na pojašnjenje
modaliteta empirijskoga mišljenja. Postulati empirijskoga mišljenja
objašnjavaju da je moguće ono što se slaže s formalnim uvjetima iskustva, da
je zbiljsko ono što stoji s materijalnim uvjetima iskustva (osjeta) i da je nužno
ono čija je veza sa zbiljskim određena prema općim uvjetima iskustva. Kategorije
modaliteta koje se pridaju pojmu imaju tu osobitost da ni najmanje ne
proširuju određenje objekta nego samo izražavaju odnos prema moći spoznavanja.
Kad je pojam neke stvari potpun, ja još mogu pitati je li predmet moguć
ili zbiljski, a ako je ovo posljednje: je li nužan? Time se ne misle određenja
prema samom objektu nego se pita: kako se odnosi prema samom razumu i
njegovoj empirijskoj uporabi, prema empirijskoj rasudnoj snazi i umu? Načela
modaliteta nisu ništa drugo nego objašnjenja pojmova mogućnosti, zbilje i
nužnosti u njihovoj empirijskoj uporabi, te su stoga restrikcije svih kategorija
na samu empirijsku uporabu ne dopuštajući transcendentalnu.
Kant potom, na osnovi ovih rezultata, pobija Kartezijev problematični, kao
i Berkelyjev dogmatički idealizam koji je otklonjen već u transcendentalnoj
estetici. Kant to može jer je uvjerljivo pokazao da mi o vanjskim pojavama
imamo iskustvo, a ne samo uobraženje. Kant dokazuje da je čak naše unutrašnje
iskustvo, za Kartezija nesumnjivo, moguće samo pod pretpostavkom
vanjskoga iskustva pomoću onoga što je trajno. Opažanje trajnoga moguće
je tek pomoću neke stvari koja je izvan mene, a ne pomoću same predodžbe
neke stvari izvan mene, pa Kant iskazuje sažeto:
»Svijest o mojoj vlastitoj opstojnosti ujedno je neposredna svijest o opstojnosti drugih stvari
izvan mene.«39
Dalje, u 1. primjedbi,40 Kant naglašava da je vanjsko iskustvo neposredno, te
da je samo pomoću njega moguće unutrašnje iskustvo. Predodožba ja jesam
izražava svijest i prati svako mišljenje, sadrži u sebi neposredno egzistenciju
subjekta, ali ne i njegovu spoznaju, dakle ni empirijsku spoznaju, tj. iskustvo.
Za to je, osim misli o tome što egzistira, potrebno i zrenje, ovdje pak
unutrašnje zrenje da bi se subjekt odredio glede vremena. Za to su potrebni
vanjski predmeti, te je unutrašnje iskustvo moguće jedino posredno i pomoću
vanjskoga iskustva.
U općoj primjedbi o sustavu načela Kant kaže da, dok nedostaje zor, dotle se
ne zna da li se neki objekt pomoću kategorija pomišlja. Kategorije same za
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
847 čistoga uma
sebe nisu spoznaje nego samo misaone forme, kako bi se od danih zorova napravile
spoznaje. Od samih kategorija ne može se napraviti nikakvo sintetičko
načelo, pa niti ono kauzaliteta. Kant kaže da je ovo načelo mogao dokazati
samo o objektima mogućega iskustva: sve što se događa pretpostavlja neki
uzrok, pa je dokazan kao načelo mogućnosti iskustva, dakle spoznaje u empirijskome
zrenju danoga objekta, a ne na osnovi samih pojmova. Na kraju opće
primjedbe o sustavu načela u II. izdanju, Kant kaže:
»Sva su načela čistoga razuma samo načela apriori mogućnosti iskustva, a samo se na iskustvo
i odnose sva sintetička načela apriori, štoviše njihova se mogućnost sama potpuno osniva na
ovome odnosu.«41
1.4. Iz Poglavlja O razlogu razlikovanja svih predmeta na noumena i phenomena
dade se uočiti kako Kant opetovano naglašava da razum svoja načela
apriori i svaki svoj pojam može upotrijebiti samo empirijski, a ne transcendentalno.
Transcendentalna uporaba pojma odnosila bi se na stvari po sebi, a
empirijska na pojave, tj. predmete mogućega iskustva. Da je moguća samo
potonja, vidi se iz ovoga: Za svaki se pojam najprije zahtijeva logička forma
pojma (mišljenja), a potom i mogućnost da mu se dade predmet na koji se
odnosi (zor) i bez kojega pojam nema nikakova smisla. Predmet se može dati
pojmu samo u zoru. Svi pojmovi i sva načela, koliko god bila apriori moguća,
odnose se ipak samo na empirijske zorove, tj. na data za moguće iskustvo.
Bez toga su igra uobrazilje ili razuma.
Čisti razumski pojmovi nikada se ne mogu upotrijebiti transcendentalno,
nego uvijek samo empirijski, a načela se čistoga razuma odnose na predmete
osjetila, a ne na predmete uopće.42 Rezultat čitave transcendentalne analitike
Kant sažima u tezi da razum može apriori anticipirati samo formu mogućeg
iskustva uopće i ne može prijeći pregrade osjetilnosti unutar kojih nam jedino
mogu biti dani predmeti, jer što nije pojava nije predmet mogućeg iskustva.
Načela su razuma samo načela ekspozicije pojava.43 Što je ostalo od ontologije
kao tradicionalne filozofske discipline koja je mislila da o stvarima uopće
daje sintetička načela? Ona »mora postati čedna jednostavna analiza čistoga
razuma«.44
1.5. Na ovome će mjestu biti dobro podsjetiti se Prolegomene, gdje je Kant
jasniji i eksplicitniju u izlaganju. U §26 pojašnjava mogućnost primjene matematike
na osjetilno zrenje i time mogućnost na matematici zasnovane prirodne
znanosti. Kant upozrava da iskustvo nije nikakav agregat zamjedaba.
Ovu važnu tezu treba naglašavati, jer nas spašava od zabluda empirizma.
Kant u §27 ponovo polemizira s Humeom, koji je tvrdio da odnos opstanka
jedne stvari prema opstanku druge ni na koji način ne uviđamo umom (zakon
kauzaliteta). Kant dodaje da ne uviđamo ni pojam subzistencije, tj. nužnosti
da je opstanku stvari osnovom subjekt (supstancija), koji sam ne može biti
37
Isto, str. 121.
38
Isto.
39
Isto, str. 126.
40
Isto.
41
Isto, str. 132.
42
Isto, str. 137.
43
Kant analitikom uspostavlja pojavu, objekt,
iskustvo, empiriju, pa time i samu prirodu. Tu
je već na djelu sloboda. Ovo uspostavljanje
prirode korespondira uspostavljanju ljudske
zajednice. Tu je epohalnost Kanta.
44
Isto, str. 137.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
848 čistoga uma
predikat druge stvari. Ista neshvatljivost proteže se i na zajedništvo stvari, te
kako bi supstancije imale zavisiti jedna od druge i to nužno. Kant kaže da je
on dovoljno pokazao da ti pojmovi nisu uzeti iz iskustva, te da nužnost koja
s njima ide nije stvar navike. Ti pojmovi i načela »apriori stoje prije svakog
iskustva, i da imaju svoju nesumnjivu objektivnu vrijednost, ali naravno samo
s obzirom na iskustvo«.45 U §30 Prolegomena Kant ističe da razumski pojmovi
nemaju nikakova značenja ako se hoće protegnuti na stvari o sebi (noumena).
Oni služe za sricanje pojava, kako bi se mogle pročitati kao iskustvo.
Izvan su toga to samo samovoljne veze bez objektivnoga realiteta. Iskustvo
se izvodi iz tih pojmova i zakona, a ne obrnuto. Tom obratu, kaže Kant, Hume
se nije dosjetio. Stoga: »Sva sintetička načela apriori nisu ništa drugo nego
principi mogućeg iskustva«,46 te se ne mogu odnositi na stvari o sebi. Čista
matematika i čista prirodna znanost odnose se samo na pojave, a ne na stvari o
sebi. Ovo treba shvatiti kao svojevrsni apel upućen istraživačima prirode, ali
koji su oni skloni previdjeti, pa zapadaju u raznorazne scientizme.
Stožerno pitanje čitavog dosadašnjeg istraživanja u KČU, u §36 Prolegomena
glasi: kako je moguća sama priroda?
»Ovo je pitanje najviša točka, koje se transcendentalna filozofija uopće može dotaknuti i do koje
se ona i mora dovinuti kao do svoje granice i savršenstva.«47
U njemu su sadržana dva podpitanja: prvo je pitanje o mogućnosti prirode u
materijalnom pogledu, tj. glede zrenja, i drugo o mogućnosti prirode u formalnom
pogledu, tj. prirode kao skupa pravila? Priroda je u materijalnom
smislu moguća s pomoću kakvoće naše osjetilnosti koju predmeti aficiraju na
njoj svojstven način. O ovome je bilo riječi u transcendentalnoj estetici. Kako
je, pak, priroda moguća u formalnom značenju, kao skup pravila pod kojim
moraju stajati sve pojave, ako se u iskustvu imaju pomišljati kao povezane?
Odgovor je samo ovaj:
»Ona je u formalnom značenju moguća samo uslijed kakvoće našeg razuma, po kojoj se sve
one predodžbe osjetilnosti nužno odnose na svijest, a uslijed čega je tek moguć osebujni način
našeg mišljenja, naime s pomoću pravila, a s pomoću ovih je moguće iskustvo, koje posve treba
razlikovati od spoznaja objekata samih o sebi.«48
Ovo je odgovoreno u transcendentalnoj analitici. Ima mnogo prirodnih zakona
koji možemo znati samo pomoću iskustva, ali zakonitost u vezi s pojavama
tj. prirodom uopće, ne možemo spoznati nikakvim iskustvom, jer su samome
iskustvu potrebni takvi zakoni, koji su apriori osnovom njegovoj mogućnosti.
»Najviše zakonodavstvo prirode mora ležati u nama samima, tj. u našem razumu… Razum ne
crpi svoje zakone (apriori) iz prirode, nego ih on njoj propisuje.«49
To je završni rezultat istraživanja transcendentalne analitike (logike istine),
te imamo odgovore na slijedeća pitanja: Kako je moguće iskustvo? Kako je
moguća priroda i nužnost prirodnih zakona? Kako je moguća sama prirodna
znanost?
1.6. Metafizički početni razlozi prirodne znanosti
Mogli bi kazati da je prethodnim Kantovim tezama već čisti razum pojmljen
kao stvaralački i samodjelatan, jer kao moć spontaniteta uspostavlja i omogućuje
prirodu. Previđanje ove činjenice na neki je način prisutno kod Hegela,
kada on Kantove Metafizičke početne razloge prirodne znanosti50 interpretira
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
849 čistoga uma
kao puko teorijsko istraživanje, metafizičko, pozitivno kao svojevrsnu filozofiju
prirode, kao da im nije predhodila KČU, u kojoj razum uspostavlja i
omogućuje samu prirodu.51 Kod Kanta više ne može biti riječi o metafizici
u uobičajenom smislu te riječi. MPRPZ Kant je dao skromnu zadaću, ne da
izlaže tradicionalnu filozofiju prirode, nego da pokaže, kao prvo, kako je moguća
primjena matematike na učenje o tjelima i, kao drugo, da pokaže kako
fizičari rabe mnoštvo pojmova o čijem postanju i apodiktičkoj izvjesnosti
nisu položili račun, već su ih naprosto postulirali. Nesporazum je nastao, kaže
Kant – a mi dodajemo, i još uvijek traje – zbog toga što istraživači prirode
pod metafizikom misle proizvoljno izmišljanje i igru pojmovima koji nemaju
nikakve potvrde u realitetu. Kant, naprotiv, kaže da je
»… istinska metafizika uzeta iz same sušine moći mišljenja i zato što nije pozajmljena iz iskustva
već sadrži načela apriori koji dovode u zakonitu povezanost raznovrsnost empirijskih
predstava, tako da ova može postati empirijskom s p o z n a j o m, tj. iskustvom.«52
Tek tada može nastati sama znanost.
U MPRPZ polazište za potpunost sustava tjelesne prirode jest već dobro poznata
tablica kategorija. Osnovno određenje onoga što bi trebalo biti predmet
vanjskih osjetila jest kretanje, jer se jedino pomoću njega mogu aficirati osjetila.
Na kretanje svodi razum sve preostale predikate materije koji pripadaju
njenoj prirodi. Tako Kant u prvom dijelu MPNPZ promatra kretanje kao čisti
kvantitet materije (foronomija): Materija je ono pokretno u prostoru. U drugom
dijelu, kretanje se promatra kao kvalitet materije (dinamika): Materija je ono
pokretno u prostoru ukoliko ga ispunjava. U trećem dijelu kretanje je promatrano
u relaciji (mehanika): Materija je ono pokretno ukoliko ima pokretačku
silu. U četvrtom dijelu Kant promatra kretanje materije prema modalitetu kao
pojavi vanjskog osjetila (fenomenologija): Materija je ono pokretno ukoliko
može biti predmet iskustva. Metodu ovoga svoga spisa Kant je označio matematičkom.
Kant kaže na kraju Uvoda u MPNPZ da bi matematički istraživači
prirode, koji se ionako ne mogu riješiti metafizičkog dijela, trebali metafizički
dio razraditi u njihovoj općoj fizici kao poseban osnovni dio i dati ga zajedno
s matematičkim učenjem o kretanju. Pogleda li se bilo koji udžbenik fizike,
lako je uvidjeti da oni to ne čine te da svoje osnovne pojmove postuliraju i
dalje kao samorazumljive bez potrebe ikakvog filozofskoga utemeljenja, kao
da Kantova nauka nikada nije ni bilo. Od toga za znanost nastaju goleme štete
u obliku raznih vrsta scijentizama kao neopravdanih posezanja znanstvenika
u područje stvari o sebi.
Na kraju ovoga uvida u Kantovo zasnivanje prirodne znanosti osobito se
nameće pitanje: kako razriješiti sve probleme, pa i neporazume koje je na
dnevni red stavila suvremena prirodna znanost – kvantna teorija i teorija rela-
45
Immanuel Kant, Dvije rasprave (I. Prolegomena
i II. Osnov metafizike ćudoređa), MH,
Zagreb 1953., §27, str. 67.
46
Isto str. 70.
47
Isto, str. 74.
48
Prolegomena, §36, str. 75.
49
Isto, str. 77.
50
Immanuel Kant, Metafizički početni razlozi
prirodne znanosti, Veselin Masleša, Sarajevo
1990. Dalje MPRPZ.
51
G. W. F. Hegel, Istorija filozofije III, Beograd,
Kultura 1970., str. 458.
52
MPRPZ, str. 11.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
850 čistoga uma
tivnosti? Je li Kant i nju filozofski utemeljio? Ako nije, kako filozofski zasnovati
ovu znanost? Ivan Supek smatra da nova znanost treba svoga Kanta:
»Što je on poduzeo u tumačenju geometrije i mehanike, trebalo bi danas tek učiniti za kvantnu
teoriju.«53
Ova Supekova teza sugerira da ta znanost prekida s klasičnom znanošću. Je
li doista tako?
2. Religija u okviru čistoga uma
Na početku se valja prisjetiti pobijanja racionalne psihologije i teologije u
transcendentalnoj dijalektici. Kant je pokazao da racionalna psihologija kao
proširena znanost nije od koristi jer je sastavljena od samih paralogizama.54
Njezina je korist samo negativna. Međutim, ipak je moguće da se »nadam
samostalnoj i usprkos svoj mogućoj mijeni svoga stanja trajnoj egzistenciji
svoje misaone prirode«.55 Priznajući otvoreno svoje neznanje o duši, Kant
odbija spekulativnoga protivnika jer ni on ne može reći da zna da čovjek
nema dušu i da ona ne postoji nakon smrti. Preostaje jedino da se mogu nadati
trajnoj egzistenciji svoje misaone prirode.56
Nemogućnost dokaza o božjoj opstojnosti u KČU izložena je kroz pobijanje
kozmologijskog, fizikoteologijskog i ontologijskog dokaza za opstojnost
Boga.57 Kant je pokazao da se prethodna dva dokaza svode na ontologijski.
Ovdje nije potrebno ulaziti u potankosti pobijanja. Ideje uma: duša, svijet,
sloboda i Bog mogu imati samo regulativnu uporabu, a ne konstitutivnu. Sada
se nameće pitanje: kako je moguće kod Kanta govoriti o religiji ako su rezultati
istraživanja o opstojnosti duše i Boga pokazali da o njima nema spoznaje?
Moguće je zato što kod Kanta religija ne počiva na objavi, nego na moralu, a
ovaj se temelji na slobodi.
2.1. Kantovo zasnivanje slobode
Kantovo zasnivanje slobode ujedno je i priprava za mogućnost morala i religije.
Kantov nauk o transcendentalnoj slobodi osnova je praktične slobode
i izložen je u okviru rasprave o trećoj antinomiji, pa će ovdje biti potrebno
posvetiti joj malo više pozornosti.58 Valja upozoriti na veoma važno Kantovo
razlikovanje između matematičko-transcendentalnih i dinamičko-transcendentalnih
ideja.59 Ovo razlikovanje Kant je napravio na osnovu tablice kategorija.
Kod prvih je niz sastavljen od uvjeta i uvjetovanoga kao istovrsnih. Zbog
toga su međusobno suprotstavljene teze (svijet ima ili nema početak u vremenu;
svijet je prostorno ograničen ili nije ograničen; tijela su djeljiva u
beskonačnost, ili djeljivost staje kod onog jednostavnog) obje bile neistinite!
Razlog tomu jest to što kod njih nikad ne možemo naći nikakav drukčiji uvjet
niza pojava osim takvoga koji je i sam pojava, pa je kao takav samo jedan
član niza. Kod dinamičko-transcendentalnih ideja treće i četvrte antinomije (o
slobodi i nužnom biću) dozvoljava se da u nizu postoji neistovrsnost. Ovdje
je, dakle, dozvoljeno da postoji uvjet koji nije dio niza, nego kao inteligibilan
leži izvan njega. Zbog toga je moguće da obje dijalektičke međusobno suprotstavljene
teze u trećoj i četvrtoj antinomiji budu istinite!
Čovjek poznaje dva kauzaliteta: kauzalitet prema prirodi i kauzalitet prema
slobodi. Kauzalitet prema slobodi u transcendentalnom smislu jest takav da
neko stanje može početi samo od sebe. Sloboda kao transcendentalna ideja
ne sadržava ništa uzeto iz iskustva niti njezin predmet može biti dan u iskustvu.
Um dakle stvara sebi ideju o spontanitetu koji sam od sebe može početi
djelovati. Kant kaže da je na transcendentalnoj ideji slobode zasnovan njezin
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
851 čistoga uma
praktički pojam. Sloboda u praktičkom značenju jest nezavisnost volje od
prisilja nagona osjetilnosti. Čovjek ima snagu da se određuje sam od sebe
nezavisno od prisilja osjetilnih nagona. Ukidanje transcendentalne slobode
ukinulo bi, kaže Kant, praktičnu slobodu. Praktična sloboda pretpostavlja da
se nešto trebalo dogoditi. U našoj volji postoji kauzalitet, ne samo nezavisan
od prirodnih uzroka nego čak njima suprotan, te od njega može početi niz događaja
posve sam od sebe. Pitanje o mogućnosti slobode tiče se transcendentalne
filozofije. Transcendentalna filozofija uči da pojave nisu stvari o sebi.
Kad bi to bio slučaj, onda bi uvjeti i uvjetovano uvijek pripadali istom nizu.
Kant zato s pravom tvrdi:
»Ako su naime pojave same stvari o sebi, onda se sloboda ne da spasiti.«60
U slijedećem razmatranju Kant pita o odnosu prirodnog kauzaliteta i slobode,
tj. nisu li oni u proturječnom odnosu? Njegov je odgovor da sloboda s jedne,
i kauzalitet prirodne nužnosti s druge strane, mogu nesmetano postojati jedan
pored drugoga jer su jedno o drugome neovisni. Kant je taj odgovor zasnovao,
pored predhodno rečenoga, i na tezi o čovjeku koji je sam pojava, pa ima empirijski
karakter, s jedne strane, i na tome da sebe spoznaje ne samo na osnovi
osjetila nego i na osnovu apercepcije, koja nije dana u dojmovima osjetila, s
druge strane. U čovjeku se zatječe razum i um. Ta je razlika Kantu od primarnog
značenja. Čovjek je sebi, s jedne strane, fenomen, ali je s druge i inteligibilan.
Um svoje predmete razmatra prema idejama određujući tako razum koji svoje
čiste pojmove upotrebljava samo empirijski. Kauzalitet uma potvrđuje se na
osnovu imperativa. Trebanje (das Sollen) izražava takvu vrstu nužnosti i sveze
kakve nema u cijeloj prirodi. Razum spoznaje samo ono što je bilo u prirodi,
što jest ili će biti. U prirodi nema ničega što bi trebalo biti. Trebanje se zasniva
na umu koji nije podvrgnut osjetilnosti. Um je nezavisan od empirijskih uvjeta.
Um se ne povodi za ugodom koja je odredbeni razlog osjetilnosti, već joj se čak
suprotstavlja. To je negativna strana njegove slobode. Um je i pozitivno neovisan
od empirijskog shvaćenog kao nagnuća, tako što od sebe može početi neki
niz događaja. Um je kod svih ljudskih djelovanja nazočan i istovrstan, ali sam
nije u vremenu. On je odredilački, ali nije odrediv glede novoga stanja. Kant na
kraju ovoga razmatranja kaže da njime nije htio dokazati realitet i mogućnost
slobode, već jedino to »da priroda bar ne proturječi kauzalitetu iz slobode«.61
53
Ivan Supek, Teorija spoznaje, Institut za filozofiju
znanosti i mir, JAZU i Jugoslavenska
pagvaška konferencija, Zagreb 1974., str. 132.
54
Vidjeti u KČU prvo poglavlje druge knjige
transcedentalne dijalektike O paralogizmima
čistoga uma, str.177–201.
55
Kant je došao do nade koja gradi most između
teorijskog uma s jedne, i praktičnog uma i religije,
s druge strane. Nada je zadnja Kantova
riječ u KČU.
56
KČU, str. 193.
57
Vidjeti poglavlje KČU Ideal čistoga uma, str.
264–318.
58
Vidjeti poglavlje KČU III. Rješenje kozmologijske
ideje o totalitetu izvođenja svjetskih
događaja i njihovih uzroka, str. 251–260.
59
KČU, str. 249–250; poglavlje Završna opaska
k rješenju matematičko-transcedentalnih i
predhodna napomena k rješenju dinamičkotranscedentalnih
ideja. Ovo razlikovanje pratimo
od trećeg odsjeka prvog poglavlja analitike
pojmova: O čistim razumskim pojmovima
ili kategorijama preko Sustava načela čistoga
uma.
60
KČU, str 252. Ovo je dalekosežna teza koju
treba stalno imati u vidu kada se raspravlja o
slobodi, čovjeku i njegovu svijetu i mogućnosti
humaniteta.
61
KČU, str. 260.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
852 čistoga uma
U Kanonu čistoga uma Kant kaže da um u svojoj čistoj upotrebi nije mogao
ništa postići, nego mu je potrebna samodisciplina da spriječi opsjene koje
nastaju
zbog njegovih neosnovanih pretenzija. Korist je od kritike uma negativna,
jer umjesto da otkriva istine, ona ima skromnu zaslugu da spriječava
obmane. Kant se pita: Gdje je moguće pronaći izvor pozitivnih spoznaja?
Odgovara da se tome treba nadati na jedinome putu koji je još preostao, a
to je praktička upotreba. Sve tri ideje uma: Bog, sloboda i besmrtnost duše
imaju samo imanentnu i regulativnu, a ne konstitutivnu upotrebu. Za spekulativni
um one imaju samo transcendentno značenje. Njihova važnost dolazi do
izražaja na praktičkom području. Praktičko je sve ono što je moguće pomoću
slobode, a to je područje morala. Moralni su zakoni apriorni, tj. nisu empirijski
dani. Volja je slobodna samo kad je određena od osjetilnosti neovisnih
motiva, tj. slobodna je kad je određuju motivi predočivi pomoću uma. Ako
je određuje osjetilnost, ona nije slobodna nego patologijski aficirana. Zakoni
uma koji određuju što treba činiti jesu imperativi. Kant ih naziva i objektivnim
zakonima slobode. Dok se za um u spekulativnoj upotrebi čini da je sloboda
protivna prirodnom kauzalitetu, pa ostaje problem, dotle se praktička sloboda
može dokazati pomoću iskustva. Ako spekulativno, tj. teorijski pitamo:
Što mogu znati?, tada je rezultat kritike negativan. Naime, ne možemo ništa
tvrditi o Bogu i besmrtnosti duše. Na praktičko pitanje Što trebam činiti?,
odgovor glasi: Radi tako da možeš postati dostojan toga da budeš sretan! Ako
tako postupam čemu se mogu nadati? Mogu se nadati blaženstvu. Pitanje o
nadi istovremeno je teorijsko i praktičko i otvara put k religiji koja bi bila
zasnovana
na umu. Radi ovoga povezivanja nauka o slobodi, odnosno morala
s jedne, i religije u granicama uma s druge strane, navest ćemo odlučno mjesto
u poglavljima o postulatima o besmrtnosti i Božjoj opstojnosti u Kritici
praktičkog uma. U prvom Kant određuje svetost kao potpunu primjerenost
volje moralnom zakonu za koju mi nismo sposobni. Ona se može naći samo u
progresu k potpunoj primjerenosti koji ide u beskonačnost. To je moguće uz
pretpostavku beskonačne trajnosti egzistencije. Besmrtnost je postulat čistog
praktičkog uma. Taj je postulat od velike koristi, kako radi dopunjenja nemoći
spekulativnoga uma tako i radi religije. Kant smatra da se bez ovoga postulata
ponižava moralni zakon u svojoj svetosti. U drugom poglavlju Kant potom
kaže da moralni zakon pomoću pojma najvišega dobra kao objekta i krajnje
svrhe čistoga praktičkog uma vodi do religije, tj. do spoznaje svih dužnosti
kao zapovijedi najvišeg bića…
»Moralni zakon zapovijeda, da najviše moguće dobro napravim sebi posljednjim predmetom
svakoga svog vladanja. No ja se mogu nadati, da ću to učiniti samo pomoću suglasnosti svoje
volje s voljom svetoga i dobrostivoga začetnika svijeta.«62
Moral ne poučava kako da sebe usrećimo, nego kako treba da postanemo
dostojnima sreće odnosno blaženstva.
2.2. Religija u granicama čistoga uma63
Na Kantovu praktičnu filozofiju nastavlja se njegova, uvjetno rečeno, filozofija
religije gdje Kant »nastoji oko ustrojstva jedne racionalne religije uma kao
najviše norme moralnoga svjetskog poretka«.64 S naukom o religiji Kantov
je sustav zaokružen. Kant u predgovoru RUGČU kaže da iz našeg moralno
ispravnog djelovanja nužno slijedi ideja najvišeg dobra u svijetu, svetog i
svemoćnog bića.65 O tome je već bilo riječi u njegovu zasnivanju slobode.
Ta ideja nije prazna, ona proizlazi iz morala. Moralu nije svejedno da li sebi
stvaramo ili ne stvaramo krajnju svrhu svih stvari. Time se pribavlja objekFILOZOFSKA
ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
853 čistoga uma
tivni praktički realitet pri povezivanju svrhovitosti iz slobode sa svrhovitošću
prirode.
»Moral vodi, dakle, nezaobilazno religiji, čime sebe proširuje u ideji jednog samovlasnog moralnog
zakonodavca izvan čovjeka, u čijoj volji jest ona krajna svrha (stvaranja svijeta), koja
istovremeno može i treba da bude krajnja svrha čovjeka.«66
Je li čovjek po prirodi dobar ili zao?, pita Kant u prvom dijelu poglavlja ovoga
djela. Nagnuće k moralnom zlu moguće je samo kao određenje slobodnog htijenja,
dakle nije nasljedno. Tako Kant u ovom djelu ulazi u spor s teologijom
i u njemu istrajava do kraja. To zlo kao nagnuće nije pripadno pojmu čovjeka
(objektivno nužno), nego je subjektivno nužno u svakom pa i najboljem čovjeku.
To prirodno nagnuće k zlu Kant nazva radikalno zlo, ali ipak samoskrivljeno
zlo. Slično Kant određuje prosvjetiteljstvo kao samoskrivljenu nezrelost
i nesposobnost da se sami

Pregledni članak UDK 165.1: / I. Kant
Primljen 21. 03. 2007.
Mladen Živković
Don Cvjetka Marasovića 6, HR–21480 Vis
mlazivko@inet.hr
Znanost i religija u okviru
čistoga uma
Sažetak
Iako opsežan, ovaj članak ima skromnu svrhu: sažeto i što je moguće jasnije iznijeti osnovne
Kantove teze za promišljanje odnosa znanosti i religije, te pozvati na pomnjivo iščitavanje
njegova opusa, kako bi u promišljanje odnosa znanosti i religije išli s Kantom, a ne mimo
njega. Kantov opus nudi intrigantne povode da ga se pokuša isčitavati s ovoga stanovišta.
Polazište je dano rezultatima Kritike čistoga uma. U njoj treba potražiti odgovore na pitanja:
Kako je moguća priroda, iskustvo, spoznaja prirode i sama prirodna znanost? Nakon
toga biti će potrebno u istom djelu vidjeti kako Kant zasniva praktičnu slobodu koja omogućuje
moral koji je osnova religije. Konačno, trebat će vidjeti koje posebnosti ima na umu
zasnovana religija.
Ključne riječi
Immanuel Kant, pojava, iskustvo, znanost, razum, priroda, prirodni zakon, sloboda, moral,
duša, Bog, krajnja svrha, etička zajednica
Uvod
Kant je Kritici čistoga uma namijenio značajnu ulogu: počistiti korov od
prethodnih pokušaja u metafizici i izravnati teren za novu zgradu u kojoj će
se naći pretpostavke za odgovore na sva metafizička pitanja! Uzor je za taj
zamašni zadatak matematika koja, kako kaže Kant, od doba Grka kroči sigurnim
putem znanosti, a od novijega doba tim putem ide i fizika. Kant kaže da
su one to mogle postati tek kad su izvršile svoj unutarnji obrat ili revoluciju.
Ta revolucija dogodila se u fizici kada se um odvažio prići prirodi na osnovi
svojih načela, kada se više nije dao voditi od prirode, te kada je na osnovi tih
načela postavljao prirodi pitanja na koja je tražio odgovore eksperimentom.
Kant smatra da još nije bilo sličnog obrata u metafizici te si on stavlja u zadatak
provesti revoluciji u metafizici kritikom čistoga uma. Taj je obrat Kant
nazvao kopernikanskim. Kant kaže da je očito kako nije bilo ploda od one
do njega uobičajene metafizičke spoznajne pretpostavke prema kojoj se um
pasivno ravna prema stvarima. Kant će u Kritici čistoga uma1 pokušati vidjeti
da li će u metafizici biti napretka ako se pretpostavi da se stvari ravnaju prema
umu. Razrada toga pothvata sadržaj je njegova kritičkog opusa.
Kako bi se odgovorilo na pitanje što je priroda, te što je i kako je moguća
znanost o prirodi, Kant je morao u KČU razriješiti niz prethodećih pitanja.
1
Immanuel Kant, Kritika čistog uma, Nakladni
zavod Matice hrvatske, Zagreb 1984. Dalje će
djelo biti navođeno kao KČU.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
836 čistoga uma
Prvo je objasnio razliku između aposteriorne spoznaje (koja je iskustvena) i
apriorne (koja prethodi iskustvu). Zatim je objasnio razliku između analitičkih
sudova (sudovi koji ne proširuju naše znanje, već ga pojašnjavaju i počivaju
na načelu proturječja) i sintetičkih sudova (koji proširuju naše znanje).
Svi su iskustveni sudovi sintetički. Pošto znanosti imaju sintetičkih sudova
koji su apriorni, kao primjerice matematika i fizika, a to znači da su takvi
sudovi nužni i općeniti, potrebno je odgovoriti na pitanje: kako su mogući
sintetički sudovi apriori? Odgovor na pitanje o njihovoj mogućnosti istom je
odgovor na pitanje o mogućnosti prirodne znanosti. Kako ni metafizika nije
bez sintetičkih apriornih sudova, to je potrebno vidjeti je li metafizika kao
znanost moguća. Pokazat će se da metafizika kao znanost nije moguća, pa će
trebati postaviti granice njezinih neosnovanih pretenzija. Budući da čisti um
ne može stati kod tog negativnog spoznajnog rezultata, čisti će um potražiti,
a prema Kantu i pronaći svoje zadovoljenje koje neće biti na teorijskom nego
na praktičkom području. Praktični um daje osnovu za odgovor na pitanje o
mogućnosti morala, na kojem onda Kant temelji religiju.
1. Znanost u granicama čistoga uma
1.1. Utemeljenje matematike u transcendentalnoj estetici
Kant u prvom dijelu transcedentalne elementarne nauke, koji je naslovljen
transcendentalna estetika2 objašnjava što je pojava i čisti zor. Uvid u ove
pojmove predstavlja prvi korak što ga je neophodno učiniti da bi mogli doći
do odgovora na pitanje o mogućnosti znanosti i znanstvene spoznaje. Pojava
ima materijalni, osjetilni, iskustveni aposteriorni sadržaj i apriornu, iskustvu
prethodeću formu. Forma pojave sređuje raznolikost pojava i dana je apriori
u našoj duši. Ono u čemu se osjeti mogu srediti ne može samo biti osjet. Ta
forma mora se moći razmatrati odvojeno od svakoga osjeta. Čiste predodožbe
su one u kojima se ne nalazi ništa što pripada osjetu. Ovu čistu formu osjetilnosti
Kant naziva čisti zor. To su prostor i vrijeme koji ostaju kada se apstrahira
od svekolike osjetilne danosti. Prostor i vrijeme nisu pojmovi, već
apriorne forme zrenja. Prostor kao apriorna forma zrenja omogućuje matematiku
kao znanost. Svi su matematički sudovi sintetički i apriorni jer imaju
nužnost koju ne mogu dobiti od iskustva. Prostor i vrijeme kao apriorne forme
zrenja ne pripadaju stvarima o sebi, već pojavama. Stvar o sebi bitna je sastavnica
Kantove koncepcije. Ona je korelat pojavama i ostaje nespoznatljiva.
Iz rečenoga uviđamo da su sintetički sudovi apriori mogući samo tako da se
apriorne forme zrenja – prostor i vrijeme – ne odnose na stvari o sebi, već
svagda samo na pojave i predmete mogućega iskustva. U transcendentalnoj
estetici element spoznaje jest zor. Pomoću njega predmeti su nam dani. Zorovi
mogu biti empirijski, odnosno iskustveni, pa dakle aposteriorni, ili čisti,
i apriorni. Zor je empirijski (aposterioran) ako je u njemu sadržan osjet koji
pretpostavlja zbiljsku nazočnost predmeta. Čisti zor (aprioran) nastaje kada
predodožbi nije primiješan nikakav osjet. Čisti zor sadržava samo formu pod
kojom se nešto promatra. To su ukratko rezultati transcedentalne estetike.
U drugom dijelu transcendentalne elementarne nauke (transcendentalnoj logici)
Kant na početku objašnjava da se predmet pomišlja pomoću pojma. Mišljenje
jest akt spontaniteta duše, za razliku od osjetilnosti koja je primalačka,
receptivna moć duše. Pojam, kao i zor, može biti ili čist ili empirijski. Čisti
pojam sadržava samo misaonu formu nekoga predmeta uopće. Zor i pojam su
u spoznaji ravnopravni i ne mogu se lučiti, a još manje hijerarhijski nadređivati
jedan drugome, kao što je to bio slučaj u dotadašnjoj filozofiji, stoga:
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
837 čistoga uma
»Misli bez sadržaja su prazne, zorovi bez pojmova su slijepi.«3
Bez zrenja ostaje naše znanje prazno.
1.2. Transcedentalna analitika
kao osnova prirodoznanstvene spoznaje
Transcendentalna analitika, kao dio transcedentalne logike, izlaže elemente
i načela čiste razumske spoznaje bez kojih se ne može pomišljati nikakav
predmet. Transcendentalna analitika jest logika istine, za razliku od transcendentalne
dijalektike, koja um treba očuvati od privida što nastaje kada
razum u praznom mudrovanju sama formalna načela čistoga razuma primijeni
materijalno na tzv. predmete koji nam nikako ne mogu biti dani u pojavi.
Kantov pothvat polazi od tablice dvanaest kategorija. To su svi čisti pojmovi
sinteze što ih razum apriori sadrži u sebi, te s njima može nešto razumjeti, tj.
pomišljati neki objekt dan u raznolikosti zrenja. Sustavnost ove podjele Kant
izvodi iz načela moći suđenja, tj. mišljenja, i to ne slučajno, induktivno i rapsodički,
kako je to, kaže Kant, napravio Aristotel.4
1.2.1.Transcendentalna dedukcija
Transcendentalna dedukcija5 objašnjava kako se pojmovi apriori odnose na
predmete. E mpirijska dedukcija ovdje Kanta ne zanima, jer ona pokazuje
način kako je neki pojam dobiven iskustvom i refleksijom o tom iskustvu.
Polazište za transcendentalnu dedukciju jest konstatacija da se apriori odnose
na predmete prostor i vrijeme kao forme osjetilnosti s jedne, i kategorije kao
pojmovi razuma, s druge strane. Kategorije se mogu deducirati samo transcendentalno,
a nikako empirijski. Prostor i vrijeme čisti su zorovi koji apriori
sadrže uvjete mogućnosti predmeta kao pojava, a sinteza u njima ima objektivnu
vrijednost, te Kant ovdje nema potrebe i njih deducirati. Kategorije razuma
ne pretpostavljaju uvjete pod kojima su predmeti dani u zrenju, stoga
se ovdje javlja teškoća na koju nismo naišli na području osjetilnosti: Kako
subjektivni uvjeti mišljenja mogu imati objektivnu vrijednost, tj. sačinjavati
uvjete mogućnosti svake spoznaje predmeta? Kant ovu teškoću ilustrira na
pojmu uzroka kao posebnoj vrsti sinteze. Pojam uzroka zahtijeva da iz nekoga
A nužno i prema općenitom pravilu slijedi neki B. Pojave nam daju slučajeve
iz kojih se vidi što se obično događa, ali nikada da je posljedica nužna. Sintezi
uzroka i posljedice pripada dignitet koji se ne dade empirijski izraziti. Kako
iskustvo pored osjetilnog zrenja sadrži pojam, to će pojmovi o predmetima
uopće biti apriorna osnova svake iskustvene spoznaje. Kategorije su te pomoću
kojih je moguć predmet iskustva.
»Pojmovi koji sačinjavaju objektivni osnov mogućnosti iskustva upravo su zato nužni.«6
Ovdje Kant zamjera Lockeu da je bio nekonzekventan kada je pojmove koji
su osnova iskustva izveo iz iskustva, te se odvažio u spoznaju onoga što nadilazi
iskustvo. Hume je skeptički izjavio da se s tim pojmovima ne može dalje
2
KČU, transcedentalna estetika, str. 33–49.
3
Isto, str. 49.
4
Isto, str. 62.
5
Ovo, izuzetno važno poglavlje, na str. 66–84,
Kant je preradio u drugom izdanju KČU. Nažalost,
time nisu otklonjene teškoće za razumijevanje
ovoga teksta.
6
KČU, str. 69.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
838 čistoga uma
od iskustva. Kant tvrdi da niti Hume nije dobro postupio, jer postojanje čiste
matematike i prirodne znanosti obara njegovu tezu.
Kantova dedukcija kategorija u svom polazištu ima tezu da se samo pomoću
kategorija može pomišljati kakav predmet. Podsjetimo se da je Kant mišljenje
odredio kao spontanitet pojmova. Također je bilo pojašnjeno da receptivitet
(osjetilnost) može samo povezana sa spontanitetom (mišljenjem) omogućiti
spoznaju. Spontanitet dolazi u svakoj spoznaji i osnova je trostruke sinteze:
sinteze aprehenzije (primanja) predodžbi kao modifikacija duše u zrenju, njihove
reprodukcije u uobrazilji i njihove rekognicije u pojmu.
»Ova trostruka sinteza upućuje na tri izvora spoznaje koji omogućuju sam razum, a pomoću
njega svako iskustvo kao empirijski produkt razuma.«7
Prolaženje i sabiranje osjetilne raznolikosti posao je sinteze aprehenzije. Ova
sinteza mora se izvršiti i apriori glede predodžbi koje nisu empirijske. Sintezu
reprodukcije u uobrazilji Kant pojašnjava na primjeru brojenja i povlačenja
crte. Kad bi, naime, gubio iz vida prethodne dijelove crte pri prelaženju na potonje
dijelove crte, ne bi mogla nastati predodžba crte kao cjeline i nijedna od
prije spomenutih misli, pa ni najčistije prve i osnovne predodžbe o prostoru i
vremenu. Sinteza aprehenzije osjetilne raznolikosti nerazdvojno je povezana
sa sintezom reprodukcije u uobrazilji. Kako prva sačinjava transcendentalnu
osnovu mogućnosti svih spoznaja (empirijskih i čistih apriori), to reproduktivna
sinteza uobrazilje pripada transcendentalnim radnjama duše. Kant ovu
moć duše naziva transcendentalna moć uobrazilje.
Za pojašnjenje apercepcije naglašavamo da, prema Kantu, spoznajemo neki
predmet ako smo u raznolikosti zrenja postigli sintetičko jedinstvo. To je jedinstvo
moguće ako se zor mogao proizvesti pomoću funkcije sinteze prema
pravilu, koje reprodukciju raznolikosti apriori čini nužnom. Svaka spoznaja
zahtijeva pojam; on je s obzirom na svoju formu uvijek nešto općenito što
služi kao pravilo našoj spoznaji vanjskih pojava. Ovdje se Kant poslužio primjerom
pojma ‘tijelo’. Tako pojam o tijelu služi kao pravilo našoj spoznaji
vanjskih pojava. Kod opažanja nečega izvan nas neophodna je predodžba
protežnosti, a s njom i druge predodžbe koje se pridaju tijelu: neprobojnost,
oblik itd. Pojam je osnova jedinstva prema pravilu i obilježava ga nužnost.
Svakoj nužnosti osnova je neki transcendentalni uvjet.
1.2.1.1. Prvobitni i transcendentalni uvjet poimanja
jest transcendentalna apercepcija
To je središnji pojam transcendentalne dedukcije. Kant ju određuje kao čistu
prvobitnu, nepromjenjivu svijest.
»Numeričko je jedinstvo ove apercepcije, dakle, isto tako apriori osnovom svima pojmovima
kao što je raznolikost prostora i vremena osnovom zorovima osjetilnosti.«8
Ovo transcendentalno jedinstvo apercepcije čini mogućom vezu svih predodožbi
prema zakonima, tj. čini mogućim pojam. Ovo je jako važna teza koju
Kant formulira i na ovaj način:
»Tako je prvobitna i nužna svijest identiteta samoga sebe ujedno i svijest jednog isto nužnoga
jedinstva sinteze svih pojava prema pojmovima, tj. prema pravilima.«9
Bez transcendentalne apercepcije naša bi duša bila ispunjena, kaže Kant, kaosom
pojava i ne bi nikad mogla doći do iskustva, a jedinstvo sinteze prema
empirijskim pojmovima bilo bi posve slučajno. Uvjeti apriori mogućeg
iskustva
ujedno su uvjeti mogućnosti predmeta iskustva.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
839 čistoga uma
»K a t e g o r i j e nisu ništa drugo nego u v j e t i m i š l j e n j a za m o g u ć e i s k u s t v o
k a o š t o p r o s t o r i vrijeme s a d r ž e z a nj uvjete z r e n j a.«10
Pomoću njih se uz pojave mogu zamišljati objekti, pa imaju apriori objektivnu
vrijednost. Tako pojam uzroka nije ništa drugo nego sinteza prema pojmovima.
Kant naglašava da su isprazni i uzaludni svi pokušaji da se čisti razumski
pojmovi izvedu iz iskustva i da im se prida empirijsko postanje. Iskustvo uči
da nakon pojave obično slijedi nešto drugo, ali ne da nužno slijedi. Na čemu
se osniva empirijsko pravilo asocijacija, pita Kant, i odgovara da je to afinitet
raznolikosti. Predodžba općega uvjeta po kojemu se određena raznolikost
može postaviti zove se pravilo, a ako se mora postaviti zove se zakon. Sve su
pojave povezane nužnim zakonom u transcendentalnom afinitetu, a empirijski
afinitet samo je njegova posljedica. Priroda se upravlja prema našemu
subjektivnom načelu apercepcije. Ona je tek skup pojava, a ne stvar o sebi.
Priroda nam je dana ovisno o izvorima našega mišljenja. Ove Kantove teze
imaju dalekosežne posljedice, te upućuju na skromnost u svakom istraživanju
prirode. Sintetička načela općega jedinstva prirode ne mogu biti uzeta od prirode
ili od samih predmeta prirode, jer bi se to moglo dogoditi samo empirijski,
a takovo jedinstvo bi bilo samo slučajno. No kad se misli priroda, onda
se misli upravo nužna sveza, a ne neko slučajno jedinstvo. Pored apercepcije,
važnu posredujuću ulogu Kant pridaje uobrazilji.
»Mi dakle imamo čistu uobrazilju kao osnovnu moć ljudske duše koja je apriori osnovom svakoj
spoznaji.«11
Pomoću ove transcedentalne funkcije uobrazilje povezuju se osjetilnost i razum
jer bi inače davali pojave ali ne empirijsko spoznanje, iskustvo. Njome
povezujemo raznolikost zrenja s jedne i uvjete nužnoga jedinstva čiste apercepcije,
s druge strane. Zbiljsko iskustvo koje se sastoji od aprehenzije, asocijacije
i rekognicije pojava sadrži u ovoj posljednjoj i najvišoj moći pojmove,
koji omogućuju formalno jedinstvo iskustva, te svaku objektivno vrijednu
(istinu) empirijske spoznaje.
»Ova načela rekognicije raznolikosti, ukoliko se odnose s a m o n a f o r m u u j e d i n s t v a
u o p ć e, jesu dakle one k a t e g o r i j e.«12
Konačno to Kantu omogućuje da definira u ovom kontekstu prirodu.
»Dakle red i pravilnost u pojavama, koje nazivamo p r i r o d o m, unosimo mi sami u njih, pa ih
u njima ne bismo ni mogli naći, da ih mi ili priroda naše duše nije iskonski stavila u njih.«13
U prvobitnim spoznajnim izvorima naše duše apriori su sadržane subjektivne
osnove jedinstva, te su ti subjektivni uvjeti objektivno vrijedni. Objektivna
7
Isto, str. 72.
8
Isto, str. 75.
9
Isto. U hrvatskom prijevodu stoji umjesto riječi
pojava riječ pojmova. To onemogućuje
razumijevanje teksta: »Also ist das ursprüngliche
und notwendige Bewuβtsein der identität
seiner selbst zugleich ein Bewuβtsein
einer eben so notwendigen E inheit der Synthesis
aler E rscheinungen nach Begrifen, d. i.
nach Regeln, …« – Immanuel Kant, Werke,
Bd III, KdRV, WBG, Darmstadt 1983., I, A
108, str. 168.
10
Isto, str. 76.
11
KČU, str. 81.
12
Isto.
13
Isto.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
840 čistoga uma
pravila zovu se zakoni. Iskustveni zakoni proizlaze iz viših zakona. Najviši
potječu iz samoga razuma i nisu uzeti iz iskustva. Naprotiv, oni pojavama
pribavljaju njihovu zakonitost i time omogućuju iskustvo. Zato Kant može
sada kazati o razumu za zdravorazumsku i neosviještenu prirodnoznanstvenu
poziciju alarmantnu tezu:
»Razum je samo zakonodavstvo za prirodu, tj. bez razuma ne bi uopće bilo prirode, tj. sintetičkoga
jedinstva raznolikoga u pojavama prema pravilima.«14
Pojava nema izvan nas, nego one samo egzistiraju u našoj osjetilnosti, a osjetilnost
je moguća samo u jedinstvu apercepcije koje je transcendentalna osnova
nužne zakonitosti svih pojava u iskustvu. Pojave kao moguća iskustva leže
apriori u razumu i dobivaju svoju formalnu mogućnost od njega. Isto tako
zorovi leže u osjetilnosti, pa su prema formi samo pomoću nje mogući. Sam
Kant kaže da koliko god pretjerano i proturječno zvučalo treba reći:
»Razum je sam izvor zakona prirode, a prema tome i formalnoga jedinstva prirode… E mpirijski
zakoni samo su posebna određenja čistih zakona razuma… Pod njima poprimaju pojave zakonsku
formu, kao što sve pojave… moraju biti primjerene uvjetima čiste forme osjetilnosti.«15
Dakle, čisti je razum u kategorijama zakon sintetičkoga jedinstva svih pojava,
pa tek usljed toga čini mogućim iskustvo s obzirom na njegovu formu.
Čisti razumski pojmovi, čak ako se primijene na zorove apriori (kao u matematici),
pribavljaju spoznaju samo utoliko ukoliko se ti zorovi apriori, a
pomoću njih i čisti razumski pojmovi mogu primijeniti na empirijske zorove.
Kategorije pomoću zora daju spoznaju o stvarima samo ako se primijene
na empirijski zor, tj. one služe samo za mogućnost empirijske spoznaje. Ta
spoznaja zove se iskustvo. Ovim određenjem iskustva Kant određuje prirodoznanstvenu
spoznaju. Kategorije su primjenjive za spoznaju stvari samo ako
se te stvari prihvaćaju kao predmeti mogućega iskustva. Kant sažimajući
određuje prirodu kao cjelokupnost pojava (natura materlaliter spectata), a
kategorije su pojmovi koji joj propisuju zakone. Ti pojmovi se ne izvode iz
prirode niti se upravljaju prema njoj kao uzoru (jer bi tada bili samo empirijski).
Kant pita: kako to valja shvatiti da se priroda ravna prema njima?
»Evo rješenja ove zagonetke.«16
Nije, naime, ništa čudnovatije da se zakoni po kojima se ravnaju pojave u
prirodi slažu s razumom i njegovim formama apriori, tj. njegovom moći da
povezuje raznolikost uopće, od toga kako se same pojave apriori mogu slagati
s formom osjetilnog zora. Zakoni ne egzistiraju u pojavama, nego samo
relativno u odnosu prema subjektu, ukoliko ima razuma. Isto tako pojave ne
egzistiraju o sebi, nego samo relativno u odnosu prema ovom istom biću ako
ima osjetila. Pojave su samo predodžbe o stvarima koje ostaju nespoznate
prema onome što su o sebi.
Spoznaja koja je ograničena samo na predmete iskustva nije sva uzeta iz iskustva,
nego su čisti zorovi i čisti razumski pojmovi oni elementi spoznaje
koji se apriori nalaze u nama. Dva su načina objašnjenja nužnoga sklada iskustva
s pojmovima o njegovim predmetima: iskustvo čini mogućim pojmove
ili pojmovi čine mogućim iskustvo. Ono prvo glede kategorija i čistoga osjetilnoga
zora Kant dakako odbija. To bi bila pogreška generatio aequivoca.
Preostaje ono drugo, a to je neka vrsta sustava epigeneze čistoga uma.
1.3. Transcendentalna rasudna snaga
ili kako kategorije čine mogućim iskustvo?
Ako je razum moć pravila, onda je rasudna snaga moć supsumiranja pod pravila,
tj. moć razlikovanja stoji li nešto pod danim pravilom ili ne. Opća logika
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
841 čistoga uma
nema propisa za rasudnu snagu. Rasudna snaga je talent prirodnog razuma čiji
se nedostatak ne može nadoknaditi. Nedostatak rasudne snage Kant naziva
glupost.17 U prvom poglavlju transcendentalne doktrine rasudne snage baviti
će se Kant osjetilnim uvjetom pod kojim se jedino mogu upotrebljavati čisti
razumski pojmovi, tj. shematizmom čistih razumskih pojmova. U drugom se
bavi sintetičkim sudovima koji pod ovim uvjetima apriori proizlaze iz čistih
razumskih pojmova i koji su osnova svim ostalim spoznajama apriori, tj. bavi
se načelima.
1.3.1. Shematizam čistih razumskih pojmova
U svim supsumcijama predmeta pod pojam, predmet i pojam moraju biti istovrsni.
Kant koristi primjer tanjura i kružnice. E mpirijski pojam tanjura istovrstan
s čistim geometrijskim pojmom kružnice, te se okruglost koja se u pojmu
pomišlja u tanjuru dade promatrati. Čisti razumski pojmovi u usporedbi s
empirijskim (uopće osjetilnim) zorovima posve su neistovrsni. Zbog toga se
Kantu nameće pitanje,18 kako je moguća supsumcija zorova pod čiste razumske
pojmove, tj. primjena kategorija na pojave? To je objašnjenje ovdje nužno
za razliku od drugih znanosti. To mora biti nešto treće što je, s jedne strane
istovrsno s kategorijom, a s druge s pojavom i što čini mogućom primjenu
kategorije na pojavu. Ta posredujuća predodžba mora biti s jedne strane čista
i bez ičega empirijskoga, pa dakle intelektualna, a s druge osjetilna.
»Takva je predodžba transcendentalna shema.«19
U transcendentalnoj dedukciji saznali smo da je jedini način na koji nam
predmeti bivaju dani modifikacija naše osjetilnosti, da se kategorije mogu
primijeniti samo na pojave, a ne na stvari o sebi. Potom smo saznali da čisti
pojmovi apriori osim funkcije razuma u kategoriji moraju sadržavati formalne
uvjete osjetilnosti (naročito unutrašnjega osjetila) koji sadrže uvjet pod kojim
se kategorije mogu primijeniti na predmete osjetila. Ovaj čisti i formalni uvjet
osjetilnosti na koji je pojam u svojoj razumskoj primjeni restringiran. Kant
naziva shemom toga pojma, a postupak razuma s tim shemama – shematizam
čistoga razuma.
»Shema je sama o sebi u svako doba samo produkt uobrazilje.«20
Shema nije slika. Našim čistim osjetilnim pojmovima nisu nikada osnovom
slike predmeta, nego sheme. Pojašnjenje daje pet točaka..... koje su slika broja
pet. Ako ja tako naslikam broj stotinu ili veći, onda mi njihova slika neće
pomoći da je pregledam i usporedim s pojmom. Dakle, ako ja pomišljam broj,
onda je to više predodožba metode kako se neka množina pomišlja prema
određenom pojmu:
»Dakle tu predodžbu o općem postupku uobrazilje, kojim se pojmu pribavlja njegova slika,
nazivam shemom za taj pojam.«21
14
Isto, str. 82.
15
Isto.
16
Isto, str. 397.
17
Isto, str. 85.
18
Isto, str. 87.
19
Isto.
20
Isto, str. 88.
21
Isto.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
842 čistoga uma
Tako pojmu ‘trokut’ nije nikada adekvatna ni jedna njegova slika, jer je slika
uvijek ograničena na jedan konkretni trokut koji je uvijek samo dio cjeline,
npr. mogu nacrtati samo pravokutni trokut, samo istostranični, a nikada trokut
uopće…
»Shema trokuta može uvijek egzistirati samo u mislima, a znači pravilo uobrazilje s obzirom na
čiste oblike u prostoru.«22
Za ovaj shematizam našega razuma glede pojava, moć koja je duboko skrivena
u duši, Kant smatra da teško da ćemo je ikada izmamiti prirodi i raskriti.
»Slika je produkt empirijske moći produktivne uobrazilje, a shema osjetilnih pojava (kao figura
u prostoru) jest produkt i kao neki monogram čiste uobrazilje apriori pomoću kojega i prema
kojemu slike tek postaju moguće.«23
Sheme nisu ništa drugo nego vremenska određenja apriori prema pravilima, a
ova se po redu odnose na vremenski niz (kvantitet), vremenski sadržaj (kvalitet),
vremenski red (odnos ili relacija) i vremenski skup (modalitet) glede svih
mogućih predmeta. Sheme čistih razumskih pojmova jedini su uvjeti koji pojmovima
pribavljaju neki odnos prema objektima, tj. značenje. Zato kategorije
imaju samo empirijsku primjenu, jer služe za to da se pojave pomoću načela
apriori nužnoga jedinstva podvrgnu općim pravilima sinteze i da time postanu
podesne za iskustvo. Sheme osjetilnosti ograničavaju kategorije na uvjete
izvan razuma (osjetilnost). Shema je zapravo fenomenon ili osjetilni pojam
predmeta u skladu s kategorijama. Kategorije bez shema samo su funkcije razuma
za pojmove, ali onda ništa ne predstavljaju. Značenje dobijaju od osjetilnosti
koja razum realizira i ograničuje. U prethodnom poglavlju razmatrana
je transcendentalna rasudna snaga glede općih uvjeta pod kojima je ovlaštena
rabiti čiste razumske pojmove za sintetičke sudove.
Sada treba sudove koje razum proizvodi sustavno prikazati.
1.3.2. Sustav svih sintetičkih načela čistoga razuma
I ovdje se Kant oslanja na tablicu kategorija koja mu daje sigurno rukovodstvo
za sustav svih sintetičkih načela čistoga razuma, jer ta pravila nisu ništa
drugo nego pravila objektivne primjene kategorija. Iz toga proizlazi da su sva
načela čistoga razuma aksiomi zrenja (kvantitet), anticipacije opažanja (realitet),
analogije iskustva (relacija ili odnos) i postulati empirijskoga mišljenja
uopće (modalitet).
Čistome razumu, koji je moć pravila, valja zahvaliti to što uopće postoje pravila
u zbivanjima. Bez pravila ne bi bilo spoznaje predmeta. Čak prirodni zakoni
iako su načela empirijske razumske primjene, imaju neki izraz nužnosti
zbog razloga koji vrijede apriori i prije svakoga iskustva. Sažeto možemo
reći: svi zakoni prirode stoje pod višim načelima razuma, a iskustvo pridaje
slučaj koji stoji pod pravilom. Ima čistih načela apriori koja nisu izvedena
iz čistoga razuma, nego zora. Takvih načela ima u matematici, ali njihova
primjena na iskustvo, tj njihova objektivna vrijednost osniva se uvijek na čistome
razumu.
Matematička načela su aksiomi i anticipacije. Njihova je veza slaganje onoga
što ne pripada nužno zajedno. Za pojašnjenje Kant uzima dva trokuta koja
nastaju kad se kvadrat podijeli dijagonalom, a takva je sinteza istovrsnoga u
svemu što se dade razmatrati matematički.24 Ovu sintezu Kant dalje dijeli na
agregat, koji se odnosi na ekstenzivne veličine i koaliciju koja se odnosi na
intenzivne veličine.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
843 čistoga uma
Dinamička su načela analogije i postulati. Dinamička veza nije hotimična i
odnosi se na vezu bitka raznolikoga. Ova veza obuhvaća ono što nužno ide
zajedno, kao što učinak pripada uzroku ili akcident supstanciji – kao apriorna
veza neistovrsnoga i dijeli se na fizičku vezu pojava među sobom i metafizičku
vezu u moći spoznavanja apriori. Imena matematičko i dinamičko ne znače
da je riječ o načelima ovih znanosti, već je riječ o načelima čistoga razuma u
odnosu prema unutrašnjem osjetilu uslijed kojih sva matematička i dinamička
načela dobivaju svoju mogućnost.
I.3.2.1. Načelo aksioma zrenja kaže da su svi zorovi ekstenzivne veličine.25
Ekstenzivne veličine one su u kojima predodžba dijelova omogućuje predodžbu
cjeline. I najmanju crtu ne mogu si predočiti, a da je ne povlačim u
mislima. Isto je i s vremenom, gdje ja pomišljam sukcesivni tijek od jednoga
trenutka do drugoga, gdje se dodavanjem dijelova proizvodi jedna veličina.
Pošto je kod svih pojava čisti zor ili prostor ili vrijeme, to je svaka pojava
ekstenzivna veličina, jer se može spoznati u aprehenziji samo sukcesivnom
sintezom od dijela do dijela. Pojave su agregati (množine unaprijed danih
dijelova), a to nije slučaj kod svih vrsta veličina, nego samo kod onih koje si
predočujemo kao ekstenzivne. Slijedi Kantov dalekosežni stav o produktivnoj
uobrazilji kao osnovi geometrije.
»Na ovoj sukcesivnoj sintezi produktivne uobrazilje u proizvođenju oblika osniva se matematika
protežnosti (geometrija) sa svojim aksiomima koji izražavaju uvjete osjetilnoga zrenja apriori.
Pod tim pojmom jedino može nastati shema čistoga pojma u vanjskoj pojavi, npr. između
dviju točki moguć je samo jedan pravac; dva pravca ne zatvaraju nikakav prostor, itd. To su
aksiomi, koji se zapravo odnose samo na veličine (quanta) kao takve.«26
Aksiomi su sintetička načela. E videntni sudovi brojčanih odnosa (7+5=12)
jesu pojedinačni sintetički sudovi, sintetičke formule. Tu se radi o sintezi istovrsnoga
(jedinica), ako je riječ o broju (npr 2, 3 ili 5).Valja uočiti da Kant pri
ovoj sintezi istovrsnoga, koja se dešava pri brojenju, ne spominje sukcesivnu
sintezu produktivne uobrazilje.
1.3.2.2. Načelo anticipacija opažanja glasi: ono realno u pojavi, što je predmet
osjeta, ima intenzivnu veličinu, tj. neki stupanj.27
Pojave nisu samo zorovi nego imaju i materiju. To je ono realno u osjetu.
Svako osjetilo ima neku intenzivnu veličinu koja nije jednaka nuli, te je time
osjet uopće moguć. To je stupanj utjecaja na osjetilo.
»Svaka spoznaja kojom ja ono što pripada empirijskoj spoznaji, mogu apriori spoznati i odrediti
može se nazvati anticipacijom.«28
Kant ponovo naglašava da na pojavama ima nešto što se nikako ne može
spoznati apriori i u tome je razlika između empirijske spoznaje i spoznaje
apriori, a to je osjet ili materija opažanja. Ono realno u pojavi ima uvijek neku
veličinu, ali ne ekstenzivnu.
22
Isto, str. 88.
23
Isto, str. 89.
24
Vidjeti bilješku u 2. izdanju, str. 97.
25
Prema 2. izdanju, str. 98.
26
KČU, str. 91.
27
Isto, str. 100.
28
Isto.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
844 čistoga uma
»Onu veličinu, koja se aprehendira samo kao jedinstvo i u kojoj se mnoštvo može predočiti
samo pomoću približavanja negaciji = 0, nazivam intenzivnom.«29
Stupanj realiteta kao uzroka (bilo osjeta ili drugoga realiteta u pojavi, tj. neke
promjene) naziva Kant momentom. Svaki osjet, ma kako malen, ima neku
intenzivnu veličinu, tj. stupanj. Svaka crvena boja ima neki stupanj koji nikada
nije najmanji, a tako biva s toplinom, težinom, itd. Svojstvo veličina da
nijedan njihov dio nije najmanji mogući (ni jedan dio jednostavan) zove se
kontinuitet. Prostor i vrijeme jesu quanta continua i niti jedan njihov dio ne
može biti dan, a da nije ograničen (točkama i trenucima). Prostor se sastoji
samo od prostora, vrijeme samo od vremena. Točke i momenti (trenuci, Augenblicken)
samo su granice. Takve veličine mogu se nazvati i tekućima, jer
sinteza (produktivne uobrazilje) u njihovu proizvođenju jest tijek u vremenu
kojega se kontinuitet običava nazvati tečenjem ili protjecanjem.
1.3.2.3. Opće načelo triju analogija iskustva glasi »Iskustvo je moguće samo
pomoću predodžbe nužne povezanosti opažanja«.30 U II. izdanju KČU Kant
kaže da je iskustvo empirijska spoznaja koja pomoću opažanja određuje
objekt. Ono je sinteza opažanja koja sama nije sadržana u opažanju, već u
svijesti. To jedinstvo sačinjava bitnost spoznaje objekata osjetila. U iskustvu
su opažanja tek slučajno zajedno. Iz samih opažanja ne nastaje nužnost njihove
povezanosti, jer aprehenzija sastavlja samo raznolika empirijska zrenja
bez ikakve predodžbe o nužnosti veze pojava koja ih sastavlja u prostoru i
vremenu. Stoga je prema Kantu iskustvo spoznaja objekata pomoću opažanja.
U njemu se predočuje odnos u opstojnosti raznolikosti i to kako je objektivno
u vremenu. Samo se vrijeme ne opaža. Određenje objekta u vremenu moguće
je samo pomoću njihove veze uopće, dakle pomoću pojmova koji povezuju.
Ovi pojmovi sadržavaju nužnost; iskustvo je moguće samo pomoću predodžbe
nužne veze opažanja.
Tri su modusa vremena:31 trajnost, slijed i istovremenost. Zato će svakom
iskustvu predhoditi tri pravila svih vremenskih odnosa pojava, pa će ta tri pravila
omogućiti iskustvo. U analogijama iskustva riječ je o opstojnosti pojava
i njihovu međusobnu odnosu s obzirom na tu opstojnost. Opstojnost se ne
može apriori spoznati. Aksiome i anticipacije Kant je nazvao matematičkim
načelima, jer opravdavaju primjenu matematike na pojave i odnosila su se
na pojave glede njihove mogućnosti, učeći kako bi se glede zrenja i onoga
realnoga njihova opažanja mogle proizvesti prema pravilima matematičke
sinteze. Zato se kod njih mogu primijeniti pravila brojčane veličine, a s njima
određenje pojave kao veličine. Tako se stupanj osjeta sunčanog svjetla može
iskazati kao 200 000 mjesečevoga i apriori određeno dati, tj. konstruirati.32
Posve je drukčije ovdje gdje se opstojnost pojava apriori svodi pod pravila.
Opstojnost se ne dade konstruirati, pa će se analogije odnositi samo na odnos
opstojnosti, te će dati samo regulativna načela.
Analogije, aksiomi i anticipacije kao sintetička načela vrijede samo kao načela
empirijske razumske primjene, a nipošto kao načela transcendentalne primjene.
To znači da se pojave ne mogu izravno sumpsumirati pod kategorije,
nego samo pod njihove sheme. Ova se načela ne odnose na stvari same o sebi,
nego na pojave, i imaju za cilj uvjete jedinstva empirijske spoznaje. Prvom
analogijom Kant iskazuje načelo trajnosti supstancije:
»Kod svake mijene pojava traje supstancija, a njezin se kvantum u prirodi niti povećava niti
smanjuje.«33
Pojave su moguće samo u vremenu kao njihovu supstratu, i u kojem se ima
pomišljati svaka mijena pojava. Vrijeme se ne mijenja niti se samo o sebi
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
845 čistoga uma
može opažati. U svima pojavama ono trajno jest supstancija; ono što se mijenja
pripada određenjima supstancije. Sintetičko načelo »kod svih promjena na
svijetu ostaje s u p s t a n c i j a, a samo se a k c i d e n c i j e mijenjaju«,34
pored filozofa poznaje i obični i znanstveni razum. To načelo zaslužuje stajati
na čelu apriornih zakona prirode. Načelo da je supstancija trajna, jest tautologijsko.
Potreba toga načela oduvijek je postojala u empirijskoj spoznaji, ali se
nije dokazalo, jer se i ne može izvesti dogmatički iz pojmova. Kant objašnjava
tradicionalno metafizičko nčelo: iz ničega ne postaje ništa, samo kao drugi
zaključak iz načela trajnosti.
Druga analogija kao načelo vremenskoga slijeda pojašnjava zakon kauzaliteta:
»Sve što se z b i v a (počinje biti) pretpostavlja nešto na što slijedi prema nekome pravilu«.35
U prethodnom načelu pokazalo se da nema nastajanja i nestajanja same supstancije,
nego da su to akcidencije supstancije koja traje. Pojam promjene
pretpostavlja subjekt koji traje. Opažam da pojave slijede jedna za drugom, tj.
povezujem dva opažanja u vremenu. Povezivanje nije djelo samoga osjetila
i zrenja, nego je produkt sintetičke moći uobrazilje koja određuje unutrašnje
osjetilo u pogledu vremenskoga odnosa. Moja imaginacija jedno (stanje) postavlja
prije, a jedno poslije, a ne da u objektu jedno stanje prethodi drugome
ili, drugim riječima, samim opažanjem ostaje neodređen objektivni odnos
pojava koje slijede jedna za drugom. Taj odnos između oba stanja, da bi se
spoznao, mora se pomišljati kao nužan, tj. treba jedan postaviti prije, a drugi
poslije. Pojam koji sobom nosi nužnost sintetičkoga jedinstva može biti
samo čisti razumski pojam koji ne leži u opažanju. To je ovdje pojam odnosa
uzroka i učinka, od kojih uzrok određuje učinak u vremenu kao posljedicu, a
ne kao nešto što bi moglo samo u uobrazilji prethoditi. Tako je zbog toga jer
mi svaki slijed pojma podvrgavamo zakonu kauzaliteta. Tako i jest moguće
samo iskustvo, tj. empirijska spoznaja pojava, odnosno znanstvena spoznaja
prirode i prirodna znanost.
Treća analogija kazuje da sve supstance, ukoliko se u prostoru mogu opažati
kao istodobne, jesu u međudjelovanju. Za Kanta »istodobnost je egzistencija
različitosti u istome vremenu«.36 Samo se vrijeme, kao što je već dva
puta naglašeno, ne opaža. Istodobnost supstancija u prostoru može se spoznati
u iskustvu samo pod pretpostavkom njihova zajedničkoga međusobnog
djelovanja. To zajedničko djelovanje uvjet je mogućnosti samih stvari kao
predmeta iskustva. Kant kaže da riječ zajedništvo rabi u smislu commercium
(a ne communio), što znači dinamičko zajedništvo. Svjetlo koje titra između
našega oka i stvari u svijetu proizvodi posredno zajedništvo između nas i njih,
dokazujući
istodobnost potonjih. Bez zajedništva, svako bi opažanje bilo po-
29
Isto, str. 101.
30
Vidjeti početak dokaza prema 2. izdanju, str.
104 i 105.
31
Podsjetimo se da to odgovara tablici kategorija
gdje se sudovi po relaciji dijele na kategoričke,
hipotetičke i disjunktivne.
32
Ovo je važno, jer kad Kant kaže dati, onda to
znači i konstruirati, proračunati.
33
Prema 2. izdanju, str. 107.
34
KČU, str. 108.
35
Isto, str. 110.
36
Isto, str. 119.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
846 čistoga uma
java u prostoru otrgnuto jedno od drugoga, a lanac empirijskih predodžbi, tj.
iskustvo bi započelo kod novoga objekta posve iznova bez odnosa s prethodnim
iskustvom. Kant ne opovrgava prazni prostor, koji je tamo gdje opažanja
ne dopiru i gdje nema empirijske spoznaje o istodobnosti; ali on onda ni za
jedno naše moguće iskustvo nije nikakav objekt.
Sabirući ove rezultate o analogijama, Kant određuje prirodu, prirodne zakone
i ono što im stoji u osnovi:
»Pod prirodom (u empirijskom smislu) razumijevamo vezu pojava s obzirom na njihovu opstojnost
po nužnim pravilima, tj. prema zakonima. Ima dakle određenih zakona, i to zakona
apriori, koji prirodu tek čine mogućom. E mpirijski zakoni mogu opstojati i mogu se naći samo
pomoću iskustva, i to prema onim prvotnim zakonima po kojima samo iskustvo tek postaje moguće.
Dakle, naše analogije prikazuju zapravo jedinstvo prirode u povezanosti svih pojava pod
određenim eksponentima… koji izažavaju odnos vremena (ukoliko ono u sebi obuhvaća svu
opstojnost) prema jedinstvu apercepcije, koje se može izvršiti samo u sintezi prema pravilima.
Zajedno one dakle kazuju: sve pojave leže u jednoj prirodi i moraju ležati u njoj, jer bez toga jedinstva
apriori ne bi bilo moguće jedinstvo iskustva, dakle ni određenje predmeta u njemu.«37
Kant ove zakone naziva Transcendentalnim prirodnim zakonima.38
1.3.2.4. U skladu sa shematizmom tablice kategorija, Kant sada prelazi na pojašnjenje
modaliteta empirijskoga mišljenja. Postulati empirijskoga mišljenja
objašnjavaju da je moguće ono što se slaže s formalnim uvjetima iskustva, da
je zbiljsko ono što stoji s materijalnim uvjetima iskustva (osjeta) i da je nužno
ono čija je veza sa zbiljskim određena prema općim uvjetima iskustva. Kategorije
modaliteta koje se pridaju pojmu imaju tu osobitost da ni najmanje ne
proširuju određenje objekta nego samo izražavaju odnos prema moći spoznavanja.
Kad je pojam neke stvari potpun, ja još mogu pitati je li predmet moguć
ili zbiljski, a ako je ovo posljednje: je li nužan? Time se ne misle određenja
prema samom objektu nego se pita: kako se odnosi prema samom razumu i
njegovoj empirijskoj uporabi, prema empirijskoj rasudnoj snazi i umu? Načela
modaliteta nisu ništa drugo nego objašnjenja pojmova mogućnosti, zbilje i
nužnosti u njihovoj empirijskoj uporabi, te su stoga restrikcije svih kategorija
na samu empirijsku uporabu ne dopuštajući transcendentalnu.
Kant potom, na osnovi ovih rezultata, pobija Kartezijev problematični, kao
i Berkelyjev dogmatički idealizam koji je otklonjen već u transcendentalnoj
estetici. Kant to može jer je uvjerljivo pokazao da mi o vanjskim pojavama
imamo iskustvo, a ne samo uobraženje. Kant dokazuje da je čak naše unutrašnje
iskustvo, za Kartezija nesumnjivo, moguće samo pod pretpostavkom
vanjskoga iskustva pomoću onoga što je trajno. Opažanje trajnoga moguće
je tek pomoću neke stvari koja je izvan mene, a ne pomoću same predodžbe
neke stvari izvan mene, pa Kant iskazuje sažeto:
»Svijest o mojoj vlastitoj opstojnosti ujedno je neposredna svijest o opstojnosti drugih stvari
izvan mene.«39
Dalje, u 1. primjedbi,40 Kant naglašava da je vanjsko iskustvo neposredno, te
da je samo pomoću njega moguće unutrašnje iskustvo. Predodožba ja jesam
izražava svijest i prati svako mišljenje, sadrži u sebi neposredno egzistenciju
subjekta, ali ne i njegovu spoznaju, dakle ni empirijsku spoznaju, tj. iskustvo.
Za to je, osim misli o tome što egzistira, potrebno i zrenje, ovdje pak
unutrašnje zrenje da bi se subjekt odredio glede vremena. Za to su potrebni
vanjski predmeti, te je unutrašnje iskustvo moguće jedino posredno i pomoću
vanjskoga iskustva.
U općoj primjedbi o sustavu načela Kant kaže da, dok nedostaje zor, dotle se
ne zna da li se neki objekt pomoću kategorija pomišlja. Kategorije same za
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
847 čistoga uma
sebe nisu spoznaje nego samo misaone forme, kako bi se od danih zorova napravile
spoznaje. Od samih kategorija ne može se napraviti nikakvo sintetičko
načelo, pa niti ono kauzaliteta. Kant kaže da je ovo načelo mogao dokazati
samo o objektima mogućega iskustva: sve što se događa pretpostavlja neki
uzrok, pa je dokazan kao načelo mogućnosti iskustva, dakle spoznaje u empirijskome
zrenju danoga objekta, a ne na osnovi samih pojmova. Na kraju opće
primjedbe o sustavu načela u II. izdanju, Kant kaže:
»Sva su načela čistoga razuma samo načela apriori mogućnosti iskustva, a samo se na iskustvo
i odnose sva sintetička načela apriori, štoviše njihova se mogućnost sama potpuno osniva na
ovome odnosu.«41
1.4. Iz Poglavlja O razlogu razlikovanja svih predmeta na noumena i phenomena
dade se uočiti kako Kant opetovano naglašava da razum svoja načela
apriori i svaki svoj pojam može upotrijebiti samo empirijski, a ne transcendentalno.
Transcendentalna uporaba pojma odnosila bi se na stvari po sebi, a
empirijska na pojave, tj. predmete mogućega iskustva. Da je moguća samo
potonja, vidi se iz ovoga: Za svaki se pojam najprije zahtijeva logička forma
pojma (mišljenja), a potom i mogućnost da mu se dade predmet na koji se
odnosi (zor) i bez kojega pojam nema nikakova smisla. Predmet se može dati
pojmu samo u zoru. Svi pojmovi i sva načela, koliko god bila apriori moguća,
odnose se ipak samo na empirijske zorove, tj. na data za moguće iskustvo.
Bez toga su igra uobrazilje ili razuma.
Čisti razumski pojmovi nikada se ne mogu upotrijebiti transcendentalno,
nego uvijek samo empirijski, a načela se čistoga razuma odnose na predmete
osjetila, a ne na predmete uopće.42 Rezultat čitave transcendentalne analitike
Kant sažima u tezi da razum može apriori anticipirati samo formu mogućeg
iskustva uopće i ne može prijeći pregrade osjetilnosti unutar kojih nam jedino
mogu biti dani predmeti, jer što nije pojava nije predmet mogućeg iskustva.
Načela su razuma samo načela ekspozicije pojava.43 Što je ostalo od ontologije
kao tradicionalne filozofske discipline koja je mislila da o stvarima uopće
daje sintetička načela? Ona »mora postati čedna jednostavna analiza čistoga
razuma«.44
1.5. Na ovome će mjestu biti dobro podsjetiti se Prolegomene, gdje je Kant
jasniji i eksplicitniju u izlaganju. U §26 pojašnjava mogućnost primjene matematike
na osjetilno zrenje i time mogućnost na matematici zasnovane prirodne
znanosti. Kant upozrava da iskustvo nije nikakav agregat zamjedaba.
Ovu važnu tezu treba naglašavati, jer nas spašava od zabluda empirizma.
Kant u §27 ponovo polemizira s Humeom, koji je tvrdio da odnos opstanka
jedne stvari prema opstanku druge ni na koji način ne uviđamo umom (zakon
kauzaliteta). Kant dodaje da ne uviđamo ni pojam subzistencije, tj. nužnosti
da je opstanku stvari osnovom subjekt (supstancija), koji sam ne može biti
37
Isto, str. 121.
38
Isto.
39
Isto, str. 126.
40
Isto.
41
Isto, str. 132.
42
Isto, str. 137.
43
Kant analitikom uspostavlja pojavu, objekt,
iskustvo, empiriju, pa time i samu prirodu. Tu
je već na djelu sloboda. Ovo uspostavljanje
prirode korespondira uspostavljanju ljudske
zajednice. Tu je epohalnost Kanta.
44
Isto, str. 137.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
848 čistoga uma
predikat druge stvari. Ista neshvatljivost proteže se i na zajedništvo stvari, te
kako bi supstancije imale zavisiti jedna od druge i to nužno. Kant kaže da je
on dovoljno pokazao da ti pojmovi nisu uzeti iz iskustva, te da nužnost koja
s njima ide nije stvar navike. Ti pojmovi i načela »apriori stoje prije svakog
iskustva, i da imaju svoju nesumnjivu objektivnu vrijednost, ali naravno samo
s obzirom na iskustvo«.45 U §30 Prolegomena Kant ističe da razumski pojmovi
nemaju nikakova značenja ako se hoće protegnuti na stvari o sebi (noumena).
Oni služe za sricanje pojava, kako bi se mogle pročitati kao iskustvo.
Izvan su toga to samo samovoljne veze bez objektivnoga realiteta. Iskustvo
se izvodi iz tih pojmova i zakona, a ne obrnuto. Tom obratu, kaže Kant, Hume
se nije dosjetio. Stoga: »Sva sintetička načela apriori nisu ništa drugo nego
principi mogućeg iskustva«,46 te se ne mogu odnositi na stvari o sebi. Čista
matematika i čista prirodna znanost odnose se samo na pojave, a ne na stvari o
sebi. Ovo treba shvatiti kao svojevrsni apel upućen istraživačima prirode, ali
koji su oni skloni previdjeti, pa zapadaju u raznorazne scientizme.
Stožerno pitanje čitavog dosadašnjeg istraživanja u KČU, u §36 Prolegomena
glasi: kako je moguća sama priroda?
»Ovo je pitanje najviša točka, koje se transcendentalna filozofija uopće može dotaknuti i do koje
se ona i mora dovinuti kao do svoje granice i savršenstva.«47
U njemu su sadržana dva podpitanja: prvo je pitanje o mogućnosti prirode u
materijalnom pogledu, tj. glede zrenja, i drugo o mogućnosti prirode u formalnom
pogledu, tj. prirode kao skupa pravila? Priroda je u materijalnom
smislu moguća s pomoću kakvoće naše osjetilnosti koju predmeti aficiraju na
njoj svojstven način. O ovome je bilo riječi u transcendentalnoj estetici. Kako
je, pak, priroda moguća u formalnom značenju, kao skup pravila pod kojim
moraju stajati sve pojave, ako se u iskustvu imaju pomišljati kao povezane?
Odgovor je samo ovaj:
»Ona je u formalnom značenju moguća samo uslijed kakvoće našeg razuma, po kojoj se sve
one predodžbe osjetilnosti nužno odnose na svijest, a uslijed čega je tek moguć osebujni način
našeg mišljenja, naime s pomoću pravila, a s pomoću ovih je moguće iskustvo, koje posve treba
razlikovati od spoznaja objekata samih o sebi.«48
Ovo je odgovoreno u transcendentalnoj analitici. Ima mnogo prirodnih zakona
koji možemo znati samo pomoću iskustva, ali zakonitost u vezi s pojavama
tj. prirodom uopće, ne možemo spoznati nikakvim iskustvom, jer su samome
iskustvu potrebni takvi zakoni, koji su apriori osnovom njegovoj mogućnosti.
»Najviše zakonodavstvo prirode mora ležati u nama samima, tj. u našem razumu… Razum ne
crpi svoje zakone (apriori) iz prirode, nego ih on njoj propisuje.«49
To je završni rezultat istraživanja transcendentalne analitike (logike istine),
te imamo odgovore na slijedeća pitanja: Kako je moguće iskustvo? Kako je
moguća priroda i nužnost prirodnih zakona? Kako je moguća sama prirodna
znanost?
1.6. Metafizički početni razlozi prirodne znanosti
Mogli bi kazati da je prethodnim Kantovim tezama već čisti razum pojmljen
kao stvaralački i samodjelatan, jer kao moć spontaniteta uspostavlja i omogućuje
prirodu. Previđanje ove činjenice na neki je način prisutno kod Hegela,
kada on Kantove Metafizičke početne razloge prirodne znanosti50 interpretira
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
849 čistoga uma
kao puko teorijsko istraživanje, metafizičko, pozitivno kao svojevrsnu filozofiju
prirode, kao da im nije predhodila KČU, u kojoj razum uspostavlja i
omogućuje samu prirodu.51 Kod Kanta više ne može biti riječi o metafizici
u uobičajenom smislu te riječi. MPRPZ Kant je dao skromnu zadaću, ne da
izlaže tradicionalnu filozofiju prirode, nego da pokaže, kao prvo, kako je moguća
primjena matematike na učenje o tjelima i, kao drugo, da pokaže kako
fizičari rabe mnoštvo pojmova o čijem postanju i apodiktičkoj izvjesnosti
nisu položili račun, već su ih naprosto postulirali. Nesporazum je nastao, kaže
Kant – a mi dodajemo, i još uvijek traje – zbog toga što istraživači prirode
pod metafizikom misle proizvoljno izmišljanje i igru pojmovima koji nemaju
nikakve potvrde u realitetu. Kant, naprotiv, kaže da je
»… istinska metafizika uzeta iz same sušine moći mišljenja i zato što nije pozajmljena iz iskustva
već sadrži načela apriori koji dovode u zakonitu povezanost raznovrsnost empirijskih
predstava, tako da ova može postati empirijskom s p o z n a j o m, tj. iskustvom.«52
Tek tada može nastati sama znanost.
U MPRPZ polazište za potpunost sustava tjelesne prirode jest već dobro poznata
tablica kategorija. Osnovno određenje onoga što bi trebalo biti predmet
vanjskih osjetila jest kretanje, jer se jedino pomoću njega mogu aficirati osjetila.
Na kretanje svodi razum sve preostale predikate materije koji pripadaju
njenoj prirodi. Tako Kant u prvom dijelu MPNPZ promatra kretanje kao čisti
kvantitet materije (foronomija): Materija je ono pokretno u prostoru. U drugom
dijelu, kretanje se promatra kao kvalitet materije (dinamika): Materija je ono
pokretno u prostoru ukoliko ga ispunjava. U trećem dijelu kretanje je promatrano
u relaciji (mehanika): Materija je ono pokretno ukoliko ima pokretačku
silu. U četvrtom dijelu Kant promatra kretanje materije prema modalitetu kao
pojavi vanjskog osjetila (fenomenologija): Materija je ono pokretno ukoliko
može biti predmet iskustva. Metodu ovoga svoga spisa Kant je označio matematičkom.
Kant kaže na kraju Uvoda u MPNPZ da bi matematički istraživači
prirode, koji se ionako ne mogu riješiti metafizičkog dijela, trebali metafizički
dio razraditi u njihovoj općoj fizici kao poseban osnovni dio i dati ga zajedno
s matematičkim učenjem o kretanju. Pogleda li se bilo koji udžbenik fizike,
lako je uvidjeti da oni to ne čine te da svoje osnovne pojmove postuliraju i
dalje kao samorazumljive bez potrebe ikakvog filozofskoga utemeljenja, kao
da Kantova nauka nikada nije ni bilo. Od toga za znanost nastaju goleme štete
u obliku raznih vrsta scijentizama kao neopravdanih posezanja znanstvenika
u područje stvari o sebi.
Na kraju ovoga uvida u Kantovo zasnivanje prirodne znanosti osobito se
nameće pitanje: kako razriješiti sve probleme, pa i neporazume koje je na
dnevni red stavila suvremena prirodna znanost – kvantna teorija i teorija rela-
45
Immanuel Kant, Dvije rasprave (I. Prolegomena
i II. Osnov metafizike ćudoređa), MH,
Zagreb 1953., §27, str. 67.
46
Isto str. 70.
47
Isto, str. 74.
48
Prolegomena, §36, str. 75.
49
Isto, str. 77.
50
Immanuel Kant, Metafizički početni razlozi
prirodne znanosti, Veselin Masleša, Sarajevo
1990. Dalje MPRPZ.
51
G. W. F. Hegel, Istorija filozofije III, Beograd,
Kultura 1970., str. 458.
52
MPRPZ, str. 11.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
850 čistoga uma
tivnosti? Je li Kant i nju filozofski utemeljio? Ako nije, kako filozofski zasnovati
ovu znanost? Ivan Supek smatra da nova znanost treba svoga Kanta:
»Što je on poduzeo u tumačenju geometrije i mehanike, trebalo bi danas tek učiniti za kvantnu
teoriju.«53
Ova Supekova teza sugerira da ta znanost prekida s klasičnom znanošću. Je
li doista tako?
2. Religija u okviru čistoga uma
Na početku se valja prisjetiti pobijanja racionalne psihologije i teologije u
transcendentalnoj dijalektici. Kant je pokazao da racionalna psihologija kao
proširena znanost nije od koristi jer je sastavljena od samih paralogizama.54
Njezina je korist samo negativna. Međutim, ipak je moguće da se »nadam
samostalnoj i usprkos svoj mogućoj mijeni svoga stanja trajnoj egzistenciji
svoje misaone prirode«.55 Priznajući otvoreno svoje neznanje o duši, Kant
odbija spekulativnoga protivnika jer ni on ne može reći da zna da čovjek
nema dušu i da ona ne postoji nakon smrti. Preostaje jedino da se mogu nadati
trajnoj egzistenciji svoje misaone prirode.56
Nemogućnost dokaza o božjoj opstojnosti u KČU izložena je kroz pobijanje
kozmologijskog, fizikoteologijskog i ontologijskog dokaza za opstojnost
Boga.57 Kant je pokazao da se prethodna dva dokaza svode na ontologijski.
Ovdje nije potrebno ulaziti u potankosti pobijanja. Ideje uma: duša, svijet,
sloboda i Bog mogu imati samo regulativnu uporabu, a ne konstitutivnu. Sada
se nameće pitanje: kako je moguće kod Kanta govoriti o religiji ako su rezultati
istraživanja o opstojnosti duše i Boga pokazali da o njima nema spoznaje?
Moguće je zato što kod Kanta religija ne počiva na objavi, nego na moralu, a
ovaj se temelji na slobodi.
2.1. Kantovo zasnivanje slobode
Kantovo zasnivanje slobode ujedno je i priprava za mogućnost morala i religije.
Kantov nauk o transcendentalnoj slobodi osnova je praktične slobode
i izložen je u okviru rasprave o trećoj antinomiji, pa će ovdje biti potrebno
posvetiti joj malo više pozornosti.58 Valja upozoriti na veoma važno Kantovo
razlikovanje između matematičko-transcendentalnih i dinamičko-transcendentalnih
ideja.59 Ovo razlikovanje Kant je napravio na osnovu tablice kategorija.
Kod prvih je niz sastavljen od uvjeta i uvjetovanoga kao istovrsnih. Zbog
toga su međusobno suprotstavljene teze (svijet ima ili nema početak u vremenu;
svijet je prostorno ograničen ili nije ograničen; tijela su djeljiva u
beskonačnost, ili djeljivost staje kod onog jednostavnog) obje bile neistinite!
Razlog tomu jest to što kod njih nikad ne možemo naći nikakav drukčiji uvjet
niza pojava osim takvoga koji je i sam pojava, pa je kao takav samo jedan
član niza. Kod dinamičko-transcendentalnih ideja treće i četvrte antinomije (o
slobodi i nužnom biću) dozvoljava se da u nizu postoji neistovrsnost. Ovdje
je, dakle, dozvoljeno da postoji uvjet koji nije dio niza, nego kao inteligibilan
leži izvan njega. Zbog toga je moguće da obje dijalektičke međusobno suprotstavljene
teze u trećoj i četvrtoj antinomiji budu istinite!
Čovjek poznaje dva kauzaliteta: kauzalitet prema prirodi i kauzalitet prema
slobodi. Kauzalitet prema slobodi u transcendentalnom smislu jest takav da
neko stanje može početi samo od sebe. Sloboda kao transcendentalna ideja
ne sadržava ništa uzeto iz iskustva niti njezin predmet može biti dan u iskustvu.
Um dakle stvara sebi ideju o spontanitetu koji sam od sebe može početi
djelovati. Kant kaže da je na transcendentalnoj ideji slobode zasnovan njezin
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
851 čistoga uma
praktički pojam. Sloboda u praktičkom značenju jest nezavisnost volje od
prisilja nagona osjetilnosti. Čovjek ima snagu da se određuje sam od sebe
nezavisno od prisilja osjetilnih nagona. Ukidanje transcendentalne slobode
ukinulo bi, kaže Kant, praktičnu slobodu. Praktična sloboda pretpostavlja da
se nešto trebalo dogoditi. U našoj volji postoji kauzalitet, ne samo nezavisan
od prirodnih uzroka nego čak njima suprotan, te od njega može početi niz događaja
posve sam od sebe. Pitanje o mogućnosti slobode tiče se transcendentalne
filozofije. Transcendentalna filozofija uči da pojave nisu stvari o sebi.
Kad bi to bio slučaj, onda bi uvjeti i uvjetovano uvijek pripadali istom nizu.
Kant zato s pravom tvrdi:
»Ako su naime pojave same stvari o sebi, onda se sloboda ne da spasiti.«60
U slijedećem razmatranju Kant pita o odnosu prirodnog kauzaliteta i slobode,
tj. nisu li oni u proturječnom odnosu? Njegov je odgovor da sloboda s jedne,
i kauzalitet prirodne nužnosti s druge strane, mogu nesmetano postojati jedan
pored drugoga jer su jedno o drugome neovisni. Kant je taj odgovor zasnovao,
pored predhodno rečenoga, i na tezi o čovjeku koji je sam pojava, pa ima empirijski
karakter, s jedne strane, i na tome da sebe spoznaje ne samo na osnovi
osjetila nego i na osnovu apercepcije, koja nije dana u dojmovima osjetila, s
druge strane. U čovjeku se zatječe razum i um. Ta je razlika Kantu od primarnog
značenja. Čovjek je sebi, s jedne strane, fenomen, ali je s druge i inteligibilan.
Um svoje predmete razmatra prema idejama određujući tako razum koji svoje
čiste pojmove upotrebljava samo empirijski. Kauzalitet uma potvrđuje se na
osnovu imperativa. Trebanje (das Sollen) izražava takvu vrstu nužnosti i sveze
kakve nema u cijeloj prirodi. Razum spoznaje samo ono što je bilo u prirodi,
što jest ili će biti. U prirodi nema ničega što bi trebalo biti. Trebanje se zasniva
na umu koji nije podvrgnut osjetilnosti. Um je nezavisan od empirijskih uvjeta.
Um se ne povodi za ugodom koja je odredbeni razlog osjetilnosti, već joj se čak
suprotstavlja. To je negativna strana njegove slobode. Um je i pozitivno neovisan
od empirijskog shvaćenog kao nagnuća, tako što od sebe može početi neki
niz događaja. Um je kod svih ljudskih djelovanja nazočan i istovrstan, ali sam
nije u vremenu. On je odredilački, ali nije odrediv glede novoga stanja. Kant na
kraju ovoga razmatranja kaže da njime nije htio dokazati realitet i mogućnost
slobode, već jedino to »da priroda bar ne proturječi kauzalitetu iz slobode«.61
53
Ivan Supek, Teorija spoznaje, Institut za filozofiju
znanosti i mir, JAZU i Jugoslavenska
pagvaška konferencija, Zagreb 1974., str. 132.
54
Vidjeti u KČU prvo poglavlje druge knjige
transcedentalne dijalektike O paralogizmima
čistoga uma, str.177–201.
55
Kant je došao do nade koja gradi most između
teorijskog uma s jedne, i praktičnog uma i religije,
s druge strane. Nada je zadnja Kantova
riječ u KČU.
56
KČU, str. 193.
57
Vidjeti poglavlje KČU Ideal čistoga uma, str.
264–318.
58
Vidjeti poglavlje KČU III. Rješenje kozmologijske
ideje o totalitetu izvođenja svjetskih
događaja i njihovih uzroka, str. 251–260.
59
KČU, str. 249–250; poglavlje Završna opaska
k rješenju matematičko-transcedentalnih i
predhodna napomena k rješenju dinamičkotranscedentalnih
ideja. Ovo razlikovanje pratimo
od trećeg odsjeka prvog poglavlja analitike
pojmova: O čistim razumskim pojmovima
ili kategorijama preko Sustava načela čistoga
uma.
60
KČU, str 252. Ovo je dalekosežna teza koju
treba stalno imati u vidu kada se raspravlja o
slobodi, čovjeku i njegovu svijetu i mogućnosti
humaniteta.
61
KČU, str. 260.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
852 čistoga uma
U Kanonu čistoga uma Kant kaže da um u svojoj čistoj upotrebi nije mogao
ništa postići, nego mu je potrebna samodisciplina da spriječi opsjene koje
nastaju
zbog njegovih neosnovanih pretenzija. Korist je od kritike uma negativna,
jer umjesto da otkriva istine, ona ima skromnu zaslugu da spriječava
obmane. Kant se pita: Gdje je moguće pronaći izvor pozitivnih spoznaja?
Odgovara da se tome treba nadati na jedinome putu koji je još preostao, a
to je praktička upotreba. Sve tri ideje uma: Bog, sloboda i besmrtnost duše
imaju samo imanentnu i regulativnu, a ne konstitutivnu upotrebu. Za spekulativni
um one imaju samo transcendentno značenje. Njihova važnost dolazi do
izražaja na praktičkom području. Praktičko je sve ono što je moguće pomoću
slobode, a to je područje morala. Moralni su zakoni apriorni, tj. nisu empirijski
dani. Volja je slobodna samo kad je određena od osjetilnosti neovisnih
motiva, tj. slobodna je kad je određuju motivi predočivi pomoću uma. Ako
je određuje osjetilnost, ona nije slobodna nego patologijski aficirana. Zakoni
uma koji određuju što treba činiti jesu imperativi. Kant ih naziva i objektivnim
zakonima slobode. Dok se za um u spekulativnoj upotrebi čini da je sloboda
protivna prirodnom kauzalitetu, pa ostaje problem, dotle se praktička sloboda
može dokazati pomoću iskustva. Ako spekulativno, tj. teorijski pitamo:
Što mogu znati?, tada je rezultat kritike negativan. Naime, ne možemo ništa
tvrditi o Bogu i besmrtnosti duše. Na praktičko pitanje Što trebam činiti?,
odgovor glasi: Radi tako da možeš postati dostojan toga da budeš sretan! Ako
tako postupam čemu se mogu nadati? Mogu se nadati blaženstvu. Pitanje o
nadi istovremeno je teorijsko i praktičko i otvara put k religiji koja bi bila
zasnovana
na umu. Radi ovoga povezivanja nauka o slobodi, odnosno morala
s jedne, i religije u granicama uma s druge strane, navest ćemo odlučno mjesto
u poglavljima o postulatima o besmrtnosti i Božjoj opstojnosti u Kritici
praktičkog uma. U prvom Kant određuje svetost kao potpunu primjerenost
volje moralnom zakonu za koju mi nismo sposobni. Ona se može naći samo u
progresu k potpunoj primjerenosti koji ide u beskonačnost. To je moguće uz
pretpostavku beskonačne trajnosti egzistencije. Besmrtnost je postulat čistog
praktičkog uma. Taj je postulat od velike koristi, kako radi dopunjenja nemoći
spekulativnoga uma tako i radi religije. Kant smatra da se bez ovoga postulata
ponižava moralni zakon u svojoj svetosti. U drugom poglavlju Kant potom
kaže da moralni zakon pomoću pojma najvišega dobra kao objekta i krajnje
svrhe čistoga praktičkog uma vodi do religije, tj. do spoznaje svih dužnosti
kao zapovijedi najvišeg bića…
»Moralni zakon zapovijeda, da najviše moguće dobro napravim sebi posljednjim predmetom
svakoga svog vladanja. No ja se mogu nadati, da ću to učiniti samo pomoću suglasnosti svoje
volje s voljom svetoga i dobrostivoga začetnika svijeta.«62
Moral ne poučava kako da sebe usrećimo, nego kako treba da postanemo
dostojnima sreće odnosno blaženstva.
2.2. Religija u granicama čistoga uma63
Na Kantovu praktičnu filozofiju nastavlja se njegova, uvjetno rečeno, filozofija
religije gdje Kant »nastoji oko ustrojstva jedne racionalne religije uma kao
najviše norme moralnoga svjetskog poretka«.64 S naukom o religiji Kantov
je sustav zaokružen. Kant u predgovoru RUGČU kaže da iz našeg moralno
ispravnog djelovanja nužno slijedi ideja najvišeg dobra u svijetu, svetog i
svemoćnog bića.65 O tome je već bilo riječi u njegovu zasnivanju slobode.
Ta ideja nije prazna, ona proizlazi iz morala. Moralu nije svejedno da li sebi
stvaramo ili ne stvaramo krajnju svrhu svih stvari. Time se pribavlja objekFILOZOFSKA
ISTRAŽIVANJA
112 God. 28 (2008) Sv. 4 (835–855)
M. Živković, Znanost i religija u okviru
853 čistoga uma
tivni praktički realitet pri povezivanju svrhovitosti iz slobode sa svrhovitošću
prirode.
»Moral vodi, dakle, nezaobilazno religiji, čime sebe proširuje u ideji jednog samovlasnog moralnog
zakonodavca izvan čovjeka, u čijoj volji jest ona krajna svrha (stvaranja svijeta), koja
istovremeno može i treba da bude krajnja svrha čovjeka.«66
Je li čovjek po prirodi dobar ili zao?, pita Kant u prvom dijelu poglavlja ovoga
djela. Nagnuće k moralnom zlu moguće je samo kao određenje slobodnog htijenja,
dakle nije nasljedno. Tako Kant u ovom djelu ulazi u spor s teologijom
i u njemu istrajava do kraja. To zlo kao nagnuće nije pripadno pojmu čovjeka
(objektivno nužno), nego je subjektivno nužno u svakom pa i najboljem čovjeku.
To prirodno nagnuće k zlu Kant nazva radikalno zlo, ali ipak samoskrivljeno
zlo. Slično Kant određuje prosvjetiteljstvo kao samoskrivljenu nezrelost
i nesposobnost da se sami

Krelec,zašto se ponašaš ovako?
Fakat si sirovina teška...

P
o
z

S
a
n
c
h
a

e pa horny moram reci bas si lega
ps. nije to ono sto ti mislis dignut sve 4 u zdrak
nesekiraj se zbog oroza on to mora po direktivi

odo ja sad sumom
a vi ak necete drumom
bud'te dobri ;))))

čemu ovaj inat sancha?

hm...ovak pametan blog još nismo imali?