Kapljice meda

Prosle me je jeseni dodirnuo neki vrlo miran i dobar osjecaj, unutarnji.
Osjetila sam da se trebam usmjeriti na sebe, svoje tijelo, na stvaranje mira i davanje njeznosti samoj sebi...bez obzira na svijet oko mene. Da trazim vodu zivota u sebi...bez obzira na mocvare koje postoje izvan mene.

Bio je to predivan osjecaj. A onda...postalo je sve lako..i pitala sam sebe "dobro, a kako covjek da prezivi sa tezinom u sebi, bez imalo lakoce?". I dogodio se klik. Kao da sam prizvala najgusce magle i najrazornije uragane u sebe. Moralo je tako biti. Mada mozda nepotrebno... Mozda sam sasvim bezrazlozno opet izmucila sebe do krajnjih granica...kao sto sam to cinila proteklih 5g. Sama stvaram svoje ciklone...i trgam se u njima kao svilena zastavica.

U svemu tome zadnjih mjeseci je bila narusena cak i moja zelja da upoznam Tebe, Nepoznati. Postala sam ravnodusna i neosjetljiva prema ljudskim vezama i odnosima. Jedva da sam i mislila na Tebe, a kamoli da sam te pokusavala traziti na Iskrici.

No ipak...ostao je neki plamicak. Sasvim njezni, slabi, ali prisutni. I sad je ovdje. I dalje njezan, ali ipak ojacan. Raspirili su ga nenadani snovi u kojima sam Te vidjela. Sasvim otvoreni i realni snovi, vrlo eroticni. Jer eroticnost je takodjer dio spomenutog plamicka...nije posve ugasla u meni. Nije ju maglustina tezine, ravnodusnosti i neugode ugasila svojim sivilom.
Prezivjela je. A i moja zelja za Tobom je jos ziva.

Moguce je da sam ponovo nesto naucila, i da barem imam priliku nauciti; da se i u magli moze zivjeti.

Ma, bit će dobro: u tebi uragani, a na Iskrici sami jebivjetri.

Hahaha, imaju i oni svoje uragane, ;)