bespućima moždanih vijuga

Bila je prohladna večer.... Dogovorili smo se naći i popiti piće. Bila je tu, u točno dogovoreno vrijeme.
Našli smo se, poljubili za dobru večer i krenili put kafića, ušli, sjeli za stol, naručili ness.... priča je krenila. Svašta smo pričali, od mojih gluposti (kao i uvijek) pa do ozbiljnih tema....gutao sam svako njezino slovo i ona je mene također pozorno slušala. U glavi su mi prolazile rijeke misli, gledao sam njezine detalje, lipe ruke, oči...svaka riječ joj je na mjestu, odmjerena, izgovorena finim tonom. Zahvaljivao sam dragom Bogu što me je spojio sa takvom osobom, koja odgovara svim mojim kriterijima, neopterećena, pažljiva,nesebična, pametna i lijepa. Vrijeme je prolazilo i nažalost je došlo vrijeme za rastanak i povratak u zbilju. Zamolio sam je da me prebaci do kuće, što je ona sa zadovoljstvom prihvatila. Dok smo se vozili, primjetio sam još nekih sitnih, možda drugim ljudima nevidljivih detaljčića, koji su još više utvrdili moje pozitivno mišljenje o toj ženi.... Na rastanku sam joj poljubio ruku i odšetao u prohladnu noć....