Mogu li prosuti riječi po stolu? Mislim da mogu.....

Za sve su kriva djetinjstva naša

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo istraživači
Zapuštenih predjela mašte
Nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
I s nama zajedno izrastao je strah naš
Od divljih kopita koja će nas pregaziti
I od kamena međašnih koji će
Razdvojiti našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce u kojem se
Nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
I ranjavao naša čela zveketom
Svojih ubojitih istina
I bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
Kao stado za ognjem u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi
Oteščale i tužne.

Vesna Parun

kad narastem,bit ću Vesna Parun...

eh..tak se piše pjesma...ništa za dodati...ništa za oduzeti...to je to...neš ti boemštine...tko bi danas želio biti pjesnik?

...a zadnje tri kitice su mi predobre...

:)moj naklon senzibilitetu koji je odabrao..konačno nešto lijepo na blogu...Vesnica je besmrtna, i ja je jako volim...

je...ovu pjesmu je napisala kao starija dama...izrezala sam ju iz novina i u ladici držim...rekla sam sebi...kad tad ću to staviti na blog...mislim da je pjesma malo poznata...