The Flying Dutchman

Jednog jutra sam se probudio na planini. Bilo je hladno i maglovito, nije se vidjelo daleko. Ustao sam, pogledao oko sebe i shvatio da je s jedne strane stijena koja se nadvila nad mene, s druge strmina, a s preostale dvije ponor.

Sjeo sam i pokušao rekonstruirati kako sam dospio ovamo, ali nisam se mogao sjetiti. Sjećam se jedino, da smo hodali svi zajedno, da nas je bilo puno i da je bilo lijepo vrijeme. I onda blackout. Što se desilo između i kako sam završio potpuno sam na ovom mjestu – nisam mogao dokučiti.

Obzirom da nisam vidio ništa, niti sam se ičega mogao sjetiti, odlučio sam pričekati dok se malo ne razvedri. Jedino što sam odmah uspio primijetiti je, da sa ovog mjesta vodi jedan jedini put, a to je niz strminu. Naravno, nakon što sam skok u ponor odbacio kao opciju, iako mi je i to u prvi mah palo na pamet.

Stijena koja se nadvila nad mene pružala mi je zaštitu od kiše i vjetra, a imao sam i dosta opreme. Uvijek sam bio spreman na najgore, pa sam tako i ovaj put ponio sve što mi može zatrebati. Kad sam se smirio, shvatio sam da nisam pretjerano ugrožen dok sam tu, bar dok ne poduzimam nešto iracionalno, i da mogu u miru sagledati stanje stvari i vidjeti što dalje.

Proveo sam tako neko vrijeme na tom mjestu... a onda se malo razvedrilo. Uspio sam vidjeti mnogo toga u daljini ... što ispred, a što iza sebe. S ovog se mjesta sve vidjelo puno jasnije nego ikad prije, sve mi je bilo kao na dlanu. Gledao sam dugo malo naprijed, malo nazad ... dok nisam u jednom trenutku shvatio da bih se ipak trebao malo pozabaviti pitanjem odlaska s ovog mjesta.

Uzeo sam mobitel. Bio je pun, ali signal je bio slab. Neke brojeve sam uspio dobiti, a neke ne. Oni koje sam dobio, ili me nisu razumijeli, ili me nisu slušali te su odgovarali totalno nezainteresirano, sipajući nekakve fraze, floskule ... čekajući završetak razgovora. Shvatio sam da ću ovu situaciju morati rješavati sam.

Pogledao sam niz strminu. Bilo je vrlo nezgodno. Shvatio sam da ću morati jako paziti, jer svaki pogrešan korak znači samouništenje. Čuo sam glasove. Vidio sam ljude koji su se motali niže po planini i manhuo im. Neki su me primijetili i mahnuli nazad, ali nitko nije pogledao detaljnije, pa nisu ni primijetili u kojoj sam poziciji. Doduše, ni ja se nisam pretjerano potrudio da skrenem pažnju na sebe, pa je to bilo i očekivano.Nisam bio siguran želim li uopće da netko dođe i pokuša mi pomoći. Razmišljao sam, što ako oboje završimo u ponoru?

A onda sam se sjetio još nečega... što ako se ta osoba posklizne, pa je ja povučem gore umjesto da ona meni pomogne sići? Pa onda ostanemo zajedno gore zarobljeni ? Pomislio sam da bi se u nekom suludom scenariju čak moglo desiti, da ni ne poželimo sići odmah dolje, nego da ostanemo tamo neko vrijeme. Pa u vedre dane sa sigurne distance zajedno gledamo ispred sebe, gledamo iza sebe ... sve nam je na dlanu. A u hladne i vjetrovite dane zajedno se sklonimo ispod stijene gdje smo sigurni. I ostanemo tako sve dok ne nađemo siguran put dolje i onda siđemo zajedno.

Uglavnom, ja sam i dalje na tom mjestu, još uvijek gledam okolo i čekam, razmišljam, važem... tražim najbolje rješenje. Nikud mi se ne žuri. Nikog ne diram, niti itko dira mene. Imam sve što mi za sada treba... i imam još dovoljno vremena.

Znam! Ti si onaj B612, ili kak ono..

Doživljaj (u snu??) ti lijep, scenarij super, glumaca ovdje kolko hočeš,...

...ipak...ja bi na tvom mjestu isključila mobitel i vagu , sela i u miru razmišljala i uživala:-))

Coco jesi sigurna?

Ja sam ... koji jesam.
A mobitel sam isključio. Vaga je mehanička :-.)

ma ne bitno, voljela sam ga čitat....a i ti Tufff lijepo pišeš, a kažu da su svi ljudi srodni:-))

thanx bis...

tugffong je sada pun sebe...od mnogih pohvala.
ali dobro -jer ovo je vrlo zanimljiv tekst, dobra priča.