Iskričarije

Kad nešto pročitaš, čuješ, doživiš ili proživiš, možeš to shvatiti na tri načina:
- onakvim kakvo bi htio da bude;
- onakvim kakvog se bojiš da jest;
- onakvim kakvo jest.

Problem je što nitko ne želi da bude kakvo jest. Zezne ti konstrukciju do balčaka. Il' mora bit roza ili mora bit' crno, jer oboje daje - odgovore. To što nemaju previše veze sa istinom, nebitno je. Kome uopće treba istina? Em kvari predrasude, em uništava dogme, em lomi stavove, em - boli.
Kad su stvari takve kakve jest, isto je kao i da nisu uopće. Ne daju nikakav odgovor ninašto.

Kad se god postavi neko pitanje, postavlja se znajući (točnije - u uvjerenju da se zna) barem pola odgovora. Kad to ne bi bilo tako, ne bi pitanja ni bilo. Ni na pamet ti ne bi palo da ga trebaš postaviti.
A tih pola odgovora - to uvjerenje u u znanje pola odgovora - uvijek se gura da nekamo i vodi. U potvrdu očekivanja, dobrog ili lošeg. Pa stoga ostatak odgovora jednostavno mora biti dobar ili loš. Mora biti nekakve boje. Ne može biti naprosto - bezbojno realan. To je neprihvatljivo.

Sve je ljepše kad ima boju.
Pa tako laž više ne zaudara kad ju se oboji bijelo (u stvari tek tada zaudara, no postoji nepisana konvencija kojom svi čepe noseve, pa ne osjete ništa). I očekivanja više nisu bizarna kad ih se umoči u rozo. Pa čak ni kad ih se umoči u crno, jer nekima baš godi kad na kraju mazohistički uživajući vele - točno sam znao!
Bitno je ofarbati sve oko sebe, ne bi li se time dao smisao besmislu.

Istina je poput pijanstva.
Osjetiš se super samo ako su i svi oko tebe u jednakom stanju. Ako nisu, osjetiš se - blesavo. Obzirom da se takvim činiš i drugima, nije ni čudo.
Pijanci ne vole trijezne ljude oko sebe, zato i nutkaju pićem koga god vide (makar i mutno). Naime, trijezni im ljudi potiču grižnju savjesti. Ne'š ti bit bolji od mene, loči i ti!
Isto je i sa lažljivcima.
Ma daj, pa to su samo male, sitne, sićušne laži, nu ih, vidi kako su bijele, no daj, pa ne možeš govoriti istinu naglas uvijek i svima, ne možeš činiti ono što se ja ne usuđujem!
(palo mi je na pamet i da vjenčani ljudi deseterostrukom snagom pokušavaju natjerati sve nevjenčano oko sebe u brakove, a ponosne majke tlače sve žene koje znaju uvijek jednim te istim pitanjem - a kad ćeš ti? Čudna koincidencija, bit će.)
Netko će reći - ček malo, nije to uopće isto, pijanci opijaju sebe, a lažljivci lažu druge. Krivo. Svaka laž počinje laganjem sebe. Kad napraviš neko sranje pa o njemu lažeš (ma samo mala, bijela laž...), ne lažeš ti njoj ili njemu - nego lažeš sebi da sranje nije sranje, nego je samo mali prdac. Sićušan. Ma ni čuo ga nitko nije.
Mo'š si mislit' kako nije.


Jedno moram priznati.
Čitati, slušati, doživljavati i proživljavati stvari onakvima kakve jesu, malo je... fali nešto. Poput hrane bez dodanih okusa, mirisa i boja. No ako se već toliko fanatično svi bore protiv dodataka tome što jedu, zašto se onda još fanatičnije trude svome životu dodavati umjetne okuse, mirise i boje, tražeći i nalazeći značenja kojih jednostavno - nema?

Stvari su takove kakve jesu.
Možete se opijati, lagati, farbati sve oko sebe, no sve će u svojoj srži i nadalje biti kakvo jest, osim vas samih.


I tko se u tom društvu osjeća blesavo - sretan je.