Iskričarije

Ostao sam bez svoje kave i sad pijem nekakav bućkuriš koji bi trebao glumiti kavu - bolje ni ne pitat'. Nesica, kakao, mlijeko u prahu... još samo da u to usipam cedevitu i deterdžent za pranje suđa i ispao bi pravi kolodvorski poseruša-macchiato.
Slobodan piti kavu koju hoćeš.
Preduvjetno vezan time da je prvo moraš - kupit'. Što znači ići u dućan u vrijeme kad - radi. Što znači osigurati svoju slobodu iskorištavajući tuđu neslobodu radnog vremena.

Ispada da su sve slobode uvjetovane, a uz to i ograničene tuđim slobodama.
Pa si mislim, naguravajući svoju slobodu s tuđima - tko tu koga laže?

Jednom sam, nebitno je sad zašto, nagurao najnužnije u ruksak i zabio se u planinske obronke kojima ljudska noga zamalo nikad ne kroči. Slobodan od ljudi, od civilizacijskih normi, od mobitela i računala, od osuda i analiza, od upaljenih žarulja i tople vode. Sam pod zvijezdama. Sve dok...
... nisam osjetio da uopće nisam sam. I da sam slobodan na račun životinje pod kojom je pucketala logorska vatra, na račun drveta koje gori u njoj, na račun ledene vode u dlanovima ujutro, u zoru, kad sunce budi ptice visoko u krošnjama.
Niti si ikad sam, niti si ikad slobodan.
A zašto nisi?
Jer nosiš sa sobom, uvijek, sve ono od čega želiš pobjeći. Možeš ostaviti krov, štednjak i kotače iza sebe, no ne možeš ostaviti sebe. Ti si taj od kojeg bježiš.
I imao sam društvo, blago rečeno neobično, malo tko bi vjerovao kakvo. Jedne mi je noći upravo to društvo dalo znak da je vrijeme da si tražim slobodu negdje drugdje jer moja nije tamo. Pa sam se vratio tražiti svoju slobodu drugačije.

U uvjetima modernog društva kad više ne lovimo i ne beremo to što jedemo, kad smo pristali biti okovani lancima države, poreza, računa za struju i Internet, kad o slobodi više čak ni ne razmišljamo jer smo sami sebe okovali društvenim normama i nesposobnošću preživljavanja, stvarnog neovisnog preživljavanja bez da nam itko nešto prodaje, kamoli daje - slobode nema.
Ima tek jedna stvarna osobna sloboda, toliko silno velika da je malo ljudi ikad uopće i spozna jer je nisu u stanju vidjeti.
Sloboda od laži i pretvaranja, od prešućivanja i nošenja maski.
Sama po sebi, ne donosi ništa opipljivog - ne plaća račune, ne grije hladnu vodu, ne miriše mirisom pečenog mesa niti kuhanog povrća. I nema okus coca-cole. Ima okus vode.
Znate li što je okus vode?
Ili miris zraka?
Ili zvuk noćne tišine?
To je slutnja slobode. Slobode koja nas previše plaši da bismo se odrekli tople vode, štednjaka i računalnog monitora.

Pričati u slobodi *u okviru* društvenih normi, *u okviru* socijalne interakcije, *u okviru* ograničenja koja čovjek čovjeku nameće tisućama godina - znači pričati o ograničenjima, a ne o slobodi.
Želiš li slobodu, kreni u planinu i budi slobodan. Na teret prirode koja nas trpi iovako ionako, uzimajući nas tek kao tvrdoglavo autodestruktivnu prolaznost koje će se, po njenim mjerilima trajanja, vrlo brzo riješiti.
Mi, ta tvrdoglava autodestruktivna prolaznost, sami smo sebi nametnuli toliko zabrana i granica da niti možemo slobodno živjeti, niti možemo slobodno čak ni umrijeti. A jaučemo za slobodom, dajući sve od sebe da je nemamo i da nama upravlja netko drugi.

Dobro je netko rekao - slobodan možeš biti tek kad više doista nemaš što izgubiti.
Pa zašto se onda svi toliko lomimo sticati? Zašto je čitava ljudska povijest temeljena na tome tko ima više ili veće?
Čovjek je biće koje svoje postojanje definira u odnosu na druge. U interakciji sa svime i svima, osim sa samim sobom. U odnosima koji mu određuju mjesto na sociološkoj hijerarhijskoj ljestvici. U mjerenju sebe prema svemu što ga okružuje, izmišljajući više sile da bi si opravdao svoju nesposobnost shvaćanja slobodnog postojanja.


Čak sam i u planinu nosio vreću za spavanje, uže, čuturicu, nož i upaljač. I ručni sat, radi orijentacije. I olovku i praznu bilježnicu, da bih imao interakciju sa samim sobom. Koju sam spalio na odlasku. Slobodu ne možeš ponijeti s mjesta kamo pripada i na kojem je jedino moguća.


Slobodan sam to priznati.

parafrazirajno: imaš pravo na slobodu a sve što napraviš,može te lišiti slobode.;)

Lako ti se osloboditi, samo se ponovo uvrstimo u prehrambeni lanac i svi smo slobodni jesti jedni druge, tko koga uspije, nešto slično internetu....

Čim stvari gledaš kroz prizmu imanja ili nemanja prava na nešto, sam sebi si vezao lanac na noge. Jednako kao kad se veli da bi nešto bilo lako, pravdajući time vlastiti strah čak i od pokušaja.
Trebali biste otići u planinu. Ili na pusti otok. Ozbiljno. Koliko god dugo mogli izdržati - pa onda još barem nekolio dana preko toga. Bilo bi vam štošta jasnije. Ili bi krepali bez civilizacijskih blagodati. Ne znam. A sve dok nemate muda probati, nećete znat ni vi.
Malo je zajebato kad si stvarno sam sa sobom.
I usput, ne bi vjerovali kako si ponosan sam na sebe kad se obriješ u ledenoj vodi iz čistog gušta - a uopće ne moraš. I sto drugih stvari koje uopće ne moraš, najednom postanu gušt. Sloboda izbora, umjesto nužnosti nametnute okolinom.
Sve počinje od malih stvari, a pogotovo sloboda.

aboriđini i američki predsjednik dvije krajnosti nazovimo slobode,jedan pritiskom gumba može sve pretvorit u iskrice a drugi uz pucketanje vatre gledaju iskrice

Da me pitaš što bih radije - mnogo bih radije bio Aboriđin.

nema slobode ... ima je , al je nema , slobodu ima skitnica , pustinjak ... osoba koja je slobodna od svega , a mozda i pomalo od samog sebe ..

prvo deep respect za indijanca!
iako je po meni sloboda mogucnost odlaska od drugih.
bilo to fizicki na pusti otok/sumu/mjesec.
ili pak duhovno rasiriti krila i otici u dimenzije koje samo umom mozemo vidjeti.
i da pri tome sa sobom ne vodimo racune i sefove...