Iskričarije

Lijep dan. Sunčan. Vedar. Par oblačića više kao ukras negoli kao prijetnja. Pjev ptica. Zvukovi kasnog proljeća, energija cvjetanja u glasu susjeda koji se dozivaju preko ulice.
Streloviti pomak iz sada-i-ovdje u tamo-i-nekad.
Mirogoj. Ogromne, mekozelene krošnje divljih kestena. Sunčane zrake lomljene lišćem...
Osjećaj... strahopoštovanja.
Previše dan, svijetao dan, da bi čovjek osjetio jezu pri pomisli koliko ga mrtvih očiju sad gleda. A opet, previše tiho, previše mirno, previše... vječno.
Previše si blizu.
I kao dječarac od 10 godina, osjetiš da si previše blizu. Kao odrastao čovjek, osjetiš da si prokleto previše blizu.

I sjetim se rata, one zadnje sumaglice pred gašenje svijesti i sićušne nestajuće točkice u crnilu savršeno nalik na gašenje starih televizora. Glupa zadnja pomisao, stvarno! Da je to točno kao gašenje starog televizora...
No nakon toga sam prestao u prizoru krošnji starih kestena nalaziti svjetlost. Sunce, bilo je tamo, jednako kao i prije, i lišće je bilo tamo, i isti povjetarac i isti spokoj vremenom nagriženih ploča, krilatih anđela, križeva i onih čudnih, sjetnih, sitnih fotografija u jajolikim mjedenim okvirima, dekadentnih brkova i frizura, nad dekadentno habsburškim prezimenima i imenima, Frau Rosamund, wie geht's, ist es kalt da unten?
Sve je bilo tamo, isto kao i prije, no nikad više isto kao prije.

Pomičem, guram, nazad u sada-i-ovdje.
Navuklo se još ponešto oblačaka, sporo tipkam. I bolje da je tako.
Izaći van.
Bilo kamo, samo van.
Uz malo sreće, susrest će me proljetna kiša, isprati krošnje divljih kestena iz misli.


Kistihand, Frau Rosamund, wir werden sehen uns... aber noch nicht.