Svakodnevni izljev gluposti

.

To je bilo tamo negde prije 20-tak god...
On je bio stariji od nje nekih 8 god, a ona mlada tek neubrani cvijet od 22...
Bio joj je prvi pravi decko, jako pazljiv, udovoljavao joj je sve, nekad mozda i previse. Bio je, jednom rijecju, opsjednut njom.
Kako se bavio poslom koji iziskuje odlazak na morsku pucinu, tim vise je strahovao da li ce ona biti tu kad se vrati i hoce li ga cekati.
A ona mlada i naivna ( a naivnost joj je i dan danas mana) je odlucila cekati... I tako je krenula njihova prica...
On je htio nju zeniti nakon samo 3 mjeseca, ali iako je bila mlada, odbila je samu pomisao na brak.

I njihova se veza zakovitlala, njegov odlazak i njezino cekanje mjenjalo se iz mjeseca u mjesec...
Dosao je dan kad je odveo na izlet... Ona ne sluteci nista, dok je on grcevito, vjerojatno u strahu da ne izgubi, drzao u sebe mali ranac na ledjima. Jer u njoj je bio dokaz njegove ljubavi prema njoj...

Sjecam se, bili su na Slapovima... Setali su oni tako, zaljubljeno i sretno.. Dodjose do jednog malog vidikovca, da se malo odmore, on se okrene i nesto stade traziti po tom nesretnom rancu, te se u jednom momentu okrene i klekne na koljena...
Da, upitao ju je , po drugi put, da li zeli da mu bude supruga u dobru i zlu..
Ovaj puta, pristala je... Njegovoj sreci nije bilo kraja..

I kao sto sve bajke imaju sretan zavrsetak, ova nije imala...nije bilo ono zivjeli su sretno do kraja zivota, ne ne..

Nedugo nakon toga, ona se zaposlila, nije imala vise toliko vremena za njega, a njemu je to pocelo smetati i imao je visak slobodnog vremena kojeg je morao ispuniti...
I tako, ne znajuci sto ce sa sobom, sve vise i vise poceo je raditi sto ne treba...

Ona je osjetila da se nesto zbiva, ali kako je u to vrijeme ostao bez zaposljenja, prepisivala je to tome...
Medjutim, jednog dana nakon neke male prepirke, on je sjeo u auto i ostavio nju samu da se snalazi sto ce i kako ce...
Ona ga je pokusala zvati na telefon, on nije odgovarao... Pozive je usmjeravao svojoj majci ( ma koliko to zvucalo glupo, ali tako je)..
Uglavnom, da skratim pricu...
Njoj je laknulo, osjecala je takvu lakocu i mir nakon svega toga... kao da je jedva cekala da se to zavrsi.. mozda je to podsvjesno tako i bilo..
Sto hocu reci... nekad nam prividnost zaljubljenosti zamaze oci, toliko nam zamaze da budes toliko opcinjen time da ne vidis realnu sliku, iako u sebi imas onaj osjecaj da to nije to sto ti zelis..
.
Ta djevojka nije znala da li bi zahvaljivala nebesima, jer nakon jos nekih dodatnih detalja koji su uslijedili nakon toga, nebi opstala s njim na duze staze...
Sada je ta djevojka, vec odrasla zena i majka, tu i tamo se prisjeti te slicice iz mladosti te zahvaljuje sudbini sto je tada,njezina nesudjena ljubav, toga dana sjela u auto i ostavila je samu...

Sto mislite, da li ova bajka ipak ima sretan zavrsetak? :)

Tipkaju tako njih dvoje...

Ono klasika, tko, sto, odakle si i to... klasicna pitanja.
Nisu isli u dubinu neku s pricom,niti su nesto previse i tipkali...

Bio je relativno pristojan muskarac ( u pocetku) u nekim zrelim godinama,nesretan brakom....
Odjednom su pocele poruke....nedostajes mi...ne mogu zamisliti zivot bez tebe.. nicim izazvan....


Sad.... nije mi jasno,kako netko nekome moze faliti,tj kako netko moze napisati takvo nesto nekome s kim je razmjenio par poruka?!
Vecina muskih se zali da zene ne zele odgovarati na poruke, a sad vidim i zasto... svaka cast iznimkama...

Onoga dana skupila si cijeli zivot
U dva kufera i otisla..
Napustila me…
Znam, kriv sam, sjebo sam stvar
Vrijedilo nije, sada sam toga svjestan.
Ali tada sam mislio drugacije…
Sto da ti kazem, zasljepilo me
Bilo je jace od mene…
Kajem se sada, znam prekasno je
Nema te vise…
Sada drugi ima te…
Ljubi gdje sam nekada ja
Polaze pravo ne svaki djelic tebe,
kao sto sam ja nekada..
Ne mirim se s tim, ali dabe mi je sve
Prekasno sam shvatio sto imam..
Dok nju gledam, vidim tebe
U svakoj te trazim
I to me izjeda…

Što bi učinila da odjednom opet stanem pred tebe?
Da sam padnem na tlo pred tobom?
Kako bi reagirala na to....

Da te opet za ruke primim...
Svoje lice u ruke ti stavim...

Koja bi reakcija bila.....

Kad bih svojim usnama prisao tvojima?
Što bi uradila da to napravim?
Ismijala bi me, opsovala me
zaplakala, otjerala...
Bi li rekla da sam p....?
Da me se ne sjecas?

Da provucem prste kroz kosu tvoju?
Kakvu reakciju bi dobio?

Pogledajmo se u zrcalo...zajedno
Sto tamo vidis...
Reci mi...nestidi se...

Kad bi ti rekao
Da ne zalim ni jedan minut vremena svog
proveden s tobom...
Da te jos uvijek u svom zivotu vidim...

Koja bi reakcija bila...
Opsovala me, potjerala...
Ili bi me natrag primila...
ehh...

Jako davno, prije nekih godina koje bi sada bile broj punoljetnosti, sjedili su dvoje nepoznatih ljudi, svak na svom kraju grada pred racunalom :-)

Za ovu pricu cu reci, da su oboje bili na pravom mjestu u pravo vrijeme....

Ona tek izasla iz loseg nezdravog odnosa, a on.... ne sjecam se vise.. Niti jednom od njih nije bilo do nekog stupanja u neki odnos... Vanka je kisilo, i eto da malo ubiju vrijeme, poceli su komunikaciju...

Jedna poruka, vodila je drugoj.... i tako je to krenulo. Dani su prolazili, poruke su frcale sa obje strane...

Tada su telefoni jos vecinom bili na bonove, pa se znalo dogodiliti i da se ne dobije odgovor par sati...
Uglavnom, dogovore se na neku neobaveznu kavu... Slike razmijenili nisu, tako da je bilo potpuno na nevidjeno...

Dogovore se oni tako u neki birc, u sred bijela dana....
On je stigao prvi, ona je kasnila nesto sitno....

Sjeo je na kat, gdje nije bilo nikog osim njega... Usavsi u birc, pogledom je preletila preko prostorije ne bi li mozda skuzila s kim se treba naci, krenula je uz stepenice.... Ugledala je mladica nekih dvadesetpet godina.... Cekao je nju...
Prva misao je bila koja joj je prosla glavom bila je "O Boze sto ja radim ovdje, tko me tjerao na ovo?"

Ono sto je vidila, nije joj se svidjalo, ali dogovor je dogovor... Mora se ispostovati do kraja, a kad je vec dosla, bilo bi nepristojno se okrenuti i otici...

Pio je neku brlju od kave, ona naruci isto...... Pomislila je , hajde mogu ja ovo pregrmiti.. Izdrzati cu pola sata i reci da moram otici...
Medjutim, kad je krenula prica, ono sto je ugledala nije vise bilo bitno... Ta toplina koja je zracila iz njega, i smisao za humor ( koji je ona primjetila tokom tipkanja) na novo su je osvojili... A ostalo je povijest...

Sada su u braku, jedan od boljih brakova za koje znam...

Eto....
Kad se najmanje nadas, dobijes ono sto zelis... jer kad sudbina umijesa prste mozes joj se opirati, ali ako je "zapis bacen"
djabe ti sve :)

Danas ljudi sve manje komuniciraju razgovorom face to face.
Sve se to svodi na dopisivanje, razmjenu poruka, meilova i sl..
Gdje je nestala ta dobra verbalna komunikacija., da netko digne telefon pa te nazove i ispricate se,,,

Prepiskom nastaju nesporazumi, pogotovo kod osoba koje se bas i ne poznaju tako dobro.. Uvijek se misli za sebe da si ti u pravu a svi drugi u krivu...

Pisanjem poruka/meilova se moze puno toga rec,i ali i ne dozivjeti osobu sa druge strane kako treba, da osjetis tu strast u glasu, da osjetis da je nekome stalo ili ne.....
Prepiskom je najlakse prekinuti svaki oblik komunikacije te je staviti na ignore...

A sto ako je nesporazum tek izgovor za nesto trece...
Moguce je vise stvari... zasicenje, uzbudjenje, nedostatak vremena, nezainteresiranost... ma mnogo toga moze da bude razlog nesporazuma :)

Ljudi se skrivaju iza slova, jer tada se moze tekst prepraviti , ili procitati vise puta nego se posalje... ( osobno i ja to ucinim koji put)

Ali razgovorom ne ide tako... Sto kazes , ne mozes povuci nazad...ali nesporazum se rijesi... :)

.

Kada upoznas nekoga do kraja?
Kada postanes siguran u to da bi dao ruku za nekoga sa tolikom sigurnoscu?
Da li je suzivot sa nekim dovoljan da se nekoga upozna?

Ljudi se upoznaju na razlicite nacine...preko poznanika, obiteljskih prijatelja, net poznanstva, igrom slucaja, nekoga ti sudbina sama dovede na put, te kojekakvi razliciti nacini..
U danasnje vrijeme upoznati nekoga je jako tesko... taj prvi korak da nekome pridjes...
Sto puta znam pomisliti, u slucaju da nisam udana, ne znam gdje bi nekoga upoznala za brak ( mozda)?

Ti ljudi koji ti udju u zivot... su oni tu s razlogom ili su se tek slucajno tu nasli? Kao sto sam i prije napisala, svatko nosi svoj zacin i boju ( tamnu ili svijetlu nijansu...).

Ali kako biti siguran da je netko upravo to za sto se predstavlja i da zelis biti s njim/njom do kraja zivota?

Nekima se "posreci" da im se nebo smiluje i na vrijeme im otvori oci pa ne zavrse u krivom braku... :)
Sto je sa onima koji nisu te srece, vec zaglibe sa nekim tko nije za njega/nju?

Kako zbilja biti siguran da nekoga istinski poznajes, uz sve njegove mane i vrline?

Servira li se samo onaj dijelic sebe za kojeg se smatra da je najbolji? Koja bi korist bila toga?

Bilo je to negdje u srednjoj skoli dok je bila mlada i zelena jos... :)

Slavila se Nova Godina... Cijelo njeno drustvo i ON. On koji nije pripadao toj ekipi, bar ne po toj nekoj skolskoj liniji...
Primjetila ga je jer je bio nekako drugaciji od ostalih. Nije se puno isticao, vec je promatrao iz prikrajka svojim prodornim plavim ocima... Cak nije bio ni onakav za kakvim bi se ona okrenula...

Te veceri prisao joj je, stidno nekako.... sramezljivo... Nasmjesio joj se i pitao za ples... Kako to inace , u ta skolaska vremena biva, samom njegovom blizinom, tijelo joj je treperilo... od uzbudjenja...Svirao je neki sentis, onako za kraj veceri...pred odlazak...
Htjela je da pjesma sto duze traje, da je ne ispusta iz zagrljaja, dok je on osjecao svu njenu krhkost i ogoljenost ( ma kako to cudno zvucalo)...:)

Dogovor je bio da se nadju sljedeci dan.
Medjutim nije im poslo za rukom. Tada nije bilo mobitela, a telefonski broj nisu razmjenili.. Vec je ostalo na tom usmenom dogovoru...
Autobus joj je kasnio.... kasnio toliko da je on nije docekao.... Dosla je sat vremena prekasno...

Taj ples i novu godinu nije zaboravila...

Sretnu se povremeno u gradu, pozdrave i popricaju... Sredili su si zivote oboje...

Nekad se ona njega sjeti kad otkuca ponoc i zapita se: Sto bi bilo da sam stigla na vrijeme?
Ali na to pitanje nikada nece dobiti odgovor....

Do koje granice ide ljudska glupost, ponekada se pitam?
Ili jos bolje, do kada pustiti nekoga da bude uvjeren da te radi blesavim?
Zanimljiva je ta igra... Kada netko za sebe je uvjeren da je toliko bitan, a u svari nije nista...
Zao mi bude tih ljudi koji se hrane time...
Nekad bude zanimljivo, pa se ukljucis u igru dajuci im mrvice sa stola da nahrane svoj ego svojom bitnoscu i velicinom za kojom se smatraju....
Dok u biti cekas trenutak da das do znanja da je sve to bila igra u kojoj si ti vukao konce..

Ni jedno ni drugo nije ispravno, znam... Ali nekad je, ajmo to nazvati, inat jaci....

Usao si nepozvan u moj zivot
Nisam htjela to...
Bilo mi je dobro i samoj
Samoj sa svojim mislima
Bila sam si dovoljna

Okrenuo si mi zivot naopacke,
Izbacio iz tracnica i
Naveo na svoj peron

Odupirah se jako
Drzala sam se za svaki stup
Izbjegavajuci da te ne susretnem
Ali ta nepoznata sila me vukla k tebi

Sad sam tu vec godinama
Pored tebe, na tom peronu
Iz kojeg zajedno tvorimo uspomene
Uspomene za cijeli zivot.......

Mozda cu naici na osudu kad iznesem svoje misljenje za ovu temu, a mozda ce se neki i samnom sloziti...

Sjecam se prvi put kad sam cula izreku " Sto ne dobivas u kuci, trazis van nje" i to mi se nekako urezalo.

Kada si mlad, pomalo i neiskvaren, zaljubis se, vjencas se, dodju djeca i sve se pocinje oko njih vrtiti, postanu ti centar svijeta.
Pomalo sve drugo pada u drugi plan, partner, krevet,brak.., pa i ti sam sebi postanes, pa ajmo reci na jednu ruku nebitan ... Sebe stavljas na posljednje mjesto, sve drugo ti je bitnije...

U vecini slucajeva ponestane strasti nakon odredjenih godina braka... Tko kaze da nije tako, laze...
I sto se onda dogadja? Odlazak u susjedov vrt, jer zna se da je voce iz tudjeg vrta uvijek sladje ( poznato jos od davnina).

E sada...Sto kada se dogodi prevara, unatoc tome sto i ti svoga partnera volis kao od prvog dana?
Kada je ljubav i dalje tu, pa mogu je poistovjetiti i sa nekom vrstom navike, a nestane strasti?

Imas sreden zivot, djecu, financijski si neovisan....ali fali ono nesto... Ono da ti zatrese tlo pod nogama, onaj osjecaj da se ponovo osjetis ziv.. Sta onda?
Razgovor sa partenerom? Uvesti neke novosti u krevet? A sto ako ni to ne pomogne?

Ja osobno u ovom gore napisanom slucaju, prevaru smatram opravdanom... Kada si sve pokusao, ali ne ide... nema pomaka,.. I onda naidjes na nekog s kim bi mogao ostvariti tako nesto,,,, Treba li poslije toga imati osjecaj krivnje, kad znas da si sve pokusao da "uskrsnes" svoj brak? Ili jednostavno se prepustiti i udovoljiti sebi, pa makar i prevarom?

Iskrenost je jedna od covjekovih osobina koju bi svatko morao posjedovati. Biti iskren se danas izjednacava sa arogantnim, prgavim...

Da li je danas dobro bili iskren ili pak ne?

Ljudi igraju na njenu kartu gledajuci se u oci s figom u dzepu.
Osobina je to koju ljudi, zloupotrebljavaju upakiravajuci je u prekrasni sareni celofan sa velikom masnom na vrhu.
Danasnje vrijeme je takvo da svi pokusavaju doci do stvari na razlicite nacine....flertujuci, sarmirajuci, pricanjem prica, ali i iskrenoscu. ali kakvom?

Biti iskren ne moze svatko. Cak i u ogledalo kad se pogledas i kad ugledas svoj odraz, sam prema sebi cesto nisi iskren... Kako onda to ocekivati od drugih?

Ova stranica sluzi za razne stvari.... Netko je tu iz dosade, netko iz potrage za srodnom duskom, netko radi fizicke aktivnosti u obliku sexa. Svatko je u potrazi za svojim parcetom torte.

Otvaranjem samog profila ( u vecini slucajeva) ovde svaki doticaj sa iskrenoscu prestaje... ona postaje precjenjena...

Onoga dana kada se rodis, dobijes na dar knjigu sa praznim stranicama koja ce biti tvoj "Zivot".

Ti si taj koji ces ispisati stranice tog sveska sa tugom, srecom, razocarenjem, radoscu,..

Naravno, ta se sveska nece sama ispisati, trebaju ti likovi , sporedni i glavni da ti obojaju pojedine stranice, da daju mrvu soli ili mrvu secera... jer svatko nosi svoj zacin u sebi... Na tebi je da prepoznas, kada i koji ces kada koristiti...

I tako ces iz dana u dan pisati po jedno poglavlje zivota, prolaziti ce dani, mjeseci, godine...
Polagano ce nestajati mjesta u njoj...jer svaka knjiga ima kraj, zavrsetak... neki sretan a neki bas i ne...

Ali sam taj zavrsetak i nije toliko bitan... bitnije su boje kojima si ispisao svezak,koje zacine si koristio... onaj osjecaj zadovoljstva i srece kad je jednom budes nekome ostavio u amanet... .