Potkova u travi

Naša zadnja noć, ljubavi,
obasjana sumnjom i neizvješnošću ...
Popračena suzom, molbom, galamom,
strahom ostavljanja.
Donijela je nemoć.

Naša zadnja noć, mila,
o kojoj ćemo sa osječajem grča
još dugo pričati, plakati,
željeti da se nije dogodila.
Odnijela je ljubav.

Naša zadnja, bolna noć
koja nas od ljubavnika i zaljubljenih
pretvori u demone razdora ...
... preskačući granice ludila. 
Donijela je kraj.

Naša zadnja noć, srećo,
dočeka jutro
sa dvoje tužnih i razočaranih stranaca
koji više nemaju što da si kažu.
Jer pustoš borbe
odnijela je sve.
Sve.
(uzeto od prijatelja
Pjer JP)

Svjetla se pale
tražeći noć
da mu daju posebne čari,
da ljubavnici vide
ljubavi naći
da se ti ljubavi vidiš u krevet uvući.

A ja u mraku dugo
već stojim
samo me svjetlost srca odaje
tu sam kraj tebe dok naše
zvjezde brojim,
i molim boga
da noć što duže traje.

Već neko vrijeme
je prošlo
kako ja tvoj i ti moja više nisi,
po danu se
držim hrabro, smjelo
noćima živim kao da otišla nisi.

I ne znam još
koliko ću dugo
kraj tvog jorgovana milovati mačke
slušati pse,
skrivati se od drugih
kao sto ljubav skrivam od tebe.

Ne želim
ti pokazati da patim
da volim
da me pomisao na tebe boli.
Jer bi i tebi
tada teško bilo
i tvoju sreću bi urušilo.

A nema svrhe da
onu, posebnu ljubav našu
koju živjeli smo oboje,
pretvorimo u tugu za dvoje.

Jutro je opet
ugasilo zvjezdani plam,
počinje bez tebe meni
još jedan usamljeni dan.
(posuđeno od prijatelja
Pjer JP)