The Flying Dutchman

Naletio sam večeras na jedan tekst koji mi je oduzeo svu inspiraciju. Pa ću ga jednostavno kopirati...:

"Moj prijatelj pisao je o padanju nekih maski i ja ga dobro razumijem. Svi ih mi imamo. Ne bi mogli funkcionirati da ih nemamo. I uvijek je teško kad maske padaju. I naše i tuđe. Ali, život je nepredvidiv i zbog toga je toliko lijep. Ne žalim ni zbog čega. Svaka moja ljubav, svaka moja tuga, svaka moja bol nečemu me je naučila. Najvažnije što sam naučila je to da će me onaj tko me voli, voljeti sa svim mojim manama i nesavršenostima. Onaj tko me voli, voljet će me i kad sve maske budu odbačene. Voljet će moje premale grudi i preveliki nos. Voljet će me i kad raščupana izronim iz Mrežnice. Voljet će me i kad plačem i kad sam zbunjena i kad sam nesigurna, slaba, nemoćna. Voljet će me i kad zabrljam s nespretnim iskazivanjem osjećaja. Voljet će me i onda kada bude sumnjao u moju ljubav. Jer ljubav ne traži da bude uzvraćena. Ljubav je jednostavno ljubav i ne treba objašnjenja. I ljubav uvijek, baš uvijek vjeruje.

Ne uspijem uvijek svladati sve prepreke. Ajme, padnem nekad tako jako da odzvanja još danima. Ali, zato je ustajanje neopisivo lijepo. Ne, ne žalim. Ne više ni zbog čega. To sam ja. Kod mene nema polovičnosti. Kad dajem, dajem cijelu sebe. Bez rezerve. I vjerna sam ljubavi. Uvijek."

Subota mi je uvijek interesantan dan. I uvijek vrlo ispunjen. Subotom prijepodne obično sređujem papirnati dio posla, pa onda obavljam tjedne nabavke kojekakvog potrošnog materijala, a i svega ostalog što treba. Navukao sam se na ove velike supermarkete, čak mi je gušt pregledati kataloge i pobjedonosno skužiti da je neki artikl duplo jeftiniji u dućanu A u odnosu na dućan B. Dobro se osjećam kad tako nešto skužim :-)

Subotom prijepodne obično izbjegavam kvart. Zbrišem ranije, jer se već iza 9 sati u naše 4 birtije počne nakrcavati ekipa, počinju jutarnje kavice, pripreme za odlazak na plac... kad sam bio klinac uvijek sam se pitao zašto u mom kvartu uglavnom muški idu na taj plac, sad mi je jasno :-).

Uglavnom, teško je izbjeći takvu kavicu kad prođeš onuda, a kad jednom sjedneš još se teže dići od tamo. Uvijek ima aktualnih tema, naravno prevladavaju politika i nogomet, uvijek dođe netko koga dugo nije bilo. I tako se popiju 2-3 kavice i u jednom trenutku dođe do zasićenja organizma kofeinom, pa treba prijeći na nešto drugo. Uvriježeno rješenje je ili GP (čitaj "dži-pi"; značenje: gorki pelinkovac), ili u ekstremnim slučajevima 2K (čitaj "dva-ka", značenje: dupli konjak).

Ja preferiram GP... potrebu za 2K obično osjetim nakon pogleda na žiro-račun, što ne radim subotom :-). I tak, lagano se krene s GP- ima, ekipa se polagano skuplja, pa se onda krene prema Dolcu. Pa se onda obavi plac i zasjedne na polukat... jbga, treba okrijepa nakon suočavanja s dramatičnim razvojem situacije glede cijena prehrambenih proizvoda... :-). To već bude otprilike oko podne, a nakon podneva nije više čudno ni pivu popiti...

Razvoj situacije od ove točke nadalje vrlo je raznolik i nepredvidiv. Iskustvom sam došao do spoznaje da je u većini slučajeva najbolje izbjeći sve to. Međutim, ponekad ipak paše, jer sve su to dobri dečki, uvijek se čovjek može zabaviti, nasmijati, izaći malo iz matrice... i zaboraviti na sve.

Ali danas nije taj dan. Danas brišem iz kvarta :-)

S vremena na vrijeme mi ova tema privuče pažnju. Obično se to desi, kada netko u razgovoru izvuče horoskopske elemente kao argumentaciju, motiv, ili opravdanje za neki svoj postupak. To se doduše dešava vrlo rijetko, tako da se uvijek iznova moram prisjetiti koji znakovi uopće postoje, pa onda koji su to kao kompatibilni s mojim znakom, a koji nisu itd. Ovo prisjećanje radim isključivo iz pristojnosti, kada iz nekog razloga moram razgovor koji dobije ovu dimenziju nastaviti, iako mi je prva opcija prekinuti ga, a sugovornika zaboraviti.

Prvo što mi padne na pamet je ona izreka Marka Twaina:“Nikad se ne upuštaj u konflikt s budalom. odvući će te na svoju razinu, a onda te razvaliti na iskustvo.“ To se stvarno dešava. Kada onako kurtoazno prihvatim razgovor, vrlo brzo završimo na podznacima, nekim kartama... gdje sam ja totalna truba, a ona druga strana briljira i onda me razvali.

Nakon toga se uhvatim razmišljanja i počnem se pitati, kako je moguće da netko svoje životne odluke može bazirati na takvim pizdarijama. Ali tek tada nastaje problem... ubrzo shvatim da su takvi u stvari ultragenijalci, jer ima gomila onih koji zovu one vidovnjake koji za svoje usluge ubiru novce na TV-u, ili na raznim seansama. I plaćaju za njihove savjete. I onda de facto po njima postupaju. Pa čak i trče krugove oko kuće, kopaju po dvorištu tražeći znamenje, bude se noćima u 4 sata i 44 minute i ne znam što sve ne.

I tako, kada kao danas doživim da mi odrasla obrazovana osoba na odgovornoj funkciji kaže da nije primila čovjeka u radni odnos jer smatra da mu se horoskopski znak ne podudara sa znakovima dvojice prvih suradnika, iako po kvalifikaciji, vještinama, jezicima, iskustvu... nije imao konkurencije, e onda najprije dobijem ozbiljne probavne smetnje, a nakon toga postanem još za nijansu svjesniji zašto ova zemlja ide kamo ide.

Slično je i u intimnom životu. Mnogi su razloge za uspjehe i neuspjehe u ljubavi, braku ili prijateljstvu našli u horoskopu. Meni bi jedino logičko objašnjenje takvog pristupa bilo, da je uzroke nekog brodoloma lakše pripisati zvijezdama nego vlastitoj gluposti, nesposobnosti ili pogrešci. No međutim oni izgledaju čvrsto uvjereni da je baš to bio razlog i onda kasnije izbjegavaju odnose s osobama koje im nisu kompatibilne po horoskopu. Ponekad propuštajući životne prilike.

Nedavno sam primijetio da mi kuplung na autu malo niže hvata. Bilo mi je otprilike jasno što slijedi, obzirom na godinu proizvodnje i sve ostalo, jedino sam morao iskombinirati kad je najbolje vrijeme da mi se to zamijeni, obzirom da mi je auto potreban za posao. I odlučio sam da je to ovaj tjedan, kad je manje posla, a ionako sam krajem tjedna planirao 5-6 dana zbrisati ...

I tako ja odveo auto, međutim kako su i serviseri u fazi godišnjih odmora, rečeno mi je da će malo dulje trajati, ali da bude gotovo do petka, što mi je bilo prihvatljivo. Međutim, desio se poziv dragog kupca i naravno sutra popodne moram biti u blizini Splita, pa sutra i u petak prijepodne odraditi posao. Poziv servisu, ali naravno - nema šansi da to danas bude gotovo.

I tako ja na kolodvor i kupio kartu sutra za prvi jutarnji vlak, dogovorio da me pokupe tamo, riješio logistiku, pa čak si sredio i da ostanem par dana nakon toga na moru ... i bolje možda da sam bez auta obzirom da mi rođak proizvodi vlastito vino :-)

I onda sam se sjetio kad sam zadnji put putovao vlakom za Split. Bilo je to prije 3 godine. Isto tako sam dan ranije kupio kartu i rezervaciju za prvi jutarnji vlak, a onda sjeo u kvartu i zapizdio. Došao doma zavaljan ko hijena debelo iza ponoći. Ujutro sam se doduše probudio na vrijeme, ali duša se odvaja od tijela na jednu, a želudac na drugu stranu... i ja odustao i nastavio spavati.

Probudio sam se ponovo valjda oko 11 sati, pogledao na net i skužio da sljedeći vlak ide relativno brzo. Brzo sam se izvukao iz stana, došao na kolodvor, uzeo novu rezervaciju ... i ušao u vlak. Vozio sam se tako, dremuckao i kad smo prošli ono šumsko područje između Ogulina i Ličkog Lešća i kad mi je mobitel dobio signal, vidim 20 propuštenih poziva... familija, frendovi... I dok sam gledao. zazvonio je opet mobitel, zove sestra, pita da li sam dobro, da li mi se nešto dogodilo? Meni ništa jasno, rekoh da sam bio u području bez signala...

Kad šta? Onaj jutarnji vlak koji sam propustio - to je bio onaj "vlak smrti" koji je izletio kod Rudina. Nitko od mojih nije imao pojma da ja nisam u njemu, jer nikom nisam ni javio da sam ga propustio, jbga žurilo mi se, bio mamuran...

I tak... danas mi je palo na pamet da se isto ko onda raskomadam večeras, pa da sutra svjesno propustim vlak. Ali ne mogu - posao je posao. Doduše, nisam baš praznovjeran tip, ali ipak mi malo dođe da se zamislim.

Ali eto... dok mnogima alkohol uništi život - meni ga je možda spasio. Ak niš drugo, dobar izgovor kad se nalijem. Iz zahvalnosti..

... al ovo danas me ubilo. Sitnica, par sati posla, došao ujutro u sedam da se ne kuhamo ... i onda se zajebalo ;-).

Došao sam doma u sedam navečer, mrtav, znojan, zmazan.... Sreća da sam uspio zbrisati kiši, taman kad sam ušao u haustor izlilo se. Taman je još trebalo da me zalije, da doživljaj bude potpun.

Nemam inspiracije ni snage, za večeras imam na lageru samo jednu staru, već zaboravljenu ... Marcelinu:

http://www.youtube.com/watch?v=-LXx0qVZA90&feature=related

:-)

S vremena na vrijeme kad gledam sa svog prozora, pažnju mi privuče zeleni automobil, ili nečija zelena jakna. S mog se prozora ne vidi baš ništa drugo, što bi bilo zelene boje. Gledam svoju ulicu, ljude, promet, promatram tko sjedi u četiri birtije preko puta i tako mi nekad prođe dosta vremena. Gledam, jer mi je zanimljivo i lijepo. Nikad se ne bih mijenjao ni za kakav drugačiji pogled, bilo zelen, bilo plav, bilo kakav.

Svako jutro budi me poseban cvrkut i pijev. Nema mi ništa ljepše od cvrkuta one stare dvojke kad ulazi u onaj "S-zavoj" iz Mihanovićeve na Glavni kolodvor. Neki dan sam baš slušao, ovi novi niskopodni tramvaji uopće ne cvrkuću, pa mlade generacije neće imati priliku odrasti uz cvrkut, kao ja. Ali zato će ih i dalje buditi pijev truba nervoznih vozača kad im ujutro dostava zakrči prolaz. Ja se sjećam kako su trubili fićeki, peglice, stojadini, šajkače, četvorkice, spačeki, tristaći ... i ostale limuzine koje su nekad ovuda krstarile. Ni to ne bih mijenjao za neku drugu muziku, ni ptičice, ni vjetar u krošnjama, niti išta drugo.

Kad izađeš van, pogotovo za lijepog vremena, terase svih četiriju birtija preko puta pune su ko šipak. Dobro su se uskladili, imaju različitu ponudu i ujednačene cijene. Svatko može naći ono što mu odgovara, pa tu uvijek mogu nekoga sresti i popiti piće. Malo dalje je frizerka Mira kod koje isto uvijek ima ekipe, što na šišanju, što na kavici i partiji spike. Tu se možeš najbolje informirati o stanju u politici i nogometu. Mira je muška frizerka i sve to kuži, a ima i živaca za izvoz. I to mi je draže od bilo koje plaže, rive, šume ili čega već.

To je moj kvart i moja Amerika. Tu nikad nisam sam, tu sam siguran i tu mi je dobro. Ne bih imao ništa protiv da ovdje ostanem do kraja.

Danas sam bio na kavi s Anitom.

Anita je lijepa, sretno udata, ima malog sinčića ... a bila mi je prva ljubav, prva prava... I danas kad je vidim, vrati mi se taj stari osjećaj, koji poslije nje nikad više nisam osjetio.

Ostali smo si dobri, iako je ja ne zovem... nego ona mene nazove s vremena na vrijeme... Iako mi je poprilično jasno da sam po dobrom starom običaju, zajebo stvar davnih dana... uvijek mi je drago vidjeti je ... i pomisliti što bi bilo kad bi bilo... samo da nisam brinuo o njenim i svojim očekivanjima, nego da sam umjesto toga vjerovao da baš ja imam nešto što njoj treba... i da baš ona ima nešto što je trebalo meni.

Zrinka, nemoj me pitati što očekujem ... ispričat ću ti svakakve gluposti. Vjeruj radije da upravo ti imaš ono što meni treba, i obratno ... što god to bilo.

Jednog jutra sam se probudio na planini. Bilo je hladno i maglovito, nije se vidjelo daleko. Ustao sam, pogledao oko sebe i shvatio da je s jedne strane stijena koja se nadvila nad mene, s druge strmina, a s preostale dvije ponor.

Sjeo sam i pokušao rekonstruirati kako sam dospio ovamo, ali nisam se mogao sjetiti. Sjećam se jedino, da smo hodali svi zajedno, da nas je bilo puno i da je bilo lijepo vrijeme. I onda blackout. Što se desilo između i kako sam završio potpuno sam na ovom mjestu – nisam mogao dokučiti.

Obzirom da nisam vidio ništa, niti sam se ičega mogao sjetiti, odlučio sam pričekati dok se malo ne razvedri. Jedino što sam odmah uspio primijetiti je, da sa ovog mjesta vodi jedan jedini put, a to je niz strminu. Naravno, nakon što sam skok u ponor odbacio kao opciju, iako mi je i to u prvi mah palo na pamet.

Stijena koja se nadvila nad mene pružala mi je zaštitu od kiše i vjetra, a imao sam i dosta opreme. Uvijek sam bio spreman na najgore, pa sam tako i ovaj put ponio sve što mi može zatrebati. Kad sam se smirio, shvatio sam da nisam pretjerano ugrožen dok sam tu, bar dok ne poduzimam nešto iracionalno, i da mogu u miru sagledati stanje stvari i vidjeti što dalje.

Proveo sam tako neko vrijeme na tom mjestu... a onda se malo razvedrilo. Uspio sam vidjeti mnogo toga u daljini ... što ispred, a što iza sebe. S ovog se mjesta sve vidjelo puno jasnije nego ikad prije, sve mi je bilo kao na dlanu. Gledao sam dugo malo naprijed, malo nazad ... dok nisam u jednom trenutku shvatio da bih se ipak trebao malo pozabaviti pitanjem odlaska s ovog mjesta.

Uzeo sam mobitel. Bio je pun, ali signal je bio slab. Neke brojeve sam uspio dobiti, a neke ne. Oni koje sam dobio, ili me nisu razumijeli, ili me nisu slušali te su odgovarali totalno nezainteresirano, sipajući nekakve fraze, floskule ... čekajući završetak razgovora. Shvatio sam da ću ovu situaciju morati rješavati sam.

Pogledao sam niz strminu. Bilo je vrlo nezgodno. Shvatio sam da ću morati jako paziti, jer svaki pogrešan korak znači samouništenje. Čuo sam glasove. Vidio sam ljude koji su se motali niže po planini i manhuo im. Neki su me primijetili i mahnuli nazad, ali nitko nije pogledao detaljnije, pa nisu ni primijetili u kojoj sam poziciji. Doduše, ni ja se nisam pretjerano potrudio da skrenem pažnju na sebe, pa je to bilo i očekivano.Nisam bio siguran želim li uopće da netko dođe i pokuša mi pomoći. Razmišljao sam, što ako oboje završimo u ponoru?

A onda sam se sjetio još nečega... što ako se ta osoba posklizne, pa je ja povučem gore umjesto da ona meni pomogne sići? Pa onda ostanemo zajedno gore zarobljeni ? Pomislio sam da bi se u nekom suludom scenariju čak moglo desiti, da ni ne poželimo sići odmah dolje, nego da ostanemo tamo neko vrijeme. Pa u vedre dane sa sigurne distance zajedno gledamo ispred sebe, gledamo iza sebe ... sve nam je na dlanu. A u hladne i vjetrovite dane zajedno se sklonimo ispod stijene gdje smo sigurni. I ostanemo tako sve dok ne nađemo siguran put dolje i onda siđemo zajedno.

Uglavnom, ja sam i dalje na tom mjestu, još uvijek gledam okolo i čekam, razmišljam, važem... tražim najbolje rješenje. Nikud mi se ne žuri. Nikog ne diram, niti itko dira mene. Imam sve što mi za sada treba... i imam još dovoljno vremena.

Pročitao sam ovdje nekoliko diskusija vezanih uz "živopisne" hrvatske izraze, što znače, kako i kada se upotrebljavaju... a danas sam slučajno došao u poziciju da dam i svoj doprinos.

Danas smo nakon napornog rada sjeli na zaslužene ćevape u jednu od antologijskih ćevapara moga grada i uz ledeni Staropramen nekako je krenula diskusija o diskografskom opusu jedne naše estradne zvijezdice...

Jedan od prisutnih je valjda njen veliki fan (više stasa nego glasa :-)), pa je vodio glavnu riječ, a ja sam naravno bio pasivni promatrač jer nemam pojma o čemu ta dama pjeva, niti kako izgleda... a onda se na temu odlučio nadovezati kolega iz Dalmatinske Zagore (uvijek zaboravim mjesto...).

Bio je kratak i jasan, a usput me obdario spoznajom o postojanju jednog glagola u hrvatskom jeziku, s pet suglasnika i nijednim samoglasnikom ( !!! ), čega do sada nisam bio svjestan

Rekao je: "Nju triba SPRČT !" :-)

Bok, Lac. Kaj se to događa? Ne javljaš mi se danima na telefon, zvonim ti doma niko ne otvara ... a onda sretnem onog glupog šminkera iz tvog ulaza koji mi onak s podsmjehom veli da si se zatvoril u stan, da ne ideš nikud, da si u depresiji i da buš se vjerojatno obesil, jer je Višnja otišla. Skoro sam mu opalil šljagu da se usere... Sad ti tu moram pisat pisma ko da si mi fuksa a ne najbolji frend !

Ma Lacek, daj ne seri. Jebeš Višnju, pa znal si... jebiga i sam si govoril da bu to tak završilo. Ko ju jebe ... bolje prije nek kasnije, ak već tak mora biti. Sad se bar možeš u miru spremiti, jer ja dolazim u subotu posle posla po tebe i idemo !

Idemo van ko nekad !!!

Prvo bumo u kvartu kod Tarzana maznuli pivu, tek tolko da vidiš novu konobaricu... koji avion jebote, koja pozadina... jedino šteta kaj ne zna igrat belu, pa samo meša a nikak da počne deliti :-). A onda idemo do Cibone. Kupili bumo par litri i zavaljali se u parku ko nekad kad smo išli u Teslu. Ja bum dofural đitru s tavana, još je čitava i još valjda znam onih par akorda pa bumo revali „Balkaneee, Balkaneee, Balkaneeee mooooj...“

A onda kad se zavaljamo idemo u Džejbuku, Lap, Ribnjak ili Đuru ... neki kurac valjda još postoji, bum provjeril. Morali bumo se ko nekad skulirati na upadu, folirat da smo trezni, jer nas inače oni gorile ne buju pustili nutra ak skuže da smo zavaljani...

Onda bumo poduprli šank da se ne zruši i gledali komade kak čagaju... Sećaš se kak je glupi Rocky uletil komadu sa „Mala, ja bi htel da u drugom životu budem Hum, a ti Sutla... kužiš ono Hum na Sutli“... a treba gleda ko tele i ne kuži ... jebote, ja mislim da taj Rocky do današnjeg dana još nije umočil ... jedino ak je platil il ak je naletil na gluhonemu :-)

A kad bude fajrunt, idemo na kolodvor na burek... nema više našeg kioska, ali ima pekara... nažderemo se, a onda ko nekad, zememo litru Badelovog mirogojca ... i u Rijeku na kavu !!!

Znaš kak veli Mrle: „Riječke ... najbolje su –čke, -čke...“. Ljeto je, haljinice su kratke. Možemo i do Opatije, malo na župla ... napasi oči malo Lacek, jebemumater. A i one nek ih napasu. Pa kaj nam fali ... dva žicara u najboljim godinama, - pravi metalci : malo srebra u kosi, malo zlata u žepu a železo među nogama. Ko zna možda bumo i karali ... ko Beli prije dvajst godina, sećaš se? Ostal je tri dana u Rijeci kod trebe, starci su mu raspisali potragu, murija ga tražila... a on kara... koji kralj ! :-)

A onda idemo nazad... put bumo prespavali, došli doma, dezinficirali se, kava kod Tarzana... i na posel. Tjedan dana bumo rikavali od smjeha i prepričavali ... a onda bumo sve to još jedamput ponovili !

Nema depre, Lac... jesi čul? Ne dok sam ja živ i zdrav ! I da si mi bil spreman kad dođem! Inače ulazim s pajserom i izvlačim te van za vuha !

Jednu stvar primijetih ovdje. U stvari, neću tvrditi nego ću reći da mi se jedna stvar učinila ovdje... a to je da ne postoji chat. Bilo bi krasno kada bi se dvoje ljudi koji su se "kliknuli" mogli odvojiti u chatroom i biti sami sa svojim mislima.

Isto tako, bilo bi sjajno kad bi se i zajednica koja trenutno ima neku specifičnu temu mogla izdvojiti u privatnu diskusiju, da ne budu ometani od uljeza i intrudera... koji ih ionako ne mogu razumjeti, niti ovi njih.

Na kraju krajeva... i "cyber sex" se valjda najbolje odvija u dvoje, na samo...

To je po mom skromnom mišljenju prvi propust inače genijalnog web dizajnera, koji nas je obdario ovim fenomenalnim portalom.

Terenski posao (tunelogradnja i sl.) je po mnogočemu specifičan ... ponajviše u ritmu života koji je potpuno drugačiji nego kod uobičajenih poslova. Smještaj, klopa, zabava ... sve je drugačije.

Ja sam vrlo brzo skužio da je organizirani smještaj (to obično bude neki pansion ili privatni iznajmljivač) prilično zajebana stvar. Brzo se navučeš na belu, cuganje... i to ako potraje, može završit loše.

Pa sam ja počeo s praksom traženja vlastitih smještaja, gdje sam si sam diktirao tempo i radio ono što meni paše. Ali tu se pojavio problem klopanja. U organiziranom smještaju bude organizirana i klopa, a ako si privatno - dobiš nešto para više na ime troškova prehrane i snađi se. Po birtijama je skupo i često diskutabilna kvaliteta, a birtija sama po sebi opet donosi već prije opisane pojave ... jebi ga, prilika čini lopova :-) ... pa sam ja malo po malo počeo sa vlastitim kulinarskim aktivnostima.

Racionalnim inženjerskim pristupom problemu, zaključio sam da treba pripremati klopu koja je što brže gotova, gdje se ne zamaže puno suđa i koja se može podgrijavati i jesti više dana :-). Isto tako, svjestan sam da i s jajcima na razne načine ... na oko, uho, grlo i nos :-) ne treba pretjerivati, nego treba jesti raznovrsno, bla bla...

I tako sam ja tijekom tih terenskih dana razvio jedan određeni broj specijaliteta utemeljenih na filozofiji iz prethodnog odlomka. Jedan od njih izgleda ovako: kupiš hrgu govedine, povrće, krumpire i ostalo ... i skuhaš juhu. Prvi dan jedeš juhu, poždereš svo povrće i krumpire s mesom. Ono što ostane metneš u frižider. Drugi dan podgriješ juhu i opet kršiš ono meso ... tu juhe već nestane, a mesurdine u pravilu još ostane. I onda treći dan skuhaš 3 jajca, narežeš onu govedinu na komadiće, dodaš luka, sira i još koječega... i napraviš onako jednu nemilosrdnu salatu od toga.

Četvrti dan onda možeš vani krknuti nešto od svetog trojstva (burek, pizza, ćevapi)... i onda je već petak kad se popodne ide doma. Tjedan savladan.

Eto, Zrinka. Tako da možeš računati i na taj moj talent ... a dobro mi je došao i u ovim neobičnim životnim okolnostima u kojima sam se našao. Sve je dobro znati u životu :-)

Danas sam čuo pjesmu koju dugo dugo nisam čuo, a podsjetila me i na film, koji sam davno davno gledao.... "Vrana".
Samo isječak, jedna kitica i refren :

Last night I had a dream.
You came into my room,
you took me into your arms.
Whispering and kissing me,
and telling me to still believe.
But then the emptiness of a burning sea against which we see
our darkest of sadness.

Until I felt safe and warm.
I fell asleep in your arms.
When I awoke I cried again for you were gone.
Oh, can you hear me?

It won't rain all the time.
The sky won't fall forever.
And though the night seems long,
your tears won't fall forever.

Danas nemam inspiracije, Zrinka ... jebi ga. Nebo mi se objesilo na glavu i ramena... i čeka na istovar.

Danas sam se sjetio one reklame za MasterCard... ono gdje uvijek na kraju nešto ispadne neprocjenjivo.

Naime, poziv dragog kupca u petak u 12:17, s upitom za hitnu reparaciju defektne proizvodne opreme, s tim ako je ikako moguće da u pogonu bude opet večeras u noćnoj smjeni, jer ima isporuku sutra ... stvarno je neprocjenjiv.

A zašto? Zato jer kad je takva frka, uvijek se može dobiti avansna uplata i uvijek plate koliko tražim. Osim toga i zato, jer ako ga vratim u pogon do noći i ako njegovi kupci ujutro dobiju robu - bit će zahvalan i dobit ću još posla kod njega u budućnosti. I platit će ga, jer će zapamtiti ovo danas i znat će da i drugi put može računati sa mnom ako mu se desi slično sranje. Zato je neprocjenjivo !

Eto, Zrinka. Zato danas nisam došao na ručak. Zato sam došao doma u pola devet, zmazan i strgan ... i sposoban jedino za otvoriti Helgu (Loewenbrau 2 litre), istočiti je, malo se pozajebavati na računalu ... i horizontala ! Ali došao sam u pola devet... a noćna smjena počinje u deset ;-)... neprocjenjivo !

Jebi ga, tako je to.
Ali znam da ćeš me razumjeti. Nikad nisam bio sposoban za "sindrom 15".
Kako je netko već danas napisao - jednostavno to sam ja !

Nedavno sam bio u Bruxellesu ... a sinoć sam bio u Tkalči i oko nje.

Danas malo razmišljam i uspoređujem doživljaj na ta dva mjesta i nekako mi izgleda nevjerojatno da Belgija ima otprilike duplo veći BDP po stanovniku nego Hrvatska... i višestruko veću prosječnu plaću (imaj u vidu samo EU-birokraciju koja se tamo naselila). Ali iz onoga što se može vidjeti na ulicama - a prvenstveno gledajući vozni park i odjeću - čovjek bi rekao da je obratno.

Bilo bi interesantno doći do podataka koliki postotak od plaće prosječnog Hrvata ode na troškove vozila i odjeće, a koliko je to kod prosječnog Belgijanca...Uglavnom, kad se vide prioriteti jednih i drugih - odmah je više nego jasno zašto su i jedni i drugi tamo gdje jesu.

Reći ćeš vjerojatno da bi ovaj uvod bio primjereniji blogu na portalu Poslovnog dnevnika, nego na Iskrici... ali ako se vratimo na naslov ovog upisa "Imati i biti" - jasno je da Belgijanci vrlo vjerojatno "imaju i jesu".... dok nažalost mi "niti imamo, niti jesmo".

U želji da "imamo", odavno smo prestali "biti". Pa čak ako se nekome od nas i ostvari ta želja da "ima", taj sigurno neće "biti", niti će "postati", nego će ostati bez srca i duše - postat će kamen. Ukrasni kamen možda, ali ipak kamen.

Gledajući s pozicije "traperice-šulja-bakandže" čovjeka, koji odjeću mijenja tek kad ga netko upozori da mu se pohabala preko mjere, a auto kupuje vodeći računa o omjeru cijene i kvalitete te učestalosti kvarova i troškovima tekućeg održavanja i ... ovo sve izgleda poprilično deprimirajuće. I moja vjerojatnost da u ovoj žabokrečini naiđem na srodnu dušu vrlo je mala... uostalom izračunao sam je u jednom od prijašnjih upisa.

Zrinka draga, to vrijedi i za tebe. Ako se i ti krećeš uokolo noseći na sebi krpica i farbe u vrijednosti većoj od prosječne mirovine, molim te da nastaviš s kretanjem u suprotnom pravcu od mene.

P.S. Danas nije moj dan. Jebe me biometeorologija...