The Flying Dutchman

.... da svaku večer, kad se konačno uspiješ smiriti nakon teškog i napornog dana kakav ti je svaki, kad ti konačno misli prestanu letjeti s jednog sranja na drugo, pa na treće, pa opet natrag na prvo... da ti se netom prije nego što zaspiš na tren navuče onaj polusneni smiješak na usne - jer se sjetiš.

.... da svako jutro dok se spremaš, dok užurbano pred ogledalom sređuješ svoje remek djelo od frizure... da ti se baš slučajno dogodi da prođeš rukom baš po "onom" dijelu na potiljku, iako tamo nema ništa za srediti - jer se sjetiš.

.... da se svakoga dana nađem negdje u tvojim mislima, barem ujutro i navečer - jer kroz dan ne znaš gdje ti je glava.

Znam to ... po sebi.

:-)

Link
Link

Ide F-16 ...
preko sela.
13 % ("trinaest posto")
nevesela.

Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link

Nula-nula. Ništa-ništa. Nitko nikoga. To smo ti i ja. Ni ljubavi, ni mržnje, ničega. Svejedno je. Ima li naziv za tu emociju? Je li to uopće emocija? Ili je to jednostavno ... ništa. Mislim da je sasvim svejedno kako to zovemo. Tako je kako je.

Mi smo vrhunska utakmica odgledana unatrag. Sve je počelo zadnjim zviždukom suca; bilo je puno zgoditaka, puno strasti i emocija. Tek poneki, možda i neopravdano dodijeljeni žuti karton. I glasna pjesma pobjednika.

No, kako je vrijeme odmicalo, zgodici su jedan po jedan poništavani, strasti i emocije su se polako smirivale i na kraju smo ostali stojeći mirno svatko na svojoj strani terena. Pjesma je utihnula. Ponovno je odjeknuo zvižduk, koji nas je doveo na početak. Koji je u stvari kraj. Nula-nula. Nema produžetaka, ni penala. Nema pobjednika. To je bilo sve.

I sada ćemo napustiti teren uz pogled na sablasno prazne tribine i otići do svlačionica. Svatko će ući u svoju kabinu, odbacit ćemo dresove, presvući se i otići svatko na svoju stranu. Svatko u svoj grad. Svatko među svoje. Kao da nikad nismo ni igrali.

A igrali smo finale.

Link

Volim leptire. Oduvijek sam ih volio. Dok sam bio klinac, bili su mi jednostavno lijepi.I uvijek sam na likovnom crtao leptire. Doduše, djelomično i zbog toga što sam totalni antitalent za likovno izražavanje, a jedino leptira sam uspio svladati i jedino leptira sam znao nacrtati tako da svima odmah na prvu bude jasno da je riječ o – leptiru. A ne pčeli ili ptici. Jer kad sam crtao psa, redovito se događalo da me pitaju da li je na slici konj, koza, krava, ili nešto deseto. Leptiri su mi bili simbol ljepote.

Još uvijek volim leptire. Onaj njegov kaotični let, amo-tamo bez pravilne trajektorije kretanja, promjenljivom brzinom... Pa mogućnost da sleti kud hoće i kad hoće. Sada mi leptir simbolizira slobodu. A to mi je jedna od najvećih vrijednosti.

Leptira je teško pratiti i teško ga je uhvatiti. Nije dobro hvatati leptire, jer kad se uhvati leptira, skine mu se boja s krila i onesposobi ga se za ponovni let. Hvatanjem leptira ne dobivamo ništa. Samo mu bezrazložno oduzimamo sve što ima. Ljepotu i slobodu.

Leptir simbolizira i nježnost. Ranjivost. Zar nije sve što je lijepo ujedno i krhko i ranjivo? Vjerojatno. Ovaj tren se ne mogu sjetiti nečega što bi bilo lijepo, a ujedno čvrsto i otporno.

S čime se još možemo povezati leptira? Leptir dolazi s proljećem. „Leptirići“ dolaze sa zaljubljenošću....

Pa onda imamo: ljepotu, slobodu, nježnost, ranjivost, proljeće i zaljubljenost. Stvarno izuzetna bića, zar ne ?

:-)

Link

Imam problema s koncentracijom. Oduvijek imam tih problema, ali što sam stariji, to ih više osjećam.

Ima dana kad mi misli lutaju nenormalno i kad trebam uložiti priličan napor da zadržim fokus na onome što radim. Posljedica toga je, da mi za neke zadatke koji zahtijevaju koncentraciju (uglavnom papirologija) treba puno više vremena nego što je to objektivno potrebno.

Isto tako sam skužio da kako dan odmiče, tako meni koncentracija pada. Ujutro sam najbolji, a onda sve slabiji i slabiji. Izuzetak su nekakvi periodi od cca. 2 sata navečer, kad mi koncentracija poraste i onda mogu još nešto odraditi.

Razmišljao sam o to me što se tu može napraviti. Čuo sam da postoje nekakve vježbe, ali niti imam vremena niti strpljenja za to. Čitao sam i o kojekakvim preparatima, no to je jednostavno "against my religion".

Pa eto... živim s tim i nastojim si organizirati vrijeme u skladu s tim. Najteže stvari rješavam odmah ujutro, kad god je to moguće.

Jel vas muči (de)koncentracija?

Link
Link
Link
Link

Referentna vrijednost, nulta točka, ishodište, polazište... nešto je s čime se kontinuirano susrećemo u svakodnevnom životu, a čemu posvećujemo nedovoljno pažnje.

Naime, tisuću puta na dan nešto ili nekoga ocijenimo. Kažemo da je netko lijep, ružan, pametan, debeo... ali nikad ne objasnimo do kraja - u odnosu na što? U odnosu na koga?

Reći za neki grad da je velik je vrlo relativno. Ovisu u odnosu na što. Npr. nije isto kad kažemo da je velik u odnosu na New York, ili na Wichita Falls.

Slično je i sa zauzimanjem stavova o raznim aktualnim pitanjima. Lijepo je imati stav o nečemu, ali je isto tako vrlo korisno uz to imati i argumente na kojima se zasniva taj stav. Polazište za teoriju kojom se taj stav obrazlaže.

Ja o nekim stvarima jednostavno nemam stav, jer jednostavno nemam dovoljno saznanja da bih ga izgradio. Međutim, ako imam dovoljno vjerodostojnih informacija (tj. činjenica) da formiram neko "ograničeno mišljenje", onda to tako i izjavljujem. A usput iskažem i otvorenost prema novim informacijama i činjenicama temeljem kojih ću možda to svoje "ograničeno mišljenje" u potpunosti promijeniti. "Uvjerenja" u pravilu držim za sebe.

Ovo se posebno odnosi na pojedina "goruća društvena pitanja"... gdje, stavove o pojedinim pitanjima najčešće iznose ljudi koji su kompetentni u tim područjima. A to su najčešće ljudi kojima u školi nije išla matematika, a niti prirodne znanosti. Pa im i sustav donošenja zaključaka i zauzimanja stavova funkcionira drugačije nego nama iz prirodoslovnog ili tehničkog miljea. Ne kažem da funkcionira niti bolje, niti lošije... nego jednostavno - drugačije.

Slijedom toga, ponekad mi je teško o nekoj "generalnoj" temi u društvu zauzeti vlastiti stav koji bih kasnije mogao braniti činjenicama a ne mišljenjima drugih. A opet... "uvjerenja" nazivati "stavovima" mi nema smisla. Pa ih onda zadržim za sebe.

A imam osjećaj da je tako jako teško reći da o nečemu "nemamo pojma". Izgleda kao da se je lakše upustiti u diskusiju o nečemu što ne razumijemo dovoljno, ili o čemu ne postoji dovoljno vjerodostojnih informacija. Unatoč tome, što to vrlo lako može rezultirati konstatacijom tipa ove na slici.

Link

"...jel' to kopno na vidiku ???"
"Nemam pojma... plovi bliže, vidjet ćemo"
"Aye aye, sir".
"Nema ovdje sira, konju"

Link
Link
Link

Death and "She, Life in Death",
They throw their dice for the crew.
"She" wins the mariner and he belongs to her now.

Then... crew one by one
They drop down dead, two hundred men

She... "She, Life in Death".
She lets him live,
her chosen one.

Link
Link
Link
Link

Riječ "oranje" vjerojatno najviše podsjeća na ove dvije stvari na slikama, ali neću pisati o njima. A niti o rijeci u Južnoj Africi koja bi se isto mogla dovesti u vezu s naslovom.

Ovo je erotski blog ! Bolje reći pseudoerotski. Ili porno-komedija. Po istinitom događaju.

Jerry je bil frajer iz kvarta. Bil je otkačen i kak bi se danas reklo "cool". Jedino je imal dva mala problemčića. Prvo: kad se je nacugal, malo se je znal pogubiti. Drugo: bil je zatreskan u Ivanu. Ivana je bila pankerica, zgodna i spaljena ko Vijetnam sedamdesetprve. Mutila je ona s Jerry-jem, tu i tam, ali sve onak... ni vrit ni mimo.

Jerry joj ga je htel metnuti. I to jako. Svakog vraga je pokušaval, ali nikak nije išlo. Malo je bilo u tome da je ona uživala u tome da ga navlači, a malo nije ni imal sreće. Na tulumu u Utrinama se taman zatvoril s njom u sobu, kad je uletila murija jer je jedan konj sviral frulu na prozoru, pa su ga skužili. I sve su nas rastjerali.

A onda ga je posralo kad se najmanje nadal. Jedne subote bili smo totalno bez ideje i odlučili smo cugati na jednom parkingu. Skupili smo love, dovlekli par gajbi pive i pokoju litru žestice i krenuli. Dugo je to trajalo, cugalo se, prašila je gitara, a Ivana se cijelu noć nije micala iz Jerry-jevog zagrljaja.

I već negdje pred zoru, lagano su se njih dvoje ustali, odšetali u šumarak iznad parkinga i nestali u mraku... Svi smo bili oduševljeni, jer bu joj ga Jerry konačno metnul. Međutim, odjednom su se iz šumarka začuli malo čudni zvukovi, a onda je Jerry dojuril, pokupil jaknu i odjuril ko manijak. Bez pozdrava. Nedugo nakon njega dovlekla se Ivana i isto tak bez riječi otišla na svoju stranu. Nismo imali pojma kaj se dogodilo.

Drugi dan Jerry-ja ni od korova. Nit je došel kod Tarzana na kavu, nit na nogomet popodne... niš. Ali onda smo mi otišli po njega. Jbga, Jerry nemre to tak...

Malo smo ga natezali i onda se otvoril. Uglavnom, sve je super krenulo, prvo brija, pa predigra, pa valjanje po travi... ali Jerry je smetnul s uma dvije stvari - prvo, da je na strmini, a drugo - da je trava vlažna.

I taman kad ga je htel metnuti... odskliznule su mu se noge i umjesto "nutra", zaoral je s njim po vlažnoj zemlji. I jbga, kraj priče... zabolilo ga je, jauknul je, ona se počela smijati i to ga je ubilo.

Ne znamo da li se Ivana drugi dan vrnula, pa vidla koliku brazdu je Jerry zaoral (možda se i pšenica mogla posijati) i ne znamo kak su to iskomunicirali. Uglavnom nakon par dana opet su osvanuli zajedno i furali su dost dugo. I metnul joj ga je na kraju.

Tak da Jerry ipak nije oral bez veze ;-)

Link

Što je to u vezi tebe? Nisam do sada razmišljao o tome i teško bi mi bilo naći pravi odgovor na to pitanje, onako na prvu.
Pa sam probao malo razmisliti o tome.

Je li to tvoj pogled? Tvoje oči? Je li to tvoja kosa? Tvoj stil, pokreti, govor, gestikulacija... jednom rječju - tvoja vanjština, pojava. Ili kako bi se hrvatski reklo "appearance"? Da, ima nešto u tome i drugačije je od drugih. Ali nije to sve...

Je li to tvoj duh? Smisao za humor? Inteligencija? Djelomično da, ali ni to nije sve...

A možda su to najčudnovatije legure, kompoziti i strukture koje sam do sada vidio. Čvrstoća stijene iskombinirana s mekoćom svile? Oblak koji lebdi, dok je u isto vrijeme čvrsto prikovan za zemlju?
Definitivno, ali opet ni to nije sve...

Je li to gruba fasada s pet slojeva materijala, koja u stvari služi samo da zadrži svu toplinu unutra... za onoga tko ima privilegiju ući ? Ma je, ali....

Ufff... mogao bih ovako još satima. I uvijek bih se sjetio još nečeg novog.

I što da ti onda kažem, što je to u vezi tebe? Teško je opisivo i ima puno toga. Izgleda da je sve pomalo. A sve odjednom.
To si jednostavno - ti... being you.

A ja jednostavno imam "a thing about you"
:-)

Link
Link
Link
Link
Link

Ajmo zasvirati malo :-))))))
Malo nostalgije, generacijo. Na ovo smo razvaljivali....


Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link

Bio jednom jedan graditelj mostova. Sagradio ih je preko stotinu, povezivao je obale, zemlje, ljude i sve ostalo što ljudi povezuju mostovima . Osmislio ih je, isprojektirao i nadgledao gradnju svakog od njih. I svi su ispali fenomenalno, svaki je remek djelo za sebe.

Prije puštanja u promet svakog od njih, po starom običaju, graditelj je sam stao ispod mosta, nakon čega je most opterećen i propušten je konvoj kamiona preko njega. Tako da svi vide koliko povjerenja ima u svoj rad.

Međutim, jednom prilikom taj izuzetan čovjek je, da prostite, popušio kurac. Eto, desilo mu se...

I sad... iako je sagradio preko 100 mostova, a popušio samo jedan kurac, ostao je zapamćen ne kao graditelj mostova, nego kao pušač kurca.

Eto, takvi su ljudi... prekrasni homo sapiensi puni ljubavi i božanskih osobina.

Ajmo pokušati biti normalni, odvojiti bitno od nebitnog i konačno početi nazivati stvari njihovim pravim imenom Sigurno svatko od nas poznaje bar jednog takvog graditelja mostova, kome samo treba skinuti kapu i priznati mu da je - graditelj mostova. Nije teško.

Link

Jučer sam se u razgovoru s jednom dragom osobom dotakao teme o odrastanju. Pa sam se malo zamislio nad time. Koja je razlika između mene sada i prije 20 godina (btw. ove godine punim 4 banke, okruglo).

Došao sam do zaključka da, ako iščupam tih 20 godina između, tijekom kojih sam ipak (čini mi se) imao jednu ozbiljniju fazu - razlike nema. Još uvijek mi se zna dogoditi da "zatvorim kafanu", zatim po čitave dane baljezgam gluposti, zaigram se tu i tamo s klincima, kao i tada. Jedino nogomet više ne igram....

Često se susretnem s tom opaskom da se "ne ponašam u skladu sa svojim godinama". Doduše to mi obično izgovore oni do čijeg mišljenja mi je stalo otprilike kao do rasta BDP-a u Bangladešu. No, neki dan mi je i vlastito dijete izgovorilo "tata ti se uopće ne ponašaš kao odrasla osoba" :-))

Pa, iako je to njoj "cool, ja sam se jbga ipak malo zamislio....

Ali sam nakon relativno kratkog razmišljanja zaključio da me boli Johnson za sve i da ću i dalje biti baš takav kakav jesam.

I sad ću razvrtiti ovu malu "Philly girl", malo me ipak to sve bacilo u melankolično raspoloženje... Pa ću i pivu otvoriti ;-)

Link
Link
Link
Link

Link
Link
Link

Još od Slunja... :-)))

... ali vrlo vjerojatno sam ubio albatrosa. Ne znam točno kad i gdje, ali poprilično sam siguran da jesam. Njegova lešina mi visi oko vrata i jebe me plovidba...

Ta lešina će mi se skinuti s vrata ako obećam da ću cijeniti ono što ću imati, ako konačno uspijem uhvatiti kormilo.

Obećajem, jer bih tada želio imati tebe.

Link
Link
Link
Link