The Flying Dutchman

Ovo dosta često čujem kad pričam s nekim o sebi, a i kad drugi pričaju s trećima ... o sebi. I ti Zrinka ćeš mi vjerojatno vrlo brzo reći da trebam učiniti nešto.

Poziv na akciju je nešto što se svima čini kao normalan i logičan savjet, kada su drugi u pitanju. Pa se onda neki još upuste i dublje pa počnu sa "... ja bih na tvom mjestu ..." ... kao da su ikada bili na mjestu toga kome popuju. Kao da uopće mogu biti na njegovom mjestu.

Da se krivo ne shvati, nisam pobornik "nečinjenja" ili nepotrebnog odgađanja bilo čega što se može riješiti odmah. Ali kad su bitne, velike stvari u pitanju, kad je riječ o situacijama gdje se mijenja čitav život i gdje odluke koje se donose utječu i na druge ljude, tada sam definitivno protiv brzopletih i radikalnih rješenja.

Iako u svakom slučaju treba donijeti odluku.

Ta odluka može biti da se nešto učini odmah, jer ima situacija koje su neodržive i gdje se mora brzo reagirati. Ali ima i situacija gdje ta odluka može biti i - da se ne učini ništa. Da se pričeka dok se prašina malo slegne i da se vidi kako se stvari razvijaju, da se pronikne u srž problema koliko god je to moguće dublje i da se onda konačno rješenje utvrdi trezveno i na temelju čvrstih argumenata. Ne na temelju emocija, na kojima su obično bazirana ishitrena rješenja. Dakle, ne iz guzice, nego iz glave.

Iako je ishod često vrlo izvjestan, tj. često smo svjesni toga kuda idemo i gdje ćemo završiti, svejedno se na to mjesto treba doći na najjednostavniji, najlakši, pa i najjeftiniji način. Izbjeći Maslenički most ako na njemu puše bura, jer ako ništa drugo ... nismo sami u autu.

Danas sam putovao vlakom iz Splita do Zagreba. Dugo nisam koristio usluge naših željeznica i već sam zaboravio kako izgleda ta čarolija :-)
A promijenili su se i putnici i uobičajene rute... u Splitu je u moj kupe ušlo četvero "backpackera" s onim ogromnim ruksacima s kojima su doslovce zatrpali kupe odozgo i odozdo. Tako smo se sardinali sve do Oštarija, a onda je cijela ekipa izašla van i prešla u vlak za Rijeku ... ne samo ti moji suputnici, nego i gomila drugih putnika. To mi je bilo nešto novo, valjda ima veze s onim jeftinim kartama za mlade koje vrijede 2 mjeseca u cijeloj Europi, s kojima se onda mogu neograničeno vozikati kuda god hoće. Pa idu iz Splita u Rijeku vlakom...
Uglavnom, ostao sam solo u kupeu i taman sam se malo ispružio, kad je ušla jedna mlada žena s gomilom neobičnih rekvizita... nekakvim suhim stabljikama, složenim stativom i platnom za slikanje i još nekim predmetima kojima nisam mogao dokučiti namjenu. Pitala je na engleskom da li je slobodno i nakon moje potvrde ušla je i uselila sav taj svoj asortiman u moj kupe.
U prvom momentu mi je sve u vezi nje bilo toliko interesantno, da eto tek sad s odmakom od nekoliko sati shvaćam da je osim što je bila izrazito neobična, bila i prilično zgodna. Počeli smo malo po malo pričati ... i do Zagreba smo puno tema otvorili i prokomentirali. Zaključio sam da smo se jako dobro razumijeli ... ali na žalost i taj zaključak sam donio tek sada, naknadno.
Kad smo stigli u Zagreb, pomogao sam joj locirati vlak za Budimpeštu i iznijeti te njene artefakte, pozdravio je i otišao.
Sada razmišljam kako bih jako volio javiti joj se i barem nastaviti malo taj razgovor iz vlaka ... ali nisam je pitao niti kako se zove, a kamoli da bi uzeo broj, e-mail adresu... A bilo je još 45 minuta do polaska njenog vlaka... taman za kavu i razmjenu tih podataka.
Jebi ga.
Izgubio sam "touch" totalno, Zrinka moja. Tako ćeš i ti proći pokraj mene, a ja toga neću biti niti svjestan. Jedna prijateljica mi je rekla da živim malo u prošlosti, a malo u budućnosti... jedino ne živim sada i ovdje. I bila je u pravu.

Razmišljao sam o tome kolika je vjerojatnost da čovjek, koji se prijavi na Iskricu - uistinu nađe "srodnu dušu". Namjerno sam stavio "srodnu dušu" u navodnike (i to dvaput:-)), jer to je poprilično relativan pojam i subjektivna kategorija. U stvari, to je ponajviše vezano uz očekivanja onoga tko traži.

Ako su ti očekivanja mala, vjerojatnost da ćeš naći "srodnu dušu" je veća. Ako to usporedimo s lutrijom (tj. loto 7 od 39), možemo reći da je to usporedivo s vjerojatnošću da od 39 brojeva bude izvučen prvi broj baš onaj koji je i kod tebe zaokružen prvi. A to je 2,56 %. Znači ako bi te zadovoljilo da "srodna duša" ispunjava samo jedan, tebi najbitniji kriterij - to ti je to.

No, ako tražiš stvarno ono pravo... bez kompromisa... sve. Ne samo jedan broj, nego svih sedam. "Srodnu dušu" koja će u potpunosti ispuniti tvoja očekivanja, tj. da ćeš naći baš ono što si tražila. Pogoditi sedmicu. Znaš li koja je vjerojatnost da se to dogodi? 0,0000065 %.

To mi je do sada zvučalo dosta neperspektivno... čak i beznadno.

Ali znaš što, Zrinka? Ovih dana sam počeo razmišljati još o nečemu. A to je da ipak s vremena na vrijeme netko ubode tu famoznu sedmicu :-).

I vjerujem da među tim sretnicima ne postoji nitko, tko bar 5 puta ne pogleda taj svoj dobitni listić... svoje zlato...drži ga u ruci i gleda broj po broj, da se uvjeri da se to stvarno događa i da je pogodio. Iako već na prvi pogled sa 95 % sigurnošću zna da je pogodio. Ali jednostavno ne može vjerovati da se to baš njemu dogodilo :-)

I toga ima, Zrinka....

Evo mene opet.
Nisam te pitao što misliš, da li uopće postoji ljubav? Ili si to ljudi umisle neke stvari? Ili je to kao Bog - u kojeg mnogi vjeruju, a nitko ga nije vidio?
Vidiš, meni je jako čudno što je upravo čovjek sebi dozvolio da si pripiše takvu osobinu i da uza sebe poveže tako nešto uzvišeno, lijepo, savršeno... kao ljubav. Upravo čovjek - homo sapiens, predator, svežder... najgore biće u prirodi, čija je uloga isključivo štetna. Jedini sisavac koji ubija svoju vrstu. I to ne samo radi preživljavanja. Nekad i zbog parkirnog mjesta. I sad taj i takav homo sapiens fantazira o ljubavi... bullshit ako mene pitaš.
Po mome postoji biologija. Nagon za samoodržanjem i nagon za održanjem vrste. Sve što se dogodi između muškarca i žene u suštini je povezano s time. Barem na početku. A kada početne emocije splasnu - u principu je sve gotovo. Ostaje možda odgovornost, poštivanje, savez, pa ljudi često ostanu skupa.. ali ljubavi više nema.
Šta misliš ? Možeš li me razuvjeriti? Sanjam da možeš, a ujedno se i bojim da ne možeš ...
Laku noć.

Tko je Zrinka? I tko sam ja? Bilo bi OK to pojasniti ovako na početku blogiranja novog blogera.

Zrinka je moja izmišljena, virtualna ljubav, a ja sam stvaran lik koji je u dobroj mjeri izgubio vjeru u to da ovozemaljska verzija ljubavi uopće postoji. Odakle nick Tuffgong? Za one koji ne znaju, Tuff Gong je nadimak Boba Marleya. Nisam neki veliki njegov fan, nego su svi nickovi koje sam probao koristiti bili zauzeti. A taj mi je eto pao na pamet.

Znači, ja ću ovdje pisati svojoj Zrinki, koja možda ipak postoji još negdje drugdje osim u mom cyber-svijetu, pa možda navrati ovamo, pročita ovo i prepozna se u ovom svemu. A ako ne, ostat će i dalje tu gdje je.