Iskričarije

Ma daj, mala, idemo na kavu, donijet ću ti i mahune...

Kajjeje.

Uh, zamalo. >:-))

Ista ti, šlapica mi. :))

Link

Nije mi uopće sexy, al' jab' to ženio samo tako, jer...
... ful mi budi nagon viteza-zaštitnika.


Ballroom blitz, babe!

What the hell.

Link


And again, whadda hell!

Oduvijek sam... ok, dobro, možda ne oduvijek, ali u svakom slučaju, već zaista jako dugo - mrzio nesporazume.
Hm... mrzio je prejaka riječ. Ali definitivno su mi stvarali užasnu neugodu. Tjerali su me da osjetim krivnju prije nego li bi mi uopće sinulo da nemam zbog čega. No neovisno o tome, izazivali su mi grižnju savjesti što se netko osjeća loše samo zato što je nešto shvatio pogrešno ili nije shvatio uopće - a za takve se stvari osjetim osobno odgovornim, bio kriv ili ne.
Nah, dobro sam rekao na početku - oduvijek.
Razlika je bila samo u tome bih li, nekad davno, iz nesporazuma otišao okrećući mu leđa i ne želeći se nizašto osjetiti krivim, ili bih pokušavao raščistiti stvari ne želeći da se netko osjeća loše, a ne bi trebao - način koji sam vremenom usvojio, držeći ga se još i dan danas. A usvojio sam ga spoznajući da ti ponekad trebaju duge godine da otkriješ da si za nešto ipak zaista bio kriv.
Nisam više siguran, zaista, da li je to i bolji način. Znam samo da bih se ja osjećao lošije da samo okrenem leđa. Nisam u stanju ignorirati da li se netko oko mene osjeća loše ili ne.

Oduvijek sam (ovaj put bez oklijevanja koristim tu riječ) se teško nosio s ljudima koji su mi gurali svoje riječi u usta. Onako, postave pitanje, pa na njega već sami imaju odgovor, a već sljedeće pitanje postavljaju temeljeći ga na onom prvom odgovoru kojeg su si sami dali. Naravno, i na to pitanje već imaju odgovor, iz kojeg će odmah izvući i sljedeće pitanje, dakako.
U roku 15 minuta obaviš razgovor u kojem - ni zinuo nisi. Nekad, to je iritiralo zato što te taj razgovor (u kojem ni zinuo nisi) predstavi crnim da crnji ne možeš biti. Sad, takav te razgovor povrijedi mnogo više zato što osjetiš da ona druga strana niti ne želi čuti tebe - želi samo sebi potvrditi svoje stavove, kakvi god da bili.
A šteta. Više bi pomoglo da te čuje, čak i kad bi ti zaista potvrdio te stavove - pogotovo tada. Ne znam bi li pomoglo da te čuje kako demantiraš te stavove. Jer, da te se zaista želi čuti, ne bi ti se ni guralo riječi u usta.

Ne volim biti objekt ičijeg samozavaravanja. Niti volim plaćati tuđe cehove.
Nisam bijel, no nisam ni crn. Siv sam, baš kao što su svi sivi, imajući svoju vlastitu nijansu.
Volim kad se te nijanse uoče. Volim kad se svjetliji harmonici te nijanse cijene, jednako kao što priznajem postojanje tamnijih harmonika. Naučio sam biti iskren prema sebi jer drugačije ne bih mogao biti iskren prema drugima.
A jesam iskren prema drugima.

Naučio sam - donekle svježa spoznaja, jednako kao što je donekle svježa sposobnost bivanja potpuno iskrenim - ili točnije, počeo sam to učiti... da iskrenost zahtijeva vrlo pažljivo biranje riječi ponekad. Ne možeš reći volim te ako u to istinski ne vjeruješ. Ne možeš reći ni zbogom ako to zaista ne želiš. Ne možeš reći zamalo ništa, jer što god da veliš - otvara vrata mogućih nesporazuma, a širom otvara prozore koji samo čekaju da sam sebi skočiš van - ravno sebi u usta.
Mislim si, iskreno možeš sampo šutjeti. Ili bi mogao, kad tada ne bi osjećao da time nešto prešućuješ - a sve i da se ne osjetiš tako, netko će te već za to osumnjičiti. Optužiti čak, pitajući pitanja i nadodajući na njih odgovore - jer, ni zinuo nisi.
I zabrineš se da li ni zinuo nisi jer nisi ni mogao, ili jer nisi - ni htio.
Dođe li na isto?
Uopće ne. Ali nažalost, ipak da.

Bizarno je, toliko sam se puta u životu osjećao silno loše jer mi je druga strana davala do znanja - čak i otvoreno govorila - da treba vremena za posložiti svoje kockice. Shvaćao sam to kao proziran izgovor za odbijanje. I sve bi bilo u redu (a što sad, odbijanje je odbijanje) kad iz sto drugih znakova ne bih istovremeno čitao nešto drugo, i ni u jednom od tih sto znakova ne bi bilo odbijanja.
Sve mi je tada izgledalo jednostavno - o'š me, ne'š me, bangladeš me! - kakvo, dovraga, prokleto vrijeme i kockice, o čemu ti to?!?
E pa, bizarno je što sam, ni ne osjetivši kad, ja sam postao čovjek kojem treba vremena da si posloži svoje kockice. I tek sad shvaćam kako je bilo drugoj strani, tek sad mogu razumjeti nemoć koju osjetiš kad te netko stavlja pred zid - o'š il' ne'š, nema trećeg, sad i odmah - zini! A što god da zinem - ne valja. A ne valja jer nije iskreno. Samo je nešto što druga strana želi ili ne želi čuti.
Bizarno je i to što sam toliko dugo godina optuživao druge da ne znaju što žele, a sad znam da čovjek treba vremena sam u sebi raščisti što doista želi.
Najbizarnije od svega je što sam otkrio da se nekamo stiže isključivo i jedino onda kad se - ne žuri.
E moj Murphy... a baš me moraš, ono, moraš, svime uvijek lupiti po glavi?
I to namazanom stranom, dakako.

Bizarno je i da iznad svega ovoga još uvijek nema naslova.
U stvari, krivo - nije bizarno. Često sam pisao hvatajući naslov doslovno završnim kurzivom.
Eto kako čovjek zine, pa sam sebe demantira već tri sekunde poslije. Stvarno bih trebao šutjeti.

Ako ti se svako djelo koje napraviš i svaka riječ koju izgovoriš već u roku par sekundi (a najkasnije za par godina) nepogrešivo slupaju o facu, uvijek i iznova, pa počneš otkrivati da ti se jednako - i to mnogo brže - o facu slupa čak i šutnja, što ti preostaje?

Ovaj peršun u teglici vani, sa već tri žuta lista - on ne zna zašto su žuti. Pojma on nema da ga nisam zalio i da zbog toga umire.
Bi li mu bilo lakše kad bi znao?
Kad bi mu moje zalijevanje, ono koje će sad uslijediti, nekim čudom dalo sposobnost da ZNA, da točno zna zašto - bih li ga se usudio zaliti, ili bih ga pustio da uvene, sretno tup i zaštićen svojim neznanjem?
Bih li se usudio osvijestiti ga i dati mu priliku da me napadne što nije zaliven, dati mu priliku da mi nabije više nego opravdanu grižnju savjesti?

Zašto ne mogu tretirati ljude kao da su peršuni u teglici?
No sad me hvata nova pomisao...
Pedeset godina evoluiraš iz nečeg ničeg u nešto nešto - a sve da bi dogurao do stadija kad se iskreno zapitaš ne bi li radije bio tek običan peršun u teglici.
Sve i da te ne zalijevaju na vrijeme.
Znanje je moć. Istina, zaista jest. No neznanje je blagodat.
Peršuni nemaju nesporazume ni sa kime.


I samo peršuni ne umiru tužni.

Popio kavu s Vukom.
Nismo si kliknuli (Iskričarke, možete odahnut).
A i nije mi donio mahune.
Jeb'ga Vuki, s mahunama, tko zna kud nas je to moglo odvesti...



... a sad nikad nećemo saznat'.

Link



Kak' je ono išlo, ne laje pas radi sela...? >:-))

Uz noge na stolu i zadnje dvije trešnje u ustima... puklo me.

Link


Pam - paraaram, pam-pam-parararam, pam - paraaram, pam-pam-parararam...

E, od OVOGA se štrudl radi! :)

Nema tog dana prepunog ružnih stvari kojeg ne bi sasvim popravio nečiji osmijeh.
Pogotovo kad ti na kraju veli da si baš šuft jedan. :))

A što sad, pa samo sam je pitao jel' je smijem sanjat' u pidžami.


I složio se da je bolje - bez. ;)

Večeras se od onih posebnih okica nadobivah komplimenata.

Počelo je sa zlato zločesto, a završilo sa - šuft jedan lukavi.
Bit će da je to do mog neodoljivog šarma...
... i možda mrvicu do nekih rečenica u kojima se spominjalo... ma da, pazi da vam ne bih rekao što se spominjalo.

Šalu na stranu, palo mi je na pamet kako je tepanje silno relativna stvar.
I nije čak samo do toga tko ti nešto veli... nego je i do toga kako te pritom gleda.
Definitivno nije isto, na primjer, u kakvoj će te situaciji netko nazvati... ček, ovo ni ne smijem reći, tražim drugi primjer... hmh, ne smijem ni ovo... ma, nema veze. Nekako (smislite sami). I definitivno nije isto jel' te u tom trenutku gleda pogledom koji s tebe dere odjeću, ili koji s tebe dere - kožu.

A i ima još jedna stvar u vezi tepanja koja je čisti seksizam. Tepanje sebi.
Kad žensko veli da si je nažuljalo nožice, sve muške uši zatrepere porivom da to krenu nježno izmasirati. Da ja velim da sam si porezao prstić, sa svih strana bi mi zaurlali nek' si ga gurnem... jel'. Plus bih dobio dvije nove muške ponude pušenja u inbox. Ovaj put ja njima, vjerovatno.
Zašto ženska stopala broj 42 mogu bit nožice, a muška broj 40 su samo - noge?!?
I kako to ženski prsti model šiš-čevap mogu bit - prstići?!?
Čisti seksizam, velim ja. Hoću i ja prstiće i nožice i... ok, ne, taj dio neću deminutivirati ipak, khm.

Digresija -
znate ono, kad si mladi par tepa, pa on njoj veli - pile moje, janje moje, ždrebice moja? E, kroz godine - životinje odrastu.

No da.
Ima ljudi koji ne podnose tepanje. Ozbiljno.
Meni je to kao da netko ne podnosi nježnost. Ne vidim u tome nikakvu bitnu razliku. I jedino što vidim, jest vrlo krhko samopouzdanje i paničan strah da bi ga jedno obično "micek" razbilo u komadiće.
Stvarno ne razumijem kako si takvi ljudi zamišljaju odnos sa drugim bićem. Komunikacija motornom pilom, čovječe.

Nah...
Htio sam samo reći... nisam je uopće morao vidjeti, a da osjetim veseli smješak dok je tipkala to "šuft jedan". I cerio sam se s ove strane monitora baš ko pravi, pokvareni... khm... no da. Rekoh već da neka tepanja nisu za javnost.
Al' sad zna na što sam slab ('beš mene kad ne znam prešutit').
Šuft jedan lukavi!


Heheee... :))

Mislim si, čovjek prođe u životu čitav niz faza.

Prvo ne znaš reć' ništa pametno.
Potom počneš pričati nešto pametno, iako nemaš pojma o čemu pričaš.
Zatim pričaš nešto pametno zbilja vjerujući da je to pametno (iako još uvijek nemaš pojma ni o čemu).
Nakon toga pričaš svašta pametno u laganoj rezignaciji jer ti je sve jasnije da je svijet preglup da to čuje.

Onda zašutiš i počneš slušati.

Tada ispočetka pričaš nešto pametno, shvaćajući da sve što si ikad dosad pričao, bilo je sve samo ne pametno.
Nastavljaš pričati nešto pametno, usput sve brže otkrivajući da ono što si još jučer pričao, također nije bilo pametno.

Onda ponovno zašutiš, sačekujući da te napokon dostigne sve ono od ranije i da ti se iskustvo, mozak i jezik poklope u sada-i-ovdje kombinaciju.

I ponovno počneš pričati. Samo, sad po prvi puta ne očekuješ sam od sebe da to bude pametno. Napokon shvatiš da nije ni bitno da bude pametno.



Shvatiš da je bitno samo da bude iskreno.

Prestala je govorit razlaz.
Počela je pitat jel' može začatavat.
A najgore (ako mi za ovo ne baniraju blog, nikad neće) -
- počela je pisat smajliće!

Marta je zaljubljena.
Prestrašna spoznaja.


*vadim tomahawk i čekam krvoločni napad prema kojem će Little Big Horn izgledat ko Gardaland*