Iskričarije

... ili, kako natjerati Iskričare na samoubojstvo.


Styx: zabraniti joj da radi više od jedne stvari istovremeno.

San216: zabraniti joj spominjanje ikakve hrane. Ako to ne uspije, zabraniti joj korištenje mobitela prije 10 ujutro.

Gameplay: zabraniti mu da lijepi glazbene linkove.

Megilica: zabraniti joj upotrebu deminutiva.

Zlatkica: dati joj rok od samo godinu dana da primami nekog da joj napiše komentar na blogu.

Kluni: informirati ga da ima prhut. Ako to ne uspije, naprosto ga ignorirati (okrutno, znam).

Budnasanjam: kupiti joj ogledalo.

Vinslet: napisati joj rečenicu dužu od pet riječi i dati rok od samo mjesec dana da je shvati. U slučaju da je ipak shvati (ajmoreć hipotetski da je moguće), natjerati je da veli kurac.

Pike_TS: inzistirati da piše isključivo logične rečenice.

Mmmda: natjerati je da napiše sastavak na temu "tko sam, gdje sam, zašto sam", ali bez ijedne metafore, alegorije, asocijacije i analogije.

Pognioci: natjerati je da napiše sastavak na temu "razum vs emocije" ali koristeći isključivo metafore, alegorije, asocijacije i analogije (s time da analogije ne smiju imati veze sa nikakvim brojkama).

Meija: zabraniti joj pisati blogove duže od jedne rečenice.

Zeleni_lucifer: natjerati ga da piše blogove duže od jedne rečenice.

Dudhaimurvimorus: natjerati ga da prizna da je kao dijete imao igračke od umjetnih materijala.

Jarac: osumnjičiti ga da mu je maslinovo ulje tvorničko, porijeklom iz Češke.

Marta-marta: na najskuplju torbu joj iznutra nalijepiti markicu "made in Romania".

Geradina: Nikako. Naprosto čekati da se ugrize za jezik.

Vega: reći joj da se Geradina može kvalitetnije ugristi za jezik od nje.

Vuklisicaa: Hmmm... za njega nisam siguran. Al' probat ću mu spominjat mahune svaki dan, možda bude rezultata.

Cyberlady: reći joj da su sve maskare kancerogene.

Mai_sarai: zabraniti svim dućanima u krugu 100 km da joj prodaju ikakve baterije. Ako to ne pomogne, zabraniti joj brojati orgazme.

Vrbica: natjerati je da počne brojati orgazme.

Starinaivan: Svezati ga i pustiti mu sto puta za redom Lili Marlen.

Azurna_kuglica: natjerati je da shvati čemu služe emotikoni.

Tape: natjerati ga da bude neozbiljan.

Korizma: natjerat ju da pijana i gola pleše na stolu i o tome objavi video pod naslovom "☼ ispovijesti prije pokore☼☂ ... daj još jednu litru, tko ga jebe ☼".

Lovehunters: objavit da Internetom kruži popis njegovih trofeja.

Erwin: poklikat ga u jednom danu sa 100.000 ženskih profila, potom mu poslat sliku guze u gaćicama sa svih tih profila, a sljedeći dan mu reć da je sve bila samo zajebancija.

Maxim: ej, neću da se lik ubije, skroz mi je ok.

Boocka: natjerati je da nešto uspješno organizira.

Nightwish: natjerati ga da ovisi o uspješnoj organizaciji Boocke.

Nekoliko tisuća ne baš poznatih Iskričara: zabraniti im pisati poruke u kojima postoji ijedna pravopisna pogreška.

Nekoliko tisuća ne baš poznatih Iskričarki: natjerati da u profilima vele isključivo istinu.

Svi bez svojih slika u profilu: natjerati ih da stave svoje slike u profil.

Svi sa slikama u profilu: pokazati im privatne poruke s komentarima njihovih slika.

Mene: poslati mi obavijest da mi je premium na Iskrici produžen 5 godina unaprijed.




Tko prvi, dobije romantičan sprovod.

Bacite oko na ovo - standardni e-mail-fishing spam...

susansam49@yahoo.com
My name is susan ,i am 25 years of age,am simple
minded person,easy going
person,submissive,loyal,honest,caring,lovely,under
standable,faithful,sincere,trustworthy. I really
want a man who will care and love me,a man who
will always tell me the truth from his heart. a
man who will be my brother, my best friends and if
the nature permit it my husband,But if marriage is
out of it, I will not mind but as long we got
along together with real love I will definitely be
satisfied.

I read your profile and i develop interest, which
i want to start a relationship with you,please
contact me with my private email address
(susansam49@yahoo.com) so that i will send you my
pictures and can tell you more about myself,and we
can start from there and not only that i have
something important to tell you.
Thanks and i await your reply
susan


... al sad pažljivo bacite oko na priloženi prijevod (ne'š ti spamerske pameti). :))))))


susansam49@yahoo.com
Moje ime je Susan, ja sam 25 godina, sam priglup
čovjek, lako ide osoba, pokornog, odan, iskren,
brižan, lijep, razumljivo, vjeran, iskren,
pouzdan. Želim muškarca koji će me pažnjom i
ljubavlju, čovjek koji će uvijek reći mi istinu
iz srca.čovjek koji će biti moj brat, moji
najbolji prijatelji i, ako priroda dopustiti da
moj muž, ali ako je brak iz nje, ja neće
smetati, ali dok smo slagali zajedno s stvarnom
ljubavi sam definitivno ćete biti zadovoljni.

Pročitala sam tvoj profil i ja razviti interes,
koji želim započeti odnos s vama, molimo
kontaktirajte mene s mojim privatnim e-mail adresu
(susansam49@yahoo.com), tako da ću vam poslati
moje slike i mogu vam reći više o sebi, i
možemo početi od tamo, a ne samo da imam nešto
važno za reći.
Hvala i ja očekujemo Vaš odgovor
Susan


"... sam priglup čovjek, lako ide osoba". :))))))


Urnebes. :))

Prvi frižiderski magnet kojeg sam bio donio doma, imao je natpis - woman without a man is like fish without a bicycle.
Ja sam mislio da je to baš duhovito.
Moja tada zakonita je mislila da - sam shvatio.

Zajebanciju na stranu, to s magnetićima mi je bilo baš zabavno. Sa svakog putovanja, iz svake zemlje i grada, sa svakog događaja, dolazili su magnetići. Plus, brdo duhovitih - barem po mom shvaćanju humora, koji je, kao što spomenuh, bio malo naivan po pitanju životnih istina.
Sva sreća da se imalo ogroman frižider, jer je magneta bilo od vrha do poda, sve gušće naguranih.

Problem je nastao kad sam svoju sistematičnost jednom primijenio i na magnete. Pa sam grupirao gradove, zemlje, događaje, razmicao velike i miješao s malima hvatajući vizualnu estetiku... da bi na sve to tada zakonita rekla - aha, a onaj s biciklom si sad gurnuo na dno, ha?
Nekako si mislim da zajeb i nije bio u biciklu, nego u činjenici da su na vrhu stajala tri magneta s tematikom debljine.
Ja, naime, već preko 30 godina mogu nositi jedne te iste traperice. Ćemo pogađat tko nije mogao?
Činjenica da su ta tri na vrhu bila samo zato što ih još nisam zalijepio negdje drugdje (uhvatilo me u pola posla), naravno, bila je sasvim nebitna. Da sam ih stavio na dno, to bi se također tumačilo ne jednak način. Život je poput Iskrice - svatko čita ono što želi da piše.

Između svih stvari koje sam ostavio iza sebe i za koje mi je žao što sam ih ostavio, magnetići su na trećem mjestu, odmah nakon knjiga i stola za računalo kojeg sam sam napravio.
Al' što sad - sve se da skupit' iznova.
I posložiti iznova.


Bitno je imati dovoljno velik frižider.

Mijenjam 25 pari cipela u dobrom stanju za 5 pari peraja, preferiram Torresi, Sioux i Ferragamo.


Jebemti kišu više.

a ma tko, pobogu? win?
a, ma on se samo prilično konzervativno boji žena.
isprogramirao se za sve situacije odbijanja, i ima prilično spreman odgovor na sve.
strah je generaliziran u opći obrambeni stav, prikriven nonšalantnošću.
niš posebno. mislim da tu nema neke bitne devijacije.

Autor: styx | 11.06.2012. u 17:58 | opcije


Novi pristup, dakle. Sad više ne mrzim žene, sad ih se bojim. To nakon opcija da sam - ček da se sjetim što je sve bilo... aha - nečiji klon, pa potom da sam žensko iza muškog nicka, pa da sam gay, pa potom da sam samo željan pažnje. Taj mi je bio najbolji - zaključavanje komentara se tumačilo mamljenjem pažnje. A ako su otključani i sjedne dolje hrpa svega i svačega, onda je i to mamljenje pažnje. Vjerovatno je i činjenica što dišem, također bila mamljenje pažnje. Ne'š ti logike. :)

Dammit, a bilo je još toliko mjesta razradi teorije o mržnji! Nemojte tak hitro skakat s teorije na teoriju, mogle bi jednog dana napiknut i štogod smislenog - pa preletjet preko toga ne stigavši razraditi to kako treba. :)

Blagosigameni sa vječnobudnim analitičarkama. Jedva čekam sljedeću teoriju.


Al' dajte prvo malo čačkajte po ovoj, meni za gušt. :)

Isključivo i jedino u svrhu zapisa na kojeg ću se ubuduće pozivati kad god neka Iskričarka krene jamrati kako muškarci na Iskrici ne znaju uspostaviti kontakt, ili na pokušaj uspostave kontakta reagiraju ko mutava telad:

Klika me dnevno u prosjeku cca 35 nickova. Od nepoznatih nickova, u prosjeku dobijem jednu poruku - tjedno (dakle, javi se svaki 245. nick, više-manje).
I krenem prekjučer malo kontra-klikat, čisto da vidim kakvo je to društvo.
Ništa posebnog, nit' za vrisnut - wow! - no odabrah jedan nick sa ajmoreć realnim profilom (bez slike, što je potpuno nevažno, no znam već da je to svima tu straašno bitno, pa tek da spomenem).
I pošaljem poruku - "I, što se zaključilo iz mog profila? :)" - doslovno, c/p.
Odgovor - nula. Ništa. Ni a ni b. Da sam ja na drugoj strani, odgovorio bih sa "ništa posebnog, čista radoznalost" i sve pet - ljubazna komunikacija odrađena.

Pa sad, prije nego sljedeći put Iskričarke krenu pričati o mutavosti Iskričara ili baljezgati u stilu "ja sam žensko, ON se mora prvi javiti!" - sjetite se ovoga.
U komunikaciji nema ni tipično ženskog ni tipično muškog. Ima samo tipično nedoraslog normalnoj komunikaciji, te šačici doraslih, koji su za Iskričarske uvjete - atipični.
Također, na standardno kukanje kako je muškima ovdje samo do seksa, mogu samo primijetiti da po ženskom ponašanju, čovjek bi mogao zaključiti samo to da žene ovdje zinu riječ samo ako bi se sa klikanim objektom potrošile ili se za njega udale. Za bilo što treće - ne troše truda.
Toliko o "oni su grozni, a mi smo cvjetićke". :)

A sad će mi počet držat prodike o generalizaciji upravo i jedino one koje će se pronaći prozvanima. :)


S'il vous plait.
(- izvolte ga)
:)

Uhvatim li ikad vozača crnog audija šestice riječke registracije koju sam upamtio, izvuć ću mu jezik na guzicu van, od ušiju mu iskrojit jedra i pustit ga da jedri (i kormilari jezikom) lokvetinom kroz koju je pred 15 minuta proderao s osam banki na sat, pjevajući mu plooovi baarkaaa, duboookoo je moooreeee.


Tako.

Super su mi ove slike koje se uporno vrte na naslovnoj. Sjedi žena u stanu, a na facu nabila sunčane cvikere ko nigga wannabe-reper na harlemskom ćošku dok dila crack.

Nema mi milijeg nego sunčani cvikeri koji pokrivaju sve od potiljka do brade.
Mo'š si komotno i škartoc na glavu nabit, ni rupe za oči ne trebaš izrezat.
Kad to vidim, k'o da mi se naglas reklo - lažem čim zinem, a usput k tome i svršavam na vlastito glumatanje tajnovitosti.
Nisu oči guzica da ih trebaš sakrit, jezuškristušimarija.


No bitno je da se u profilu naglašava potraga za otvorenim, iskrenim muškarcima...

Već dva tjedna imam neželjeni seks.
Naime, jebe me suđmašina.

Bez obzira na to što ima dovoljno soli (nasipao), dovoljno sjajila (dolio), te normalne tablete za pranje (DM biorazgradivo, ko i obično) - ostavlja bijele flekove po tavama (a i po tanjurima ako se pažljivo pogleda).
Istovremeno - na čašama ništa. Staklo je flekoimuno.
Sve to bez obzira na odabrani program pranja. O'š na 40 ili na 80, dođe na isto.

S tava se te bijele fleke lako obrišu krpom - a pod prstima je osjećaj više masnjikav nego što bi bio kod kamenca. Prasica to nikad ranije nije radila u dvije godine koliko sam već korisnik iste.

Zbunj?!?


Hajde, da čujem beskorisne savjete. :)

Ostao sam bez svoje kave i sad pijem nekakav bućkuriš koji bi trebao glumiti kavu - bolje ni ne pitat'. Nesica, kakao, mlijeko u prahu... još samo da u to usipam cedevitu i deterdžent za pranje suđa i ispao bi pravi kolodvorski poseruša-macchiato.
Slobodan piti kavu koju hoćeš.
Preduvjetno vezan time da je prvo moraš - kupit'. Što znači ići u dućan u vrijeme kad - radi. Što znači osigurati svoju slobodu iskorištavajući tuđu neslobodu radnog vremena.

Ispada da su sve slobode uvjetovane, a uz to i ograničene tuđim slobodama.
Pa si mislim, naguravajući svoju slobodu s tuđima - tko tu koga laže?

Jednom sam, nebitno je sad zašto, nagurao najnužnije u ruksak i zabio se u planinske obronke kojima ljudska noga zamalo nikad ne kroči. Slobodan od ljudi, od civilizacijskih normi, od mobitela i računala, od osuda i analiza, od upaljenih žarulja i tople vode. Sam pod zvijezdama. Sve dok...
... nisam osjetio da uopće nisam sam. I da sam slobodan na račun životinje pod kojom je pucketala logorska vatra, na račun drveta koje gori u njoj, na račun ledene vode u dlanovima ujutro, u zoru, kad sunce budi ptice visoko u krošnjama.
Niti si ikad sam, niti si ikad slobodan.
A zašto nisi?
Jer nosiš sa sobom, uvijek, sve ono od čega želiš pobjeći. Možeš ostaviti krov, štednjak i kotače iza sebe, no ne možeš ostaviti sebe. Ti si taj od kojeg bježiš.
I imao sam društvo, blago rečeno neobično, malo tko bi vjerovao kakvo. Jedne mi je noći upravo to društvo dalo znak da je vrijeme da si tražim slobodu negdje drugdje jer moja nije tamo. Pa sam se vratio tražiti svoju slobodu drugačije.

U uvjetima modernog društva kad više ne lovimo i ne beremo to što jedemo, kad smo pristali biti okovani lancima države, poreza, računa za struju i Internet, kad o slobodi više čak ni ne razmišljamo jer smo sami sebe okovali društvenim normama i nesposobnošću preživljavanja, stvarnog neovisnog preživljavanja bez da nam itko nešto prodaje, kamoli daje - slobode nema.
Ima tek jedna stvarna osobna sloboda, toliko silno velika da je malo ljudi ikad uopće i spozna jer je nisu u stanju vidjeti.
Sloboda od laži i pretvaranja, od prešućivanja i nošenja maski.
Sama po sebi, ne donosi ništa opipljivog - ne plaća račune, ne grije hladnu vodu, ne miriše mirisom pečenog mesa niti kuhanog povrća. I nema okus coca-cole. Ima okus vode.
Znate li što je okus vode?
Ili miris zraka?
Ili zvuk noćne tišine?
To je slutnja slobode. Slobode koja nas previše plaši da bismo se odrekli tople vode, štednjaka i računalnog monitora.

Pričati u slobodi *u okviru* društvenih normi, *u okviru* socijalne interakcije, *u okviru* ograničenja koja čovjek čovjeku nameće tisućama godina - znači pričati o ograničenjima, a ne o slobodi.
Želiš li slobodu, kreni u planinu i budi slobodan. Na teret prirode koja nas trpi iovako ionako, uzimajući nas tek kao tvrdoglavo autodestruktivnu prolaznost koje će se, po njenim mjerilima trajanja, vrlo brzo riješiti.
Mi, ta tvrdoglava autodestruktivna prolaznost, sami smo sebi nametnuli toliko zabrana i granica da niti možemo slobodno živjeti, niti možemo slobodno čak ni umrijeti. A jaučemo za slobodom, dajući sve od sebe da je nemamo i da nama upravlja netko drugi.

Dobro je netko rekao - slobodan možeš biti tek kad više doista nemaš što izgubiti.
Pa zašto se onda svi toliko lomimo sticati? Zašto je čitava ljudska povijest temeljena na tome tko ima više ili veće?
Čovjek je biće koje svoje postojanje definira u odnosu na druge. U interakciji sa svime i svima, osim sa samim sobom. U odnosima koji mu određuju mjesto na sociološkoj hijerarhijskoj ljestvici. U mjerenju sebe prema svemu što ga okružuje, izmišljajući više sile da bi si opravdao svoju nesposobnost shvaćanja slobodnog postojanja.


Čak sam i u planinu nosio vreću za spavanje, uže, čuturicu, nož i upaljač. I ručni sat, radi orijentacije. I olovku i praznu bilježnicu, da bih imao interakciju sa samim sobom. Koju sam spalio na odlasku. Slobodu ne možeš ponijeti s mjesta kamo pripada i na kojem je jedino moguća.


Slobodan sam to priznati.

Film po mom guštu.
Alieni + ratna akcija + AC/DC + malo fine zajebancije + solidni KA-BUUUMM! efekti. Plus hepiend.


Jesam spomenuo AC/DC? Jesam.


Link

Ja potpuno razumijem da vam nije nimalo lako nigdje u svijetu, a pogotovo ne u zemlji zatucanih primitivaca i ignorantskih lizača crkvenih pragova poput ove.
I, ja bih vam svima dao pilulu kojom biste, ako želite, mogli postati heteroseksualni - na godinu dana.

Zašto samo na godinu dana?


Zato što je to sasvim dovoljno vremena da se presretno vratite u stanje u kakvom ste bili, nakon što otkrijete što doista znači imati posla - sa ženama. >:-)))

Dva (pre)mlađahna ultra-komada u sićušnim i vrlo pripijenim haljinicama uvalila su mi Aperol Spritz (ne, nije sredstvo za mrave i ne, nije nova vrsta intimnog dezodorana) na probu. Gorko. Neloše kao predvečrnji beach-drink i to je to, za kupovat to flaširano definitivno nemam gušt. Unatoč ultra-tijesno uhaljičenim komadima. Možda i zato što su fakat bile premlađahne.
Ali mi je uvalilo i prigodne reklamne sunčane naočale. Koje sam srećom imao kome pokloniti. Mislim si, stavit si to na nos na plaži, privuklo bi svu gay populaciju županije. Narančasti okviri i plava stakla, božemili.

I mahnuo sam smješkom u znak podrške prolazećoj karavani podrške Prajdu. Puno ljudi u koloni, nijedno kretensko dobacivanje sa strane.
Ima nade za ovaj svijet još uvijek, koliko god sićušna bila.

A prije svega toga, istarska blitva i mladi krumpir s iste lokacije, istarske breskve, lovranske trešnje and last but not least, raža iz voda oko Mljeta. Kupovina je bila inspirativna (a i standardno sam pogriješio odlazeći na placu gladan).

I uživao sam danas ko prasac u gnojnici.
Jer em...
... pa onda k tome...
... pa još k tome i... i to itekako!
... i na koncu...
... ma bolje nije moglo bit.



Idem kuhat.

Čovječe, ovi Grci izgledaju ko da su zadnji put vodu i sapun vidjeli negdje prije pada Troje. Ako i tada.
I ful sam navijao za Poljake. Em ih trapave.


Ovo ja, kao, pokušavam reć da gledam nogomet.

Lijep dan. Sunčan. Vedar. Par oblačića više kao ukras negoli kao prijetnja. Pjev ptica. Zvukovi kasnog proljeća, energija cvjetanja u glasu susjeda koji se dozivaju preko ulice.
Streloviti pomak iz sada-i-ovdje u tamo-i-nekad.
Mirogoj. Ogromne, mekozelene krošnje divljih kestena. Sunčane zrake lomljene lišćem...
Osjećaj... strahopoštovanja.
Previše dan, svijetao dan, da bi čovjek osjetio jezu pri pomisli koliko ga mrtvih očiju sad gleda. A opet, previše tiho, previše mirno, previše... vječno.
Previše si blizu.
I kao dječarac od 10 godina, osjetiš da si previše blizu. Kao odrastao čovjek, osjetiš da si prokleto previše blizu.

I sjetim se rata, one zadnje sumaglice pred gašenje svijesti i sićušne nestajuće točkice u crnilu savršeno nalik na gašenje starih televizora. Glupa zadnja pomisao, stvarno! Da je to točno kao gašenje starog televizora...
No nakon toga sam prestao u prizoru krošnji starih kestena nalaziti svjetlost. Sunce, bilo je tamo, jednako kao i prije, i lišće je bilo tamo, i isti povjetarac i isti spokoj vremenom nagriženih ploča, krilatih anđela, križeva i onih čudnih, sjetnih, sitnih fotografija u jajolikim mjedenim okvirima, dekadentnih brkova i frizura, nad dekadentno habsburškim prezimenima i imenima, Frau Rosamund, wie geht's, ist es kalt da unten?
Sve je bilo tamo, isto kao i prije, no nikad više isto kao prije.

Pomičem, guram, nazad u sada-i-ovdje.
Navuklo se još ponešto oblačaka, sporo tipkam. I bolje da je tako.
Izaći van.
Bilo kamo, samo van.
Uz malo sreće, susrest će me proljetna kiša, isprati krošnje divljih kestena iz misli.


Kistihand, Frau Rosamund, wir werden sehen uns... aber noch nicht.