PLACE (kao plejs oliti mjesto a ne kao plaće ili kao kad netko plače)

Nisam otkrila bolje mjesto od ovoga? Ne idem u crkvu i ne ispovijedam se! Nemam prijatelje s kojima mogu pričati o esenciji života. Djeca ne žele pričati o mom životu jer imaju svoj. Ja imam isto svoj, al imam i lufta. Osobito s večeri kad utihnu zvukovi. Gotovo da čujem semafor iza ćoška? Nemam kome reći (ne želim) al imam što! U moru patnje i sranja (ne mog već obiteljskog) dva lijepa događaja razvukla su me u osmjeh! U petak sam dobila prvi papir (dva čak) početka kraja. Moj novi ugovor za otkaz ugovora o radu! Postajem tehnološki višak i dobivam otpremninu. Idem u penziju! At least! Nešto što žarko želim zadnjih par mjeseci a čemu sam se opirala čak i u pomisli zadnjih godina. Konačno ću moći spavati! Ha ha jučer sam narihtala alarm tako da sam umjesto da zvoni pon-pet a sub i nedj ne, ja stavila obrnuto. Pa se čudim jutros, kaj kurva ne zvoni? A kad tamo...lijepo piše subota i nedjelja! Sva sreća da ne vjerujem jednom (na mobu) pa imam i onu drugu, radio uru budilicu...još iz doba Juge! Zašto sam u toj državi imala dojam da nisam samo jmbg već i čovjek? Pa su nam obavezno uz novo ljeto ili odlazak na godišnji uvaljivali neke ručnike, leptiriće (za djecu, jer sam tada naravno još imala malu djecu), kalendare, rokovnike i ostala sranja. Cijela moja bliža i dalja obitelj znala je da ću ih darivati svim tim nepotrebnim a ipak tako dragim glupostima? Čemu sam se ono još obradovala ovih dana? Tome što sam sate provela sa svojom unučicom! Kako stvari stoje (zdravstvene) sve ću više biti s njom. Jer, netko joj treba podarit osmjeh. A ja sam uvijek bila i ostala dežurno obiteljsko spadalo. Onak, cirkusant par exellance (ako fali koje slovo dodajte)! Btw jel vam se kad dogodilo da ste otišli na čvenk sa novim frajerom a bivši vam je pojavio odnekud? Hm...ja još uvijek vjerujem u čuda, iako je ovo bila namjera? Danaas u prolazu iz auta čitam jambo plakat....bivši mi prijeti da će objavit moje privat fotke (to se podvodi pod zlostavljanje žene)...pa mi palo napamet jel neki bivši ima neke moje privat fotke? Jel ovo privat znači privat ili znači...sramežeće fotke? Nema! A znate što je dobro na ovom mjestu? To što uglavnom svi šute i ne usude se petljat u tuđi život. Bar ne tak, javno u face! To će oni učinit drugi put na drugom mjestu, drugom zgodom, onak zabašurit, pa općenito...tak da svi misle da znaju na koga se odnosi,, al onaj na kog se odnosi...nema pojma! To je specijallnost bloga(fejsa)! Dovedena do savršenstva! Kao i moje pisanje i seciranje. Šteta, iako je meni to posve dovolljno, da ostavim to tu! Ili negdje drugdje? Pada mi na pamet neki jambo plakat? Eto, da imam love (onak na bacanje) zakuppila bih si neki jambo prostor...i tam pisala svoje umotvorine! Sigurna sam da bi tako bombardirajući (veličina je bitna) ljude ipak postigla da ih dignem iz ovog zombijata, od države, grada, planete. Danas čitam Ivančića kako kaže da nas drilaju. Ja sam tipičan dokaz neuspjeha! I on. Mislimo svojom glavom. Idemo protiv struje, iako kažu da struja neće poskupjeti? Jebe mi se, iako nisam dugo već. Vrijeme je. Iako bojim se teško, osim ako se ne spustim na nivo vrtićke grupe? Onak, otprilike 45! Podijelila sam Sinišine riječi, odnosno pismo mrtvom čovjeku! Ima li to smisla, pisati mrtvom čovjeku? Jednako kao i živom koji je zakopani mrtvac. A zakopalo nas sto godina unaprijed. Do koljena sedmog će otplaćivat neko davno prošlo svršeno vrijeme. Neće tada znat nit svršit jer će im sperma bit uglvnom nepokretna. Kao i kod japaneza. Japan će doseliti i kod nas. Razvijenost se širi...nezaustavljivo! Sve u svemu, stanje je redovno. Ja pišem a vi čitate! Voljea bih da je obrnuto, ali teško da ću to dočekat. Zašto je tako teško izrodit opet nekog pisca...na ovom prostoru npr? Za široke narodne mase. Zašto mi Rudanica bila jedina žena koja misli? Možemo mi to, zar ne?
ah da, u svom stilu i skladu...malo ću vam svirati. znam, uglavnom ćete pobjeći...no to mi i bje namjera!

Soft Jazz Sexy Instrumental Relaxation Saxophone Music
Link

Uredi zapis

20.11.2017. u 21:39   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

prije...i....poslije



dugo se nisam ukazala ovdje, pa me primila neka nostalgija. tim više što sam danas bila nakon više od 10 ljeta u jednom krasnom restoranu (meni u susjedstvu danas, a bio mi je u susjedstvu i prije 10 let...kao da me slijedi ha ha?) na finom ručku...teletina ispod peke (jedna od najboljih u gradu), rožata kao moj omiljeni kolač..jako dobri merlot...dobro društvo! ne sjećam se da sam dugo već? zalazilla sam tamo desetljećima prije često, bar koji put tjedno sa mojim dragim (pokojnim suprugom)! pa eto moje fotke prije ručka...

a ovo je šetnja savom, nakon ručka!



ha ha...netko je ostavio gaće na štapu ili morti neku zastavu neke davno zaboravljene...suverene, samostalne lijepe nam naše?



na ovoj potonjoj slici krasno se vidi i moja sjena...volim te svoje šetnje u društu nje i sjena! glavno da nisu opsjene.

ostah bez riječi i teksta glede svojih najmilijih, al uvijek ima još...više, teže, gore... pa malo fotkam...

shadow on the wall
Link

Uredi zapis

12.11.2017. u 17:30   |   Editirano: 12.11.2017. u 21:29   |   Komentari: 58   |   Dodaj komentar

POSTHUMNO

Moje ljubavno pismo tebi! Nisam ti ga stigla reći iako sam danima već smišljala kako da ti ga prišapnem. Zatekla me tvoja smrt. Na nekom zidu u prolazu hodnika visilo je tvoje ime. Iako sam se silno željela oprostiti od tebe, bog je valjda smislio tolko drugih načina. Pa sam podigla pogled u nebo šetajući pesu i ugledala pticu ponad sebe. Upalila sam i svijeću za stolom dok sam ručala. I pričala sam jedući s tobom. Za tim istim stolom i istim pogledom na Plješivicu. Dok smo još pričali i objedovali. Potom smo otišli. I valjda zato što smo se silno voljeli nije bilo moguće opet doći. Ljudi kad su ravnodušni onda mogu učiniti i pokoji korak previše. Kad nisu, i onaj nužni čini se nemogućim? I imam milion razloga da te pitam zašto? Zašto se nisi oprostio od mene, nas? A onda, znam da smo se davno oprostili i ostali živjeti svaki na svojoj obali. Tvoj ponos nije htio niti danas dok si odlazio reći mi: dođi! A ja nisam znala biti veći čovjek od tebe i naprosto doći. Ipak ostajemo mi! Davno, rekoh: kad mi dođe zadnji čas zovnut ću te! Nažalost, ti nisi mogao! Zastala sam danas, oko podneva (ne znajući tad još da te već nije bilo), dva puta i pogledala na prozore ponad Britanca sjećajući se koliko smo tamo dana i noći probdjeli, ljubeći se i voleći se, koliko tuge i jada bje na toj adresi. Kao i suvišnih lica. Sada nema nikoga, čak ni prozori nisu ofarbani. No, kao i toliko puta čovjek tek post festum razaznaje svoja stanja, slutnje, neke znakove i postupke. Sinoć sam trebala napisati svoj odgovor odvjetnici, jer reče ona: bizu smo nagodbe? Voljeli smo se dugo, predugo, puno, previše....za ljudski vijek, jer i živjeti 20 godina je dovoljno, a kamoli voljeti se! Valjda zato i nismo mogli sačekati kraj? Za razliku od tebe koji si sav svoj jad i čemer ostavio u sebi, ja sam se okrenula svijetu. Ponekad je dobro svu svoju nutrinu podijeliti ovako sa neznancima. Puno lakše nego sa najmilijima, dragima. I tako često sam te htjela nazvati, pitati te kako si? Ili ti reći kako sam! Ali obično sam odustajala ne imajući hrabrosti još jednom doživjeti da me poniziš, povrijediš, uvrijediš? Ne stoga što me nisi volio, već stoga što si više volio sebe ili što nisi mogao biti drugačiji ili što sam ja tebe voljela previše? Oprostila sam ti već dugo. Ti meni nisi. Ponio si to sa sobom! Ali u plamenu svijeće u onom jezičku koji je plamtio ka nebu osjetila sam tvoje riječi: oprosti mi! Moje riječi: oprosti mi! Voljela sam te ko nitko nikad, ko nikog, volio si me ko nitko, kao nikad nikog! Ali ljubav nije dovoljna za ostati. Ali je trebala biti za sići zajedno, a nije! No i takva nedostatna, najviše je što je bilo. I sada kada te nema....ima te u meni, nama!

„....Ali, kad od neke davne prošlosti, nakon smrti mnogih stvorenja, nakon uništenja raznih stvari, više nema ničega, ipak još dugo ostanu miris i okus, sami, krhkiji ali još življi, postojaniji, vjerniji, poput duša, pa čuvaju sjećanje, očekivanje i nadu, na ruševinama, nepokolebljivo noseći na sebi svu golemu građevinu uspomena..." (M.Proust: Put ka Swanu)


P.S:

Prođe i šest ljeta otkad je, moja najveća ljubav, otišla zauvijek (fizički). Sahranila sam tu moju najveću ljubav još ranije, ali odžalovala sam je tek pred koju godinu. Voljela potom nekoliko puta (ako tako mogu reć?), al nikad tako i toliko.
Danas se poklopilo da sam konačno u sebi sahranila i svoju posljednju ljubav! Bilo je vrijeme...dugo, predugo sam joj davala nadu. Prošle su i dvije godine i gotovo da sam ju već odžalovala?

Od pokojnog i najveće moje ljubavi sam se davno već oprostila uz njemu najdražu
Wagnerovu Tannhäuser...(vrhunaravna glazba)

Link


Od ove posljednje ljubavi oprostit ću se sa prozaičnijom glazbom ali primjerenijom (iako su „bitli“ isto klasici a klavir mi je najdraži instrument).

let it be/beatles

Link

Uredi zapis

09.11.2017. u 22:20   |   Komentari: 4

ČEŽNJA

Danas me opet pohodila želja. Čežnja više. Za mojim čovjekom, muškarcem. Sara je naslonila glavu na moje noge dok sam ležala ispružena u nekom čudnom položaju preprječena prek francuza. I osjećala sam da to tijelo nije dostatno? Jer, želim da moj muškarac položi glavu na moje noge, trbuh, prsa...i da ga dugo milujem. Iako ga je bilo tako dugo i tako često u mom životu, nekako ćutim svaki nedostatak. Kak reče netko ovdje, doći će on. Iako više pamtim odlaske zadnjih godina. Od onih stvarnih nepovratnih do onih drugih...simboličkih. Jer, ne može netko tko nije niti došao, otić? A opet, i te kako može. I dugo nisam podijelila ovo svoje iskustvo s drugim ljudskim bićima... iako to činim stalno...s vremena na vrijeme u nekom linku, nekoj sjeni koja prijeđe s vašeg na moje lice. Ili u obrnutom smjeru. Ne u povodu ili s povodom nekih drugih trica i kučina već naprosto iz posjete koja se dogodila iznenada, a zvala se...čežnja! Ona je tako neopisiva, ali tako prisutna. I možeš pojačat grijanje, i možeš zatvorit prozor, zabraviti vrata, navuć poplon do brade...ali dođe i zavuče se u dušu i stanuje tamo dok ne iščezne. A kad i čežnja iščezne...hm...kako zvuči praznina? Možda ovako?

/c/p zapis blog by me 2013.g./

Link

I've come to talk with you again
Because a vision softly creeping
Left its seeds while I was sleeping
And the vision that was planted in my brain
Still remains within the sound of silence

In restless dreams I walked alone
Narrow streets of cobblestone
'Neath the halo of a street lamp
I turned my collar to the cold and damp

When my eyes were stabbed
By the flash of a neon light
That split the night
And touched the sound of silence

And in the naked light I saw
Ten thousand people, maybe more
People talking without speaking
People hearing without listening

People writing songs
That voices never share
And no one dare
Disturb the sound of silence

"Fools" said I, "you do not know
Silence like a cancer grows
Hear my words that I might teach you
Take my arms that I might reach to you"
But my words like silent raindrops fell
And echoed in the wells of silence

And the people bowed and prayed
To the neon God they made
And the sign flashed out it's warning
And the words that it was forming

And the sign said
"The words of the prophets
Are written on the subway walls
And tenement halls"
And whispered in the sound of silence

Nouela - The Sound of Silence (Amazing cover of Simon & Garfunkel's song)

p.s.
možda je od nje same (čežnje) teži trenutak kada iščezne...jer tek trajala je trenutak! a onda opet....samo tišina i mir!

Uredi zapis

08.11.2017. u 22:24   |   Editirano: 08.11.2017. u 22:36   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

SKUČENI, DOBRO VAM JUTRO!

skučenom se ćutim. od jutra. od države. od boga. od bližnjih, i onih daljih. od onih kojih nema a voljela bih da jesu. od posla kojeg ne podnosim. a trebala bih ne samo to već biti i zadovoljna? a ljudima koji su tako jadni. isto skučeni. skučila ih borba za opstanak. i moj pas. koji živi dobar pseći život. gotov da joj pozavidim? i sve to vidim oko sebe jer ne mogu ne vidjeti? kako mogu ne vidjeti oni koji ne vide? šutljivi ljudi hodaju ulicama, trgovima. jedino se krevelje na fejsu ili ovdje. tamo žive neki drugi život. potom se odlogirju ili deaktiviraju profil i problem ne postoji. i onaj živi prestaje biti. a kolika je tek skučenost biti tu, samo u ovom ekranu? nekima je to prostranstvo! stavila sam obilježje PROTIV al sve se više pitam: a protiv koga ili čega sam? možda najviše sebe! a neka, barem znam da jesam. većina nije. još uvijek ne razumijem zašto ljudi imaju potrebu reći to što nije? prešutjeti?

dobro vam jutro, svi moji oportunisti!

/c/p moj zapis na fejsu na današnji dan prije četiri godine)

a evo vam i link...za buđenje! korumpiranih, podlih, zlih, dobrih, jadnih, siromašnih duhom...bilo je uvijek i biti će!

casablanca
as times goes by

Link

Uredi zapis

06.11.2017. u 10:20   |   Komentari: 9   |   Dodaj komentar

HVALA TI BOŽE

uskoro više neće biti te vaše llijepe ustaške hrvatske! propada na očiglede i hvala ti bože da će uskoro propasti. a svi vi kaj dolje uredno sadite cvijeće i pravite se da ne vidite što ova luđakinja piše i slavi, e neka...zarasti će trava i korov posvuda, neće nam više bit nit djece nit sjemena...tako nam i treba! sramim se i stidim kaj sam hrvatica. ja nemam domovine, jer ova i ovakva s ovakvim ljudima koji slave ustaški režim i sva ta klanja, to nit nije! uskoro će vam makedonci, bugari, bosanci, srbi, armenci i ostali biti uzdanica! bolje niste nit zaslužili, nojevi! treba fakat osnovat farmu...nojeva! svi hrvati u jedan tor...glavno da je glava u pijesku! a sad idem pogledat film o takvima koje ova dolje slavi...mengele i njegovi druzi!

Uredi zapis

05.11.2017. u 21:09   |   Editirano: 06.11.2017. u 7:16   |   Komentari: 2

I KAKTUS JE CVIJET!

Kako moj prvi zapis ove godine nije ugledao svjetlo dana ne stoga što je bio loš a ja dobar autocenzor već naprosto iz nesmotrenosti jer ne stisnuh pravu tipku oliti dirku! A dirkao me jako, no otišao u vjetar kao i toliko toga. Stoga, ovo objavljujem i ovdje, gdje možda i pripada?

„ Ma nije tako strašno, ne brini, proći će!“ Reče ona. „Bila je u stoput goroj situaciji. Njoj osjećaji čine dobro. Kad ih nema, onda je aparat... savjestan, brižan, osjećajan, ali defektan. Često sam znala reć da je roba s greškom, jer nema ono jedino što je samo njeno! Moje! Za mene, za moju dušu. Čovjeka ti ne može nitko zamijeniti, nitko. Prijateljstvo je drugo, djeca su drugo, veselja oko knjiga, izleta, prirode, znanja, posla, veselice su drugo. I ne dolazim na Štros zbog njega. I znam da nema nade. Jer da ima, on bi bio samnom! Da me hoće on bi bio sa mnom. Žal za onim što smo kao dvoje mogli biti, boli me još uvijek ta nezavršenost, ta priča o tramvajcu koji mi se slučajno obrati? No, oni, muškarci, jesu upravo takvi. To znam već dugo godina. Naučila se, iako je to mojem habitusu nepojmljivo. Biti obični sirovi prostak, a većina su baš takvi. I on. Ne, nikad ga više neću kontaktirati. Naprosto ga ne zanimam. Uopće. Samo, umorna sam od praznine, ne od tolikog bola, na njega sam naučena ko magare na batine. Na činjenicu da nisam napunjena ljubavlju. Nisam napunjena ničim, ne obnavljam svoju energiju, nemam od čega. Sve ono čime se inače s radošću i dalje bavim, više mi nije dovoljno. Što sam starija treba mi više snage za živjeti. To ne mogu nadoknaditi prijateljice, veselica, knjige, ni drugi ljudi. Treba mi dodir, svaki dan, da se naprosto osjetim živom. On ili neki drugi, ili ni jedan, nema veze. Obično nije ni jedan. Ja sahnem, ko kaktus. Sušim se."

U trenutku čitanja pisma osjetih dašak smrti. One od koje kaktus sahne. A bio je trenutak taman za poći. Danima su se misli vukle u kutcima vijuga spremne izaći, a ovih nekoliko tvojih pogodilo je ko užarena kugla koja juri svom nastanku. Ili nestanku? To je misao zbog koje se razlikujemo od ovih svakodnevnih plošnih ljudi...moja Barbara, moja Koka i ja! Tri nonice koje venu i sahnu nenapunjene ljubavlju! Ismijavati se esenciji života (to upravo često i ovdje činite a da toga možda niste nit svjesni?) nije drugo do li ostajati..bez nje! Ostali ste bez ljubavi davno već al toga niste nit svjesni. Lakše se ismijavati iz tuđih života nego li imati svoj. Pogrešan? Nikakav'? ali znaš da je tvoj i ne odričeh ga se. Vratih se doma iz Armanija (on bje na neki način okidač) jer morala sam ovo večeras napisati. Nisam ju čak niti pitala jel smijem? Iako nit ona ne zna tko je Barbara? Ta ima nas toliko Barbara.
/11. siječnja 2014, facebook/

idem "u život " (ovo je prezent), no prije no što odem, ostavljam ovaj trag ovdje...nije nimalo manje aktualan danas kao i te davne 2014.g. ona je negdje drugdje, on je nešto drugo...a ja? i ja sam netko drugi, ali i nadalje čitam i pišem...tuđa pisma! i poneko svoje!

Uredi zapis

04.11.2017. u 20:00   |   Editirano: 05.11.2017. u 0:09   |   Komentari: 18   |   Dodaj komentar

KAD ODU SVI

ostaješ sam, samo ti!

g.novak/nada

Link

Uredi zapis

04.11.2017. u 0:48   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

(LJUDSKO) LICE

U ljudskom se govoru neke misli udomaće kao neupitan odgovor na zahtjevna životna pitanja. No događa se, često se događa da te misli, premda u njima ima istine, ni izbliza ne sadrže svu istinu. Uz istinu, u njima je prisutna i želja da se nekoga utješi, ohrabri. Izgovarajući ih, ljudi nastoje nadvladati nemoć ljudskog govora, nemoć ljudske šutnje. Ali površnošću, pa i površnošću iz najplemenitijih pobuda, nije moguće zaroniti u dubine ljudske boli.

Često se može čuti da vrijeme liječi rane. Ali tko god je iskusio, čitavim bićem iskusio egzistencijalnu ranu, egzistencijalnu bol, zna da to nije istina. Vrijeme, moguće, liječi površinske rane, površinske boli, ali s onima koje su srasle s čovjekovom osobnošću, s njegovom dušom, nimalo se ne snalazi. I dobro je da je tako. Jer ima rana, ima boli s kojima bi se, izbriše li ih se iz čovjekove duše, izbrisao i sam čovjek. Njegova osobnost.

Znam, s ranama, s boli, čovjek može naučiti živjeti. Znam i da te rane, te boli mogu biti nova čovjekova snaga, novost njegove duše. Ali one se pritom ne iscjeljuju. Događa se nešto drugo, nešto vrednije: čovjek kroz njih raste. Po njima blizine traju.

Isto tako, kad umre netko dobar, netko plemenit, netko tko je za sobom ostavio vrijedan trag, običava se, uz druge lijepe riječi, reći da mrtvi žive dok ih se sjećamo. Dok ih spominjemo. No u tome ima tek nešto istine, i to ponajprije one izvanjske.

Prava je istina da mi živimo dotle dok se sjećamo tih dobrih i plemenitih ljudi, dok ih se – i ne samo riječima – spominjemo. Mi živimo dotle dok imamo hrabrosti učiti od njihovih tragova. Pridodati im se. Mi živimo dok se odgovorno odnosimo prema baštini njihovih života, njihovih osobnosti. Njihove dobrote.

Nama je – jer nam je bilo darovano doživjeti blagoslov njihova života – povjerena odgovornost za svjetlo za koje su oni živjeli. Koje su kroz svoje dane održavali. Oni su gorjeli. I izgorjeli, jer im je svjetlo koje su prepoznali bilo važnije od promišljenosti, od odmjerenosti. Da to svjetlo i po njima bude izrazito, bilo im je važnije od broja njihovih dana.

Mi im sada ništa ne možemo oduzeti. Osim sebe. Oni su na najbolji način učinili što je bilo do njih. Na nama je da učinimo ono što je do nas, i to ne u izdvojenosti nego da na nama blizak način, uz svoj trud, nadopunjujemo, nastavljamo i njihov trud. Da se uključimo u taj vez dobrote, da prenosimo svjetlo u svaki dan kojim koračamo. I da ga i po nama preostane i za dane poslije nas.

S. Lice

Uredi zapis

01.11.2017. u 10:08   |   Editirano: 01.11.2017. u 10:21   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

MRTVE DUŠE

Kad započneš neku priču na dan mrtvih ne možeš drugo nit očekivati već da je dotična priča već u samom začetku osuđena na…smrt! Pohodila sam ovih dana samo jedan grob. Jer jedini taj je znani. Onaj drugi, čovjeka koji me obilježio kroz 20 godina bivanja nisam obišla, barem ne ove godine. Jer bilo bi zalud. On ne stanuje na groblju, njegova duša razasuta pepelom luta našim rtom Kamenjak. Danima sreće, ljubavi i ispunjenja. U stvari za ničim što se dogodilo ne žalim. Ispunjenje tolikih želja, htijenja, ljubavi, strasti, čežnje iza mene je. Žalim za onim što se nije ostvarilo? No, da se moglo, ostvarilo bi se. Stoga je i žal za nečim što ne postoji glupo, no često upravo to činimo. Glupo je žaliti za nečim što nije nit može bit? Pa tako i ta moja propala priča započela je upravo na dan mrtvih uz kavu! Nisam uopće pridavala važnost niti datumu niti kavi. A niti osobi koja po ničemu nije ostavila dojam na mene. Dapače, ne volim ljude koji ne gledaju ljudima u oči, facu dok pričaju? Nedugo sam se družila s jednim čovjekom koji dok je pričao samnom nije me gledao u oči, već postrance? Direktno sam ga pitala, zašto to čini (iako znam, jer notorna je i poznata situacija da ljudi koji ne gledaju ljudima u oči kada pričaju s njima ili nešto skrivaju ili imaju osjećaj nelagode i manje vrijednosti)? Odgovorio je upravo tako…da mu je nelagodno gledati me (reče, lijepa si)…jer ja gledam ljude…očima, dušom, srcem! Ne treba se bojati, al budite na oprezu od ljudi koji vas ne gledaju dok vam pričaju. Treba se bojati samo sebe. I ne započinjite ništa u dane kad su nam na pameti samo pokojnici. Iako su nekima stalno pokojnici na pameti, iako ima i živih pokojnika, no o njima danas neću. Danas ću samo o dušama koje žive duže od samih ljudi, događaja..koje su još uvijek tu s nama kao da su i one tu! A nije, niti će biti. Dok konačno ne ostavimo te svoje mrtve duše i sahranimo ta svoja lijepa sjećanja neće nit ti, mrtvaci, imati mira. Uvijek mi je preteško bilo sahraniti svoju ljubav u sebi, ali sahranih svoje roditelje....prijatelje...životnog partnera. Za neke su mi trebale godine…neke nisam nikad, jer sam sazdana od njih. Ipak, danas je dan mrtvih…valja ih pustiti, valja ih otpustiti u svemu, osim u sjećanju. Treba voljeti žive ljude a ne sjene i opsjene. A ljubav je dar koji ne pada s neba…ona se stvara…ona raste našim trudom, htijenjem! Rđavi ne mogu proizvesti ljubav niti u sebi niti u drugome, iako nema loših ljudi? Ljubav nije opsjena, čežnja…ljubav jest stvarna. Ljubav je jedina vrijedna življenja. I nema poslije, drugi put, drugi život, barem ja ne vjerujem unj. On je ovdje i sada..i nikad više! Istina, jubav je i tvarna da ne kažem i kvarna. Ali, tko je savršen? Tolike nesavršene sam savršeno voljela. Divno je kada znaš da imaš koga voljeti! Ali, važnije je uopće moći voljeti....kako kaže Hesse...ovih dana sam negdje pročitala

„IZVOR RADOSTI I SMISLA - Herman Hesse

“Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvaćao gdje treba tražiti prave izvore radosti i smisla.
Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo ono što daje vrijednost i ljepotu našem postojanju. Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija. Novac nije ništa, moć nije ništa...“

Nemam koga voljeti ali znam da će moja ljubav opet proizvesti ljubav…njegovu…moju! Zato ću zašutjeti i potražiti drugog tebe! Kažu da živimo onoliko koliko živimo u nečijem sjećanju? Tako gledano, mnogi pokojni su još živi!

To najbolje oslikava M. Proust u svom Putu ka Swanu, ovim riječima:

"...ali kad od neke davne prošlosti, nakon smrti mnogih stvorenja, nakon uništenja raznih stvari, više nema ničega, ipak još dugo ostanu miris i okus, sami, krhkiji ali još življi, postojaniji, vjerniji, poput duša, pa čuvaju sjećanje, očekivanje i nadu, na ruševinama, nepokolebljivo noseći na sebi svu golemu građevinu uspomena..."

Uredi zapis

01.11.2017. u 9:33   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

I DANAS JE OVO...KUĆA (OD SUTRA)

KUĆA OD SUTRA (VEZA)
Kako prepoznati onaj trenutak kada prestaješ biti svoj a postaješ dio tuđeg ja? Kako prepoznati trenutak kada napuštaš svoju samoću a grliš tuđu? Kako prihvatiti da dobivaš pratioca, a gubiš dio sebe i svoje slobode? Zar su godine navike tako ojačale istu da više ne želiš promjenu za kojom žudiš? Zar je dijeljenje sebe postalo napor? Ta u naporu samoće prođoše godine. I silno sam ju željela otpraviti, ispratiti….nekamo drugamo! A opet, sada kada osjećam da mi se sve više uvlačiš u moju svakodnevicu, kada mislim na tebe dok se probudim, kada razmišljam i razgovaram s tobom dok vozim, dok radim sve što inače radim. Kao da te osjećam uljezom? Kao da te ne osjećam baš stoga što te osjećam! Zar je doista dugi niz godina, događaja, izgubljenih nadanja, očekivanja…zar je doista tako moćna brana novom snu o sreći? Jer, nije da ga ne možemo sanjati, već ne želimo? Jer nam je želju uzeo strah! Onaj strah, (ne od letenja Erike) da bismo se mogli vinuti i opet…pasti! Pa stoga niti ne pokušavamo? Denver blu dekicu stavila sam pod glavu, sklupčila se na jednako denver plavom dvosjedu. Ona mi se pridružila…što zbog mekane dekice što zbog mojih toplih misli. I tako sklupčane, dočekat ćemo jutro drugog dana. Bez tebe. Neću valjda požaliti, ne što te nema već što će te biti?
(moj zapis 25.04.2012)

Na ovaj objavljeni zapis (blog) ponukalo me jedno drugo promišljanje koje me okupira ovih dana? Kada nastaje veza? Da li trenutkom kad se s nekim počnemo viđati? Da li trenutkom kad jedno drugom kažemo da smo cura i dečko? Da li trenutkom stupanja u intimne odnose (ne samo fizičke već i one itelektualne)? Ili je to ipak stvar koja se događa…i budemo svjesni da se događa kao vezanost uz nekog, za nekog…kako sam gore opisala? I znamo da je to to! Ne ištem odgovor…samo čekam da mi se ručak ohladi!
(moj zapis face na današnji dan 26.10.2013)

I danas je sve isto osim što ne kuham ručak!

Uredi zapis

26.10.2017. u 10:56   |   Komentari: 10   |   Dodaj komentar

ŽIVOTNA PREDSTAVA (kad ste bili u kinu zadnji put?)

"Zamislite da ste u ogromnom trgovačkom centru gdje postoji na stotine kino dvorana. Gledate oko sebe kako bi vidjeli što se prikazuje i primjećujete film sa svojim imenom u njemu. Nevjerojatno! Ulazite u kino i unutra nema nikoga osim jedne osobe. Vrlo tiho, pokušavajući da ju ne uznemirite, sjedate kraj te osobe koja vas čak i ne primjećuje, svu svoju pažnju usmjerila je na film. Pogledate na platno i kakvo iznenađenje! Prepoznajete svaki lik u tom filmu – svoju majku, svog oca, braću i sestre, svoje voljeno biće, djecu, prijatelje… Onda ugledate i glavnog junaka u filmu – sebe!
Vi ste zvijezda filma i to je priča o vama. A ta osoba pored vas pa to ste također vi, gledate sebe kako glumite u filmu. Naravno, glavni junak je upravo onakav kakav vi vjerujete da jeste, a tako je i sa svim sporednim likovima jer vi znate tu priču o sebi. Poslije nekog vremena, osjećate kako vam je pomalo dosta svega ovoga čemu ste upravo prisustvovali i odlučujete otići u drugu kino dvoranu.
I u ovom kinu je samo jedna osoba koja gleda film i ni ona ne primjećuje kad sjednete pored nje. Počnete gledati film i prepoznajete sve likove, ali vaša uloga ovog puta je sporedna. Ovo je priča o životu vaše majke i ona je ta koja gleda film usmjerivši na njega svu svoju pažnju. Onda shvaćate da majka nije ista ona osoba koja je bila u vašem filmu. Princip na koji ona prikazuje sebe potpuno je drugačiji. Riječ je o načinu na koji vaša majka želi da je svi vide. Vi znate da to nije istinito. Ona jednostavno glumi. Ali onda shvaćate da je to način na koji ona sebe doživljava i to je neka vrst šoka za vas. Zatim primjećujete da lik koji ima vaše lice nije ista osoba koja je bila u vašem filmu. Kažete sebi: “Ah, to nisam ja”, ali sad možete sagledati kako vas vidi vaša majka, što misli u vezi vas, a to je daleko od onoga što vi mislite o sebi.
Onda uočite lik svog oca i kako ga vidi vaša majka, a to se mnogo razlikuje od onoga što vi vidite. Potpuno je izvrnuto, kao i njeno opažanje svih drugih likova. Vidite način na koji majka vidi vaše voljeno biće i čak se pomalo naljutite na nju. “Kako se usuđuje!” Ustajete i izlazite iz dvorane.
Idete u sljedeće kino i tamo se prikazuje priča o vašim voljenima. Sada možete uočiti da način na koji vas vaši voljeni doživljavaju i taj lik je potpuno drugačiji od onog koji je bio u vašem filmu ili onog koji je bio u filmu vaše majke. Shvaćate način na koji vaše voljeno biće vidi vašu djecu, obitelj, vaše prijatelje. Možete pratiti kako osoba koju volite želi prikazati sebe, a to se razlikuje od onoga kako je vi vidite.
Onda odlučite otići na prikazivanje filmova vaših prijatelja, vaše braće i sestara i otkrivate kako svi u svojim filmovima “iskrivljuju” likove.
Nakon što ste odgledali sve te filmove, odlučujete se vratiti u prvu dvoranu i ponovo vidjeti vlastiti film. Promatrate sebe kako glumite, ali više ne vjerujete ni u što, niste više sigurni u vlastitu priču jer ste shvatili da je to, ipak, samo priča. Sada znate da je to što ste glumili cijelog života zaista bilo bespotrebno jer vas nitko ne vidi onako kako biste vi željeli.
Jasno uočavate da svu dramu koja se odvija u vašem filmu zapravo nitko oko vas ne primjećuje. Očigledno je pažnja svih usmjerena na vlastite filmove. Ljudi čak ne primjećuju ni kad sjedate kraj njih u njihovom kinu! Glumci su svu pažnju usredsredili na svoju priču, a to je jedina stvarnost u kojoj oni žive. Njihova pažnja je toliko zauzeta osobnom tvorevinom da čak ne opažaju ni sopstveno prisustvo – prisustvo onog tko promatra njihov film.
U tom trenutku za vas se sve mijenja. Ništa više nije isto, jer sada razumijete što se zaista događa.
Ljudi žive u svom svijetu, u vlastitom filmu, u svojoj priči. Oni ulažu svu svoju vjeru u tu priču, i ona je za njih istinita, ali to je relativna istina jer nije istina za vas. Sada možete vidjeti da se sva njihova mišljenja o vama tiču lika koji živi u njihovom filmu, a ne u vašem. Onaj kome sude umjesto vas je lik koji oni stvaraju. Što god ljudi mislili o vama zaista se tiče samo slike koju oni imaju, a ta slika niste vi. U ovom trenutku jasno je da vas ljudi koje najviše volite zapravo ne poznaju, a ni vi njih ne poznajete.
Jedina stvar koju znate o njima je ono što vjerujete u vezi sa njima. Upoznati ste samo sa slikom koju ste stvorili, a ona nema nikakve veze sa stvarnim ljudima. Mislite da dobro poznajete svoje roditelje, bračnog partnera, svoju djecu i prijatelje vrlo dobro. Istina je da nemate pojma što se događa u njihovom svijetu – što oni misle, što oni osjećaju, o čemu sanjaju.
Onda dolazite do zaključka da ne znate čak ni sebe, jer ste toliko dugo glumili da ste postali majstor u pretvaranju da ste ono što niste. Sa sviješću o ovome uviđate koliko je besmisleno reći: “Moja voljena osoba me ne razumije.”
Nitko vas ne razumije. Naravno da vas ne razumiju. Čak ni vi ne razumijete sebe. Vaša osobnost se neprestano mijenja, od jednog trenutka do drugog, u skladu s ulogom koju igrate, u odnosu s drugim likovima u vašoj priči, u skladu s načinom na koji sanjate u to vrijeme.
Kod kuće, vi imate neku svoju određenu osobnost. Na poslu, vaša osobnost je potpuno drugačija. S vašim prijateljima se ponašate na jedan način, a s prijateljicama na drugi. Ali čitavog života ste unaprijed donosili zaključke da vas drugi ljudi poznaju vrlo dobro i kad oni ne naprave ono što očekujete, vi to shvaćate osobno, reagirate bijesno i koristite riječi da stvorite mnogo sukoba i drame ni za što.
Sada je lako razumjeti zašto postoji toliko sukoba među ljudima. Svijet je naseljen miljardama sanjara koji NISU SVJESNI da ljudi žive u vlastitom svijetu, sanjaju svoj san. S točke gledišta glavnog lika, koja je jedina točka gledišta, sve se vrti oko njega. Kad sporedni likovi kažu nešto što ne odgovara njegovom uglu promatranja, on se ljuti i pokušava obraniti svoj položaj. Želi da sporedni likovi budu onakvi kakvi on želi da budu, a ako nisu takvi, on se osjeća uvrijeđeno. On sve doživljava osobno. Sa sviješću o ovome možete doći do rješenja, a ono je vrlo jednostavno i logično: ne shvaćajte ništa osobno.
Jednom kad uvidite da ništa što oni kažu ili rade nije zbog vas, nije važno tko o vama širi glasine, tko vas za nešto krivi, tko vas odbacuje ili se ne slaže s vašim stajalištem. Nijedan trač ne utječe na vas. Čak se ne trudite braniti svoj kut gledanja. Jednostavno puštate da psi laju, a oni će zasigurno lajati i lajati i lajati. Pa što? Što god ljudi rekli ne utječe na vas jer ste otporni na njihova shvaćanja i emocionalni otrov. Otporni ste na grabljivice, na one koji koriste trač da povrijede ostale ljude, na one koji žele iskoristiti druge kako bi sebe povrijedili.
Ne shvaćajte ništa osobno – poruka je koja predstavlja odlično pomagalo za interakciju s pripadnicima vaše vrste, između ljudi. I to je karta koja vas vodi pravo u osobnu slobodu jer više ne morate upravljati svojim životom prema mišljenjima drugih osoba.
To vas istinski oslobađa! Možete raditi što god poželite, znajući da što god uradite nema nikakve veze ni s kim osim s vama.
Vi ste jedina osoba koja treba brinuti za priču o vama samima. Svijest o tome mijenja sve.
SJETITE SE, SVIJEST O ISTINI JE PRVI KORAK DO OVLADAVANJA SOBOM, A TO JE ONO ŠTO UPRAVO SADA RADITE. Podsjetili ste se što je istina.
Sad kad razumijete ovu istinu i kad ste svjesni, kako više išta možete shvaćati osobno? Jednom kad razumijete da sva ljudska bića žive u svom svijetu, u sopstvenom filmu, u snu, ovaj sporazum je pravi zdrav razum:
Ne shvaćajte ništa osobno."
Don Miguel Ruiz
(ATMA)

Uredi zapis

24.10.2017. u 14:20   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

DA SAM JA NETKO

zabranila bih slike na blogu! o, da sam ja netko, al nisam! barem ne glede bloga.
neću vam pustit indexe u to ime već jednu fatalnu plavušu! koji glas...koji stas...eh, te plavuše...i njih bi trebalo zabranit! tada bi crnke, crvenokose i ine imale neki chance?
btw kako reče kundera u svojoj nepodnošljivoj lakoći postojanja?

„...ali upravo onaj tko je slab mora znati biti jak i otići ako je onaj jaki previše slab da bi mogao povrijediti slabog...“

sam brown/stop

Link

Uredi zapis

19.10.2017. u 22:38   |   Komentari: 1

BOJE I GODINE

za sve dobre godine...boje, dane, misli...

"bilo bi dobro sve ponovo istražiti, šarene trenutke naše mladosti, melodiju naših riječi...sve i neznane, zaboravljene uzroke svega što nam se dogodilo, one koji se zasigurno skrivaju u sivim dubinama izumrlih ili začahurenih dana iza nekog tajanstvenog zastora naše duše.

bilo bi dobro - jer od svih stvari na ovome velikom svijetu ipak sam sama sebi najzanimljivija - ako jednom sve izgubi svoju boju a krajolik oko nas posivi,

izgubili smo doista samo dane kojih se ne sjećamo"


i sve što činim činim od sebe...radi sebe!

(c/p moj face na današnji dan, 19.10.2013.g.)

Link

Uredi zapis

19.10.2017. u 9:45   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

LJUBAV NA DRUGI POGLED!

I to je gotovo! Ponekad se pitam jel bih dala kraljevstvo (da ga imam) ne za konja već za ljubav, onu obostranu koja će trajati dok ne umre...prirodnom smrću? Ili ako već ne tako a ono barem malo duje od šest mjeseci? Onako, lijepo i tiho kako se i rađa. Jer zaljubljenost je nekaj drugo. To nas silovito i strelovito strefi. To je ona ljubav (?) na prvi pogled, kada odmah ostajemo bez daha, htjeli bismo dan i noć biti s njim, čuti ga svaki sat vremena jer mu stalno imamo nešto za reći, grliti se i dodirivati...ljubiti stalno. A strast nas okupira u svakom djeliću našeg tijela. Jadni leptirići,, ništa nisu krivi jer je stvar samo kemije. No, neću danas o kemiji i nestajanju (kad smo zaljubljeni često nam se čini da nestajemo) već o nastajanju! Život me naučio u ovim poznim mojim godinama da ljubav ne nastaje samo gromoglasnim pucnjem već da ju (se) može rodit druga ljubav. Kada sretnemo nekog tko nam je drag, dobar, zanimjiv i sve što nam je važno al se ne desi odmah ona kemija već naprosto poželimo ponovo sresti čovjeka koji nam se učini zanimjivim i valja truda da otkrijemo da li je i što je to što nas ipak privlači. Ne kao magnet ne kao sillina osjećaja već naprosto kao želja za prilikom upoznati nekog bolje? Tada obično dopuštamo sebi i njemu da priča krene polako. Step by step. Obično takve priče onda postanu pitke, druženja zgodna i zanimljiva. U prvih mjesec daana druženja osjećamo nakonost, simpatiju, razgovori su ugodni i dugi, druženja česta...no nema ushita. Tijelo ne zatreperi, ne raspametimo se kad vidimo ili čujemo onu drugu osobu. Naprosto, čekamo da se dogodi taj klik....da se desi ljubav? I ona se ili desi ili ne. Rijetko o jednoj takvoj zreloj i polaganoj lljubavi koja nastaje, sazrijeva, raste imamo prilike čitati, čuti? Uglavnom su to one namah. Ilii ljubav ili smrt. Tada se pišu pjesme, ode, tadda se glavinja danima, mjesecima, možda i godinama. Zaborav obično traje dvostruko dulje no što je trajala ljubav. Ili barem misao da je to ona bila. Ove druge, na drugi pogled postaju jednako tako strastvene i neizbježne u jednom trenutku. Teško mi je reći kada se to dogodi. Vjerojatno u trenu, nakon puno sitnih malih lijepih stvari, događaja, misli...ta naklonost izraste u ljubav! Takvoj sam sklona što sam starija. Iako mi se jedna takva desila davno, davno. Bje to u stvari i moja prva ljubav koja je završila brakom i trajala više od 15 let. A počelo je (barem s moje strane) samo ovlaš druženjima dok je on istinski se zaljubio u mene. I njegova ljubav proizvela je moju! ! I danas smo si dobri, poštujemo se u ime te ljubavi. I djece. Možda sam se baš zato kasnije, puno kasnije zaljubila onak ko na filmu...i bje i osta to ljubav mog života. Čovjek ipak treba dopustit sebi i doživjeti takvu neku snažnu, strastvenu..ljubavničku ljubav! Nažalost, takva je obično tragična i ne traje dugo te ne umire prirodnom smrću. Obično su to teške i zahtjevne ljubavi koje nam jednako koliko donesu, i odnesu. No, pamtimo ih dok smo živi Nažalost, često ljubav jednoga ne proizvede ljubav kod onog kome je upućena. Moram priznati da mi se to samo jednom dogodilo u životu, kad sam ja bila zaljubljena a on ne. Češće mi se događalo da ja baš nisam bila zaljubljena a on jest. No, u konačnici to je nebitno tko je volio više, tko manje...a kada netko uopće niti nije. Tada ne možemo niti govoriti o ljubavi, jer ljubav je obostrana. Pa je tako ovih dana završila (izrijekom) i ova moja „ljubav“ na drugi pogled. Jer, unatoč ljepoti druženja, ugodi...njegova ljubav prema meni nije proizvela moju prema njemu! Šteta! Željela sam opet voljeti, ali to se ili dogodi ili ne. Ostaje ljepota druženja. Iako ja negdje duboko u sebi više vjerujem (danas kad je gotovo sve iza mene) u neku takvu mirnu i staloženu ljubav (naklonost) prema nekom nego li u one nagle, koje te zgrome. Ima nešto dobro u ovakvim druženjima...nema previše očekivanja pa nema niti razočaranja. Nema ushita ali niti knockdow-a. Zašto sam ju onda ipak prekinula? Možda stoga što još ipak malkoc više vjerujem u nju, ljubav...nego li u naklonost i dragost? Možda u staračkom bude drugačije? Ne znam, samo znam da je vrijedilo ovu ljubav koja to nije, zabiježiti i napisati par riječi o ljubavima koje nastaju lagano...a valjda onda tako (prirodnom smrću) i umiru! Voljela bih da mi se konačno dogodi da neka moja ljubav umre, ne namah i u suzama, već da lijepo...odumre. Gotovo da sam bila nadomak tome...pače, mislila sam da će tako bit. But...nije. Čak se nit ljubav nije desila. Ne treba žalit za ničim nama vodenjacima i prijateljstva znače mnogo. No, ja bih radije jednu ljubavničku ljubav! Iako mi stalno na pameti ona: pazi što ćeš poželjeti, možda požališ?

Uredi zapis

18.10.2017. u 22:18   |   Editirano: 18.10.2017. u 22:52   |   Komentari: 13   |   Dodaj komentar