Bajka o vratima

Ne postoji srednji put, onaj pravi, koji vodi naprijed, u stalnost, u mir i dostojanstvo, vjerojatno se svi krećemo u krugu, koji vara, a samo se smjenjuju ljudi i naraštaji koji putuju, stalno varani…Samo se putuje, važno je imati nekoga s kim se mogu dijeliti osjećaji. U tom trenutku, s neba se spušta drugi oganj – ne onaj koji ubija, već onaj što razara stare bedeme, i pruža svakom ljudskom biću njegove prave mogućnosti. Kukavice nikad ne dopuste da njihovo srce zapali ta vatra, jedino žele da se novo stanje što prije vrati na prijašnje, da bi mogli nastaviti živjeti i razmišljati na onaj način na koji su navikli. Oni hrabri, međutim, spaljuju sve što je staro, i – čak i po cijenu strašne unutrašnje patnje napuštaju sve, uključujući i Boga, i nastavljaju naprijed. Hrabri su uvijek tvrdoglavi.
Sa neba, Gospod se zadovoljno smješka – jer to je upravo ono što On želi – da svako drži u svojim rukama odgovornost za vlastiti život. Uostalom, dao je svojim sinovima najveći od svih darova: sposobnost da biraju i odlučuju o svojim postupcima...

...a put je jedino potreban da shvatiš da ti uopće nije potreban put. Najbolje se putuje kad putuješ sam. Čovjek sam koji je volio vozove.

Nije lako ostati dosljedan sebi. Kad čovjek shvati da može sam, onda je vjerovatno, u pravom smislu te riječi, spreman ići naprijed u dvoje. A tako je nekako ljepše:)

Zanimljivo pišeš..