Snovi, želje, vizije...

U trenucima totalne praznine koja ga je obuzimala, želio se prisjetiti da li se ikad iskreno radovao drugima i sebi,  a da se pri tom nije skrutio i zatvorio od straha da ne doživi razočarenje i bol. Koliko je samo puta vidio ljepotu pa i onda kada nije bila lijepa, a svoj život nije pokušao nadahnuti njezinom prisutnošću. Mogao je mnogo puta zaplesati divlje i neobuzdano,  pustiti da ga ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju da je malo manje bio svjestan ljudskih ograničenja. Nije bio dovoljno snažan da stoji u žaru vatre i ne posustaje, da bude ponekad sam sa sobom i voli uistinu osobu koja jest...Osjećao se kao izdajica pred punim srebrenim mjesecom.
Od smrti ga je dijelilo vjerojatno tek nekoliko sati. Kad je u naletu bolnog grča samo malčice otvorio oči,  uspio je vidjeti nekoliko prilika koje su se skupile oko njegovog kreveta.  Nije ih uspio prepoznati.  Zatvorivši oči upitao ih je:  - Prijatelji, tko ste vi? Jedna od prilika reče: - Mi smo tvoji zanemareni snovi, zaboravljene želje i neostvarene vizije. Mi smo sve ono što si mogao uraditi za života, ali si to propustio učiniti. - Žao mi je zbog toga - reče starac - ali ipak cijenim što ste se unatoč mojoj nemarnosti i lošem odnosu prema vama ipak došli oprostiti od mene na kraju mog života. Jedna od prilika se nagnula i mirnim mu glasom odgovorila: - Ne, mi se nismo došli oprostiti od tebe - došli smo umrijeti s tobom…

26.04.2008. u 10:03   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

Trenutno nema niti jednog komentara

Dodaj komentar