Bajka o vratima

...Ni vječnost nekad nije dovoljna da se zaboravi ono što trenutak stvori...
...Dogodilo se da je jedne noći neka mala luckasta zvijezda iz čista mira napustila svoje zvjezdano jato i počela da pada i pada kroz čitav nepregledni kosmos. Padajući tako, prošla je kroz sunčevu galaksiju i slučajno se spustila na planetu Zemlju....Zvijezda se na svom putu nije dala nikome, nego je pala pravo u rodilište na kraju grada.... Točno u ponoć kada se rodila jedna djevojčica Sanja. Na čijem se lijevom koljenu zalutala zvijezda pretvorila u mali ljupki madež. Dogodilo se da se iste noći u isto vrijeme, rodio jedan dječak. Vanja. Zašto bebe, uopće plaču? Kažu zbog toga, što im je bilo mnogo ljepše tamo odakle dolaze na svijet...Ali, Vanji je bilo mnogo ljepše u rodilištu, nego tamo odakle je došao jer je dobio nešto odmah pokraj sebe, Sanju, u koju se zaljubio čim je progledao – znači, zaista, na prvi pogled! Pošto je kasnije prohodao jer je bio pomalo lijen, Vanju su vozili duže od Sanje pa su mu zbog toga oči postale plave. Onda su se jednoga dana slučajno sreli na klackalici. - Kakvo ime si dobio? – upita ga Sanja - Vanja! A ti? - Sanja! – reče ona sa olakšanjem jer se plašila da im se imena neće slagati. - Sanja i Vanja! Kako se to divno slaže! – reče čovjek koji je prodavao balone, slušajući njihov razgovor. Onda su ih njihove mame uzele za ruke i odvele svaka na svoju stranu. Dugo su se osvrtali jedno za drugim... I tako je počela njihova ljubav... Slavili su istog dana rođendan... Onda su prolazile godine, a oni su zajedno rasli. Igrali se školice... Sjedili u istom razred... u istoj klupi... Dobili su u isto vrijeme ospice... pa onda zauške... Pa, prvu nagradu za sviranje u četiri ruke. Zajedno su se klizali. I išli u zajedničkom kišnom mantilu, samo da se ne bi rastajali ni za trenutak. - Hoćeš li da budeš moja žena? – upita je. - Hoću! – odgovori ona tiho – Ali samo ako se zakuneš da ćeš me uvijek voljeti. - Kunem se! – zakleo se Vanja. - Vjerujem ti i molim te da nikada ne zaboraviš svoju zakletvu, jer od nje zavisi moj život!
Onda su se vjenčali i na ovom mjestu bi se završila svaka bajka, recimo da bi živjeli dugo i sretno i imali zlatnu dječicu, da Vanja nije bacio oko na lijepu Sanjinu kumu. Kuma je zaista bila zanimljiva i privlačna. U tom trenutku, Sanja se saplete o vjenčanicu. Vjenčanica je bila kao i ranije, ali Sanja nije. Smanjila se za deset centimetara. Jer, kada smo zaljubljeni, onda oni koje volimo rastu u našim očima. Kada poželimo nekog drugog, onda se oni smanjuju. Svi ljudi na zemlji naviknu se na to poslije izvjesnog vremena i žive, uglavnom, bez ljubavi, a da im ništa naročito ne smeta. Možda zbog one male luckaste zvijezde na koljenu, Sanjin slučaj je bio izuzetak, ona je htjela sve ili ništa! Nije podnosila prevaru, na koju se ostali lako naviknu. Sanja se nije smanjila u sebi – ona se stvarno smanjila, ali u tom trenutku nitko nije primjetio. Sve je češće morala da zavrće nogavice svojih najdražih izblijedjelih hlača, čija je boja podsjećala na Vanjine plave oči...I kad god bi Vanja poželio neku od ljepotica, koju bi vidio u prolazu, Sanja se smanjivala za po koji centimetar.
Onda je Sanja počela da se oblači u prodavaonicama dječje konfekcije, jer su joj stvari za odrasle postale prevelike. Ponovo je nosila svoje omiljene crne lakirane cipele sa srebrnom kopčom, kao kad je bila mala i pjevala sa Vanjom u školskom zboru. Mada je tada imala već dvadesetjednu godinu, nije bila veća od kakve devetogodišnje djevojčice.
Onda se Vanja, koji je bio dobar čovjek, trudio da ne misli više ni na jednu drugu osobu i prestao je jedno vrijeme da se okreće na ulici za ljepoticama, znajući da će svaka njegova želja smanjiti njegovu prvu ljubav – Sanju, koju je mnogo volio. ...Ali lakše je bilo reći nego činiti, ma koliko poslije žalio...
Da se ne bi slučajno izgubila u krevetu, Vanja joj je kupio divan krevetac u kome spavaju lutke i namjestio joj ga na noćnom ormariću. Sanja je i dalje voljela da se lijepo oblači, ali bilo je teško pronaći odjeću za tako malo stvorenjce, koje je, uz to, bilo i žena sa mnogo ukusa. Šta su radili? Kupovali su lutke Sanjine veličine i presvlačili je u njihove haljine. Nitko od gostiju nije više mogao da razlikuje Sanju od njenih malih prijateljica – lutaka... i to je često izazivalo smiješne zabune. Kada bi netko ušao u sobu bez kucanja i zatekao ih u razgovoru, pomislio bi da je Vanja poludio i da se igra sa lutkama. Ali to, naravno, nije bilo točno – on je tješio Sanju što je tako mala, tvrdeći da je voli još više nego prije...

:)