Bajka o vratima

Ž i v j e l o 
jedno pleme u predjelima močvare i mraka.
Životarili su kao biljke bez sunca. Pokreti su im bili spori i bez cilja, misli sumorne i buntovne. Glavinjali su kroz pomrčinu, ispod tmastih krošanja, udišući otrovne hlapove baruštine.
Tako je prolazilo vrijeme, smjenjivala se pokoljenja i doba, dok jednoga dana jedan dječak, pomisli da bi možda mogao pomoći svojim suplemenicima. Znao je da negdje mora postojati kraj, gdje svjetlost pljušti obilato  i gdje su ljudi snažni i radosni. On nije znao gdje se nalazi taj kraj, ali je znao da ga vrijedi tražiti. Počeo je pričati svojim suplemenicima o tomu kraju obilja i svjetlosti. Oni su ga slušali, kao što se sluša netko, tko umije pričati bajke. Pričao im je riječima, koje su same svijetlile kao iskrice. Slušali su ga sve pomnije, sve željnije. Pričao im je svake večeri i ljudi su odlazili na počinak sa slikom nepoznatoga kraja u sebi pa im se u snu činilo da već hodaju tim krajem  i da je on stvarniji od njihove močvare.
 
Prolazile su godine.
 
Dječak je odrastao u snažnoga mladoga čovjeka.
Njegova vjera je bila zarazna, njegova snaga uvjerenja kao da se napajala obećanom zemljom u daljini. Jednoga dana ljudi se podigoše da pod njegovim vodstvom pođu u potragu za nepoznatim krajem obilja i svjetlosti. Gomila je krenula na put kroz močvaru. Bauljali su kroz mulj i vodu, spoticali se o divovsko korijenje, padali su i rijedili se; tama kao da je gusnula, nigdje nikakve najave otvorena neba i sunca. No gomilu je još uvijek pokretala mladićeva vjera. Ali kako zaredaše kojekakve nevolje, ljudi stadoše gunđati, stadoše se kolebati, snaga u njima stade otjecati. Već su otišli jako daleko od svoje nekadašnje domaje pa su se uplašili da će se izgubiti u beskrajnim prostranstvima močvare. Svoj strah i bijes okrenuše tada na vodiča. Optuživali su ga da ih je zaveo lijepim pričama, da su zbog njegovih varavih sanjarija napustili svoje domove i upustili se u smrtonosnu pustolovinu. Mladiću je srce pucalo od bola i samilosti. On ni časka nije sumnjao u to da će naposljetku otkriti zemlju svojih snova, ali se plašio da smućena rulja ne izgubi razum i ne krene natrag.
 
Oko njih je bila tvrda tama.
 
Odjednom mladić posegnu u grudi, za gorućim srcem, podigne ga kao baklju, da bi ljudima osvijetlio put. Srce je gorjelo visoko u njegovoj ruci. Gomila je sad srljala, pijana od nade da će se dočepati čistine pod nebom. U mahnitom trku kroz prašumu, predvođeni bakljom srca, ljudi se iskobeljaše iz mraka i močvare i izbiše na čistac, u svijetao dan. Tek sada je krenuo topot i vrisak. U ludom trku prema suncu, odgurnuše mladića, stjesniše ga, srce mu izbiše iz ruke i pregaziše ga pa i ne primijetiše što su učinili. Srce je još kucalo i žarilo, onako zgaženo, a na pragu svijeta, kojega je najavljivalo. Potom se rasprsnulo u neumrle iskre, što kruže obzorjem u sumrak.
 
Od tad, kažu da se u noći mladog mjeseca nakon dana nepobjedivog Sunca može čuti nenametljiv, skladan, ritmičan i iscjeljujući zvuk:
 
...znam ruke s blistavom kožom, Meke su, tople, čarobne ruke - obožavane.Toliko šaptaja plahih i prevrelih želja,Toliko topline srca i kucaja u njih je položeno.One, koju narod u srebro okiva i svoju vjeru, sudbinu i život u nju polaže.
Ponekad se uzdignu ko bijeli Ijiljani k suncu, a zatim klonu - na buri slomljene grane -Te ruke, što znadu za rad i umor,
Topli, krvavi, sveti materinski zagrljaj, Strašni ledeni dodir ljubljenog mrtvaca ...
Te ruke - koje su držale neviđene tajne,Tanki su prsti zauzlavali plemene uzlove -I na njima se nekad nizahu prstenovi Ijubavi, kao nestvarno blještava mistična zvonca. Eto ruku, u čijim drhtavim okovima Bjekstvo ne žeđahu, uzetu slobodu ne žuđahu ...
Danas su one skrštene i tako ravnodušne i spokojne, tako ravnodušno osamljene i tako prazne, Prazne od zla i dobra, od tuge i od radosti. One će otići - samotne, bespomoćne i prazne -Onamo, gdje nitko od nas ništa ne odnosi...

Meni je ovo ono ako se cijeli daš, izgubljen si. A ja to opet isto uvijek radim,uvijek riskiram (pa se opečem).Uvijek se predajem,izgubim, a onda opet sve ispočetka (nikako skužit!!!ha ha). Ali ako nemaš srca,tko si? Ovi što su slijedili,tražili su na krivom mjestu .Tražimo ljubav izvan nas, a ona je u nama. Samo rijetki to kuže. I da, ljubav ipak na kraju pobjeđuje!