-vrbica-

Opraštanje je uvijek osobni događaj. A to znaći da opraštamo samo osobama, koje su nas povrijedile. Ne trebam opraštati ljudima koji mi nisu učinili ništa nažao. Zapravo im nemam pravo opraštati. To pravo imaju samo njihove žrtve.
Razmišljam o opraštanju, samo kad me netko nepravedno povrijedi, jer to je lijek..... kad nam bolno naudi osoba u koju smo imali povjerenja.
Ponekad nas ljudi povrijede, ne zato što nam žele nauditi, nego samo zato što se ne mogu svladati.
Katkad me povrijede ljudi kojima sam se našla na putu, tj. koji zbog žuči svojih osobnih bitaka ne vide tko je pred njima.
Ponekad me povrijede ljudi, iako su mislili dobro. Dobra se nakana izjalovi, možda zbog uplitanja drugih, možda i vlastitom nesposobnošću. Kako god bilo, povrijedili su me, kaneći mi pomoći.
Ponekad sam povrijeđena, jer su pogriješili drugi. Oni su možda "stručnjaci za pomoć" i vjerojatno žele pomoći, ali često zabrljaju.
A znam, da će nas povrijediti oni koji se ponašaju drugačije nego što od njih očekujemo.
Kad se prema osobi kojoj pripadamo, odnosimo kao prema strancu, to je za mene nevjera.
A izdaje nas prijatelj, ljubavnik, supružnik, koji dopušta da nam drugi naude. Da li to sve onda prelazi u mržnju? Kako kod koga, jer mržnja je zvijer koja reži u duši. Mržnja je naš prirodni odgovor na svaku duboku i nepravednu bol. To je uzmak pred svakim, tko nas je nepravedno ranio. Ali ništa se dobro neće izleći iz mržnje prema nekoj osobi. A sigurno će najviše povrijediti onoga koji mrzi.
Mislim, u stvari sam uvjerena, da je ljutnja znak da smo živi i zdravi. Mržnja je znak da smo bolesni i da nam je potrebno liječenje.
Svatko od nas prvo mora razumijeti čime nas je netko povrijedio..? Možda samo obećanjem, da će biti uz vas (nebitno da li je to prijatelj, dijete, ljubavnik itd..) kad to zatreba, da će biti tu onako kako to dolikuje vašem zajedničkom odnosu...
Ako ste oprostili i želite tu osobu vratiti u svoj život, morate biti dovoljno realni, pa se upitati: što se zbivalo, sa svakim od nas, između razdora i praštanja.
Recimo...razveli su se burno, a ona ga je nakon toga mrzila, jer je ostala bez zaštite, dok je on našao novu ljubav. No to je bilo prije nekoliko godina i ona mu je u međuvremenu oprostila i ponovno je u njemu mogla prepoznati slabu osobu. Stoga ga je pozvala da joj se vrati. A on joj je oprostio. I vratio se. Je li to opraštanje? ili ljubav? ona istinska, koja može preživjeti sve i svašta.
Kod mene, oproštaj, nije zaborav. Jer kad opraštamo, ne zaboravljamo bolni čin. Ne pamtim baš svaku sitnu povredu niti sve "modrice" koje sam usput zadobila, pustim ih da zacijele same i zaboravljam. No te sitne male "modrice", s vremenom mogu prerasti u jednu veliku, koju više ne mogu izbrisati.Previše je tamna i naglašena.
A kad se to dogodi...i svejedno nastavljam..druga strana mora znati...da opraštanje nije popuštanje.

(moram naglasiti da ne govorim o ljubavnom odnosi, nego opčenito o odnosu među ljudima...prijateljima, poznanicima, djeci, suradnicima....)

ne bojim se ljudske mržnje
daleko je strašnija - ravnodušnost

Đizz, kolko teksta na tak malom prostoru...:)

opraštanje je vrlina povezana sa lošim pamćenjem, he he...

Oprostite mi kaj sam sexy!

Ja mislim kako mogu oprostiti sve, tek kad naučim ono što sam trebala naučiti iz povrede. Povreda je nesrazmjer između idealne slike tj. očekivanog i stvarnosti. Radikalne slučajeve toga nesrazmjera nisam doživjela, kao npr. ni teško fizičko nasilje.
Kad izuzememo ekstreme, onda mislim kao drugi čovjek nije kriv za moje boli, nego ja. I onda kad shvatim da me do te određene točke u životu vodilo puno odluka, na puno križanja, tada shvatim da nemam što opraštati drugom čovjeku, već preuzeti odgovornost za svoje odluke i oprostiti sebi što sam pogriješila, a onda lijepo mijenjati sve greške, ne iz ljutnje, ne iz vraćanja, nego zato što želim uredan i kvalitetan život, u sebi i van sebe. Prestati razmišljati kako je plemenito trpiti i početi netolerirati situacije trpljenja u kojima nisam sretna. A svi ljudi imaju pravo na sreću, zar ne?

Najlakše je oprostiti drugima, teže sebi.Griješiti je normalno, pitanje je u griješki.
Vratiti u svoj život?
Hm to je pitanje poverenja, pitanje vjerovati ili ne.
Ja bi rekla, nikad više neće biti kao što je bilo.
Zavisi kolko su osobe ušle u moj život, kako duboko,na koji način, kolko su mi potrebne i što mi znače.Uvijek se pitam.. što meni treba to u mom životu.!?

Ušo bi ja vama svakako kad bi htjele!

kad dobri ljudi shvate da nisu ni u kakvom privilegiranom položaju od onih manje dobrih, lakše će prihvatiti i ono loše kaj im se događa

ja sam pred jedno mjesec dana, gledajuć svoje drage poznanike shvatila: nema veće nagrade ili kazne od onog kad se nama dragi ljudi počnu ponašati indentično kao mi.

Ne smatram to izdajom,više razočarenjem...

"Razmišljam o opraštanju, samo kad me netko nepravedno povrijedi, jer to je lijek..... kad nam bolno naudi osoba u koju smo imali povjerenja."

ne opraštam, jer ne zaboravljam.

mogu eventualno "prijeći preko" nečeg ukoliko baš moram. a češće ne moram. kad mi bolno naudi osoba u koju sam imala povjerenja, ne mogu oprostit.. toj osobi povredu, ni sebi upravo to što sam imala povjerenja

kad me huja prođe..naravski da me drži...onda nakon svega mislim..a jadan taj, ne zna drukčije..
a ak me je namjerno zeznul..onda mi je još jadniji..jer ne dozvolim vidjeti kolko me to pričepilo..pa nema satisfakcije tom nekome...
povratak? hmmm teško..ja nekak uvijek mislim..ma ionak smo si rekli kaj smo imali, napravili i svašta nešto...a na svijetu ima još toliko drugih ljudi koji će me veseliti, podučiti i svašta nešto...lijepoga

zavisi kaj je povreda i jel samo jedna ili je niz...pa ako ni nakon upozorenja da se već slaže -niz toga ne pasajućeg...kažem e sad bi bilo dosta..-.putuj..sretno..igraj se negdje drugdje, ali ne više ovdje ni u mom dvorišću

Kod mene s vremenom dođe do oproštaja pa možda i do zaborava ili ono blijede uspomene , ali mi se čini da lakše oprostim drugima nego sebi...