" Za Malo , Pa Izmisljena Pjesma ".



Vidim te kako piješ vodu iz fontane
sa tim dječijim plavim ručicama,
ipak ne, ruke ti nisu dječije…
samo su malene,
a fontana je u Francuskoj
tamo gdje si mi napisala posljednje pismo,
na koje sam odgovorio,
ne dobivši više nikad ni glasa od tebe.

…Pisala si pisma sa suludim pjesmama o
ANĐELIMA I BOGU, veeelikim slovima,
i o tome kako si znala poznate face iz umjetnosti
i kako ih je većina spavala s tobom.
Odgovorio sam ti…, u redu je,
samo naprijed, živi sa njima,… i nisam ljubomoran
iako te ja nikad nisam dotakao, vidio….
Bila si mi blizu jedanput – u Nju Orleansu,
– par ulica daleko, ali te ne upoznah, ne dodirnuh.
… I tako si ti nastavila sa facama,
i pisala mi o facama
i, naravno, kako si provalila da ih
njihova slava više zanima nego prelijepa djevojka u njihovom krevetu
koja im se daje, a zatim se budi rano ujutru
da bi pisala, veeelikim slovima, pjesme o ANĐELIMA I BOGU.
…Rekoše nam da je Bog mrtav,
ali slušajući tebe posumnjah u to…

Možda zbog VELIKIH SLOVA.

Bile su to najbolje pjesme koje sam čitao, a da ih je žena pisala,
i sve vrijeme sam davio izdavače, urednike,
“Štampajte je, luda je možda, ali i čarobna takođe.
Nema laži u njenom ludilu.”

…Volio sam te
onako kao što čovjek može jedino da voli
ženu koju nikada nije dotakao,
kojoj samo piše, i čuva njene fotke….
Možda bih te volio i više
da su došli dani u kojima bih sjedio u nekom sobičku
i savijao pljuge, slušajući zvuke tvog piškenja u kupatilu…
ali oni nikad nisu ‘došli’.

…Pisma su bivala sve tužnija.
“Ljubavnici” su te redom odjebavali.
Malena, odgovarao sam ti,
“Ti ljubavnici sve odjebu, sve sem sebe – prije ili kasnije.”
Nije pomoglo.
Pisala si mi da imaš “klupu za plakanje”
i da je pored mosta
i da je most preko rijeke…
…Kako dolaziš do te klupe svake noći
i oplakuješ sve one koje si voljela
a koji su te povrijedili, ostavili.

Pisao sam ti – ali odgovora nije bilo.
Prijatelj mi je javio da si se ubila
3 ili 4 mjeseca, nakon toga.
Da sam te upoznao, znam da bih te povrijedio,
…ili ti mene…
Najbolje je ipak ovako.

Čarls Bukovski

11.02.2015. u 3:55   |   Dodaj komentar

U PLAVETNILU - ANTONIO MACHADO

U plavetnilu jato
crnih ptica, što kriješte
lepršaju i sjedaju
na topolu ukočenu.
… Na goloj topoli
ozbiljne vrane, mirne i šutljive,
kao crne, zamrzle note
ispisane na crtovlju februara.
Polje
Večer polako umire
ko što se skromno ognjište gasi.
Gore, na brdima,
pokoja iskra ostaje.
A ovo slomljeno stablo na bijelome putu
tjeskobom suze izaziva.
Dvije grane na ranjenom deblu, po jedan
list, suh i crn, na svakoj grani.
Plačeš? … Među topolama zlatnim,
daleko, sjena te ljubavi čeka.

Autor: ivan-astalderea   |   11.02.2015. u 4:06   |   opcije


Dodaj komentar