Portret u plavom

U čudu će štaka. Ona sretna iz prethodne priče.

-Nije ni sreća za svakoga, reče pošto gospon obješenih ruku prođe pokraj mene ne osvrnuvši se.

-Nisi dovoljno šepava, bit će da je kvaka u kakvoći šepanja. I nastavi pričati dok me vodi do Marijine kupke, malog zdanja u kojem su nekad gošće Julija Jankovića liječile damski mamurluk nakon raskošnih balova. Te kako zabaciti desnu kad te boli lijeva, te kakvim stiskom primiti držak štake, kako ju laštiti, kako gumeni vrh promijeniti da bolje prijanja. Ispriča ona meni cijelu štakologiju tjerajući me ponavljati , po njoj, bitne stvari.

I dok me vodi, ja gledam to lijepo kišenje kiše, slušam gustoću šuma niz lišće i mislim si kako bih jesensku listokišu stavila u pozadinu nijemog filma o umirućem moru. Meni se čini da bi more u svom zadnjem udah-izdahu zvučalo baš tako. Sjetno i ravnodušno istovremeno. Sva živad što se do jučer razbacivala životom uzduž i poprijeko bi samo nestala u tom šumu. Bezbolno kao u nekom mjehurastom anestetiku iz daleke budućnosti. Budućnosti koja će donijeti lako umiranje, nestanak mekan i bestrzajan. Samo da se neprimjetno pretvoriš u šum i odeš na tisuće strana. Svugdje , a opet nigdje. Samo šumiš i ne sjećaš se da si ikad bio govor i dodir, suze i smijeh, radost il žalost, tijelo i krv.

Samo duša koja duši u simfoniji nečeg neshvatljivog, velikog i moćnog
.
-Bilo bi to idealno za ove nju ejdž babe, kaže štaka, ovo o čemu sad misliš. To o dušenju duša i umiranju kao da je pasta koju razmažeš mekom ruku na nježno lice i od nje samo sjaji za sva vremena. Ali, nemojmo se zavaravati, nastavi štaka, to nije tako niti će ikada biti. Umiranje je kad ljepota prestaje biti lijepa, nego je gadna kao slike ovih modernih umjetnika, kada radost sebe samu kad se pogleda u ogledalo rasplače, kad se šapat pretvara u krik, kad se mir sam sebe uplaši i pusti si buku nad bukama, u uho si pusti. Kad se ljubav pretvori u osušeni list, proziran i tanak u herbariju iz dalekog pleistocena. Tako tanak da ga nema što na okupu držati pa se raspe kad u njega puhneš.

-Umiranje je, draga moja, grda stvar i nije za svakoga. Umrijeti treba znati.

Završi štaka i opet se baci na stazicu pa ja zateturah i bogme, padoh. Rasprostriješe se ja kao ona njena pasta po stazici od smeđeg lišća. Bogme me presjekla u nozi, bol do neba.

-Avaj, ajme meni! jaučem i ne mogu se dići.

-Upomooooć! viknem, a glasa ne čujem.

-Umireeeem, cvilim i skidam blatno lišće s čela.

-Što je ovo, majko mila..

Ispred mene, iza mene, ispod mene, iznad mene voda bistra od bistrine. Mjehurici kao kod kupki bisernica, onih u kojima ležim svaki dan. I tijelo mi titra i dišem u vodi. Dišem kao nikad do sad. Ritam čisti dišem. Šumim, samo šumim i ne sjećam se da sam ikad bila govor ili dodir, suze ili smijeh, radost il žalost, tijelo ili krv.

Samo dušim u simfoniji nečeg neshvatljivog, velikog i moćnog.

-Gospođo, jeste dobro?, čujem!

-Gospođo, primite se, samo još maloooo, ajte, evoo, evoo, sjednite, evo štake..evo.

Sjedim.

Štaka mi u ruci.

Desnoj.

A u lijevoj dlan.

Neke tople ruke.

S bijelom kutom i laktom pod pravim kutom.

-Vodim vas u sobu. Kade bisernice ipak nisu za drijemanje.

Mogli ste se utopiti. Umrijeti. I to u mom dežurstvu.

A umiranje je, draga moja gospođo, grda stvar…

ovo je već provokacija. Kao što napisah na pravom mjestu u krivo vrijeme.
Nadam se da štaka nije još uvijek uz tebe :)
za umiranje imaš vremena

u čemu je kvaka?
kvaka je u lakoći disanja u paru a disanje može biti bilo koja riječ

u dvoje

mrtvo more

rođenje još i gora. što jedan reče - koji nam k. nisu odrezali noge kad su nam već rezali pupčane vrpce
mislim da ni to nisu dobro odrezali

znaš onu reklamu,prži živote kokicu za šokicu

kvaka je u 22

Kvaka je na vratima.

nema tu kvake, u pitanju je proteza za dusu

repriza je jedna od kvaka,mrtvo more,rađanje,dušenje duša https://www.youtube.com/watch?v=NhnMd1Jl7SA

To u Krapinskim?

:)

nisu krapinske hero, lanena ima zdravo srce

bolje da te dr vodio nego ona ogromna sestra, ona, ti i staka ne bi stali u lift