Portret u plavom

Već dugo nisam osjetila tugu. Bogme ni radost, a ni ljutnja mi nije čest gost. Ni strahovi me više ne pohode u neka doba. Nekako mi se čini da prijašnje mene više nema. Isparila kao para iz izvora u Julijevom parku. Ona brza sa središnjeg kupališta na dnu parka o koju možeš opeći prste ako ju poželiš uloviti. Para, bijela i žustra u putanji u jedno veliko ništa.

Park je lijep, bogat, s grabovima koji se isprepleću iznad stazice za šetnju mekanim granama kao prsti tek prohodalog para. Hodati pod tim svodom plahih granatih prstiju je svakodnevna rutina Julijevog parka. Svod crnog oraha, pa kestena, žira i na kraju kroz šlajer breza i do prvih klupa. Odmor, krug do sjenice, pa do zdanja iz pretprošlog stoljeća koji se koči lijepo preuređenom tavernom s parketom od trešnjinog drveta.
Nekada balovi, a sad svadbe i godišnjice matura, brakova, pirova raznih vrsta i naravno, karmine za imućnije. Sve to pruža nekad vlastelinsko zdanje s jednim od najočuvanijih parkova, a sad lječilište za nerotkinje i one s raznim falingama lokomotornog sustava.

Idem i ispred mene lijepa ženica, koju godinu starija od mene, plavojka, sive mišije kose. Ide ona, a idu i štake pored nje. Štake, čini mi se, imaju svoju vlastitu logiku, obje bi nalijevo, a ruke bi nadesno. Stopala vani kad bi trebala unutra i obrnuto. Ta borba bića s pomagalima zaokupi mi pažnju pa brojim koliko joj treba do sjenice. U toj muci, priskoči joj gospon iz suprotnog smjera i ponudi ruku, onako gospodski . Ona zastade u trenutku kad štaka sama poželi nastaviti put, pade s treskom i gospođa ni ne primijeti, niti ju diže, a gospodin ju kavalirski zaobiđe i odleprša s novom družicom elegantno obješenom o njegovu desnicu.

Veseo smijeh se zaori iz sjenice.

Uzeh odbačeno pomagalo i dođoh do njih.

-Ispala vam, rekoh.
-Ne treba mi više, kao čudom proradi mi noga, uzmite si vi, reče lijepa ženica, vidim da šepate.
Okrenu se gosponu ozarena kao prvi kaćun kad ugleda sunce nakon bijelih snjegova, ono ožujno.

Bogme bolje mi sa štakom, pomislih.

Odšepesah do sljedeće klupe, malo dalje od njih, tamo gdje borovina hlada najjačega stvara.
Sjedoh. Gledam lijevo, desno gledam, a štaka mi veli:

-Ajte, ne dangubite sjedeći, šetnja meni i korisnost treba, neću valjda ćubit tu i gledati
hoće li koji sjesti kraj vas, prav i zdrav.

-Treba hodat, mene slušat, kao što je ova prije i onda će naić netko s laktom pod pravim kutom taman da ga zgrabiš, bez čekanja ovjesiš se na mišicu mušku.

-Ajd, ustajte, viče štaka, iz taverne eno jednog, ide prema vama, samo ustaj. Ja ću opet politiku svoju vodit, samo mene slijedi.

Ustadoh, ona tamo, a moja mi noga vamo, ruka lijevo, a ona će desno.
Jedva sam je sustizala.

Dođe gospon blizu mene.

Prav i zdrav.

Pored mene prođe.

Obješenih ruku.

Laktova uz tijelo.

Žustro prođe.

e da
al tješi se sto su mu ruke obješenuz tijelo
netrebaš takvog

:)

u produzetku prodjem kraj platane, djelom gdje intenzivno mirisi hmelj,
pa preko pruge u park-sumu do julisbruma i tek tamo dignem ruke i duboko udahnem

na izvoru ljubavi

:)

u krivo vrijeme na pravome mjestu...............
(jbg s ovim si me slomila ko slani štapić)

Taj gospon obješenih ruku, taj gospon s rukama do zemlje, to je nekavi izgubljeni Jeti...možda si ti trebala njemu ....

c/p: "Nekako mi se čini da prijašnje mene više nema.".

Ako za ičim žalimo ili se sa sjetom sjećamo, to smo oni davni mi. Ako ikad išta zamjeramo, to je ono što se napravilo da bi stari mi prebjegli iz nas u sjećanja o sebi.

Lanena, lijepo pišeš.