Portret u plavom

Potreslo me ovo danas. Jako. Kad specijalci, milicija, ulazi u crkvene prostore gdje su se sklonili stopostotni hrvatski ratni vojni invalidi. Podsjetilo me na neka vremena kad sam, s pravom, bila ljevičarka. Kad su nas tjerali čudnim racijama dirigiranim iz Petrinjske iz SC-a jer je, navodno, jedan bend bio preradikalan. Bilo je pitanje ponosa boriti se protiv crvene buržoazije. Otac mog djeteta je autor istoimenog grafita zbog kojeg je bio tri puta na info razgovoru uz batinanja s vrećicama pijeska. Bila su to vremena kad se, sukladno godinama, moglo ljevičariti. I bilo je razloga.

Ne kao ovi današnji ljevičari. Ljevičari novog kova. Vladini pankeri, vladine "nevladine" udruge, političke platforme temeljene na načinu kako se i s kim tko ševi, borci za ljudska prava koji se "seru" na Bleiburg i križni put tipa razmaženog Kapovića, veličaju totalitarne režime, titoizam, kult ličnosti i istovremeno marširaju na gej paradama noseći transparente s imenom lika koji je te iste homoseksualce zatvarao.

Današnje ljevičarenje je uvreda za zdrav razum. Gledam danas, tzv intelektualnu scenu s politologije ili filozofskog. Gledam Deana Dudu i sramim se. Kako je otužno što u tim svojim godinama ne shvaća kako sam sebi skače u usta. Svaki Peti dan je obilježen njegovom nespretnošću da iznađe način obrane nečeg što je u svojoj esenciji potiralo svako slobodoumlje i stvaralašto, a on to isto brani u ime slobodoumlja i stvaralaštva.

I iznova, iz emisije u emisiju vrlo bahato drži taj monopol naprednosti i slobodoumlja u džepu koji je sašiven baš po njegovoj šaci. I što je najgore ne vidi u tom problem. To što je nečiji dlan uži ili širi za njegov džep vidi problem u toj šaci, a ne u vlastito skrojenom džepu.

Slično se onaj, manje obrazovan i iteligentan, Klasić ili Markovina sramotio u pristranom Nedjeljom u dba.

Ako si svoj intelektualni habitus gradio/la na ljevičarskoj literaturi npr Frankfurtske škole, slušao Drakulića, Despota, Ćimića, čitao Praxisovce, ako još uvijek u svojoj biblioteci imaš onu krasnu filozofsku ediciju Nolita, Adorna, Gramscia, Sartra onda je nemoguće ne doživjeti preobražaj džepova za istine za koje smo mislili da imamo nakon ovog užasnog rata i nakon otkrivanja sve zloguke istine bivšeg sustava.

Nemoguće je ostati neokrnjen ljevičar i iste istine stavljati u ušivene džepove i još se dičiti njihovom otvorenošću. Meni kao nekadašnjoj ljevičarki su se počeli rašivati još u ranim dvadesetim kad sam, zahvaljujući, čestom odlasku van zemlje imama dodir s literaturom koja nije mirisala na samo jednu ideologiju. Iako je indoktrinacija bila suptilna i jaka i sad ulovim misliti starim obrascima. A raspoznajem ih u Dudinim u Petom danu, u Kroničarovim, Tooldovim tekstovima ovdje, nekim tekstovima ljudi kojima sam se nekada divila.

Taj bahati obrazac obučen u ko fol humorni cinizam, a zapravo vrlo umorni i potrošeni blam neotkrivene indoktrinacije.

I tako, od moje vrlo pametne generacije, samo nas par je prestalo biti ljevičarima pa smo čuđenje u svijetu.
Jer kako, reče mi jedan iz tog vremena, ti, baš ti koja si to i to, možeš sad ovako i ovako. Kako ti koja si znala svaki bend, svaku novu knjigu, ploču, koncert sad tako i tako ( pa izgovore te inkriminirajuće riječi: konzervatizam, patriotizam i sl).

I vidim da je ta riječ jednaka osudi.

A ja velim, baš zato, što poznajem oba svijeta. I što sam svjesna koja mega-manipulacija je ispunila svaku molekulu zraka
kojeg smo udisali tih osamdesetih i što znam kako se teško iskobeljati iz te naizgled veličajne uloge jer su te nafilali i narcizmom odabranih.

I kad čitam danas neke od Dežulovića, Tomića, Rudanice, Pilsela, pogledam što radi taj otužni O Frljić, pogledam nešto alternativnih filmića, novu alternativnu scenu dođe mi zaurlati urlikom probuđene:

Auuuuuuaaaaa, kako vam nije neugodno!!!!!!!!!!!!!!!!!

Ta nebesa, ti Olimpi na kojima caruju, na kojem liju suze nad obespravljenim negdje tamo daleeeeko, a istovremeno popljuju film Višnje Starešine o užasima koja se dogodila ispred njihovog praga su zbilja nebesa za koja se sramim jer sam nekad i ja bila tamo i mislim si sad:

Bože kako su visoko pali!

Kada će doći na kioske Tiska film Vesne Starešine : Neprijatelj Naroda?

Simone je baš kao i Frida bila vrlo nesretna sa svojim odabranicima..znaš to?

ne znam . ja ga gledala na jednoj tribini.

Čitao sam da je Simone zbog Sartra, koji ju je maltretirao propustila jednog divnog muškarca u SAD, brak i majčinstvo, ponekad se mora biti malo praktičan u životu, ali valjda je ona osjećala poziv Feminizma, a Sartre je bio intelektualni kolos, tko zna kako žene razmišljaju???

Nešto nije u redu sa mnom, privlače me inteligentne žene, mogao bih loše proći u životu...:))

nema feminizma u muško-ženskim odnosima kad su suptilne razine u pitanju. patila je.
sartre nije patio. bio je emocionalna sirovina.
i ljevičar koji je opravdavao staljinove zločine.
jer ideja je bila dobra.
zapravo me sram i zbog njega.

ne znam alane, mislim da se nisi dovoljno izdiferencirao.

ja da sam muško, ja bih voljela zgodne žene:).

pamet bih ostavila sebi.

Simone je bila mnogo ispred svog vremena, možda je bila emocionalno krhka, vezana za Sartrea i on je to zloupotrebio, a njen ljubavnik u SAD je možda bio previše fin da je maltretira kao Sartre, tko će znati žensku dušu???

m-ž princip, jasno izdiferenciran, tradicionalan je najbolji za održavanje partnerskog odnosa.

ona je bila presuptilna za današnje sirovo shvaćanje feminizma.

Lanena, govorim o dužoj vezi, za kratkoročne veze uvijek ima po 100 zgodnih žena na 1 pametnu, rijetke su neke kao Sharon Stone koje su zgodne i imaju IQ 150, a i ona je imala 2 braka i 5 dužih veza, jer je tako običaj među celebrityima...:))

joj, idem.
ajd, noć!

ma, kužim, ali meni taj model isto za dobno puno mlađe ljude.
mislim da dobro odrađen muški princip u odrastanju nema neku frku od "pametnih" žena, ali ih niti ne traži kao nužni uvjet.

ja bih birala ljude po mirisu i šlus.

Fascinantno je kako samopouzdanje raste kod žena cijeli život, i kod nekih muškaraca...:))

digresija.

kaže frendica koja je studirala u Edinburgu sljedeće: " nek dijete ide u London. Ako mene pita, London je pravi izbor. Edinburg je manja sredina, manje mogućnosti za mladog čovjeka. I mrtav je pomalo. Razlika u cijenama i nije tolika da bi Edinburg bio razlog odabira. Više bi izgubio tim izborom. London je izbor.".

:)

ja biram ljude po mirisu :)

i moja bivša je volila politiku
zato je i bivša ,,, nije sve razmila ,,,
a lipo sma joj reka ,,,, opet ćemo bit nečije sluge
i nije bitna bandira .. pusti šta je bilo , misli šta će bit ,,,
a bit će da nećmo jist ni srat ,,,a to je onada kraj ,,,,

prokleto smo mi podneblje ,,
i opet se sijetim riječi moga dida ,,,
kad se jednom tu rodiš , onda moraš da se cijeli život boriš
a rođen si u vučijoj jazbini i ka mali ako ne naučiš se klati i zavijati čopor te odbaci
postaneš ka vuk samotnjak .a ti ovde ne opstanu ,,, nego idri temelje ni to nije znak sreće , nego zadovoljstva , da imaš u svitu na nešto misliti ... križ na sebe i ne okreći se ,,,