Jesam li ga prežalila?

Volim Zagreb. Otkad znam za sebe, volim taj grad. Moj životni put je bio obilježen čestim seljakanjima od rodne mi tromeđe preko Travnika, starog vezirskog grada, Zagreba, Munchena, pa opet Zagreba, Like tj. Donjeg Lapca pa opet Munchena, ponovo Zagreba i na kraju krajeva u ovaj u kojem ću vjerojatno i ostati.

Taj grad moj sin drži svojim mjestom odrastanja i voli ga. Voli i Zagreb, ali na pragmatičan, a ne na idealističan način kako sam ga ja voljela. Sjećam se, a trajalo je godinama da sam od Vrbovca pa do svog tadašnjeg, a i sadašnjeg prebivališta cmizdrila svjesna činjenice da idem tamo gdje, navodno, ne pripadam.

No, kad sad rezimiram svoj polstoljetni život, shvaćam da uistinu nigdje nisam istinski pripadala.

Svoje rodno mjesto sam voljela na jedan mitski, arhaični način, ono što sam u svojoj knjizi o pitarici Luci i njenom istoimenom pandamu iz sadašnjosti konačno uobličila i očistila breme duša predaka i konačno sam mirna.

Volim ga zbog historiografije, zbog silnih pečata prošlosti, zbog bogumilskih stećaka, rimske Gromile, ilirskih predaja u kojima je upravo moje rodno mjesto, navodno bilo posljednje počivalište kraljice Teute. Taj mitski teret sam svrgnula kroz svoju, meni najljepšu priču, Teute.

Volim ga zbog političke bremenitosti, tog strahovito složenog političkog žrvnja koji je trajao nekoliko godina mog ranog djetinjstva: VUS, 71., tatinog entuizijazma i idealizma na mirise mogućnosti hrvatske države. Zbog Sinjske gospe i hodočašća, zbog gastarbajterskih vječnih fora kojima zaista možeš umrijeti od smijeha, zbog svog Buškog polja, pa socijalističkog jezera. Zbog klime, suhoće zraka, silovite bure i tugaljive jugovine, kamenih kuća, krša, poskoka i draga.

Sve to opisah u svojim Kolajnama, zbirci o Luci i Mari, sestricama blizankama moje duše i duše moje prave sestre koju neizmjerno volim.


Travnik volim na jedan patnički način. Taj sumorni Vlašić, ta neka tuga koju zovem "Sovjetska" , ti susreti s islamskim naslijeđem kroz neka prijateljstva: Emina, Ferida, Melvida, Emir, "nene" koje bi se spuštale s vlašićkih sela četvrtkom na pazarni dan su zaslužne za neke moje priče o pitama "poprskušama", složenim naslijeđem rodbinskih odnosa koje je ostavština Osmanlija ( jako vidljivo u turskim sapunicama) ostavila i naravno, minareta 21 i dvije crkve, katolička i pravoslavna.
U Travniku, ne u Hercegovini sam se po prvi put sa svojih 10 godina, susrela s pričama o domobranima, muslimanskim i hrvatskim koji su stradavali kao muhe u poratno doba. Tamo sam saznala i prve priče o muslimanskoj inačici 71.
Uglavnom, mog prezimena bilo u tom gradu svih triju nacija. Sav taj identitet je vrlo moćno gušen komunističkom doktrinom. No, svejedno je Eminina majka, iako članica partije imala iznad sećije ćilim s kamenom iz Meke i Medine.
Svejedno su crkve bile pune, a hodže su se svakodnevno javljale sa svojih minareta, u početku doslovno, fizički, a poslije bi jednostavno molili na razglas.

Uglavnom, Travnik još nisam posve skinula s nejakih pleća, ali odradih ipak većinu stvari tako da je također smješten u jedan ćošak mog bića.

Munchen. Ako postoji grad po mojoj osobnoj mjeri, onda je on taj. Ta bavarska južnjačka duša, ti prekrasni ljudi, ponosni na svoje kulturno i svako drugo naslijeđe, predivna arhitektura, sveučilište, parkovi, uljuđenost su me kupili za sva vremena. Predivan, dišeći grad. Bez ijedne natruhe "sovjetskog " sivila. Za njega sam napisala priču: Bayern, Munchen, Richard u koju su stala sva moja ljeta i neke godine provedene na relaciji par ulica oko Centra.

Donji Lapac. Barikade. Moje prvo radno mjesto. Strah. Strah. Mirisi rata koje smo osjećali od prvog dana. O njemu ne mogu još pisati. Ne mogu taj užas uobličiti u poetiku pa čak i u poetiku zla. Ne mogu. Jednostavno je preteško apstrahirati, obući u neku vestu pa makar od najoštrije vune na golo tijelo, ne mogu obući goli metak iz snajpera koji je za par cm promašio i mene i mog malog sina kojeg sam držala u naručju, a rat u Slo još nije ni započeo.


I na kraju Zagreb. Moja ljubav i moja rana. Moj ideal i duboko razočaranje. Moje nešto, a ništa istinski moje
.

Samo jedna velika mitska iluzija o nečemu čemu treba težiti. Zaokruženom idealu hrvatske opstojnosti kroz predivnu crkvu Sv Marka u kojoj sam se vjenčala. Moj Zagreb kojeg sam ponizno željela obožavati, a ispao je jedan uskogrudni, poprilično vanabe i snobovski velegrad koji nije svjestan ni sebe ni svoje povijesti i to puno prije dolaska "brđana i kamenjara" o kojima neki ovdje pišu za vrijeme i nakon DR.

Onaj Zagreb kojeg sam zavoljela kroz literaturu, kroz simboliku koja se vidi na svakom pedlju Gornjeg grada, nikad nije postojao osim u mojoj romantičnoj tintari.

Nešto sam odradila kroz Pitaricu tj njen alterego, ali taj naizgled bezazleni autocinizam nije bilo dovoljan da ga prežalim.


I, evo me na terasi gradića u kojem jesam. Gledam i mislim, realitet te ponekad lupi kao toljagom po mekoj gazi za dječje guze. Nerazumnim nesrazmjerom snage i mekoće i osjetiš prostor pomirdbene zahvalnosti.

Pragmatika kao apaurin za hiperaktivni idealizam.



Tu sam, gledam prozor svoje teretane, prozor ambulante svoje liječnice, na kraju ulice dućan koji radi od 0 do 24, županijske službe preko puta, DM na par koraka, kino točno 5 min hoda, gradske službe, 4 min lijenog koraka, prekrasna gradska knjižnica točno 3 min po najvećoj vrućini i to šepajući, bazen 7 min, posao točno 15 minuta normalnog radoholičarskog hoda, svi teleoperateri, pošta u susjednim ulicama, plac, ribarnice, mesnice 8 min subotnjeg nonšalantnog hoda i mislim si...

Došlo je vrijeme da ga prežalim....

19.05.2015. u 23:35   |   Editirano: 19.05.2015. u 23:38   |   Dodaj komentar

probudi mi nostalgiju
ako bog da i ove ću godine na hodočašće do Gospe Sinjske
a 300 godina Alke ,,,

Autor: raky03   |   19.05.2015. u 23:55   |   opcije


Eh...

Autor: styx   |   20.05.2015. u 4:43   |   opcije


Istina je da volimo život, ali ne zato jer smo na njega navikli, već zato jer smo se navikli na ljubav. Friedrich Wilhelm Nietzsche...:) Lanena, a je li ljubav blizu, iza ugla, to te ja pitam? :))

Autor: ALAN4   |   20.05.2015. u 6:07   |   opcije


:)

bit će :)

Autor: ANERAK   |   20.05.2015. u 10:16   |   opcije


Lanena, kako je Zagreb dosta dobro prolazio
u svim velikim ratovima, mi smo se vjerojatno
uljuljali u taj osjećaj sigurnosti...To je čest problem
u "metropolama"

Autor: I_disagree   |   20.05.2015. u 12:10   |   opcije


Dodaj komentar