srp mog djeda antuna

otkrila sam svoj novi strah.

najzeznutije mjesto na kojem se možeš zateći ako se rodiš kao čovječuljak velik ko pola zrna graška je definitivno dno mužara.

tu ti nema spasa.

sa svojim malim nogicama u malim nogavicama i malim rukama u maloj majici nećeš moć napravit ništa kad onaj bat batasti krene padat prema tebi.

eto to sam pomislila sinoć u nekom polusnu. i mislim si danas da odakle mi to. kakvi čovječuljci i kakav vražji mužar.

na mom putu do posla nema ničega. teško da vam mogu riječima predočit kako izgleda to 'ničega'. 'ničega' kao odsutnost 'biločega'. samo ravna ploha svugdje gdje pogledate. 'ja se vozim po horizontu'. tu nema ni skretanja, ni semafora, ni gužve. zagrepčani bi dušu dali za to. ako bi to bio izolirani moment u njihovim životima. jedina bojazan mi je da ću naić na nekog da leži uz cestu. to mi se ponekad učinilo da vidim u daljini pa bi si izvrtila u glavi šta ću napravit. no to su redovito bile crknute životinje il neke vreće sa smećem.

al danas je uz cestu stajala hrpa nečega. i to nešto se micalo. i kak sam se približavala, vidjela sam da se miče. i skužila da je čovjek. živ, u stojećem položaju. pored nekih kanti. ono šta mi je šiknulo adrenalin je bila činjenica da s mojim približavanjem njemu taj čovjek NE RASTE do veličine normalne odrasloj osobi.

ŽIVA SAM SE USRALA PATULJKOIDNOG VLASNIKA KANTI USRED RAVNICE.


*iako je naslov izuzetno kolajovski, te stvari sam čula neki dan na radiju, reklama za neku kemiju za voćke. ak ima još takvih stvari, počela bih se bavit poljoprivredom.

Jel' su bile baš kante ili piksle?

Tako su i ona dvojica mjesec dana lutali pustinjom i na prvo što su nišli bila je velika reklamna boca Coca Cole. -U jebote, koliko smo se smanjili. Reče manje žedan.

Kod mene se na horizonteu vidi samo jedna točka mića.

dud, :DD (i btw, šta su piksle?)

Piksle su male kante kao konzerve, a inače u pikslama se ne nalaze živci.