Umorni Bukovsky

U izlogu trgovine kućnim ljubimcima pojavio se natpis “PRODAJU SE PSIĆI”. Neki je dječak pročitavši natpis odlučio ući u trgovinu da se raspita.

“Koliko koštaju psići?”, pitao je vlasnika trgovine.

“Između 30 i 40 dolara”, odgovori trgovac. Dječak zavuče ruku u svoj džep i izvuče nešto sitnog novca.

“Ja imam samo 2.37! Mogu li ih svejedno pogledati?”. Trgovac se nasmiješi i zazviždi, a iz kućice u dvorištu došeta ponosna kujica sa svojih pet mekanih loptica. Jedno je štene vidljivo zaostajalo za drugima. Mali se dječak odmah sagne i nježno podigne šepavo štene.

“Što nije u redu s ovim psićem?” Trgovac mu objasni da se štene okotilo s jednom kraćom šapom i da će zato uvijek šepati. Dječak je uskliknuo:

“To je štene koje bih volio kupiti!”. Trgovac reče:

“Ovo štene ne moraš kupovati, ako ga zaista želiš, ja ću ti ga pokloniti!” Na to se dječak rastužio:

“Ne želim da mi ga poklonite. Ovaj je psić jednako vrijedan kao i ostali. Želim ga kupiti po punoj cijeni. Sada ću vam dati 2.37 i po 50 centi svaki mjesec sve dok ga ne otkupim!”

Na trgovčevo iznenađenje, dječak povuče nogavicu svojih hlača i pokaže svoju iskrivljenu, invalidnu nogu koju je podupirala metalna šipka. Tada tiho uzvrati:

“Ni ja nikada neću moći trčati, ni skakati. Ovo štene treba nekoga tko će ga razumjeti. Nekoga tko će o njemu brinuti i voljeti ga baš takvog kakav jeste.” 

Nikada ne procjenjujte nekoga po onome što ne može učiniti, već po onome što može.


"Safari duha!"

Davno sam pročitao istinitu priču o autističnom dječaku, psu i učiteljici. Kad je učiteljicu usmrtio auto, dječak se opet sakrio i utihnuo . Pas je otišao nekamo. Vratio se iz toga "nečega" iscrpljen i jedva živ i roditelji su ponvo čuli priču u dječakovoj sobi.
Tko zna nešto o toj priči , molio bih da objavi...

Više neobičnih glasova u dječakovoj sobi. Diraju me tihe priče koje se čuju.

jooj..Medo:)

Instant "dirnuće" ti još treba?

Ja se uvijek sjetim onih groznih postera s pismom nerođenog čeda koje su razne udruge valjda tajno keljile po rodilištima.

Završavali su "Danas me majka dala ubiti"

Prvi put sam to vidjela negdje u sedmom razredu..mislim da su nam to davali na vjeronauku..

Danas mislim da je to trebalo biti najstrože zabranjeno.
Jebote...jesam se naplakala.

weltschmerz

Uglavnom..ne volim kad mi pucaju drito na sinapse

ali..ok.
Ti voliš.
Nadam se da netko ima priču koju tražiš:)

evo rupčić
cmok!

Boško, priča je o nadnaravnom, nenametljiva, obična i nisi siguran da ne vjeruješ... O nekoj tamo dimenziji s Atlandiđanima.

Nema suza. Samo puste misli i pitanja.

I netko ne nudi odgovor. Odgovor je u nama. Tajne mozga. Još uvijek mislim da mogu poletjeti, da mogu uzeti novca koliko mi treba i biti na mjestima kojegod mogu zamisliti.

I nisam tužan. Zajebala si se.

Dirnuti znači staviti ruku na nešto ili nekog. Ako ne mogu zavrištati:" BOŽO!", onda te laktom munem pod rebra, ili te gađam kamenom.

A srrk mi je jako jaka riječ.

I vrlo pametna.

Jača od nje je Zrrr.

Ili mrrš.

http://tacno.net/prijatelji-zivotinja-2/xena-pas-godine-pomogla-djecaku-obo
ljelom-od-autizma/

Paske , radi se o sf-priči zasnovanoj na istini. Objavljena je u " Monolitu ". Nešto mi je promaklo....

A to je onda tamo, ja sad idem prošetati psa, pa ćemo probati pročeprkati....ajd ti počmi, pa ću ti ja pomoći.

Problem je u toj ediciji " Monolit ". Naime ima oko osam knjiga s 5000 stranica i 50 kg težine. Ne da mi se listati a ne znam ni točni naslov.

Pitaj psa jel pozna psa koji je bio s dušama u drugoj dimenziji..

Tamo gdje duše samo lutaju...

To ga ja ne znam pitati, ali možda bi ga mogao pitati moj sin. Međutim, moj sin je sada na moru. Kad se vrati onda možemo probati.

A ti ih sve imaš doma? Monolit almanahe?

Imam četiri , ali u Slavoniji. Ovdje nemam ni jednog. Nezgodni su i za selidbu.

U jednom od ta 4 si čitao?
Na internetu ima sadržaj prvog almanaha, tamo nije.

A što je bilo kad su pričali pas i dječak? O čemu su razgovarali?

Govori se o tome da je pas, vidjevši da dječak zamire bez učiteljice odlazi u tu dimenziju i dovodi dušu učiteljice nazad. A dječak i pas vide osobu. Taj međuprostor je jako uvjerljivo opisan , ali sam ja sve zaboravio.. prije mi je to bila dobra sf priča, danas mi se čini obvezatna stanica na putu.

Znaš li ti baš vezano za to kako je Koka objavila cijeli snimak svjedočenja jedne žene koja je bila u toj dimenziji, taj link tebi treba. To je nešto predivno za pogledati.
Samo malo....

Evo, izvoli, pogledaj ovo....ne moraš niti znati jezik u nijanse, ali sve ćeš razumjeti sigurna sam:

https://www.youtube.com/watch?v=herPqYEiGJU

Uživaj u ovome, jako je lijepo....divno nešto.

Ups, ima i prijevod :-))))
To će te okrijepiti....

Pozdrav! :-)*

Hvala, kao da je tvoje!

I sad ne znam, možda je neukusno, ali palo mi je na pamet npr. ako tako ženu lijepo osvijestilo biti u komi, mislim te umjetno inducirane kome, jel to štetno ako se to radi npr. ljudima koji su sasvim zdravi, jel ima kakvih štetnih posljedica....jer mi se čini strašno blaga, ne znam jel to stvarno tako blaga osoba ili o čemu se radi...ali djeluje jako smirujuće kad ju slušam i gledam. Uopće nije histerična ni nagla, ne prijeti, ništa ne pljuca, baš ko terapija....to treba gledat svaki dan ili razmisliti o uvođenju umjetno inducirane kome kao sredstva duhovnog boljitka čovječanstva...sad ja nisam znanstvenik i ne znam, da li je to štetno ili nije i što se tu zapravo događa, ali jedan je naš glumac kazao da bi komu usljed anafilaktičkog šoka i to što je "tamo na drugoj strani doživio" toplo svakome preporučio. Googlaj.....

Evo, Duško Valentić, 8.kat emisija:

http://www.youtube.com/watch?v=eRz_fAS1_ZA

on bi toplo preporučio svakome :-)))
Svidjet će ti se.

Umjetno inducirana koma se radi ljudima koji imaju strahovite
bolove u svjesnom stanju, tako da :(

ono što sam osjećala u tom međuprostoru, na toj oštro ograničenoj liniji svjetla i mraka, nije bila bezuvjetna ljubav, nego silna želja za životom !

da, čuje se razgovor liječnika, osjeća se i zna svaki pokret kojeg čine na tijelu.

mjsecima nakon toga, saznala sam da je školski kolega kojeg sam srela u tom međuprostoru, i koji me je držao za desnu ruku nastojeći me zadržati, umro deset godina prije tog susreta.

čuješ riječi.."gubimo ju"

i bolje me pitaj; gdje ne šepam ?

naime, to "gubimo ju" je jedino kaj sam zapamtila od svih priča. Vjerojatno zato kaj je to bil okidač za istrgnut ruku iz ruke frenda koji ju je vukao. Zvao se Renato. Išli smo u osnovnjaku u isti razred. Nismo se družili. Možda izmijenili koju rečenicu. Nikad se nismo iza završene osnovne škole vidjeli. Ja sam ga "srela" u svojoj 28. A on je umro u vojsci. U njegovoj 19.godini. A to sam saznala na proslavi 15.godišnjice male mature

laku noć.

linkove ću do kraja pogledati sutra.

da, Petrnac . Sad sam se sjetila prezimena.