male tajne

Ideš već – upitala je dok su joj prvi zvukovi ljetnog sumraka padali na, od znoja, slijepljenu kosu.
Moram – odgovorio sam, a zapravo nisam morao.
Nisam ništa morao. I znao sam to jako dobro, kao što sam i jako dobro koristio tu činjenicu kao rješenje za neke situacije, poput ove na primjer i svake situacije iz koje sam se želio izvući.
Pridigla se iz kreveta. Iz ladice noćnog ormarića izvukla je neprozirnu plastičnu bočicu sa tabletama i polako se zaputila do kuhinje, po čašu vode.
Vitamini – nekako je više za sebe prozborila, valjda po nekoj inerciji vjerujući da su to zbilja vitamini. Mene nije bilo briga, ovo je ionako bila jednokratna ljubav, još jedna u nizu koju bih znao ponekad zagrabit sa pokretne trake na kojoj su se još uvijek koprcali vriskovi umornih duša, postojanja razbijenog u svjetlucave komadiće šarena stakla što su svjetlucali u razbijenoj tami, razbijenim željama i razbijenim snovima.

Nakon mnogo uspona i padova, kad imaš jedinstvenu priliku upoznati boje dna u svim raspoloživim nijansama, nekako prihvatiš činjenicu da demon nad anđelom uvijek dobije sve bitke. Kraj rata se ionako ne nazire, a treba li uopće vjerovati da će na kraju anđeo pobijediti? Odavno sam prestao vjerovati. U kraj. U pobjedu, koja ne bi bila ništa drugo nego Pirova pobjeda. U postojanju gdje imamo svoj rok trajanja cijena takve pobjede vjerovatno vodi u negativnu bilancu na završnom računu.

Gledao sam u one prve, site bore ok njezinih velikih zelenih očiju. Nekad je tu stanovao smijeh, kao i u svakome od nas. Sada na tom mjestu teška mehanizacija umornih sjećanja mijenja izgled i konfiguraciju lica. Približila mi se. U zraku su se sporo vukli mirisi ne tako davno ugasle želje, pomiješani sa teškim vonjem duhanskog dima i iščekivanja.

Reci mi da me voliš – prstima je prešla preko mojih usana.
Volim te – slagao sam, na što se ona samo nasmijala.

Prerušen u zadovolj(e)nog čovjeka, napustio sam zgradu. Zgrade i sve oko mene se polako spremalo utonuti u san. A ja sam počinjao, novi dan života, ne vjerujući u ono sutra.
Svjetlo nečeg novog je još uvijek daleko od mene.

uh berezin ,ovo ubija svaku nadu

uh....i jako dobro!

Berezin,jel otkriven i protuotrov za sadašnje vrijeme?

andjeli su jači.-)))

Been there, done that... jako si to fino opisao.

zombi. moš ga zajebat samo ako lažeš sebe.

da se bar hoće potruditi bolje lagati...

da bar znaju bolje lagati

ne znaju,neće,ne mogu,
pih
i moraš si sama izmisliti cijelu priču
i zaplet i kraj
100x pih

ne mogu ljubiti
ne znaju glumiti
bez veze...

berezin_matok, jel' ?

da mi je samo znat ko je ta zelenooka s tabletama...:O

meni je zaista iskreno žao...i čini mi se da je sve više takvih nesretnih..izgubljenih...propalih muškaraca. I žena isto. Strašno! Dobar post.

volio bih upoznati ovog momka ..
prvo bih ga nokautirao , radi ružnih riječi na blogu
a onda bih ga počastio cugom i rekao :
respekt za sve ovakove zapise
eto ..iskreno

njega - berezin matoka -nije ni jebat, ni tući, niti kući voditi..

Bright eyes,
Burning like fire.
Bright eyes,
How can you close and fail?
How can the light that burned so brightly
Suddenly burn so pale?
Bright eyes.

Simon & Garfunkel

Uvijek idi dalje,
grozno je kad ti pocinju nedostajati necije zelene ili plave oci ...

Ne bih da mi se ovo dogodi. Ali super napisano (opisano).