Crna Kraljica Sjevera

"I sve dok živim i dok imam glas
ja plakat ću za nas
to me život okuje
Bože daj da budem jak
da mi prođe utorak..."

I tako.
Jednog dana, samo tako, odlučih
napustiti te.
Blijedi pokušaj ignoriranja tvojeg fatalnog utjecaja na
moje pohlepne oči.
Pašman stavljam sa lijeve strane u područje naguala.
Raspetljavam svaku stanicu kože koja se igrom
zapetljala nestašno.
Zadatak nestajanja, popločati cijelu otočku cestu.
Svaku svjetiljku pretvoriti u miris benzina
svaki ton pjesme prebaciti u utkani svijet.

Jeziv humor topljenja u Sutomiščici, da,
moram zarobiti u crnu lakiranu kutiju
i prepustiti je trakama mjesečine.

Uvjeriti samu sebe da je to zapravo samo jedan otok
kao u molitvi ću ponavljati hiponotizirano
pašmanougljan, pašmanougljan odvedi me tamo
pojebi me tamo.

Ne nismo zapravo tako razdvojeni, mi smo jedan otok.
Uvjeravam se.

Odlučila sam baš čvrsto napustiti te.
Crvena izrezbarena kutija savršena je za svaki tvoj
nož
kojim si me rezao na sitne dijelove
tek tako iz zabave ili dosade.

Mogu li postati hladna i nezainteresirana kao
tvoj brat blizanac moj brate Kain?
Vrijeme nije postalo moj prijatelj.
Uzalud.


Uzalud sam pokušavala otpjevati tu posebnu
mediteransku pjesmu i tada sam shvatila.
Postoji samo jedan način, grlo napuniti suzama.


Vidi i sam, pa ja više ni o čemu ne znam pisati.
Tvoje stalne ubode, kumulirane godinama
skupljam kao Knjigu sjećanja.


Želim li se probuditi iz tog meksičkog mrtvog sna?
Plivam li prema Pašmanu?
Ili ga samo gledam sa obale,zamrznuta pijeskom
izbezumljena mogućnošću tvojeg nestajanja?