Životinjsko carstvo

Kakvo je ovo mrtvilo? Nitko niš... Ane, kak je prošlo s tasbinom jučer?

Kod mene u kvartu sinoć nestalo struje na nekih sat vremena. Negdje oko osam, mislim. Joj, kak je bilo veselo! Svi smo izmilili van, ono, pravi kvartovski tulum! Ali, čim se struja vratila, fajrunt, opet svi u svoje odaje, pred svoje telkice... Šteta. Mislim da nam tehnologija na sadašnjoj razini zaista šteti.

No, kasnije sam i ja malo zalegla pred telku i gledala seriju "Pokaži mi junaka". Autor je isti onaj tip (jel Haggis, tak nekak?) koji je radio "Žicu". I ovo mu je dobro.

Eh, da, naslov je iz S. Fitzgeralda, "Pokaži mi junaka pa ću ti napisati tragediju".

Ukratko, radi se o tome da je potrebno provesti zakonom propisanu segregaciju i u bijelačkom dijelu New Yorka (u Yonkersu) izgraditi stanove za siromašno, pretežno crnačko stanovništvo, čemu se svi žestoko protive. Mladi gradonačelnik (najmlađi u Americi, 28 godina) pobijedi na izborima baš zahvaljujući tome što su birači izgubili vjeru u starog gradonačelnika, koji iza sebe ima već 3 mandata, ili čak i više, i koji zna da Yonkers tu ne može ništa, da će se graditi, pa rado vrući kesten preda naivčini u ruke.

Ovaj pak vrlo brzo uvidi da ne samo što ne može ispuniti izborna obećanja (spriječiti socijalne kuće u Yonkersu), nego i da to nije u redu, te se tijekom 2-godišnjeg mandata zapravo založi za usvajanje realističnog plana; ne samo iz altruizma, nego i zato jer je sud gradu nametnuo drakonske globe, od kojih je grad pred bankrotom, tj. prijete mu raspuštanja svih gradskih službi, od odvoza smeća, vode, struje, vatrogasaca, policije... i naravno, otkazi u svim tim sektorima. Na tu foru nekako pridobije dvojicu vijećnika koji su bili u žestokoj opoziciji i plan izgradnje ipak prođe. A on izgubi na reizboru.

Eh, i u tom dijelu, tim ponovnim izborima, tu vidim paralelu s našom političkom situacijom: onaj političar koji se uistinu zalaže za jedino realno rješenje i koji svim silama nastoji spriječiti totalno urušavanje grada, tj. bankrot, taj nema glasne podrške, samo tihu, koja nije dovoljna; bukač, koji ne nudi ništa osim očigledne laži, a to je da će "stvar tjerati do kraja, do Vrhovnog suda", na kojem je predmet već bio i dosuđeno je da se graditi mora, te opanjkavanja svojeg prethodnika, eeee, taj ima glasnu sljedbu razularene rulje koja ne preza pred fizičkim napadima na aktualnog gradonačelnika, niti pred vandalizmom, pa i udruživanjem s kriminalnim organizacijama tipa KKK-a.

Bukač pobijedi na izborima i već u inauguracijskom govoru skoči sam sebi u usta, tj. kaže "Ako Vrhovni sud ne uvaži žalbu, postupit ćemo kako nam nalože", a već su naložili, a mladi gradonačelnik to cijelo vrijeme i govori.

Što će biti dalje ne znam, ima još 2 epizode.

I to bukaštvo me silno podsjeća na Hrvatsku: nije bitno koliko su parole provedive, bitno je da biračima ulijevaju nadu da će biti onako kako žele, čak i ako je to sasvim nemoguće. Neugodne istine ne prolaze na izborima, nego prolaze nakon njih, jer drugačije niti jednoj strani ne ide, niti može ići.

Jedino se ljudi međusobno kolju i sve više mrze.

Joj, kakvu sam glupost gore napisala, "segregaciju" umjesto "DEsegregaciju"!!!

Haggis je izvrstan u objektivnom prikazivanju kako tog siromašnog stanovništva, tako i bjelačke srednje klase. Bijelci bolje žive, istina je, pristojniji su, manje ugrožavaju jedni druge, ali ideološki su čisti divljaci i teške budaletine; u siromašnim naseljima zaista caruju droga, nasilje, neobrazovanost, neodgovorni seks, ali dosta je onih koji to jednostavno podnose, koji zapravo žele samo miran život, i onda u nekom trenutku puknu i pokleknu (npr. mlada majka kojoj je naprasno umro muž), ili ne znaju drugačije (mlada cura koja ostavi školu, ne želi raditi, spetlja se s propalicom i naravno, ostane trudna, a ovaj završi u zatvoru); neki žive baš kao i srednja klasa, okruženi svim tim užasom (medicinska sestra koja oslijepi i jedva dobije nekoga, neku terensku sestru, da joj dolazi pomagati u taj kvart).

S druge strane, ovi pokazuju nešto veću ideološku snošljivost, tj. kuže oni zakaj ih bijelci ne žele. (To sad Haggis vjerojatno malo frizira.)

Jako mi je bilo zanimljivo izlaganje urbanista koji je izradio plan gradnje - veli on, nikako ne stambene zgrade, izbjeći sve moguće zajedničke (tj. "ničije") prostore, npr. stubišta, bočne prolaze između zgrada i tsl., to nikako, tu se kote vandalizam i kriminal jer nitko to ne osjeća kao svoje: treba graditi obiteljske kuće, tak da sve ima vlasnika, okućnica, vrt do ulice, sve pripada osobi s imenom i prezimenom pa će se ta itekako truditi da to izgleda i funkcionira kako treba. Još mi je zanimljiviji bio izračun da je takva gradnja dugoročno jeftinija nego stambene zgrade, jer se manje potroši na popravke uništene infrastrukture.

Eh, da, i nikak puno takvih kuća na hrpi - max. 20, ili 24, ne sjećam se točno. Onda starosjedioci diktiraju način ponašanja; u suprotnome - konflikt. A dovoljno je da jedno domaćinstvo bude trulo da bi trulež prevagnula.

I to me jako podsjeća na naše lokalne spike. Taj neprestani konflikt između "starosjedilaca" i "došljaka", osobitu u Zagrebu. A svi ponosni da žive u kakti "velegradu".

*osobitO