Životinjsko carstvo

Kaj, ovdje još uvijek zatišje?

Ali, cucak prijavljen!

Ja sam jutros peri prijavila onu maloljetnicu kojo se gaćice uvlače u "žemljicu". Meni to nekak ne ide pa ne ide na naslovnicu bloga, ovdje! Ima sajtova za takve slike. Iako takvih slika, zapravo, uopće ne bi trebalo biti nigdje osim u privatnim zbirkama, i to isključivo poznatih nam osoba.

Išla ja platit onu svoju razliku za struju + ostale režije - ono kaj plaćam općim uplatnicama. Pa, fino sam se isprsila ovog mjeseca, bit će to sve skupa nešto sitno preko 5000 kuna!

I naravno, kao i uvijek kad se moram na naglo odvojiti od poveće svotice, čopi me silna želja za trošenjem. Pa jesam. Ali ne jako.

Duška je dobila novu igračku, kost od mekane plastike za žvakanje (16 HRK).

Kafka mitologiju, kolekciju klombasa raznih okusa (ne sjećam se točno koliko, oko 10 HRK).

Papigica svoje najmilije klipiće, one iz DM-a, uzela sam sve, koliko god je bilo na polici, jer povremeno zavlada nestašica, a ona te voli, pa voli, iako ima kvalitetnijih (to je, valjda, ukupno bilo 30-ak HRKa).

Sebe sam počastila LED žaruljom za nad štednjak (moji genijalni majstori, i ja genijalna skup s njima, montirali mi podpoličnu LED šipku od 130 cm koja izvrsno osvjetljava radnu plohu i sudoper, ali niš ne vidiš kaj se zbiva u rajnglama - to me došlo 42 HRK-a).

Glavna kupovina je metalni, okrugli, sklopivi stolić i 2 pamučna cicenhaltera iz NKD-a, sve skupa za 200 HRK-a. A baš sam tražila takav stolić, nemam pošteni noćni ormarić, a treba mi nešto za staviti ispred mramoterm ploče, da ne priječi širenje topline, a da mu toplina ne smeta. E, to je to, pride je četvrtina cijene svega što sam do sada gledala. Bijeli, sasvim pristojno izgleda. Kad se malo ofuca, kupit ću boju za metal u spreju i prebojat ga, kajaznam, u zlatno, i bit će još bolja fora. Uz 20% popusta došao me oko 120 HRK-a.

U bakreno? To.

Eh, sad bih ja neki ručak trebala otkrčkat. A ne da mi se. Ostavila sam vani mljeveno meso, dakle, ili bolonjez, ili lazanje. Bit će bolonjez, manje zafrkancije.

U međuvremenu zvali s posla, ne znaju prevesti neke titule. Kao da ja znam! To bi trebalo napraviti nadležno ministarstvo, a ne da svaka ustanova otkriva toplu vodu, izdaje dokumente s tom toplom vodom, a kad oni fino dobiju meni mogućnosti, onda će pola njih proglasiti nevažećima, tj. pogrešnima.

Evo, prevela ja titule. Jesam li ih točno prevela, to se ne zna. U svakom slučaju, takvi prijevodi negdje postoje pa ima šanse da će ih netko i skužiti.

Fenomenalno mi je kak ovi moji s posla misle da ja sve znam i da mi je sve lako! Neki dan, zove direktor, a već smo imali okršaj oko prevođenja, jer sam ja svoju godišnju normu već prošlog mjeseca ne samo ispunila, nego i premašila. Eeee, kad je to čuo, brzo je prekinuo razgovor da se ne bih sjetila da mi višak isplati u obliku honorara. No, onda je zapelo kolegicama, zove on, kao nek prevedem samo malo, majušno, i to kao osobnu uslugu njemu (štoćereć, opet ne za lovu, a hebga, nemrem odbiti, jer i on je meni znao učiniti poneku osobnu uslugu); pa mi pošalje nešto čega zbilja nema puno, ali glava boli. I sad oni misle da je to meni onak, uz čik pauzu. A vraga, da se uopće domisliš što je to moraš mozgat, pa tražit online, pa nešto nađeš, nešto smisliš, onda pitaš stručnjaka; pa ovaj veli da je nešto dobro, nešto nije, a on zna bolje (to je najbolja varijanta), a nešto ne zna ni on pa onda skupa smislimo...

Dakle, nije da sam ja bolja u PREVOĐENJU, ja sam temeljitija u PROVJERI. Koju bi isto tako mogle učiniti i moje kolegice, ali naravno, lakše je reći da "ne znaju".

Ja sam imala sreću imati jednu zmaj-profesoricu, a ta me ne samo naučila da mogu, nego i da hoću, i da mislim brzo, i da ne oklijevam bezveze, i da nema izvlačenja, a to je sve sročila u krilaticu koju si dan-danas ponavljam: "Nije sramota ne znati, sramota je ne pokušati saznati".

A kad stvarno pokušaš i svejedno ne saznaš, onda je sve na tebi, tj. smisliš najbolje što možeš i to bude to. I zato moji na poslu vjeruju mojim prijevodima. Ne kuže oni proces, ali kuže da nije ofrlje.

Hehe, dok sam se prepirala s direktorom oko tog dodatnog "majušnog prijevodića", spomenem ja njemu kolegicu koja to moje prevođenje za plaću smatra povlasticom, tj. i ona bi nešto radila od doma, ne da joj se dolaziti na posao, a izgleda da ima i manju plaću i neke "ficleke" u nastavi... Velim ja, zakaj to ne daš njoj, stalno kuka, pa evo, nek se dokaže... Veli on, "Ne bismo sad riskirali". A ja joj neki dan bila na nastavi. Joooooooooooooooooj. Ma, nije to loše, to je izvrsno kad se usporedi s mnogima, ali čovječe, to je žena koja je prošla najbolje moguće treninge, koja je veći dio radnog staža stekla u školama u kojima se zna, može i MORA bolje... Ne mogu reći da se nije potrudila, ali se potrudila pogrešno. Što je najgore, i studenti su primijetili i zabilježili razliku u svojim anketama: inače ih pili manje interaktivno. Ali, pili ih. I OK je to, ne mora sve biti zabavno, ali, čovječe, kad imaš ogledni sat, onda se zbilja potrudiš iz petnih žila! Ili jednostavno pokažeš stanje onakvo kakvo jest, jer mi dolazimo TO vidjeti, kako je inače, a ne kako bi moglo biti da na svaki sat utroši 5 sati pripreme.

I sad, kak se zbilja potrošila na pripremu materijala za nastavu, nije odradila jedan dio posla koji mi, koji joj dolazimo na sat, također moramo procijeniti i ocijeniti - tu je, valjda, računala na našu kolegijalnost. Koju ja zaista ne osjećam. To je faca koja neprestano prigovara, svi su prošli bolje nego ona, ali nikad, apsolutno nikad u zadnjih 15 godina ONA nije potegnula: nije smislila rješenje, napisala neki program, prijedlog, projekt, posvađala se s upravom, ništa... Međutim, zato uredno obavlja stručni rad koji joj se piše za reizbor! A ja, npr., za to jednostavno nemam vremena, jer radim sve gore navedeno, za sve nas, a za sebe, koliko stignem.

Nisam joj htjela progledati kroz prste pa sam zatražila da taj dio odradi naknadno. Odradila ga je površno, zastarjelo i loše. E pa jebgasad... Moja supatnica u tom poduhvatu me automatski stavlja u ulogu "bad cop", kao, dugo se znamo... Dugo ja znam i nemoguću susjedu sa suprotne strane pa joj ne bih činila usluge. Kao ni ova meni.

A opet, kad sve to skupa staviš u neki širi kontekst svih mogućih predavača, iskusnih, neiskusnih, površnih, temeljitih... Nije to tak loše. Osrednje je. Samo, ovdje postoji očekivanje cehovske zaštite i povisivanja ocjene. Što je donekle na mjestu, jer to svi drugi odjeli čine, pokriju svoje najslabije karike. Ja još uvijek ne znam što ću učiniti. Ako je pokrijem, znam da neće biti zahvalna, da ništa neće popraviti, istog trena će na to zaboraviti i nastaviti po starom, ili još i gore. Ne znam. Zbilja.