Životinjsko carstvo

ajme koja idila, blago njima:-))

Djutro:-)

Eeeej, bis, bok! Kladim se da je tako i kod tebe, samo su malo drugačije životinjske vrste ;-))

A tak je i kod mene: ja sam ko ova zaspala prasica, a moja mačka, moja pasulja i moja ptičica kao kornjačice i patkice.

Svakog jutra si pomislim: blago nama! Tak nam je spokojno, mirno, tak se fino kužimo... Sve polako, bez galame (ajd, minceza malo zagalami za prvu mitologiju), čekaju da skuham kavu, dobiju par poslastica, onda se peruckaju, čekaju da im se zgriju konzervice, dobiju, onda jupi-huuuu po kući, najele smo se, onda Duška i ja u šetnju, Kafka ordinira po kući... E, da, prije toga namještamo zajedno krevet, obje budu "nevidljive" pod prekrivačem... Papigica cijelo vrijeme tiho cvrkuće, ponekad zagalami ako želi letjeti, ili da je stavim pred prozor. Ma, milina!

Ako netko takvo duboko zadovoljstvo ima s ljudima, onda kužim oko čega je sva ta strka oko ljubavi... Ako ne, fakat mi nije jasno!

Ajmeeeee, a ovdje ni sami ne znaju oko čega bi se svađali!

U Srbiji idiotizam, super, ajmo još veći profurati u Hrvatskoj!

A kolovođilice? Dvije odbačenice. Čini mi se (za jednu znam da jest, za drugu pretpostavljam) uvijek i svugdje.

Jutro :)

Zamisli gušta kad ti klinac dođe i ispriča prvi vic.
Npr:)
Ono..četverogodišnjak.

Ne znam taj gušt. Ali znam gušt kad skužim da me čevetromjesečno psetance zafrkava; i smije mi se :-))

Gušti koje nam donose ljubimci su jednostavniji.I manje nas konzumiraju.

:))
Slično je.
(Sad će me žovitinjomrsci razapeti)
Ali je zbilja slično.

Zadovoljstvo je zadovoljstvo.

Voljeti životinju, pisati, slikati, istraživati... sve su to tzv. "zrele kompenzacije". A svatko ima nešto za kompenzirati. Nikome život nije dao baš sve prilike, i nitko nije iskoristio baš sve one koje mu je život otvorio.

Drago mi je što te vesele čupavci.

Veseli me cijeli moj način života.

Imam ja poznanika od preko 50 koji na put nosi plišanca.
Prijelazni objekt.
:)
Ne skriva to.

Ili kak se već zove to s plišancima..

Hehe, a jučer mi ispričala veterinarka iz naše "pseće slastičarnice" zgodnu dogodovštinu: došla gospođa i kupila najvećeg plišanog cucka u trgovini; veli gđa "Taman će biti za mojeg, za naskakivanje". Michelle! (Moja prva asocijacija.)

:)))

Di nam je ete?

Tko zna! Ma, doći će on opet... Moram zapamtiti ovu zgodu da mu je ispričam!

:)

Hjoj..moram off..
:-*

Ajd... Ja ću malo solilokvirati ovdje. Gladna sam, a ne jede mi se ništa što ne treba kuhati. A glupo mi već sad skuhati ručak.

Eh, da. U zrele kompenzacije se ubraja i realno sagledavanje teškoća. Npr. moj račun za struju, za koji sam očekivala da će biti povelik, čak i veći nego što jest. Kad sam ga malo bolje izanalizirala, uvidjela sam da sa tijekom zimskih mjeseci potrošila ravno 1000 kn struje, ali ne samo na grijanje (na struju), nego i na svjetlo, komp, TV, hladnjak, škrinju, vešmašinu i sve druge električne naprave kojih se sad nemrem sjetiti... Što će reći, da me grijanje koštalo cca 800 kn, a to je minimum koji su mi naveli i sami izvođači radova. Aleluja! A meni bilo fino, toplo :-))

Još kad sve to usporedim sa situacijom prethodnih godina, kad sam grijala cca 40 kvadrata manje, a u ostatku se doslovce smrzavala, ono, ostaviš klopu bez straha da će se ukvariti, ide ti parica iz usta dok dišeš, a ukupni računi struja + plin su dosezali oko 1500 kn mjesečno, mislim da sam obavila dobar posao :-))

Ma kakvih 40 kvadrata manje, točno 52 kvadrata manje!

Ostavit ću si veću ratu preko ljeta, tak da ne moram plaćati velike razlike nagodinu u ovo vrijeme, nego će se sve to lijepo ujednačiti. Odem u HEP i velim, ajte vi meni kroz cijelu godinu 600 kn i milina!

Ček, opet sam zeznula kvadraturu: grijala sam dvije sobe, predsoblje, kupaonicu... To je ukupno 40, 42-3 kvadrata... A sad sam grijala tri sobe, predsoblje, kupaonicu i hodnik = 80 kvadrata. I došlo me praktički upola manje.

OK, prije bih svaki dan malo prigrijala i staru kuhinju, ne znam koliko točno ima kvadrata, 15-18, tak nekak... Ali ovo drugo sam grijala, točnije, pregrijavala, stalno. Zato sam stvarno pametno napravila što sam kuhinju prebacila u nekadašnju srednju, prolaznu sobu, a dvorišnu stranu jednostavno zatvorila.

(Ovo ja sad razmišljam napismeno, nije to nikome nikakva provokacija.)

Je, ali netko se osjetio isprovociranim i prijavio zapis! E, jebateled, fakat ne vidim zašto. Osim što nekome jako idem na žifce. Pa, i meni mnogi jako idu na žifce, ali ih ne prijavljujem, nego podnosim ili ignoriram. I zapraf su mi zgodni, vesele me na jednoj razini neuživljavanja, nego promatranja i kontrastiranja.

Nedavno je netko užicao moj roman i priče. U stvari, priče su kupili, navodno na nekoj rasprodaji sve za 10kn (u početku je cijena bila 90 HRK, i, vjerovali ili ne, ta je knjižica dva puta bila na listi bestsellera, i to tjednima, jednom na Booksinoj listi, drugi put, godinu dana kasnije, što je stvarno fenomen, ali mislim da ima veze s otkrivanjem mojeg identiteta na Iskrici, na Superknjižarinoj), pročitali oni to, i sad ih kopka roman, jer kažem da je potpuno drugačiji. I OK, dam ja njima digitalnu verziju. Vele oni, ne mogu prestati čitati! Otkud mi sve to?

I tak se ja prisjetim gušta te "zrele kompenzacije": ono, sjedneš i pišeš, ali fakat za sebe, po svojem, ne jebeš živu silu, konvencije, publiku, teoriju, žanrove, recepciju, jednostavno, pišeš onako kako ti je zabavno, napišeš ono što ti je zanimljivo...

Za mene, jedino takvo pisanje ima smisla. OK, i pisanje kao ispušni ventil ima smisla, ali manje.

Ne valja ono što uslijedi kad ti neka kritična masa ljudi veli da je to fakat dobro - to iščekivanje "uspjeha", javne potvrde. Nažalost, meni se to desilo; nasreću, nije dovodeno do kraja. Zato sam morala zguliti svu taštinu i vrednovati tu svoju djelatnost potpuno nezavisno. I da, imala je smisla; i da, više mi nije potrebna, do daljnjega; i da, ako je opet zatrebam, znam da MOGU. I to je sreća; srećica; oslonac; gušt nad guštevima! :-))))

Začudila sam se kad mi je moja najbolja šrinkica rekla da sam jako, jako drugačija od drugih ljudi - ja sam uvijek mislila da smo isti, samo ja stalno fulam to iskomunicirati. IskricaWeblogu zahvaljujem spoznaju da je ona bila u pravu: NISMO isti; i ja vrlo precizno komuniciram što sam, tko sam i što mislim.

I dobro je to tako: konfekcijska sreća nije za mene krojena; ili ja nisam građena za nju. Nemam ja recepata ni za koga, ali ni drugi nemaju za mene. Bilo bi zanimljivo usporediti te razlike u građi, kroju i ukusima bez prevelikih zamjeranja, ali ako ne ide, ja uvijek mogu odmjeriti druge i ne zamjeriti kad drugi meni uzmu mjeru. Jer, meni je to OK, nije mi iznenađenje.

Ponekad mi fali zaljubljivanje. Ono mi daje taj osjećaj ugrađenosti u svijet, međusobne povezanosti tankim, (pre)osjetljivim strunama... Jer, i to postoji; i to JEST tako, svi smo mi povezani. Moj život je, koliko god različit od svih drugih, ujedno i sličan i određen svim drugim životima na ovom planetu, a osobito u geopolitičkom prostoru koji ga omeđava. I jezikom. Koji fuckup da samo na jednom jeziku možemo UISTINU biti prisni!

Iako ja mislim na dva, hrvatskom i engleskom; bez preserancije, neke misli su mi jednostavno jasnije i razgovjetnije na jednome od ta dva jezika; ponekad je misao prožeta, ne jednom, ne dvaput, nego je nekak istovremeno i hrvatska i engleska, jer to su dva doživljaja stvarnosti, dva mentaliteta, dva osjeta... Sloboda je to; i frustracija. Jer živjeti mogu samo na hrvatskom, samo ovdje, a kad bih odlučila drugačije, morala bih se odreći mnogih vrijednosti bez kojih (za sada) jednostavno ne mogu. Svojih životinjaca, na primjer. I to jednostavno ne dolazi u obzir! Osobito uz bojazan da bih na onom drugom jeziku opet bila zakinuta bez ovog prvog.

I tak, sad ću ipak skuhati ručak: rižoto sa špinatom i kozicama. Imam i par uvelih tikvica, i one idu u to. Bit će fino, znam.

Uf, blogati, ovdje eskaliralo dok sam ja kuhala!

Sad ne samo što ne znamo odrediti koliko Hrvatska treba biti blesava s obzirom na četničku blesavoću u Srbiji, nego je i Philippe de Mala postao metafora nečijih (ma, znamo čijih!) frustracija.

Upoznala sam ga. Fićo je simpa mutavac. Digitalno je strastven, bolan, nježan, uživo mlitav i mutav. Koliko ja to mogu zaključiti iz jednog višesatnog druženja u višečlanom društvu i vožnje doma u njegovom autu.

Fizički taman osrednji da može sve što želi: nije ljepotan, nije ružan, neupadljiv, i sad sve ovisi o njegovome angažmanu ili potrebitosti (= sklonosti fantaziranju) ciljnog mu seksualnog objekta.

Zanimljivo mi je da su obje naše trenutno glavne bloške svadljivice frigidnjače. I ne, nisam to saznala nekim nebloškim putovima, same su to ovdje napisale.

Sve si mislim, cijeli ovaj blog je njima svojevrsna predigra; a svršit neće, jer se boje da će razoriti cijeli svoj brižljivo konstruiran svjetić ako se prepuste.

Isto kao što se neki ljudi (i ja, svojedobno) ne usuđuju zaplakati: misle da nikad više neće moći prestati.

Međutim, postoji bitna razlika između tog zazora od užitka i zazora od boli: prvi se boji svoje nesposobnosti, boji se ovisnosti o užitku, boji se svijeta koji bi nastao kad bi ga priznali, a ne bi znali stvoriti po volji; drugi se boji nestanka i ono malo užitka koje ima; boji se smrti; utapljanja u boli.

A i jedni i drugi se mogu preporoditi.

btw..cijena je još uvijek 90,00kn.

(jbga..nisam znala da će bit sale :))