Životinjsko carstvo

Evo, ovak: nisam prijavila, ali sad hoću.

Iz sljedećih razloga:

Kategorija 1 - NEISTINE

"Ona dolje", tj. ja, ne gleda tko je na kojoj poziciji početne stranice bloga, nego stavlja sliku bez obzira na to. Dakle, slika lije koja kaka nije namijenjena narcisoidnoj autorici nadahnutih redaka sa slika, nego svima. (Kasnije je postalo zabavno držat liju koja sere iznad nje, priznajem!)

Prva supruga mojeg bivšeg muža, koliko znam, nije umrla. Ako jest, nije od gušenja krmićem. Moj muž je umro od multiple skleroze.

Moje radno mjesto nije na "nekom polufakultetu", nego na privatnom veleučilištu kojem je Nacionalno vijeće za znanost dodijelilo dopusnice za sve studije koje izvodi, a Agencija za znanost i obrazovanje RH ga rangirala prvim i najboljim u Hrvatskoj.

Prvim i najboljim PRIVATNIM, da se razumijemo.

Moje veleučilište je također uvršteno na listu 10 najboljih visokoškolskih ustanova u državi, bez obzira na to jesu li državne ili privatne, i to isto prema kriterijima već spomenute Agencije.

Što će reći da su izjave da je to veleučilište neko "polu" ili "hibridno" utužive.

Moji obrazovni dometi su diploma sa zagrebačkog FF i rang višeg predavača prema kriterijima Rektorskog zbora i svih ostalih institucija unutar kojih ingerencija je ustanova na kojoj radim, a podrazumijeva niz objavljenih i recenziranih stručnih i/ili znanstvenih radova i/ili znanstveni stupanj, koji nažalost nemam.

U mojoj obitelji su svi osim moje majke imali završen fakultet, a djed mi je bio i profesor na nekadašnjoj Vojnoj glazbenoj akademiji.

Osim toga, s majčine strane su svi bili iz plemićkih obitelji, a do 2. svjetskog rata i prilično bogati. Poslije 2. svjetskog rata su bili niži srednji sloj, u kojem sam i sama odrasla.

Hrvatski pravopis poznajem prilično dobro, a pašĆe je igra riječima, koja, izgleda, nadmašuje intelektualne sposobnosti autorice nadahnutih tvrdnji: umanjenica od riječi "pas" + srbizam za "past će".

(Morala restartati Windowse, sorry!)

Što se izdavanja knjiga tiče, izdala sam jednu, a ta je dobila superlativne recenzije; preostale 2 napisane su dobile državne, odnosno gradske potpore za objavljivanje. Jedna od njih je bila u najužem izboru VBZ-ovog natječaja za roman godine, ali ja sam odustala od ugovora s njima, što je bila prilična pogreška. Nažalost, moja prva izdavačica je umrla, a druga propala.

Pretpostavljam da su u tim izdavačkim kućama i žirijima sjedili ljudi kompetentni za procjenu književne vrijednosti mojih djela.

Kategorija 2: Zlonamjerne insinuacije

Ne potječem iz vukojebine, nego iz Zagreba. Ali, čak i kad bih potjecala iz vukojebine, po čemu bi to bilo relevantno za išta što sad radim ili za moje blogoglagoljanje? Jel se vidi? Jel se čuje? Ne znam. Ali znam da "vukojebina" definitivno diskvalificira sve osim Zagrepčana. Ja sama to ne radim. Ja ljude dijelim na primitivce i neprimitivce, a prve diskvalificiram iz svojeg okruženja i komunikacije.

Implicira se da nisam posvećena svojem zvanju. Otkud bi to jedno pašĆe moglo znati? Mogla bih ovdje nakeljiti komentare o sebi iz anketa koje se svakog semestra provode među studentima mojeg veleučilišta kao protuargument, ali to bi bilo neumjesno s obzirom na kontekst ovog prepucavanja. To što se ja povremeno vrlo kritički odnosim prema svojem poslu ne znači da ga ne radim kako treba, štoviše, sa 100% pozornošću, za razliku od autorice nadahnutih redaka, zaključujem na osnovu vremena i količine teksta koje posvećuje Iskričinom weblogu tijekom radnog vremena.

U stvari, znate kaj? Meni se ovo više ne da tipkati. Dovoljno je pogledati rječnik kojim se spomenuta autorica služi u svojim iskazima i zaključiti da takva nema podloge za bilo kakvu kritiku ikoga na blogu.

Tak. A sad bum sve ovo poslala administratorima Iskrice. Baš da vidim...

Učinjeno!