Životinjsko carstvo

Baš tako.Jutro VV8

opet se prisjećam, iako sve teže jer je sve veći odmak vremena

dok sam bio mlad momčić i krenuo u srednju školu na drugom kraju grada počeo sam polagano,
onako pomalo ustrašeno dječački otkrivati čari velegrada.

isprva je to standardno bila vrtnja i lutanje parsto metara od najstrožeg centra

i znaš što, već tada ispred name na trgu otkrio sam malenu kućicu (kioskić) sa zavjesom umjesto ulaznih vrata

bilo je to za mene pravo čudo, a bome i mnoštvo tada znatno starijih ljudi je zastajkivalo i čudilo se

mnogi stariji neskloni novotarijama zaobilazili su maleni kioskić u širokom luku

da, bio je to valjda bi trebalo reči samoslik

žnjiram tako skromnu lovicu koje gotovo da i nije bilo u opticaju u to vrijeme, smognem kuraže i uđem.

povučem zavjesu iza sebe i ostanem sam sa do tada neviđenim čudom i aparaturom.

ubacim lovicu, tugaljivim pogledom gledam kako je proždire taj pokvareni aparat,
i stanem se namještati

odjednom sjevne blic, koji sam usput rečeno tada uopće i vidio prvi put.

mislio sam si, što ako nešto nije bilo dobro, pa drug, pa treći, pa četvrti blic.

nakon kraćeg vremena izlaze četiri gotovo identične fotografije

poslije sam kada bi bilo viška lovice postao maher namještajući se u poze raznolike,
znao sam ponekad nagovoriti i koju djevojčicu da se slika samnom, i to ne toliko
što sam bio željan slike njene, nego mi je nekako baš onako dječački bilo milo kada
bi mi ona sjela u krilo.

nemam širih spoznaja o tome, ali mislim da je to vjerojatno prazačetak selfija na ovim prostorima, iako nije u potpunosti bio selfi, ali svaki je početak težak. Zar ne?

tako se prisjećam još mnogih stvari, a siguran sam da nije stvar u dobru pamćenju već u poznim godinama, i mnogo doživljenog i proživljenog. Od tolika mnoštva red bi bio i upamtiti ponešto.

perverzno je samo prvi put

Jutreko svima! Morah oprat kosu, danas se i tjelesno manifestiram na poslu.

Što se prisjećanja tiče, sinapse su nam utabanije do starih uspomena nego do novih, zato starkelje izvrsno pamte događaje iz djetinjstva, ali se nemreju sjetiti kae bilo prije sat vremena.

Meni su selfies zanimljivi - viš, "samoslik" je odličan izraz! - jer gotovo da se vidiš kak te vide drugi. Manje su lažljivi od zrcala, a manje objektivni od tuđih očiju.

Viš, sad se ja ne sjećam jesam li si puhnula sprej u nos ili nisam... Hm. Starim, starim!

A niš, ak sam si sad upuhala duplu dozu kortikosteroida, morti postanem psihotična.

Pa zakeljim psihotični selfie na blog. Da se ljudi imaju oko čega prepucavati.

Ali, sad je važnije osušiti kosu, nahraniti životinjce, izvesti ih u higijensku ophodnju, a onda šljaka. Štaš! Treba plaćati sve one moje kvadrate, tepihe i aparate ;-))