DOBAR DAN!



Do sada jest (dobar dan), a valjda će bit i dalje. Jučer... Kajaznam. Ma! Bio je dobar jer sam raščistila neke situacije koje su me morile. Zanimljivo, a propos spike o majkama, kad god me uzrujava nešto protiv čega se ne znam na pravi način pobuniti, ja sanjam svoju mater. Tako i neke noći: uklonila mi monitore i računalo, a ja imam još dva prijevoda! Gdje su - ne zna. Beskorisno se muva, a ja panično tražim gdje je što... Toliko sam se uzrujala da sam usred noći morala ustati i čvaknuti normabel. Koji baš i nije neznamkako pridonio mojem smirenju i odmoru, ali štaš.

Međutim, san mi je ukazao na činjenicu da mene zapravo ne uzrujava pokojna mati, pa čak ni manjak računala i monitora, nego jebeni prijevodi. Naime, ja sam zaposlena kao predavač, a ne prevoditelj - talent za prevođenje je bonus koji moja firma beskrupulozno godinama eksploatira. To vam je, npr., kao da znate peći fine kolače, pa ste jednom ispekli neki i počastili ljude u firmi i sad oni očekuju da ih svaki dan ispečete i donesete. A kad velite da nećete ili ne možete: buka i bijes.

S druge strane, sama sam se uvalila u posao i sad ga treba privesti kraju. I privedem ga ja, iako od početka govorim da je to previše za nekoga tko punu normu ostvaruje na drugom poslu, onome za koji je i zaposlen, te da to valja podijeliti ako se kani udovoljiti rokovima. Jock, urednici je teže usklađivati više prijevoda nego raditi samo s jednim prevoditeljem. OK, miki, onda čekaj dok ja to odradim. U međuvremenu se razbolim, i paz čuda, kome god sam javila, vele "Nije to moj posao!" pa mi ne organiziraju zamjene. Zato ja ne odnesem doznake i sad pride pune norme i prijevoda odrađujem i satove koje nisam održala zbog bronhitisa i visoke temperature. Unatoč svemu, ja, dakle, isprevodim sve što treba u dogovorenom roku.

E, al ne lezi vraže! Kako svi u firmi (misle da) znaju što NIJE njihov posao, onda ono što misle da nije lijepo uvaljuju dalje, onome tko misli da svašta jest njegov/njezin posao. Pa tako moja lijena urednica meni pošalje neki PDF za tisak (u koji ne mogu izravno ući i prevoditi) da ja tu još "pregledam i prevedem što treba". Jesam. Nije bio preveden jedino impressum, pa sam i to prevela. Po rubovima stranica su bili neki izvadci iz već prevedenih tekstova. A ne, ne, veli ova, trebam ja i to prevesti! Jel?! Pa već sam prevela, majku ti tvoju, pa ti lijepo traži gdje i kelji po rubovima, jer TO FAKAT NIJE MOJ POSAO.

I tako se fino isposvađasmo. Baš mi je prijalo. Veli da me tužila gazdi. Neka. Samo nek se javi, i s njim ću se. Ne bih voljela izgubiti posao, ali ga fakat više ne želim raditi pod ovakvim uvjetima. Uostalom, imam ugovor o radu. I točno znam što u njemu piše.

Pa, kad me već krenulo, nazvah i svoju agenciju za prodaju stana. Ovak, tu su bili neki Arapi, dva puta, oba puta mjerili, crtali, provjeravali, tražili svu moguću dokumentaciju, ja dala sve što imam, oni nabavili što nisam imala (tlocrt iz gruntovnice) i onda rodili ponudu: mizerija! No way, rekoh agentu, ajte vi dižite oglas, ako su ovi krenuli tako nisko, neće stići do moje ciljne granice... To je bilo prije 10 dana. Jučer gledam, oglas nije dignut. I kužim ja: njima je do toga da ja prodam, jer tako dobiju proviziju. Možda soma-dva eura manju nego da prodam za veću cijenu, ali je ziher dobiju. Ako slušaju mene, možda ne dobiju niš, jer se prodaja možda uopće ne desi. E pa mamicu vam vašu!!! Dakle, nazvah, izribah agenta i rekoh mu da jeftino znam prodati i sama te da nema provizije ako ne mrdne dupetom. I mislim to. Ako se ovi jave opet, sad sam definitivno ukopana na svojoj granici i nema kompromisa; ne bude li išlo tako, otkaz agenciji i ne prodajem dok ne bude turska sila, a onda prodajem jeftino, i to sama. A ne da mamini sinovi (mama je vlasnica, agent sinko) ne mrdnuvši prstom od mene dižu tisuće eura.

I nakon tih lijepih raščišćavanja legoh popodne i zaspah snom pravednika, puna dva i pol sata. Ustavši, otkrijem u telefonu hrpu poziva, jer sam, naime, zaboravila da Duška i ja idemo na proslavu jednog psećeg rođendana. Ajd, nazovem, ispričam se, spremim se i dođemo mi: a ono, pseće torte iz pseće slastičarnice, i predivna ljudska torta iz neke superfine slastičarnice iz Samobora! Što da vam kažem, Duška je plesala na stolu, doslovce - ondje su joj dali njen komad kolača, jer je na nižim razinama dolazilo do teritorijalnih konflikata. Baš smo se dobro provele!

A danas sam na miru odradila ono što nedvojbeno jest moj posao: nastavu. I bilo je dobro. Klinci su fakat nešto naučili; i stalo im je. Vidim po tome što pod krinkom "pitanja" zapravo pokazuju što sve već znaju o gradivu. Lijepo je to. Veseli. A mislim da pomažu i moje sjedine: nema tu više flerta, ulizivanja mimo konteksta ili očekivanja didaktičkih revolucionarnosti (iako ih ima, jer ih ja volim, ali ne kao načelo, nego sredstvo, što i trebaju biti). Došla doma, presvukla se, natočila se čašu T'ge za jug i pišem ovo... Sad ću dinstano zelje i krvavicu. Iako sam isprva odmrznula lungić. Ne, danas mi je baš ćef za zimsku klopu. Pa šetnjica, pa izvaljotka, malo telke, malo čitanja nečega što me ne iritira poput materijala koji sam prevodila.

A majke...? Fućka mi se za njih! Fućka mi se kakve su ovdašnje! Fućka mi se i za moju, pokoj joj ne znam čemu, a tnx što se ponekad manifestira da mi pojasni stvari do kojih mi je stalo. Nelaskavo po nju, ali eto - sad je od veće koristi nego ikad prije.

07.12.2016. u 13:48   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

:)

Autor: ANERAK   |   07.12.2016. u 21:32   |   opcije


Dodaj komentar