PETEK... AH!



Odvalila prvi nastavni tjedan. Spasio me neradni četvrtak, inače mislim da ne bih mogla uopće uspravno sjediti. Ma, nemam se ja kaj žaliti, mjesecima sam imala tu i tamo neku obavezu, ono, odem tri-četiri puta tjedno na posao na sat-dva, ali sada - gas do daske! Svaki dan. A studenti još bez udžbenika, moja web stranica u remontu i preseljenju na jači server, dakle, glas, stas, koncentracija i ajmo! No, sve je dobro prošlo... Štoviše, rekla bih da je prošlo super! I super je da je prošlo.

Još sam na visokom adrenalinu, jer što manje radiš - manje ti se i radi, a kad se zalaufaš, nemreš prestati. Tak da sad ne podgrijavam ručak, odmah sam izvela Dušku, odmah raspremila namirnice, i umjesto da sad fino pojedem i uživam u plodovima svojeg rada i zasluženom odmoru, jock, ja došla vamo. A hebga...

Nego, da se siroti banirani bedak ne bi pitao tko ga je koštao dva žuta kartona, evo odgovora: ja sam. Ne zanimaju me njegove navodne rasprave s vlasnikom Iskrice ili adminima, niti njegovi blogerski (ne)uspjesi, niti prijetnje tužbama i/ili fizičkom integritetu ove ili one osobe, ukratko, ON SAM me ne zanima i ne želim primati njegove poruke. Znam, mogla sam ga samo frknut u ignoricu, ali toliko mi je nesimpatičan, i toliko mi je iritantan taj blesavi, frustrirani "obračun s njima" da sam prijavila. I baš mi je drago što jesam, i opet ću bude li trebalo. Ne samo njega, svakog takvog blesavca ili blesavicu. Odrasla osoba treba shvatiti i PRIHVATITI da nije općenarodno dopadljiva. I kvit. Ako to nemre, nije odrasla osoba, a nedoraslim balavcima ovdje nije mjesto. I nema tog suda ili te prijetnje zbog kojih bih promijenila mišljenje o takvome stvoru.

Međutim, svi mi tvorimo štimug i kulturu ponašanja na nekom mjestu. Evo, danas mi došla nova studentica, prijelaznica s drugog faksa, u grupu 2. godine. Dobra grupa, simpa dečki (samo dečki), vole se zezati, razmjerno su glasni, ali rade, evo, s njima sam realizirala točno ono što je trebalo, a sve uz smijeh, dobacivanje i zezanciju. Na kraju sata veli ona meni "Ajme, u što sam ja došla!". I tak, popričamo, ona bi htjela red, rad, tišinu. Iako red i rad mogu postojati i uz priličnu buku. Uostalom, uče JEZIK, glupo bi bilo da šute. I na mojem faksu je standardna kultura ponašanja upravo ovo što sam opisala: razigranost, sloboda, dobrohotna zezancija, ali i zajedničko stremljenje određenom cilju. Naravno, postoje sankcije za one koji to ne shvaćaju pa zanemare "dobrohotno" ili "zajedničko stremljenje". I ponekad ih moramo primijeniti. No, uglavnom ne. I mislim da zato imamo veselije, sretnije, a vjerojatno i uspješnije studente; pa i nastavnike. Hm. I kaj bu sad s tom djevojkom? Sumnjam da će se 20 dečki promijeniti zbog nje; ali, nije nemoguće. Bumo vidli. Ja bih da se i ona veseli.

Eh, sad sam već zbilja gladna... Kak je lijepo imati nekaj za podgrijati! A tak sam gladna da bih i hladno pojela, ali ne, izdržat ću još toliko koliko treba da se smlači. A onda odmor, temeljit, jer sljedećeg tjedna nema neradnog četvrtka. Ah. Štaš. Naviknuti se, eto!

09.10.2015. u 16:35   |   Dodaj komentar

Trenutno nema niti jednog komentara

Dodaj komentar