Restart - Legende iskrice

KOMPJUTOR
Dobio je otpremninu i dogodilo se ono čega se najviše plašio, izgubio je mir. Taj novac mu je posve razbio koncepciju. Što da radi s njim? Odmah je podigao cijeli iznos i sakrio ga u stanu. Nakon nekoliko uznemirujućih dana zaključi da je zaboravio gdje ga je sakrio pa je cijeli dan prevrtao po onom neredu dok ga nije našao.
“ Striće a zašto ne kupiš televizor i kućno kino?”- upita ga nećak Robi.
Karamustra odmahne rukom. “ Ta monstruozna naprava je jedna od tri stvari koje se najviše gnušam.”
Robi se nasmije. “ A koje su one druge?”
“Politika i pop muzika, svakako. Sve ti je to povezano sinko moj. Politika od ljudi pravi budale, da bi te iste budale televizija koristila za proizvodnju novih i sve većih budala, da bi na kraju svi zajedno uz pop muziku mogli bezbrižno cupkati i pjevuckati. Nego znaš šta...? sad ću iznenaditi tebe i sebe... ijako prezirem gotove sve tekovine civilizacije za koje sam uvjeren da vode čovjeka u sigurnu propast učinit ću nešto u skladu s svojom protuvriječnom prirodom... Evo ti lova i idi nam kupi po komjutor svakome.”

JESUS
Upravo je cijedio čaj kad je zakucalo na vratima. Ni sam nije znao zašto se zaključavao. Otvorio je vrata i tamo je stajao on, Jesus, gotovo isti sa onih starih slika , tek nešto blijeđi i mršaviji s kraćom neočešljanom kosom.
„ Uđi, upravo sam skukao čaj od metvice. „
„ Fino, volim čaj od metvice.“
Sjedili su pili i ćutali. Karamustra je čekao da Jesus prvi progovori ali on je zamišljeno gotovo razignirano gledao u neku zamišljenu točku...znao je da mora čekati. Iz tko zna kojeg razloga osjećao se krivim. Tad reče Isus:
„ Prolazio sam gradom i vidio prazne poglede, slijepe oči koje nikog ne gledaju, galamu, šuplje riječi koje nikog ne čuju. Vidio sam zidove u ljudima sazidane od laži i pretvaranja.“
„ Reci mi Isuse, da li si zbilja mislio da će se u ovih dvije tisuća godina nešto promjeniti? „
On uzdahne. „ Jesam, mislio sam da je mojom smrću posijano sjeme dobrote.“
„ I jeste posijano moj Isuse. Svijet te voli i poštuje ali previše si bio ispred svoga vremena i bojim se da ćeš uvjek biti. Ti si nebeski princ, glava ti je visoko u nebu, ali sve to danas u ovom svijetu izgleda kao anakronizam, mrlja na savjesti i magla u kojoj nitko ne želi izmjeriti svoju nedovršenost i bijedu. Shvati Jesus, preslabi smo za tvoj nauk.“
Gledao ga je Isus neko vrijeme i lagano klimnu.
„ Sve čega ste se dohvatili isprljali ste svojom zloćom, čak i ubijate u ime ljubavi. U ovih zadnjih sto godina počinjeno je toliko grijeha da ga ni sva mora oprati ne mogu u pet tisuća godina... a vjeruj mi Karamustra...i ono malo pravednih neće se spasiti.“
„ Znam Jesus, prevelik je to grijeh. Ljubav je umrla u Aušvicu, dobrota je umrla u Aušvicu, ljepota je umrla u Aušvicu, umjetnost je umrla u Aušvicu, čovjek je umro u Aušvicu...
Čutali su neko vrijeme. Isus ustane. „ Hvala na čaju Karamustra.“
„ Hvala tebi što si navratio.“ Došli su do vrata. Isus mu je stavio ruku na rame.
„ Mir tebi brate“ Karamustri se oči navlažiše.“ Reci mi Jesus, ima li ipak nade?“
„ A što misliš zašto sam sišao.“

KARAMASUTRA
Karamustra je živio je sam u potkrovlju u ćumezu pretrpanom knjigama jedino uredno mjesto bio je radni stol s očerupanom pisaćom mašinom a pored njega vrlo solidan gramofon, iznad kojeg je bila polica s dva dobra metra ploća. Dorsi, Pink Floyd, King Crimson, Yes, Genesis. Nije imao nikakve škole ali je bio odličan poznavatelj različitih religija, Filozofije, Astronomije. Bilo je dovoljno zapoćeti neku temu a on bi prosipao imena, podatke. Ponekad se činilo da je napamet naučio sve enciklopedije. I prije nego što si nešto izrekao do kraja on bi skužio bit. Ponekad bi mu znao navratiti stari prijatelj iz hipi-perioda i tad
bi obično donio litru vina, Karamustra bi otvorio bocu i sipao vino u šalice za bijelu kavu, sjeli bi u ofucani naslonjać i slušali Wandergraf Generator prisjećali se vremena sedamdesetih Sve se savršeno uklapalo.
«Onda, Karamustra, jesi li napisao što novog?»
Iz makine je izvadio list papira i pružio mu.
Čitao je. « Čekaj malo, kad si to napisao?»
« Sad malo prije «
« Lažeš Karamustra, pa ovdje nema ni jednog ispravka, ovakvi tekstovi se pišu i dorađuju satima.»
« Uvjek tako pišem «
« Ne moj se ljutiti Karamustra ali ja ti ne vjerujem.»
Ćutke je sjeo za pisaći stol, stavio je papir u makinu, desetak sekundi je buljio u prazan papir a onda počeo bjesomućno tipkati. Poslije desetak minuta pružio mu je tekst. Čitao je, bila je istina, on je u desetak minuta tu ispred znanca tako lako iščupao iz sebe ludilo energije, punu boja,okusa, mirisa, asocijacija. Kao da je iz vulkana izletjela lava u obliku šećernih potkovica.
« Karamustra ti si lud «
« Da znam «
« Nitko na svijetu na može s takom lakoćom pisati ovako dobre stvari, reci mi koliko toga imaš?
« Ima za dobrih deset zbirki «
Gledao ga je u nevjerici. « I nikad nisi ništa objavio?»
« Ma ne pada mi na pamet «
« Ali zašto Karamustra ovo je literatura, ovo zbilja vrijedi objaviti»
« Ma boli me kurac, neću da bacam bisere pred svinje «
« A zašto ih meni daješ da čitam «
« Zato jer ti nisi svinja «
Nasmijao se « Tko bi rekao da će izjava, da nisam svinja, biti najbolja stvar koju sam o sebi ćuo.»
« Ajde ne seri i slušaj ovo, Pustio je «Close to the edge» od Yesa.
Slušali su i pijuckali vino
« Šta misliš Karamustra da li je dobro ili zajebano kad si drugćiji? «
Nacerio se. « Znaš, najebeš kad si drukčiji, svi čekaju da padneš a onda te cipelare nogama, ali nema veze, barem su ti oći širom otvorene, i ti gledaš ovaj usrani svijet i smiješ se... vjeruj mi ništa ti drugo ne preostaje nego da se smiješ... «

LJUBAV I KAZNA
Sjećam se iako je davno bilo, te večeri sam došao do kuče,
umetnuo ključ u bravu, ali vrata nisam mogao otvoriti,
zbunjen pogledao sam oko sebe i vidio porazbacane kofere,
pozvonio sam, odškrinula si vrata, i rekla ne želim više živjeti sa tobom
suze su ti se cijedile niz prelijepe obraze, nešto me je stegnulo u grlu, nisam mogao riječ izgovoriti, bez glasa sam vrištao ne to nije istina,
tihim drhtavim glasom si mi rekla molim te pokupi svoje stvari i odlazi
poput robota okrenuo sam se i udaljavao od kuče, zadnji pogled prema prozorima dječje sobe vidio sam dva uplakana dječja lica, kako me nijemo mole da ne odlazim, ali povratka nije bilo.
Od tada tražim smisao života, ljubavi, bojim se svake veze duže od dva dana, bježim sam od sebe, pitajući se kada će moja bježanja napokon završiti.
U besanim noćima, pitam se, kako si ljubavi, jesi li me stvarno prestala voljeti, pomisliš li ikada na naš zajednički život, priznajem kriv sam bio, ali da li je to pravedna kazna. odvojen od tebe i djece, život mi ne predstavlja ništa, novac bacam na hrpu negdje, ne osjećam ga želim samo kupiti osjećaje prošlih dana koji na žalost cijene nemaju.
Eto po nestaju mi slova na tipkovnici ili mi je samo pogled zamagljen.
Kako je autor zavolio ptice, posebno rodu i ševu
Rekao bih da sam noćna ptica. Kad drugi spavaju, u sitni noćni sat, ja funkcioniram kao da je jutro. Insomnia je dio mog habitusa. Noć mi omogućuje drugu perspektivu i drugačiji doživljaj, sporija je i mirnija od dana, tiša je a ja volim tišinu. U svakom slučaju noć, je srodnija mom karakteru i mislim da je stvorena za ovakve kao što sam ja. Možda zato što sam rođen noću. Tako i pišem, najčešće vrlo kasno kad fine duše odmaraju poslije napornog dana a u meni se tada polako odmotava slatki scenarij zapisan nekad strašno davno u glavama i djelima mojih roditelja ….
Svijet sam prvi put ugledao prije otprilike 15 000 noćiju, na kraju jednog omanjeg grada na netkom kutku naše okrugle postojbine. Tada je ta mala beba( današnji autor teksta) zaplakala prvi put, da udahne onaj nasušni zrak koji joj je trebao ali i zbog drugih razloga, koji su joj je tek danas jasniji. Nakon tog plača, rezanjem pupčane vrpce, bio sam svečano inauguriran i krenuh pun čuđenja u taj divni, vrli i za mene novi svijet.
Čudom sam se čudio sve od onda a i dan danas gdje sam to dospio. Gdje sam ja to dospio i kako? Ispočetka su mi govorili da me je donijela roda. Dobro, prihvatio sam to kao vrlo realnu mogućnost i prvih nekoliko godina mog bitisanja bio sam zadovoljan tom opcijom. Ali kako sam odrastao moj nemirni duh me odvede u pionire i u školu, gdje sam naučio da o rodama nema ni govora. Naravno i ta faza je prošla i nakon dugog niza godina a negdje u periodu puberteta saznao sam ipak da je ta igra bila puno ozbiljnija. Igra je bila vrlo, čak strašno ozbiljna i mnogi koji su se igrali nisu bili svijesni posljedica te igre. Zato su tu igru zvali zabranjenom ali autor je ipak žarko želio upoznati draži te igre. Htio je saznati zašto je tako tajnovita, zašto se svi smješkaju kada pričaju o njoj, mora da je to neka vrlo interesantna igra. Kako to obično biva, kad dođe vrijeme dolazi i učitelj. Autorov učitelj je bila tri godine starija, tada mlada plavokosa dama. Igra je bila tako lijepa da je autor i dan danas rado igra (i još se sjeća te mlade dame), zasada bez posljedica, jer vjeruje da ne spada u onih 90% muškaraca koji ne znaju što je coitus interruptus i coitus reservatus i zna se na vrijeme zaustaviti u svojoj razigranosti. Također tek sada ne sumnja da nije bez osnova ta priča o rodama. Roda se zahvaljujući autorovom maru i metaforičkom daru pretvori u ševu a autor zavoljevši ptice i uvidjevši vrijednost homonima i sam posta jedna … noćna ptica…

U LABIRINTU
Karamustra je živio u dva paralelna svijeta. U svijetu materjalne stvarnosti njegovo prisustvo je bilo neznatno, gotovo nevažno. U svijetu astralnih projekcija sve je bilo stvarnije. Artizam je bio samo jedan od prenosnika energije u kojima je istraživao svoju percepciju. Njegova famozna putovanja u prostorno vremenskom sklopu bila su stvarna gotovo do opipljivosti. Sad je već osjećao mirise, vremenske promjene i uočavao je detalje koje nekad nije zamjećivao. Za svako to putovanje trebali su se ispuniti preduvjeti, prvo, morao je zamračiti prostoriju i birati vrijeme kad je doticaj vanjskog svijeta najslabiji a to je rano poslijepodne, drugo, morao je u potpunosti smiriti um jednosatnom meditacijom i osjetiti da je prenosno energetsko polje spremno za polazak. Kad bi se konačno lagano otisnuo, nikad nije zapravo mogao predvidjeti mjesto odredišta i upravo danas mu se dogodilo da je zašao u labirint podzemnih hodnika. Hodao je i nasumice birao prolaze dok nije nabasao na Demone. Bio je prestravljen kao nikad u životu. Bili su to njegovi osobni demoni koji su mu se zlurado cerili. Okružili su ga, gurali ga, vrijeđali i smijali mu se. Jednom od njih se glava luđački bjesomučno tresla, a najdominantniji među njima je bio dvojnik Karamustre koji mu se već jednom javio u snu na krabuljinom plesu, unio mu se u lice i s neshvatljivim prezirom mu dovikivao: „Ma vidi ti samo tko nam je došao i kao si se usudio sići dolje ti šako jada, ti nakupino psećeg dreka, misliš da si faca, da si bolji od drugih jer si tobože drugačiji? A znaš šta si ti? ti si kurac od mravojeda, ti si prdac od šepavog majmuna! Misliš da si neki umjetnik? A kome treba tvoja umjetnost? Pogledaj se samo na šta ličiš! Ti si patetično kazalište! Ti si teatar apsurda na dvije noge, glumiš tu nekog proroka, otpadnika, šta li? mudruješ i pametuješ a život ti je ruševina, nemaš ni roda ni poroda i da nešto vrijediš ne bi bio sam ko ćuk u šumi.“ Padne Karamustra na koljena, pokrio je glavu rukama i plačno zavapi. „ Ali ja sam samo čovjek...ja sam samo čovjek...“ To je kod demona izazvalo provalu zluradog smjeha, a dvojnik mu se pobjednički unese u lice. „ Zar ti ličiš na čovjeka? Ti si ništa, čuješ me!? Ništa...“ Karamustra se jecajući i izbezumljeno počeo povlačiti unazad. Jurio je mahnito po slabo osvjetljenim hodnicima. Bježao je bez cilja. U jednom trenutku osjetio je da prelazi u stranu potpunog mraka. Znao je da je brzi povratak nazad posve nemoguć jer su pralazi iz takvih dimenzija vrlo usporeni i stepenasti. Konačno je stigao do hodnika u kojem je vidio osvjetljena vrata ali i čovjeka pored vratiju., bojažljivo mu se približi, vratar se ljubazno smješkao, to ga ohrabri i dođe do njega. „ Ne boj se Karamustra, ja sam tvoj saveznik. Ovdje je izlaz ali drugi put ako se nađeš u hodnuku labirinta ne silazi već ostani na mjestu i čakaj da dođe netko od saveznika, demoni su u pravilu uvjek niže.“ Karamustra promuca nešto u znak zahvalnosti i dođe do vrata. Tad mu vratar prizna. „ Moram ti nešto reći Karamustra, vidio sam da zalaziš među demone ali sam te namjerno pustio, u konačnici to je bilo korisno za tebe, vjeruj mi, ti što nas muće i ponižavaju čine nam uslugu jer to je najbolji način da se čistimo od lažnog privida važnosti.“ Karamustra se zagleda u starca i hdjede mu reći da je u onom hodniku za dlaku izbjegao smrt ili ništavilo u ludilu ali odustane i otvori vrata. Ugleda jarko osvjetljenu žutonarančastu prostoriju koja je ličila na čekaonicu, tamo sjedne i zatvori oči.

ART
Dok je slikao misli su se raspršile, kao kad u jato riba uleti dupin a one se razletu a da ni jedna ne dodirne drugu. Misli su se vratile na izvorište, u praiskonsko stanje bitka.. Ishlapile su riječi, upitnici, dijalozi...preostala je čista ideja. Svaki potez kista je pristizao iz udobnog i toplog svijeta kojeg nije poznavao ali mu je bio blizak jer se nalazio u njemu i širio u razmacima dubina. Znao je da slika svoj san, oslobođen od simbola i smislenosti. Želio ga je ogoliti do one srži osjetila kad u kocentriranom obliku može materjalizirati viziju...onu koja se nazire. Slika se stvarala pred njim sama od sebe u ekspresiji nesvjesnog. Boje su zvale jedna drugu u žudnji sklada i pripadanju. Bio je to ludi trans jarca i leptira ali na putu smirenja, jer sve je nemire morao učvrstiti na podnožju stvarnog. Sve ono što se činilo raspusno i neobuzdano moralo se složiti u zacrtanom pravcu i pravilu kojemu se nezna porijeklo. Sve je otpalo od njega: vrijeme, glad, žeđ, umor. Nakon tko zna koliko sati potezi kista postaju rijeđi i oprezniji dok u jednom trenutku ruka stane, jer nešto je reklo „Stop,“ ne može se više ništa učiniti. On okrenu leđa slici, napravi nekoliko koraka naprijed, znao je, kad se okrene, iz veće udaljenosti istog će trena znati što je učinio, sliku? Ili samo pokušaj. Okrenuo se prema slici, uočio je da na jednoj strani nedostaje potez koji će stvoriti ravnotežu. Kad se ponovo okrenuo, osjetio je poljubac u prsima.

DANTE
Nakon što je otipkao svoju uobičajenu porciju proze Karamustra se protegnu i zavali na rasklimanom naslonjaću. U tim trenucima mu je nedostajala cigareta. Odavno je prestao pušiti ne toliko zbog zdravlja koliko zbog banalnijeg razloga - financijskog. Uvjek se dobro osjećao nakon što bi odcijepio od sebe nagomilanu energiju riječi. Zagledao se u jednu točku polumraka svoje sobe i uto se pred njim stvori Dante, onako košćat u sivoj halji a blijedo mu se lice i svijetle oči isticahu u polutami. Karamustra se nije iznenadio njegovom dolasku pa ga i pozdravi gotovo bezvoljno.
„ Bog Dante, što ima?“
„ Nema ništa, evo siđoh tek tolko da zapalim cigaretu, tamo gore nam nedaju pušit.“
„ Daj i meni jednu.“ Oboje zapališe.
„ Rreci Dante care pjesnički što radiš gore?“
„ Ništa naročito, čitam, prevodim, dosađujem se. Ponekad me pozovu u komisiju za nadahnuće.“
„ Nadahnuće, što će s time?“
„ Pa znaš i sam, Stvoritelju je jako stalo da svako tolko stvori nekog pjesnika a ja radim na oblikovanju nadahnuća.“ - Karamustra uzdahnu.
„ E moj Dante, porući Stvoritelju da ne gubi vrijeme uzalud, ovdje danas pjesnike nitko više ne treba, nitko ti to brate više ne čita.“
Dante ućuta i uzdahne: „ Kad zamre pjesnik i umre pjesma blizu je sudnji dan.“ - Karamustra potvrdi ispuhujući dim.
„ Znaš i sam koliko je puta požalio što je stvorio nas mahnite bezumnike. Sve je pokušao, slao je pošast, vatru i oganj, svu silu proroka, propovjednika i kojekakvih ulizica, pa i sina svog jedinog. Ali kao što je veliki Beckett rekao :» Ništa se ne može učiniti.» tebe je poslao u očajanju ne da učini svijet boljim nego božanskijim i ne za sve ljude već samo za odabrane.“
Dante je skromno klimnuo glavom i zapalio drugu cigaretu.
„ Ali vidiš i sam da je sve bilo uzalud.“
„ Da ali ne sasvim, jer ipak si prosvijetlio zemlju ljepotom i učinio više dobra nego svi Carevi, političari, vojskovođe i svećenici zajedno.“
„ A što je dobro u ovoj bezdušnosti i utuđenju?“
„ Znam Dante, pomiri se s time da su pjesnici bića koja izumiru, tužni otpadnici koji čudom opstaju u razmeđi svijetlosti i tame u svijetu koji se neprekidno dovršava u beznađu sumanute odgode kolapsa. Ali ako ostane samo jedan i taj divni stvor koji ga čita u kojem još nije usahlo bilo zaigranog čuđenja, možda se isplatilo i možda ima nade...“
Tako je govorio Karamustra.

FUCK YOU MY DEAR WORLD
Kad se tog jutra probudio nakon nemirno prospavane noći osjetio je nabijenost energetskih impulsa koji su mu dolazili kad bi kao i obično zaboravio snove, jedino čega se sad sjećao bila je njihova važnost i obečanje sebi u toku sna da će ih zapamtiti. Ljutito je skuhao kavu, sjeo za kompjutor i počeo bjesomućno tipkati sve što je pristizalo iz podsvjesti, kao da je prizivao te zagubljene slike i simbole. Nije imao ni početnu ideju, kao ni jasnu misao, pustio je da riječi kuljaju same od sebe...
„ Cinični moji rakovi, polegli ste tu na kocki od sunca punoj bridnosti gipke, natkrivili ste se nad ledenim svodom i ispupčanim zupčanikom bezvremenosti i mislite da je svijet šizofrenični autobus s dvadeset i tri sjedala i nekoliko uskih prolaza nad kojim lebdi projekcija nestajanja, a zašto ne pomislite na običan kamen s Afganistanskog potoka ili na ljetopis s platna gladnih Provansalskih slikara? Tamo su još tragovi u žitu Pol Cezana tog ludog slikara nebesko plavih vrhova planina... dobro, sad ste se sjetili... evo iz okreta ispada sličica Alena Ginzberga, ima dvadeset godina i ne vjeruje u ništa jer mu se u apotekarskoj duši tek sastavljaju elementi nadsvjesti i poraza... evo upravo me prekrila prašina, crvena prašina s Van Goghove brade tog pomahnitalog anđela čije slike vrište od radosnog plača... E svijete, svijete, sav si ko jebena glina koju oblikuju proroci, spasioci i mudraci kurci palci ali ti uvjek ostaješ samo logični zbir uništivosti i ravnoteže ili vlažna trepavica gejše, i smiješ se ko pizda a imaš ravne usne goropadne tješiteljice očnih završetaka. A mene vidiš, osobno zabavlja tvoj paranoični vrisak na zvijezdu x3, podsjeća me na izhitrenu odliku pripitog vukodlaka... A što sve nije iskočilo iz tog vrenja!? Evo prvo mi pada na pamet, voajerska egzibicija pomahnitalih kladioničara na trkama upregnutih aligatora ili Staljinovo posprdno klanjanje Zeusu i Apostolima. A znam, ti bi htio da si kost nosoroga u nježnom probitačnom raskoraku i da ga smjestiš tamo gdje je toplo i meko... a ostaješ samo hladna kosturnica mamutovih potomaka što u staklenim ormarima poskakuju jednom u sto godina ili sjena Histriona što se šulja vrhom Amfitetra one većeri bez mjesečine... I uvjek si revnosno upisivao svako lažno svjedočanstvo pa dolazilo i od zimogroznih patuljaka iz straha da ćeš u nevjerovanju biti samo konjski prdac i galop na kičmi kolapsa drame i svih zamrlih doticaja... E svijete, svijete...bit će dobro ako ostaneš kolo vodenastih mlazeva obljepljenih etiketama i brojevima što u moždanim oblacima ispiraju radosne upitnike pa makar to sve i ostane proračunata slučajnost svih prisustava i nenalaženja... Ti si kao moj najbolji prijatelj Rock and roll koji se napio u baru i dok je dodirivao nogu nepoznate žene, srušio se na leđa a iz kose su poletjele šečerne potkovice i nekoliko cigli punih žuljeva... A uostalom, jebi se svijete !“

FOXTROT
Karamustra je po tko zna koji tisućiti put slušao Foxtrot ploću od Genesis. LP kojeg je kupio prije gotovo trideset godina. Sjećao se vrlo dobro tog vremena kad je imati nešto novca bilo ravno čudu. Bila je dilema da li kupiti hlaće, jaknu ili ploću, odlučio se za ploću i naručio je iz Engleske i evo prati ga cijeli život. Uvjek joj se vračao, bila mu je utočište, inspiracija, pratilja u samotnosti. Odavno se prestao čuditi toj magiji od zvukova. Kako je moguće da ti dvadesetogodišnjaci mogu stvoriti nešto tako duboko, cjelovito, bezvremeno...otkud im ta drskost i bezobrazluk da s takom lakoćom stvore remek-djelo i po njemu jedno od deset najvećih umjetničkih djela svih vremena. Mnogo puta je pokušao napisati esej o toj ploći i uvjek je na pola puta odustajao jer mu se učinilo da cijeli njegov pjesnički i intelektualni duh još nije dorastao opisati dubinu doživljaja koja ona u sebi nosi. Teško je opisati pjev ptica da bi ti učinio moraš biti ptica. Već u samom početku Foxtrot mu se urezao kao produžena misao koja na putu doživljaja sebe otvara prolaze u nebu da bi se svi vidokrugovi uobličili u klicu artizma u ono što osjećaš sad kao punoću bitka. To vrijeme...ti okusi ...svi oni sati...sva ona viđenja unutrašnjih slika kao da su se spojila u toj čistoj ljepoti u jednom okruglom vinilu pamčenja.

NIETZSCHE
Bilo je predveće kad je Karamustra šetajući šumskom stazom ugledao čudnu pognutu priliku koja je u hodu zastajkivala i nešto mrmljala sebi u bradu. Učinio mu se poznat, možda po mahnitom pogledu i gustim brkovima. Kad mu se posve približio prepoznao je Nietzschea.
„ Jesi li to ti Friedrich?“
„ Jesam Karamusta jesam, baš si me prekinuo u vrlo zanimljivom razgovoru.“
„ Izvini, nisam vidio da s nekim razgovaraš.“
„ Nećeš vjerovati ali upravo sam se ćuo s Luciferom.“
„ Sa sotonom? i što ti kaže?“
Nietzsche se zamisli kao da je bio u neudomici da li odgovoriti.
„ Kaže da je žrtva podmukle i neprincipijelne propagande i da su mu pripisali stvari koje nikad nije uradio.“ Karamustra se nasmije mnogo glasnije nego što je htio.
„ Oprosti Friedrich...i što kažeš na tu izjavu?“
„ Da ti iskreno kažem Karamustra, sklon sam da u to povjerujem.“ Karamustra se opet nasmije a Nietzsche se osmjehnu.“
„ Mogao bih pogoditi što ćeš me sad pitati, ima li kakve veze s strvoriteljem?“
„ Da...ma znam...oboje smo nevjernici koji ponekad vjeruju, ponedeljkom, srijedom i petkom vjeruju a utorkom četvrtkom i nedeljom ne.“
„ A što je s subotom?“
„ Subota je dan odmora.“
Nietzsche se nasmija a gusti mu brkovi poigraše na vjetru.

GLAS
Karamustra je od svoga roda imao jedino brata. Ako zamislimo Karamustru kakvog smo ga dosad upoznali i pretpostavimo njegov pandam dobit ćemo nekog, ozbiljnog, hladnog, proračunatog i bezbojnog tipa koji je njegova sušta suprotnost i koji se kao takav stidio svog brata koji se napadno izdvajao od svih i po svemu. Takva mu je bila i šogorica čak je i fizički ličila na svog supruga što je izgledalo upravo karikaturalno. Ijako su ta dva anti lika potpuno beznačajni, spominju se jedino s toga što imaju sina koji srećom nije pokupio genetsku tupost već imao klicu duhovnog bića. Taj petnaestogodišnjak bi ponekad posjetio Karamustru krijući to od roditelja. Volio je muziku koju je on slušao i upijao svaku njegovu riječ. Karamustra ga je volio kao što se voli nešto dragocjeno i kad bi mu očinski nešto rekao trudio se da to bude očišćeno od budalastiog fraziranja. Danas ga je Robert obasuo pitanjima a on ispijajući čaj reće: Vrijeme ti je apstraktan i relativan pojam to je nešto što jednostavno nemožeš dohvatiti, zaboravi to. Postoji samo ono što osjećaš sad, i ništa više. kako da te uvjerim da tvoje prisustvo oblikuje cjelinu, ti si važni djelić sveobuhvatne ideje postojanja, čak i tvoja misao kao lagani impuls čulnog talasanja lebdi u krivulji vremena. Demoni te žele otrgnuti od izvorišta tvog bitka, umanjiti, učiniti te bezvrijednim, govore ti što bi morao raditi, misliti,kupiti, jesti, gledati, slušati... Ako vjeruješ u laž, postaješ laž.
Stvori svoju sliku svijeta. Pronađi glas u sebi, on je možda samo šapat, ali to je tvoj glas, slušaj ga, on ti govori: ne želim biti siv, mlak i neodlučan, neću se klanjati i naricati... glas postaje sve jači jer ti si u centru svijeta, ti si ta točka u svemiru... i na koncu vrisni iz sve snage i raspukni se ako treba...

meldorr:
da srećom vraćaju se poneki na ono mjesto koje pripada samo njima:))
AmarantaTheWhite:
pa da.. ali intuitivno..jos ne znaju reci sto kuze,ni domete skuzenoga...:))
a onda prodje neka proljetna emocija i klinci sve zaborave i odleprsaju,
nema fokusiranosti na nespoznajno...ali se vracaju..ponovo:)
meldorr:
kuže klinci kuže:))
AmarantaTheWhite:
..a Robert ga je gledao u cudu i nije znao sto je privlacno u Karamnustri,ali posjecivao ga je i dalje u nadi da ce jednoga dana Karamustrine rijeci biti spoznatljive...

HENRY MILLER
Kad se Karamustra nakon prijepodnevne šetnje vratio u svoj stančić i tad ugledao Henry Millera kako čita i prelistava njegove tekstove nije se ni najmanje naljutio već se obradovano nasmije.
„ Henry! stari jarče, tko ti je dozvolio da preturaš po mojim stvarima?“
Henry ga je jedva i pogledao te nastavi s čitanjem. „ Karamustra ti si lud čovjeće, ovo me podsjeća na onu energiju koju sam imao pišući Rakovu obratnicu.“
„ Da, to sam i sam pomislio, ponekad kad pišem pokušavam zamisliti koju riječ bi ti upotrebio.“
„ Ma to nikad ni sam nisam znao, prvo što mi padne na pamet, nego imaš li ti kakvog vina u kući?“
„ Mislim da imam bocu crnog koju sam čuvao za ovake prilike.“
„ Otvaraj! Henry Miller ne ide svakome u posjetu.“
Karamustra natoći a Henry s uživanjem otpi veliki gutljaj. „ Dobro vino! Nego reci Karanustra što je to s tobom? ( ogleda se po sobi ) nisi baš u nekoj fazi?“
Karamustra se nasmije. „ To sudiš po ovom neredu? - ijako si iz Bruklina priznaj da si ostao Njemac u duši?
„ Prozreo si me, ni riječ ne mogu napisati u neredu, nego očigledno je da ne dovodiš ženske ovamo?“
„Bila je jedna i ne dolazi više.“
„ Jedna? ne čudim se, ostavila te jer si je volio više nego ona tebe.“
„ Da, pretpostavljam, kako znaš?“
„ Očigledno je stari moj, dovoljno je da te čovjek vidi i da zakljući da si monogamni idealist mazohističke provijencije.“
Karamustra se glasno nasmije. „ Kad ti to kažeš zvući kao istina.“
„ Znaš koji je tvoj problem Karamustra? Ti previše voliš žene i poštuješ ih, rekao bih da u tebi ima mnogo više muških elemenata nego ženskih, kod mene je obrnuto zato ih bolje poznajem.“
„ Istina je, zbilja poštujem žene.“
„ Zato te i ostavljaju, žene ne žele da ih poštuješ one žele da ti pripadaju u cjelosti.“
„ E, Henry, Henry, a što bi jedan razbludnik poput tebe drugo mogao i misliti.“
„ Karamustra, Karamustra, pojma nemaš o ženama, dobro ne znaju ni one o sebi više od tebe ali jedno ti mogu reći: što sam im se više osvećivao jebući ih to su me više voljele.“
Karamustra se zablene. „ Osvećivao si se, zašto?“
„Jer ih nikad nisam volio poput tebe, bojao sam ih se da će me podčiniti svojom superjornošću, a to sam onemogučio požudom, one se jednostavno pale na požudu, toliko žele da budu željene da i bezobzirnu požudu tumaće kao vrhunac naše potrebe za njima. Ima nešto u njima što želi da bude ubijeno a ubijaš to jebući ih.“
Karamustra se glasno nasmija. „ Nevjerojatan si Henry, ja sam u tome vidio stvaranje života, nije čudo što si poslije toliko žena i brakova na kraju ostao sam.“
„ Pa kao ti sad, ali ja sam ih se barem isprevrtao.“
„Ti si zbilja najveća baraba među genijalcima, možda ima neke istine u tome ali ja ipak vjerujem ženama, znam da su nadmočnije, znaju to i one ali vjerujem da poštuju biološka pravila igre i uvjek su bliže ljubavi od nas a ljubav je jedino što u još vjerujem i znam da upravo sad negdje postoji netko kao ja koja mi pripada jer to želi više od svega, do samog kraja vremena.“
„Amen“ – reče Henry s ciničnim osmjehom, podigne čašu. „ U tvoje zdravlja Karamustra“

HRAST
Karamustra je došao do hrasta. Znao je da stoji ispred svih početaka, nakon što se rodio dan u nastanku vremena i nakon što se razotkrilo živo tkivo prvog otkucaja. Promatrao je grane raspletene prema nebu, raširene poput nadnaravne svijesti. Znao je da hrast oblikuje njegovo prisustvo nečujnim žuborom sokova u žilavim vijugama. Znao je da miluje svaki otisnuti šapat u tvrdoj kori, u žudnji za pripadanjem. I to masivno deblo upregnuto šutnjom naočigled nezainteresirano, bespomoćno i samo a ipak svemoćno i gordo u veličini prepuštanja. Zagrlio ga je kao starog prijatelja i pomislio: “Kad ga odrežu s lakoćom bezobzirnog zaborava možeš jedino sjesti na panj i svjedočiti o još jednom palom spomeniku čuda.”
Tako je govorio Karamustra.

DJECA
Sjedio Karamustra u parku na klupi i promatrao djecu kako se igraju u pjesku i roditelje kako brižno gledaju svaki njihov pokret te ih povremeno opominju. Tad pomisli Karamustra: Gledaj ti ove anđele kako su čedni i čisti i sad će ih ovi majmuni učiti ono što ni sami neznaju, živjeti. Učit će ih da budu kao svi drugi umjesto da budu ono što jesu, posebni i drugčiji od svih.Govorit će im da slušaju starije umjesto da slušaju svoje srce. Natjerat će ih da se kljukaju znanjem koje će ih zgromiti i od njih stvoriti mehaničke lutke. Govorit će im što da rade umjesto da ih nauče kako se umivati na izvorima vlastitih misli, kako voljeti i vjerovati sebi...strašno... zgrozi se Karamustra. Za koju godinu ovim iskrenim bićima nazidat će gomilu laži, beznađa i strahova. Cjeli ih vrijeme gledaju a u njima vide samo svoju sliku viđenja...vole sebe u njima, neznaju jadnici da moraju učiti od vlastite djece...

ISTINA
„ Vi mene niste razumjeli“- reće Karamustra nekolicini ljudi kad su ga pitali „ Šta je istina „
Nisam ja učitelj, ne vjerujem učiteljima koji misle da znaju istinu – nisam prorok-vizionar, to su opasni ljudi... samo sam propovjednik-luda-varalica koji pjeva na sav glas. Ja sam opsjenar, kratkovidni rovac, vidra i pučkoškolac, umorni sam sanjar koji rasprodaje snove. Ne tražite od mene istinu jer kad bih vam je dao ishlapila bi magija tajne a svijet bi se raspao od dosade i jada. Ne tražite od mene putokaze i objašnjenja jer sam izgubljen u determinističkom kaosu u kojem tek nazirem red koji će sutra izblijediti. Ne tražite od mene smisao jer ga nebih otkrio ni u deset života, nemam ni jednog odgovora ijako se čini da mudrujem to je opsjena i skidanje boja s oblaka...“
Ljudi su ga mrko i prezrivo gledali, okrenuli mu leđa te se razočarano razišli.
Tako je govorio Karamustra.

MAČKA
Nakon što je pojeo svoju porciju kuhane govedine skočio je Karamustin mačak u njegovo krilo i zadrijemao. Karamustra je pogladio mačka i pomislio: Pitam se tko je veći učitelj Buda ili mačak? Buda govori da se čovjek osvješćuje spoznajom o sebi, da se može živjeti od jednog zrna žita, da su sve ljepote svijeta i sva ljudska patnja združena u istu ljepotu boja, da je u ništavilu punoća zatajnosti i mira. A mačak uči da je jedino bitno složiti sve svoje instikte i prihvatiti sebe stvarnog u punoći sklada gipkoga hoda i da je spoznaja samo ona harmonija koja se crpi između vremena i spokoja.
Mačak je zijevnuo, protegao se, zaškiljio i zapao u drijemež.
Tako je govorio Karamustra.

slamcica:
Ono što nisam otkrila, to je, zašto je mački bolja hrana od psa, nego njena..i kako je uspjela dresirati njemačku ovčarku da joj ustupi svoju hranu i još da prede i besramno uživa, dok je ovčarka liže i glanca krzno :)).
slamcica:
Može se i mačka dresirati :)). Nego, što se tiče voljenja mačaka ili pasa ili ljudi ili slično. Volim i mačke i pse, prihvaćam ih kakvi jesu. Divim se njihovoj naravi i ne mijenjam ih. To što ih volim ne znači da im ne vidim mane :)). Nego..pokušavam zamisliti ljude koji bi živjeli po mačjem učenju i sigurno mi se (a niti tebi) ne bi svidio takav svijet. Sistem, use, nase i podase..sve ostalo je sporedno. Dovoljno su sebične da pojedu hranu i vlastitoj djeci...
meldorr:
Mačka ima instikt lovca, ne ubija iz zabave, pretpostavljam da ti više voliš pse kojima možeš naređivati i podrediti svoju volju...i još nešto: Mačka će zakopati svoj drek za razliku od psa...)
lothario:
Bitno da mačke možeš dresirati.
slamcica:
Mačka je jedina životinja (uz čovjeka) koja ubija iz zabave, a ne iz potrebe za jelom (da ne nabrajam dalje njezine "nemoralne" osobine). Ovdje netko jako slabo poznaje mačke :))
meldorr:
Po učenjima mačka ljudi bi živjeli u savršenom spokoju sa sobom i s svijetom a što se tiće hranjenja mačka u prirodi može opstati i bez čovjeka, ona je slobodna i neovisna. Čovjek je hrani zbog društva i zbog genetske navike da hrani životinje. Mačka zbog privrženosti čovjeku pristaje na taj sporazum.
slamcica:
Po učenjima mačka, ljudski rod ne bi baš moralno živio. Ili možda i živi po tom principu. "Ako me jedan gazda ne hrani, ako mi kod njega nije dobro, idem onome tko će mi ugađati".

KAFKA
Bila je skoro noć kad se Karamustra vratio s svog astralnog putovanja. Nitko zapravo nije znao gdje je to odlazio, najvjerojatnje u jedan od samo njemu poznatih svijetova. Nerado je pričao o tome, samo je znao reći da je putovanje bilo uistinu stvarno. Prije nego što je otvorio oči prethodio je spori silazak niz transcedetalne ljestve svijesti. Kad je posve progledao pred njim je stajao Kafka onako omalen i krhk, bojažljivo ga je gledao i u nelagodi se smješkao.
“ Što stojiš?” – reće mu Karamustra – “ Sjedni.”
Kafka se osvrtao kako bi u tom prenatrpanom neredu pronašao nešto za sjedenje tad ugleda stolicu prekrivenu knjigama i papirima, skloni sve na pod i sjedne. Gledali su se nek vrijeme.
“ Konačno da si jednom i ti došao, kak si?”
Kafka neodlučno digne ramena. “ Kao i obično, usporeno.”
“ Znam, oboje smo rakovi, znaš li da smo isti dan rođeni? ” Kafka odmahne smijući se.
“ Znaš Franz, oduvjek sam te želio nešto upitati. Reci mi zašto si naložio Maxu da spali sve tvoje rukopise?”
Kafka se opet srdačno nasmije: “ Jer sam znao da on to nikad neće učiniti.”
“Šališ se, jelda? “
“Vjerojatno, tko je mogao predvidjeti što će na kraju Max poduzeti ali da sam tada odista želio sve rukopise spaliti to je istina.”
“ Zašto Franz?”
“ I sam se pitam... Moje umiranje je bilo... više nego teško, rekao sam tada; doktore ubijte me jer će te u protvnom biti ubojica, svakako nisu to učinili, pustili su me da skapavam u najgorim mukama, i tada dolazi dobri moj Max, gleda me na samrtnoj postelji a oči mu plivaju od suza...uvjek smo pričali gotovo isključivo o umjetnosti i književnosti...htio sam mu reći da sam ga volio kao brata...ali nisam mogao pustiti ni glasa. Tada mi je rekao tek da nešto kaže, kako iz tiska izlazi moja zbirka priča...moje crne priče...što će to svijetu? Gdje je svjetlo... Gdje je nada...? i tada sam mu jedva nažvrljao na komadu papira: “Preklinjem te Max spali sve “
“ Razumjem te Franz, a da li si tada mogao pojmiti koliko je tvoje djelo veliko?”
“ Svakako da sam to znao, ali mi nije bilo stalo do ničije potvrde jer moje noćno pisanje nije bilo namjenjeno ljudima već utvarama u tami.”
“Moram ti nešto reći Franz, oduvjek sam to htio: Ti si najveći pjesnik svjetla i nade koji je ikad hodao zemljom, a znaš zašto? Jer tvoje crnilo nije samo estetika mraka već kompozicija čiste ljepote, a ljepota je svjetlost a svjetlost je nada...hvala ti Franz što si me naučio gledati crno kao kraljicu boja...i...” Karamustra zašuti jer tu gdje je malo prije sjedio Kafka zjapila je prazna stolica.

KRENUTI
Bio je u neodređenom stanju prelaska iz nečeg u nešto. Imao je neutaživu glad za kretanjem i prostorom, ispunjenu rastrganom energijom pregladnjelom za životom. Ti porivi su dolazili i brzo nestajali a on bi i dalje tapkao u mjestu čekajući nešto ili nekog. U jednom trenu doživio je tisuću dana na različitim mjestima, imao isto toliko brakova, stanova, djece, navika. Kao da je istovremeno vrtio desetak filmova, a najčudnije od svega bilo je to što mu se činilo da je je to bilo stvarnije od ovog sivila koje ga okružuje. “ Moram nešto učiniti, bilo što, moram se sjetiti neke ludosti: Ispunit ću deset tisuća stranica kineskim slovima. Vodit ću ljubav sa svim članicama Bečke Filharmonije. Plesat ću ratnički ples na ruševini Babilonske kule. Gađati ću vjetrenjaće crnim tulipanima. Zaustavit ću tri stotine prolaznika i probušit ću im lijevu nozdrvu. Slikati ću ledene anđele na Montmartu. Obojit ću kosu odsjajima mrtvog dijamanta. Veslat ću do pućine gdje se kitovi ljube. Tražiti ću u Jeruzalemu izgubljene slike pokajnika. Udarat ću kongose na Pariškom metrou... “

LUDOST
Vračajući se s šetnje Karamustra isprad ulaza stare trokatnice u kojoj je živio, sretne susjeda koji mu posprdno reće: „ Vidio sam te Karamustra kad si na mitingu gađao one političare paradaizom, pa dobro što ti je bilo da napraviš takvu ludost?“
Osmjehnu se Karamustra pa mu kaže: „ Dragi moj susjede, slažem se da je to bila ludost: A dali znaš što povezuje sve ljude na svijetu od pamtivjeka do danas? upravo ludost. Ona je beskonačna i svevremena. Sve je ludost pa i sam život, odgajati djecu koja će te možda voljeti i mrziti, crnčiti da bi samo preživio, živjeti u strahu i pod stresom...Cijela povjest ljudskog roda nije ništa drugo nego ordinarna ludost u nastavcima. Sve države, vjere, ratovi ideologije, doktrine su ludost, svi pokušaji da se promjeni ili poboljša svijet neminovno vodi u ludost. Srećom postoje divne ludosti kao što je umjetnost i bezuspješni pokušaji koji žele objasniti čovjeka ili one zbog koje se samo smijemo.
Susjed se zamislio i klimnuo glavom.
Tako je govorio Karamustra.

MORE
Karamustra se sjedeći pored mora na stjeni posve okamenio. Satima je slušao valove što udaraju o greben. O ničemu nije mislio, zaustavio je sva pitanja i čuđenja. Bio je posve stopljen s zvukovima mora. U jednom trenu učinilo mu se da se u rasipajućim tonovima oblikuje šumeće pitanje: ”Zar ne vidiš?” Sad je već naćulio uši, dali mu se to zbilja učinilo? More je ponovilo:” Zar ne vidiš?”
“ A što to ! ? ” – viknu
“ Zar ne vidiš?”
Dugo je sjedio nepomično i konačno shvati.
“ Sad vidim! Ti si živo biće! i zemlja je živa, kamen je živ, kapljice su žive, morska pjena je živa… sve je živo…I uvjek se sve nanovo rađa u vjećnom kruženju vremena. Sve što je bilo i što jeste nanovo će biti…I ništa nisam važniji od kamena ili kaplje zvijezdi koja nas gleda.
Tako je govorio Karamustra.

MUZIKA
Cjeli dan je Karamustra u svom malom sobičku na mansardi stare trokatnice slušao Petu sinfoniju Gustava Mahlera. Kad je predveće izašao da protegne noge susrete ga mlada šesnajestogodišnja susjeda pa ga upita kako može cijeli dan slušati muziku od koje se plaće.Karamustra joj reće: „ Dijete moje, tužna muzika mnogo više raduje od vesele muzike jer tuga je dublja od radosti, tuga je kao more a ono se raduje dubini. Ono što ti misliš da je u muzici tužno to je snaga uzvišenog stradanja pobjeglog od veselosti u kojoj nema nadahnuća. To je razdragana objava našeg tvorca da u mračnom procjepu okamina blješte tonovi uzvišene ljepote kao čisti tragovi vedrine. To su suze radosnice našeg tvorca koji kaže; Evo vam dokaz besmrtnog duha iz vjećnog izvora ljepote. Zato mene tužna muzika raduje a vesela rastužuje“
Dok je silazio stepenicama dolje djevojka ga je promatrala a lice joj se izoblići u podrugljivu grimasu.
Tako je govorio Karamustra.

PITANJA
“Karamustra, Karamustra “ - reče on sebi. " Zašto su me kaznili s ovom dušom slojevitom? Zašto sve što gledam, vidim to u svojoj suprotnosti? Sve je suprostavljeno vlastitom negacijom i ništa nije kako se čini. Zar nije bolje utrnutiti u bezbrižnom slijepilu lakrdijaša, spavati mirnim snom sive mase u nakupini ničeg. Zašto i kome pjevati, da li je to stvar odluke ili unutarnje potrebe. Što se hoće s time? Da li je to ravnoteža misli, dijalog, između stvaratelja i stvorenog s onim imaginarnim odbljeskom prihvaćanja ili ne prihvaćanja? Da li je to potraga za identitetom u traženju stvarnog ja? Ili se možda radi o jeftinoj imitaciji Boga, tog najvećeg tvorca, «Želim biti kao Bog.». Želim da me vole, prihvačaju, da mi se dive. Ili je to ipak samo « sebična « potreba da se s pjevanjem baviš sobom u osami i samorealizaciji svoje spoznaje?, u zatvorenom krugu sebe samog, u hermetizmu beskorisnosti. Što ustvari želim? Posredujem li između Boga i djela zbog sebe ili zbog nečeg drugog? Tragam li za slobodom? Bježim li od svakodnevice? Jeli pjesma egocentrićna egzibicija?, ostaviti tragove iza sebe, za koga? Poručiti nešto? Kome? Zar svijet od silnih poruka postaje bolji?. Pa on sve više upada u blato dekadencije i bezdušnosti. Umjetnik koji misli da ima važnu misiju na zemlji nije ništa drugo no Don Kihot, klaun, propovjednik u bućnoj gomili lakrdijaša s ponekim skrušenim slušateljem. « Ništa se nemože učiniti « rekao je veliki Beckett, a i kad bi moglo, pitanje je da li bi se isplatilo. Mnogi koji ovo nazivaju nihilizmom tvrde slijedeće: Dovoljan je i jedan glas, pogled, uzdah, jedna emocija, koja će opravdati učinjeno. Zar to nije romantično? Kao da je teško pronaći razlog za svoj egocentrični egzibicionizam. Ma svijetu se živo jebe za nas Ljudi su navikli i oguglali na ljepotu, sve je toliko estetizirano da to već svima ide na uši. Ako imaš ideju i hoćeš da te slušaju moraš nekog munuti u rebra, ako želiš da te cijene moraju te se bar malo bojati. Dojmove stvaraju jeze, šokovi, ma zar je dotle došlo...? toliko strano pjesniku i sanjaru neba...ili mi se sve ovo samo čini...?"

PRAZAN OKVIR
Čudno.“ – pomisli Kramustra.“ Toliko sam puno naučio od boli, čak sam zavolio svoje poraze jer su uvjek na vrijeme hladile moju nadmenu uzavrelost i vraćale me na izvorište novog i boljeg gledanja... ali taj susret...ta čudna ljubav... preskupo je koštala moju vječito nedosanjanu žudnju... oslabila je vjeru... suzila vidokruge... a pitam se zašto ne mogu zavoljeti i ovaj poraz....? da li zato jer je bila drugčija od svih...? nalik meni...? Karamustri odtpadniku, nadahnutom sviraću na svijetkovini tužbalica...? Možda zato što sam povjerovao... konačno je Karamustra povjerovao... a nisam joj ponudio ništa osim svoje lomljive duše pjesnika... i kad opet zavolim i ovaj poraz konačno ću shvatiti da ipak nije bila ono što sam vidio da jeste jer jedino istinska ratnica na putu stvarnog viđenja može voljeti Karamustru.

PTIČICA
Kad se Karamustra probudio tog jutra u svom sobičku na mansardi trokatnice, ostane sjediti na krevetu i stane razmišljati što će danas jesti. Dojadile su mu Meksičke tortilje koje je mazao s đemom od smokava. Poželio se Mineštrona od povrća, znao je da ima svega nekoliko krompira i par kuna u džepu. Ništa, otići će na pijacu kupiti malo mrkve i celera i možda između tezge pokupi koji list blitve i peršina.
U tom trenu na mali krovni prozor sleti mlada grlica. Gledali su se neko vrijeme. Karamustra prvo provjeri da li mu je mačak u blizini. uvjerio se da je u dvorištu, potom je nadrobio malo suhog kruha i neprimjetno ga bacio na prozorčić. Grlica je neko vrijeme obilazila mrvice i potom počela kljucati.
Gledao ju je Karamustra neko vrijeme i tad je prva suza potekla, pa druga...treća...i tad reće: “Ptičice moja...sami smo na ovom svijetu ti i ja...nikoga nemamo sem sebe...da li je to premalo ili previše...? Gdje nam je roditelj da nas kudi i ljuti...? Gdje je moja draga koja se zaklela na vjećnu bliskost a sad me odbacila kao staru krpu i sad me još i prezire...? Gdje su moji prijatelji...A ti bar možeš kružiti nebom u zamahu krila koja nemaju sjećanje...”
Tad mu reće ptica: “ Toliko si jadan i patetičan da ću ti se sad posrati na prozor.”
To je i napravila te se vinula u vis. Nasmije se Karamustra.

SAN
Kad se jutros probudio, ostao je sjediti na krevetu vrteći film sna kojeg je upravo sanjao, sjećao ga se do najmanjeg detalja. Bio je na krabuljinom plesu. Sala puna ogledala zbog kojih je izgledala još veća i dupke ispunjena maškaranih parova koja je bjesomućno plesala i ludirala se. Probijao se kroz njih, udarali su ga u noge i ramena. Onako kosat i bradat u dugom iznošenom kaputu nitko nije primječivao da jedino on nema masku. Odjednom se ispred njega stvori Harlekin koji ga veselo upita:
„ Super ti je maska, jesi li ti prorok Jeremija?“
„ Ne, ja sam zarasli Pajo Patak.“ – Harlekin se iskrevelji i nestane.
Uto se pojavi žena karta-tref i podsmješljivo mu se obrati:
„ Znam, ti si Manson, ubica iz Beverly Hillsa.“
„ A ti si koza pobjegla iz špila“ – ona se iskrevelji i ode. Probijajući se napred učinilo mu se da vidi ispred sebe nešto poznato, kad se približio ugleda masku Karamustre, stao je ispred njega, gledali su se neko vrijeme.
„ A tko si pak ti? „ – upita ga Karamustra. Maska se zakihoće.
„ Kako tko, zar se ne prepoznaje?“ - Osjetio je jezu za vratom.
„ Hoćeš reći da si ti ja?“
„ Uspjela maska, šta veliš?“
„ Nevjerojatno kako ti je to pošlo za rukom - a znamo li se mi uopće?“
Maska Karamustre se zlurado isceri. „ Točno onoliko koliko ti poznaješ sebe.“
„ Ali kako se usuđuješ biti ja?“ Maska se nasmije.
„ To nije bila moja odluka, o tome odlučuje netko drugi.“
Dok ga je gledao, osjetio je snažnu želju da ga udari šakom o glavu ali se nekako suzdržao i krenuo prema izlazu ljutito gurajući maškare koje su se saplitale. Ponavljao je u sebi:
Ne to nisam ja...to nisam ja...to nisam ja...

SLIKA
Svidjela mu se slika koju je gledao na izložbi. Imala je žestinu ekspresije, nemire, a ipak je čvrsta stajala u prostoru i provocirala neobuzdanošću. Tog trenutka nije primjetio da pored njega jedna mlada djevojka zainteresirano gleda ali u očima joj se vidjela zbunjenost neviđenja, doza podsmješljivosti. Nesvjesno joj je izletjela sarkastična primjedba i oboje su se upleli u razgovor o slici. Kad je pogledala boemsko-umjetničku pojavu Karamustre poželjela je da joj netko iz prve ruke pojasni što u stvari takva slika znači.
“ Teška su to pitanja djevojko, jer umjetnost je teško objašnjiva “ rabota.” Već u svojoj naravi ona je proturječna jer je u osnovi zasnovana na doživljaju u skali od gađenja do ushita i uvjek je tu pitanje: Zašto je to nešto umjetnost, ako je umjetnost, i kome ona treba? Kad gledaš sliku, tu su bitna tri momenta ili tri namjere: Želiš li gledati sliku, želiš je pojmiti i želiš li spoznati njenu poruku. Ako želiš gledati sliku, već tom nakanom ti si korakom bliže Bogu a možda i đavlu ako je vjerovati onim teoretičarima koji tvrde da je umjetnost obmana i opsjena. U svakom slučaju ti si sudionik u toj transcedetalnoj igri. Prvo moraš suzbiti primisao da taj pretenciozni stvaratelj, taj umišljeni i samovažni od boga dani umjetnik, već tim svojim činom, želi biti ili misli da je veći od tebe. To je odprilike jedna od podsvjesnih reakcija onih koji ne žele gledati apstraktnu sliku, ono drugo je: neznanje, nemogućnost spoznaje, lijenost duha, tvrdoglavost, ili jednostavno glupost. Dakle, ti si odlučila biti akter jednog umjetničkog čina, čestitam ti na tome jer si se uputila u avanturu u kojoj si u potpuno ravnopravnom položaju s stvarateljem jer da nije tebe on je taj svoj ego-trip mogao ostaviti tamo gdje ga je i napravio.To je racionalna odluka, u obliku misli ali dok gledaš sliku stavi privremeno misli pod pazuh jer ti neće trebati. Ako Želiš doživjeti sliku? To znači mnogo više od gledanja. Vidjeti, znači da su ti se oči okrenule iznutra. Slika je skliznula niz ivicu oka u nutrinu, prestaje racionalno mišljenje i zaustavlja se unutrašnji dijalog. Tad nastaje različita skala svakojakih poimanja i ti u tom viđenju uvjek vidiš i sebe. Tu je ta magija moderne umjetnosti, ti je nisi morali naslikati jer si ju stvorivši je u sebi, osmislila i potvrdila njen nastanak.”
“To znači da se ona naslikala u meni ?”
“ Tako je! Shvati da si i ti slikar”
“ Ali nisam, ja nemogu ništa naslikati”
“ Svatko tko gleda i doživljava ono što vidi pogledom je slikar, razlika je jedino u tome što to netko zabilježi a drugi ne.”
Djevojka je promatrala Karamustru i pomisli kako je više naučila o umjetnosti od ovog čudaka nego u svim godinama škole.

SMISAO
„ Smisao?„ – upita Karamustra, nakon što mu je jedan poznati pseudo- umjetnik u lice odbrusio da ga ne zanima mrak i beznađe već isključivo smisao i ljepota.
„ A zašto misliš da je izražavanje besmisla isključivo beznađe, kad ono itekako može biti smisleno?“
„ Izražavanje besmisla je besmisleno.“
„ Plivaš u plićaku prijatelju moj.“
„ Ne Karamustra ti plivaš u mraku i besmislu a to je prećica do ludila.“
„ Kako ne vidiš da možemo samo tražiti smisao jer kad se pronađe postaje besmisleno. Zar ne vidiš da ono umjetničko djelo kojemu nevidiš jasni smisao, da ga upravo zbog toga najviše i ima, jer se tad uobličilo čuđenje svijeta i misterija postanka, namogućnost dobijanja odgovora na ona vječita pitanja, što nam valja činiti da spasimo ovaj svijet od propasti?, od nas samih, ubogih, malih i nedovršenih kad ni sebe spasiti ne možemo. Umjetnost kao koncetrirana božanska misao o doživljenom bitku, stanju duha i stvari, nemože objasniti ništa, ne rješava ni jedan problem, ne odgovara na pitanja, ona samo potvrđuje život. Zar ne vidiš da se upravo između zvuka neizgovorenih riječi krije njihov jasni smisao to je kao kad udahneš da bi kroz snoplje razasutih misli izustio nešto nalik istini nešto samo prividu stvarnog a onda zastaneš jer ti se čini da je mnogo lakše kroz snove očitati nepojmljivi zvuk daljina a kroz guste niti spletenih žudnji prikriti slutnju i misao koja te zavarava obrisom svoje fikcije kojoj se nezna razlog i obujam dubine. I na koncu kako možeš znati da u tom viđenjui smisla i dorečenih slika postoji putokaz koji pokazuje jasni cilj kao da je sam sebi svrha?“
„ Ništa te nisam razumio Karamustra.“
„ Svakako da nisi.“
Tako je govorio Karamustra.

TITO
Da pobjegne od sulude atmosfere izbora gdje se ovaj napaćeni narod uljuljkuje u komičnom i lažnom osjećanju važnosti, tobože njih se nešto pita i oni odlučuju tko će ih jebati u mozak u iduće četiri godene, Karamustra se uputi na stjenovitu obalu i tamo u daljini na jednoj ravnoj stijeni ugleda elegantnog gospodina kako peca ribe. Nikad nije vidio bolje odjevenog udičara i učinio mu se poznat. „ Nek me đavo odnese ako ono nije Tito“ reče on kroz zube i približi se pecarošu. Bio je to zbilja Tito koji se samo ovlaš okrenu i nastavi koncentrirano piljiti ispred sebe.
„ Trza li?“ – upita ga.
„ Trza, trza, ali ni jedna da se zakači...Nego reci ti meni za koga si glasao?“
„ Nisam išao na izbore Maršale.“
„ „A zašto nisi?“
„ Jer sam anarhist a oni ne glasaju.“
Tito ga ispitivački kratko odmjeri. „ Bogamu, dok sam ja vodio Jugoslaviju nije bilo nikakvih izbora pa šta nam je falilo...Karamustra se nasmije.
„ Reci mi Maršale, uvjek me to zanimalo, kako si uspio držati one divljake da se ne pubijaju 35.godina?“ Tito naglo povuće udicu pa je opet umiri.
„ Pitaš kako? Jer su se bojali sinko. Jedino to pali kod nas, strah, ljudi te poštuju samo ako te se boje.“
„ Ali za tebe kažu da si bio dobručudan.“ Tito se kiselo nasmješi, naglo trzne udicom i počne vaditi najlon. Činio je to vrlo pažljivo pazeći da se ne isprlja i smoći. Stavio je nove ješke.
„ Dobročudan kažeš? A znaš li ti tko je bio najdobročudniji čovjek kojeg sam upoznao u životu?“ Tišina je tražila odgovor „ Staljin!, taj ti se uvjek ljubazno i dobročudno smješkao a onda bi potpisao smaknuće za njih pedeset a da nije trepnuo okom.“
„ A reci mi, da li si zbilja vjerovao da će se onaj sistem održati?“
„ Ma kakvi, znao sam da će poslije mene sve ići kvragu, možda ne tako brzo, znaš par godina sam se okretao u grobu kao čigra a sad mi se živo jebe, po meni možete se svi pubijati...znaš sve je to bila ideja...možda luda, preuranjena, ali jebeš čovjeka bez ideje...“ Tad naglo povuće najlon koji se zatrese, lice mu se ozari, izvukao je malog oslića.
„ Maršale, učini mi nešto, vrati ga u more.“
„ Ma to sam i namjeravao mi duhovi ne jedemo.“
„ Hvala Bogu da je tako.“
„ Od kad si ti striče vegetarjanac?“ upita Karamustru
nećak Robi kojeg je nagovorio da ostane na ručku.
„ Od onog trenutka kad sam spoznao da su mi životinje draže od ljudi i da su u svakom smislu bolje od nas. Shvatio sam da bi jedenje mesa bilo
saučesništvo u ubojstvu i da ih ne bi više mogao gledati bez krivnje i kajanja.“
„ A koliko si imao godina tad? “
„ Šesnaest, kao ti sad. Bila je to ona famozna 68. Godina studentskih pobuna...čudna godina, kao neka rupa u vremenu. Kao da je svjet došao pred civilizacijski ispit, na raskršće puteva. Na jednoj strani bili smo mo mi, planetarno čisti i čedni. Optužili su nas za anarhiju i besmisao a bili smo jedino svjetlo i nada, S druge strane stajali su ovi isti demoni koji nas danas odvode u beznađe. Istina je da smo sagorjeli u nemoći...bilo je to vrijeme psihodelije...prvi joint...da probao sasm razne droge ali se nikad nisam navukao na ovisnost previše sam cijenio slobodnu volju a osim toga dovoljni su mi bili vlastiti tripovi... Znaš Robi, nesmiju se životinje ubijati, to je grozni zločin. To je isto kao da ubiješ čovjeka. Ovi zlotvori što ih kolju kažu da životinja nema svijest, dušu i misli. Otkud ti gadovi znaju što je životinjska duša. Pogledaj bilo kojeg psa ili mačku, svako pojedino živo biće ima svoju fizionomiju, narav i karakter...sve što se rodi ima pravo na svoj život...ono samo želi rasti, trajati, voljeti...tko ima pravo ubijati život...? Pogledaj samo kravu, to divno bezazleno biće poput velike mame, njeno mlijeko nam svima daje život a što mi radimo? Iz zahvalnosti ja zakoljemo i požderemo... i reci mi kako u toj bešćutnosti naći nade za čovjeka?“
„ Čuj striće, opet si zabrijao, ajmo mi jesti, što si to skuhao?“
„ Evo imamo juhu od rajčica, kary-rižu, sojin sos, varivo od povrća, mješanu salatu.“
„ A da nemaš možda ipak malo mortadele?“
„ Ajde ne zajebavaj idemo jesti.“

meldorr:
ma nisam siguran da bi Karamustra volio da se netko u njega ugleda pa makar bio i nećak
kaleina:
ma gle..dobro je to, taj moralni poriv da se ne jedu životinje..samo..ponekad neki prestanu jesi životinjsko meso ali prijeđu na ljude. onak, bar energetski ih iscrpe dok ih konačno ne smažu do kraja. to je tek zajebano. karamustra bi trebao paziti je li robi spreman razlučiti što je što prije nego mu dozvoli da se ugleda u nejgov primjer.

NA RUBU
Karamustra se zatvorio u svoj sobičak, odlučio je da više nikad iz njega ne izađe. Sedam dana je ležao u krevetu, nije jeo ni pio i nadao se da će umrijeti od iscrpljenosti ali na njegovu žalost i čuđenje ni naznake umiranju, nije bio ni gladan ni žedan. Tad reče sebi: „ E moj Karamustra umoran si od svijeta i života ali očigledno tvoj život nije umoran od tebe, priklještio te metalnim kopčama i ne pušta. A zašto, što ćeš mu ti? Kome koristi tvoja samoća, što će životu slijepo tapkanje u besmislu, kome je potreban taj mrak i cinizam?“
A život mu odgovori: „ Nisi ti kriv, nitko za ništa nije kriv, ne postoji krivnja. Ti samo vidiš daleko i ponireš duboko. Možda se u odrazu tvoje suze netko ogleda a u sivilu boja spektar ljepote otkriva.“
„ Možda imaš pravo „ reče Karamustra životu. „ Ali sutra ćeš tvrditi nešto posve drugo jer poznajem te ja.
Ne treba vam nikakva vlast ni zemaljska ni nebeska. Imate samo jednoga vođu a to je srce vaše.“
Dvadeset definicija ljubavi
Ljubav je suza radosnica Boga rata
Ljubav je narušena ravnoteža u spokojstvu labuda
Ljubav je ludi trans jarca i leptira
Ljubav je svečana objava odabranih i spremnih
Ljubav je pomahnitalo tkanje zaigranog pauka
Ljubav je lučonoša u povorci nijemih hodočasnika
Ljubav je brojka dva ili svi mogući brojevi
Ljubav je ponekad ali uvjek i zauvjek
Ljubav je jedina igra u kojoj Lucifer gubi partiju
10 Ljubav je pustinja i kap vode na dlanu
11. Ljubav je kad iz izvora misli poteknu sokovi
12. Ljubav je rastanak koji se u vjećnosti susreće
13. Ljubav je crveni pijevac koji leti prema nebu
14. Ljubav je modro plus crveno i plavo jednako ljubičasto
15. Ljubav je silazak s oblaka nasmijanih cigana
16. Ljubav je neumjesno pitanje koje se odgonetava kriomice
17. Ljubav je bosonoga djevojka na trapezu između sebe i njega
18. Ljubav je ne ti nego ono drugo
19. Ljubav je čavao na vjetrokazu
20. Ljubav je riječ ako nije more ili ponor

luckys:
ljubav je sve ono što nije ljubav...
msirena:
ili tako:)) ucenje je evidentno prisutno:))
meldorr:
ha, sireno...ili možda pored Don Huana u New mexicu...
prilagodjen:
lijepe :))))
msirena:
znas, ja si tebe zamisljam kao nekog čiču sa dugom sijedom bradom, onak malo gandalfski, negdje sjedeci na panju mudrosti, kako mirno otpuhuje dim (sadrzaj trava koje su u upotrebi neidentificiran:))

FIKCIJA
Otišao Karamustra prijatelju u bolnicu. Promatrao je sive zidove i potamnjelo sunce, sjede s bolesnikom na klupu pa mu kaže: „Nemoj vjerovati svojoj bolesti ona je fikcija i prijetnja samo stoga jer te cjelo vrijeme laže a ti si u to povjerovao. Ovi što je potvrđuju niti je vide niti im je stalo. To što misliš da je bolest je nesporazum bogova, poljuljana ravnoteža sila a povjerovao si u nju jer u svojoj zbunjenosti nisi počistio spremište svog nahođenja i svojih mogućnosti. Vid ti se sapleo u zamršenim opcijama jer u njima nisi gledao sebe već si u drugima tražio potvrdu. To što svi nazivate bolešću je zavjera slijepaca jer ste u mraku opipali zid koji je složen od tlapnje, neznanja i spriječenog samoizlečenja, zato iz ovih stopa odi do mora, umi se morskom pjenom i reci sebi: ideja mog smisla je korak u ispunjenost ovog živog trena.“
Tako je govorio Karamustra.

IDI U ŠUMU
Karamustra je šetao trgom i tamo susretne prijatelja iz studentskih dana. Nakon dvije pive reče mu: Možeš gledati koliko hoćeš dragi prijatelju ali ništa nećeš vidjeti. Što se više trudiš magla u odrazu tebe bit će sve gušća. Probaj zažmiriti i slušati, prije toga ugasi televizor, nahrani mačku a mrvice sa stola pobacaj golubovima. Ali problem je što nisi sam, žena ti zvecka s tanjurima i nečuješ vjetar jer se susjedi dovikuju a radio bući iz susjednog stana. Nema ti druge nego hodi u šumu, obgrli prvo stablo i stoj tako dok ne osjetiš da ono diše i da ti se raduje. Dok budeš žmirio potisni brbljanje u mozgu to se onaj lažni dio tebe boji da ćeš ga razotkriti. I tek kad zaustaviš misao počinješ biti ti.
Tako je govorio Karamustra.

AUTOBIOGRAFIJA
Karamustri su demokratske promjene donjele otkaz i tisuću kuna socijalne pomoći. Srećom oduvjek je bio asketa i isposnik pa je nekako preživljavao. Danas su ga pozvali u Ured za zapošljavanje i ponudili mu posao čistača u brodogradilištu. Službenik ga je zamolio da na brzinu napiše kratku autobiografiju i evo što je napisao:
Dakle rodio sam se prije pedeset godina kao neiskvarena genijalna budala, mogli ste me uvjeriti u sve jedino ne u postojanje Boga i komunizma, te dvije stvari nisam mogao probaviti. Bio sam u fazi umjerenog optimiste, Radeći s ljudima počinjem lagano tonuti u pesimizam, tako je bilo do vojske. U vojsci moja slika svijeta počela je još tamniti. Tad sam na svoju nesreću počeo puno čitati, gledati i uspoređivati. Počinjem osjećati prve naznake gađenja. Dakle agnostična faza s naznakom skepticizma. Poslije toga dolazi period osamdesetih traženja sebe, putujem Evropom, doživljavam kulturološke šokove, opet uspoređujem i postajem umjereni skeptik i egzistencijalist, slika svijeta je sve tamnija. Veliki boljševik drug Tito odlazi Svetom Petru na raport a kod nas ispred dućana vijore se dugi repovi za kavu i ulje, postajem skeptik i to tvrdi ali i naginjem ka cinizmu. Zagazivši u tridesete godine gledajući ogromnu količinu bedastoće gluposti i idiotizma, otrovan od svega postajem cinik. Stvaram vlastitu predstavu o Bogu stvoritelju i vlastitu religiju u koju ponekad ni sam ne vjerujem. Devedestih kad smo se svi onako sočno pubijali među sobom postajem totalni nihilist što podrazumjeva anarhizam građansko liberalnog tipa a ljudi su mi se zgadili za sva vremena. Sad se nadam poslu čistača.
Kad je službenik pročitao autobiografiju upita Karamustru:
„ Što je ovo? “
„ Pa moja autobiografija“
„ Da li se vi to sprdate samnom gospodine Karamustra?“
„ Ne, zašto?“
„ Ako ovo nije sprdnja onda bolje da odete kući jer mi nismo psihijatrija
već ured za zapošljavanje.“
Karamusra ustane i kaže:
„ Između vas i psihijatrije gotovo da nema nikakve razlike. Slično smrdi, isto beznađe, pomoći i suosjećanja nema a sedative djelite u obliku bijednih poslova, jedina je razlika što ne nosite bijeli mantil i nemate medicinskih sestara da ih štipate za guzicu.“
Okrenu se i ode bez pozdrava.
Tako je govorio Karamustra.

Faustus:
ne sumnjam da autor zna...biti cinik znači optužiti samog sebe na isključivu razinu svijesti ali mislim da je to autor pojmio..
veliki_guru:
pametno zboriš ili je zborio

SUSJEDI
Kad se Karamustra prije nekoliko godina doselio u staru trokatnicu izgrađenu još iz doba Secesije, susjedi su ga s pravom držali za osobenjaka. Pomalo su ga se i plašili, nerado pozdravljali s klimanjem glave. Ruku na srce on je izgledao pomaknuto i van svih klišea ali samo na prvi pogled jer napadno stara odjeća uvjek je bila čista i opeglana a duga zarasla brada i kosa, oprana i njegovana. Vremenom su se počele događati čudne stvari. Gotovo s svakim stanarom počev od najmanjeg djeteta do starca, Karamustra je razvio specifičan odnos, kao da je svakog od njih pojedinačno poznavao od ranije, promatrao ih onim svojim dubokim okom i vidio ih u njihovoj stvarnoj biti. A kako je znao govoriti tako je znao i slušati. to poznavanje ljudi on je objašnjavao vlastitom samousporedbom jer tvrdio je za sebe da je sazdan od nepreglednog broja različitih identiteta čiji raspon varira od budale do genija. Susjedi su ga uvažavali ali su ga i dalje gledali ispod oka i držali se na distanci. Instiktivno su poštivali duh koji je izbijao iz njega i nisu prekoračili u njegovu intimu i povućenost. Sva komunikacija je završavala njegovim ulaskom u sobičak.
Danas je u hodniku zgrade išao naspram osamnaestogodišnjem tinejđeru, susjedu sa istog kata. Već od ranije je osjetio da se u tom mladom biću nešto odigrava. Kad se približio na nekoliko metara bio je siguran da taj mladac prelazi u beznađe opojnih otrova.
“ Sine, da li je kod tebe sve u redu?”
“ Jeste susjed, ne može biti bolje.”
“ Slušaj me sine, još uvjek si na raskrsnici puteva, znam da si ispunjen sumnjama i strahom ali svaki taj put koji izgleda nedokučiv tvoja je šansa, jedinstvena i neponovljiva šansa da stvaraš i traješ kao svjesno biće. I svaki put koji izabereš ako bude imao srca bit će ispravan put. Možda neće uvjek biti sretan i miran ali bit će tvoj. Čuvaj se sine i pamet u glavu.”
Mladac ga je gledao i pomisli, pa ni njegovi roditelji s kojima jedva razgovara ne pokazuju toliku brigu i pažnju i sad evo ovaj zarasli čudak, otkačenjak kojeg je oduvjek ismijavao...jedino je njemu stalo...

TVOREVINA DUHA
Kad je Karamustra otkrio da ipak nije sam na svijetu i da su ga pohodili prijatelji stari, prijatelji novi i da je njihov dolazak isključivo srodnost po duhu i nahođenju, razgali se pa uz litru vina reče: “ Vjerujete mi dragi prijatelji ova naša bliskost je nemjerljiva radost bitka i univerzuma. U tom otkrivenju leži uspavana besmrtna ljubav koju jedino duh može probuditi. Duh je jedino što imamo a sve drugo nije nam potrebno jer duh je stvarniji od materije, vremenom to postaje očiglednije. Duh se

odlično, stigao sam do praznog okvira, molim te pošalji mi ovaj blog na e mail!

molim te, ako nije neki problem -pošalji i meni ovaj blog na mail; rado bih to pročitao u miru! mail adresa je: xinxua@net.hr

stigao sam i do kraja, prijatelju, pa ti si genijalan um, pisac bestselera, objavi to.