Mic, mic...

Razmišljala sam baš jučer, ako umrem u Americi, nek me spale i pošalju urnu u Zagreb i stave u grob, (imam krasan grob s pogledom na arkade), jedino se moram raspitati kako je to sa slanjem urne, jer me neće biti, pa necu moći intervenirati u slučaju nečega.

Ako mi se zalomi u Hrvatskoj (ako imam sreće, haha), to je jednostavno, pokopaju u isti grob u komadu, bez potpale.

Pitanje je, da li da si napravim urnu od keramike, nešto slično, samo malo veće naravno, jer ovo na slici je urna moje pokojne Mrljice.
Mislim, dok još mogu i da bude nešto ukusno, a individualizirano.

Jel' ja to ozbiljno?
Ma ne, zezam se (kao is svi ostali)!

EPP: Izrađujem urne po želji pokojnika!
(I tu se zezam)

Link

Vi koji kuhate riže, basmati, jasmin, dugoljaste okruglaste, koje se moraju isprati prije kuhanja, moraju se očistiti, jer sadrže kamenje (nemam ništa protiv tih riža, odlične su za one koji preferiraju odvojena zrna, u indijskoj, istočnjačkoj kuhinji, kineskoj, ipak, to je nešto sasvim drugo od ovoga o čemu ja pišem danas)...sve je to OK za takve riže, ali....Riso Arborio, Riso Carnaroli, Vialone Nano etc. je nešto drugo.

Zaboravite sve što ste znali o riži, jer risotto mora na kraju biti kremast, ako rižu isperete, isprali ste najbolji dio, rižin škrob koji učini risotto kremastim. Ovo nije rižoto, paella ili one gomile riže koje su nekad naše mame i bake kuhale. Ne da omalovažavam, nekad se tako radilo i nije bilo drugog.

Ovo je Risotto i kuha se na određeni način i nema drugog načina.

Dakle, po osobi se uzima jedna mala šalica za crnu kavu neke najbolje riže za risotto, Arborio, Carnaroli ili Vialone nano.

Kada kupujem rižu i pastu, e tu nema kompromisa.

Kupuje se samo najbolje, pa šta košta da košta, jer ne kuha se to svaki dan, pa i ne treba puno, pa tako i ne košta puno.
A ne one gnjecave mase riže iz supermaketa s nepoznatim imenima, s kojima ne znaš šta ćeš.

Postupak:

Na Olio Extra vergine ili nekom sličnom finom ulju u teći blago zastakliš glavicu sitno sjeckanog luka, i dodaš par česna češnjaka na sitno, oprez da ne zagori, jer je sitno narezan.
Na to dodaš rižu po formuli, kao što smo rekli, koliko ljudi, toliko malih šalica riže.
To promiješaš na vatri koji minut, dok riža ne postane staklasta i obložena uljem.

Zaliješ bijelim vinom (staviš koliko ti paše, ali ne previše), vino mora ispariti, mora biti dobre kvalitete, jer ono što ne bi popio, niti ne stavljaš u risotto.

Cijelo vrijeme miješaš, to je najvažnije, kad se zgusne, e tu oprezno, nadoliješ s povrtnom juhom koju ili napraviš ili kupiš u kartonu.
Jako je bitno da se cijelo vrijeme miješa i kad se zagusti, nadolije se kojom kacijolom/šeflom juhe.

I tako to ide dok zrna riže ne popuste, ostanu tvrda, ali se vidi da su skuhana. Za to treba probati zrno riže.

Oprez, ne skuhati previše, ali risotto se mora skuhati par puta da shvatiš o čemu se tu radi. Jelo je jednostavno za onog tko zna, ali mora biti precizno skuhano.

Kada je dovoljno mokro, riža samo što se nije skuhala, ali je još tvrda (zapamtite, ona će se i dalje nastaviti kuhati i ako je skinete s vatre, dakle, mora biti malo tvrda), kada maknete s vatre, probajte, dosolite popaprite i cijelo vrijeme miješajte.

Na kraju, dodajte grumen maslaca i tada nastaje magija, sve postaje još kremastije, opet miješajte, na kraju dodajte svježe naribani Parmiggiano Reggiano ili Grana Padano. Bitno je da je risotto dovoljno tekući tako kad se stave putar i parmezan, da se previše ne zgusne. Mora ostati kremast.

Ovo je osnova za risotto, ako želite risotto s nečim, pred kraj se dodaju blanširani asparagusi ili blanširane gljive, dagnje, račići, fruti di mare, već prema tome od čega radite risotto.

Servira se odmah, sa sitno sjeckanim peršunom koji se pospe na svaki tanjur, dakle, ljudi već sjede za stolom i čekaju i tada dobiju tanjure s risottom.

Neki serviraju ribani sir na kraju, e sad ovisi, ako je risotto od plodova mora ne stavlja se (jer je već stavljen u toku kuhanja), ako je s nečim drugim kao gljive, može se, ali tko smo mi da naređujemo što svatko voli istavlja u hranu, tako, svakom po želji.

ovako sam ja vidjela kroz naočalice, ali telefon nije...



Tak ja sjedim ispred svoje kuće i mislim si, koji peh, nisam nabavila naočale, nemrem gledati u sunce, kad čujem susjedu Wendy od preko puta, hej Juicy, jel' ti trebaju naočale, evo imam ih ja puno, nemreš naručiti jedne na Amazonu, ajde dođi... stolac tamo i lijepo sjedimo na drivewayu ona i ja i pričamo, i pomrčina sunca se odvija...tu gdje sam ja, bilo je 94.1%.

Bilo je fantastično, kad je bilo na vrhuncu, tj. vidjela se samo mala kiflica, pomalo se smračilo, ali ne puno, ptičice su počele pjevati, kao da idu na spavanje i baš je bilo cool. Postalo je hladno, iako je prije toga bilo jako toplo. Vrijeme u stvari , idealno.

Samo, ja ukušavam slikati, gledam kroz naočale, vidim sve kao na dlanu, kroz telefon, slikam, a ono okruglo sunce...boomer...ali tamo se vidi mali plavi komadić nečega, mislim da je to, to, jer sam pokušala snimiti kroz naočale...

Ma eto, to mi je zadnja pomrčina sunca, jer sljedeća će biti za 20 godina...imat ću ili nemati 95 godina...ko živ, ko mrtav...ovo mi je prva i zadnja pomrčina sunca...

Link

Link

...i ja mu NE odgovorim, poprilično je jasno da mu neću odgovoriti niti nakon 53 poruke...ili sad već postajem dementna, pa sam zaboravila na prethodne 52 poruke...

U stvari, ak' vi mislite da se ja ovdje dopisujem sve u 16, grdno se varate, jednom sam liku odgovorila. Ispalo je, kada ja dolazim u HR, on odlazi na more i kad se ja vraćam u US, on se vraća u Zagreb. Tak je i to sređeno. Mislim to dopisivanje.

Mrak je, mukla tišina, bolje i to, nego da mi tu netko hrče pokraj mene.

Kak' mi je dosadan blog, idem slaviti neku sliku. Jednu od prije 50 godina.

Zato što na Profilu moraju biti do 100KB, onda se čeka danima da se odobre.
Ovdje staviš na svom i u kontroli si, više-manje. Ma svi to znate ionako.

Link

Michigan je država na desnom sjeveru Sjeverne Amerike, okružena Velikim jezerima kojih je 5, Jezero Michigan, Huron, Superior, Erie, Ontario. Sastoji se od donjeg dijela u obliku rukavice, koji se često zove 'mitten' i gornjeg dijela Upper Peninnsula, skraćeno UP.
Glavni grad Michigana je Lansing, iako svakome prvo pada na pamet Detroit, ali nije. Ali Detroit je bio centar automobilske industrije. Sada manje, ali ipak još uvijek. Šteta, mnogi su ljudi iselili zbog smanjenja radnih mjesta i mnoge prekrasne kuće su ostale napuštene, pa tako i cijeli dijelovi grada. Time postaju leglo kriminala i Detroit je postao napušteni grad.

Lansing je neki gradić koji ne mogu zapamtiti ni po čemu i većina ljudi nije niti čula za njega.
Ja sam u jednom drugom još manjem gradiću gradiću negdje u sredini Michigana.

Klima u Michiganu je zapravo slična našoj u Hrvatskoj, osim što su zime dugačke i ništa se ne može saditi i sijati prije 1. maja, jer tlo još zamrzava.
Ima zima s puno snijega i pada često i obilno, ali ima zima s vrlo malo snijega, što meni dobro dođe, jer sama lopatam snijeg.
Zaboravila sam spomenuti Lake effect, cijelo ovo područje oko jezera, klima, je pod utjecajem Jezera, kad polarni hladan zrak preko Canade prelazi preko jezera koja su relativno topla.
A niske temperature idu kao i kod nas u Hrvatskoj do minus 20 C rijetko niže od toga.


Ljeta su vruća i dosta vlažna.
Ameri se znaju zabavljati i često idu na piknike s onim poljskim sklopivim stolcima s rupom za cugu, na svakom odmorištu su mjesta za roštilj, i svatko to poštuje i drži čisto.

Ja ljeta provodim u Hrvatskoj, ali sam jedno Covid ljeto provela tamo, tako da znam što propuštam kada idem u Hrvatsku.
Propuštam više tamo nego što dobivam ovdje, ali sve u svemu niti tamo posjećujem išta, niti ovdje u Hrvatskoj, tako da je meni sve svejedno.

Razlika u vremenu je 6 sati, tako kad je u Hrvatskoj 16 sati, u Michiganu je 10 u jutro i to je najbolje vrijeme za komunikaciju telefonsku i ostalu.

Za razliku od drugih ljudi u Hrvatskoj, ja imam izbor, vratiti se u Hrvatsku, otići živjeti u Italiju ili ostati gdje jesam.

Ostajem gdje jesam, jer su mi djeca i unuk tamo.
I ima reda.

Koliko god vi neki omalovažavali Ameriku, još uvijek ima više reda nego u Hrvatskoj.
A ja to govorim iz pozicije nekoga tko vidi i jedno i drugo, i živi jedno i drugo, a ne samo ko' neki Hrvati sjede u fotelji, nikad nisu makli guzicu od tamo i ocjenjuju svjetsku situaciju, a naročito meni sole pamet kako je u Americi, a ja recimo upravo stigla iz Amerike. Ali ja kao ne znam, jer sam brainwashed.

Ja sam se rodila u Zagrebu i živjela u Zagrebu 40 godina, dok se nisam počela seliti.

Onda sam nakon toga živjela na sjeveru Italije u sredini i na jugu Italije. I u Hong Kongu, i u Americi.
Proputovala sam Englesku, Wales, Brazil, bila u Švicarskoj, Njemačkoj, Francuskoj, u Americi LA-u, New Yorku, Denver, Co, bez redosljeda, onak mogu reći, imam pregled.

Da, srce me vuče u Hrvatsku, ne znam koji je to vrag, ali onda kad vidim koliko zavidnih ljudi ima, koji samo gledaju što imaš ili nemaš, koji auto voziš, koju marku nosiš, smuči mi se.

U Americi nikog nije briga (ili bar ja ne znam za to) za te periferne stvari, mene susjedi znaju kao onu osobu koja sama kosi svoj travnjak, jer me vide kakoj jurim iza self propelled kosilice (malo je smiješno), kako uvijek nešto grabljam.
Pa da, netko će reći, ti to voliš, kao ja volim to raditi??????

Fuj, to mrzim i uvijek treba puno samouvjeravanja da se propisno obučem za to što već radim vanii izađem.

Mrzim te poslove iz dna duše, ne volim štihati, saditi zalijevati, pa rodila sam se u centru grada, tako ja nemam niti jednog cvijeta kod mene u yardu, samo vazda zeleno, kao borovi, čempresi, nešto javorovog drveća, pa jesmo blizu Canade, grmovi tise i ostali korov koji rastom postaje grmlje, poslije ga ne može niti bager maknuti.

Preko ljeta me nema nikad, nek' raste samo ono što ne zahtijeva dodatnu njegu, nek' se brine samo za sebe.
Osim što šparam novce što sve radim sama, napravim kako i kada ja želim.

Pitaju me ovdje neki onako rasistički (to ne toleriram), zašto ne unajmim nekog crnog čovjeka da mi to radi...fuj, na to, i fuj na takvo razmišljanje.
Crni ljudi su ovdje doktori, profesori i sve ostalo kao bijeli. Meksikanci i Indijanci isto tako.
Fuj podjela na boju kože i sve ostale podjele!

Postoje službe koje rade samo to, a zaposleni su većinom bijelci, ako ćemo već biti rasisti i brojati krvna zrnca.
Oni s kamionetima koji vuku prikolice sa kosilicama po cijelom gradu.
I to je dobro plaćeni business.
E ti naplaćuju svaki dolazak najmanje $50 po dolasku, tjedno, snijeg, lišće, trava, ovisi šta rade, računaj $50 puta koliko ima tjedana u godini...
$2600 samo za redovno održavanje, a gdje je proljetno čišćenje travnjaka, barem $300, jesensko isto tako...imaš samo da radiš za travnjak.

Ja imam sve, imam divnu kuću, divan auto, ali pazim koliko trošim, ne razbacujem se, ne idem na večere, ne trošim na masaže, pedicure, manicure, frizere.
To ne znači da to ne radim, da radim, i to si napravim sama.

To što se neki frajeri misle udomiti, ja sam udomila mog Masona, obožavam ga i to mi je dosta udomljavanja.

Muškarce ne udomljavam, možemo samo biti ravnopravni!

1. Vlažiš li se još?

2. Zašto imaš ovaj nick?

3. Jel se još uvijek seksaš i u ovim godinama?

4. Voliš li mlađe? (on 60)

5.Oduvijek sam maštao biti s nekom starijom


Jednako su mi svi dragi, to što je nešto pod brojem 1. ne znači da mi je draže od broja 5.
Ima ih još, sad se baš ne mogu svih sjetiti.

...čak sam se iznenadila da nije, ne znam zašto, ali eto, pozdravljam vas u ovo nedjeljno jutro...

Ne znam koji su mi gori, koji me pozivaju na sajbersex, nedjeljom u jutro ili onaj kaj me pita, 'šta se radi', wow, mašta radi svašta ili ovaj koji ima 64 godine, a živi s djetetom/djecom, bokte, šta to znači, haha?

Evo da stavim muziku iz naseg studija:

Link

S Richard Clayderman-om:

Link

Link
Link
Link
Link
Link

Samo je prvo moje, drugo od Djure, ostalo od Ilije iliti Ilijino (koliko 'i', da te bog sačuva).

Nisam vjernik, ali volim ze zahvaliti.

Danas sam oprala 3 mašine veša i treća se suši dok sam ja tu.
Vi nemate takve mašine, to je nešto ogromno, to samo Ameri mogu izmisliti.

Stane par ogromnih popluna sa puno programa, a meni treba za bijelo i osjetljivo. I to je to.
Isto tako i sušenje.
E bez sušenja ne bih više mogla više.

U jednoj turi sam osušila 4 velike debele mekane deke. Na osjetljivo.
Savršeno. Mirišljivo, s onim mirišljivim komadićima nečega.

E, da toga nema, onda bi ja na potok, pa rifljaču, pa lug, pa bi se naradila, haha.
Ovako ovdje pizdim i pričam pizdarije, dok mašine rade.

Eto tako to izgleda, ako vi neki niste znali. I to je moje vlastito. Stečeno.

Znači da je moja mama u NOB otišla 1941. među prvima u borbi za našu domovinu, koju danas neki bespravno svojataju. Da je oni nisu odbranili, imali bi vi k. na šibici za dijeliti.


Evo malo muzike iz našeg studija:

Link