Mic, mic...

...prva slika je snimljena vjerojatno 1988/89...druga, možda 2012/13.

...kao što obično biva...počnem spremati, onda pronađem nešto zanimljivo, sjednem na pod i adio spremanje...zabavim se sasvim drugim stvarima...

To mi je nova kuhinja u Livornu. Ta kuhinja, sada se zove stara, postoji, u mojoj kući na moru...

U stvari, stavit ću sliku...požutili gumbi mašine zasuđe, štednjaka AEG, al sve radi', pame baš boli đonson

A vid' frizure...valjda sam negdje išla van, kad sam se bila tako upicanila, nisam baš hodala pokući tak' napirlitana...

A i onda sam bila u depri, preselili se u stranu zemlju, pojma o jeziku, sama, bez obitelji i prijatelja, pa čak niti poznanika...djeca u školu, muž na posao, a ja sama...ko pas

Dobra ti kuhinja babac,moreš i plesati po njoj.

Imali već tada espresso aparat...a to smo bili donijeli iz Zagreba...
...malo je stvari koje smo bili donijeli iz Zagreba...krevete, rešo, tanjure i to...dok nije stigao namještaj, kuhinja, koju smo kupili, stol za blagovanje sa stolicama, jeli smo, sjedeći na krevetu, gledali neku malu posuđenu televiziju, sjedeći na kartonima nasred ogromnog dnevnog boravka

Pa i plešem, kad mi se pleše...

Ta kuhinja je fantastična još i danas, elementi, napa, koja kvaliteta...a prošlo je 26 godina...jedino bi trebalo aparate promijeniti...i na prvoj smo imali radnu površinu od mramora...ali seljenjem nas i kuhinja, rezalo se i prilagođavalo raznim oblicima kuhinjama, pa se više nije moglo

Štednjak se otvara kao ladica, ne kao normalni, ovo se izvlači...

Kako smo bili zaljubljeni, bilo je teško, ali, sve se prebrodilo...djeca nisu znala riječi talijanskog, napisali smo im u džepić, kako se zovu, za svaki slučaj i kako se kaže, trebam ići u WC, to, kad bi išli u školu...

Bome si komad rasne žene.

I kuhinja ti je krasna.

Epizodu s malom sam već ovdje bila opisala, kad su je stavljali u kut u 1. razredu, jer nije odgovarala na postavljeno pitanje, nije kooperirala...a nije znala niti riječi talijanskog...naravno, poslije je naučila...za 2-3 mjeseca

Georgi, bila sam zgodna, ali ne žalim se...ono što mi danas neki prigovaraju, da žalim za mladošću i trudim se ostati mlada, djelomično je točno, onaj dio da se želim osjećati izvrsno...fizički i psihički...danas sam odradila 60 minuta hi impact exercise...isto kao i svi koji imaju 20-30 godina...ma šta i više

Na toj slici sam tek bila ostavila posao, imala sam oko 40 godina, morala sam, trebalo je izabrati što je bilo bolje za obitelj...ja sam bila ta, koja se žrtvovala...jer ja sam bila uživala u poslu i bila sam netko i nešto...i onda sam se preko noći bila pretvorila u domaćicu

Ne, ne žalim se, jer da smo ostali u Zagrebu, tko zna šta bi bilo, par godina nakon ovog preseljenja je i počeo rat...netko je bio rekao, izvukli ste se...ma jesmo vraga, nije bilo govora o ratu, kad smo mi bili otišli

Nije da je nama bilo loše u Zagrebu, oboje smo radili s pristojnim plaćama...al' je muž bio predobar u onom što je radio...bio je klasa i dan danas na svijetu nema nekog tko zna u dušu sve to, na čem je on započeo svoju karijeru...

Ovak,da vas pitam kad ste u Americi.Gledajući njihove filmove današnje i čak
one pedesetih godina stekao sam dojam kako su tamo mnoge stvari bile primjenjivane
desetljećima prije nego što bi došle do nas.Sjećam se da su rijetki u šezdesetim godinama
imali tako moderne kuhinje,već je vrhunac bio tzv.kredenc.Oni su usisavaće koristili već prije
drugog svjetskog rata a kod nas je to bilo nezamislivo.A da ne govorim o toalet papiru u rolama
različite kakvoće koji je u široku primjenu došao tek sedamdesetih godina ali prvo u javnim i
državnim ustanovama pa tek onda širokoj javnosti.Koliko se razlikujemo još uvijek u tim dostignućima
od njih i danas,ako imate neki primjer.

Specialista u poslu koji je radio, prošao je cijelu Europu, Amerike, Sjevernu i Južnu, Aziju, Tailand, Indoneziju, Kinu, ne znam šta sam zaboravila...

sweet sweet juicy mamaa :))

za razliku od nekih..ovu mi je sliku drago za vidjeti :)

Da Rexi, mogu usporediti...
...jer živim i u Hrvatskoj par mjeseci i ostatak u Americi...
...sve što si naveo, točno je, oni su nas preskočili, jednu generaciju...
...ali, današnja Hrvatska ima sve to, pa i bolje...oni su stagnirali...mislim, toalet papir im je mekši i listići su veći, sve je nekako veće i ogromnije, hrana je ogromna, tj. porcije veće...ali su oni zato jako debeli, ma ne svi, ne uopćavam, nego ima više debelih i morbidno debelih, nego kod nas...a sve je to rezultat loše prehrane, ne kuhanja...ova današnja generacija, takoreći, ne zna kuhati i ne kuha...jeftinije im je hraniti se u McDonaldsu...što ja naravno, prezirem

Hvala Pimpi

Ameri su malo ograničeni u shvaćanju, ovdje govorim o average Amerima, onima koji nisu putovali i ne govore niti jedan strani jezik...
...njima je npr. nepojmljivo da mi u Europi i Hrvatskoj, ne živimo u kućama kao što su njihove (i ja danas živim u jednoj), ne mogu pojmit gradnju kuće od cigle, njima cigla služi samo kao ukras s vanjske strane, ili stavljaju plastiku ili drvo, a okvir kuće iznutra im je drveni i podižu kuću još kao na Divljem zapadu, na zemlji sklope drveni okvir i ho-ruk, postave ga okomito, začavlaju i tako dalje...čudno...ali svaka zemlja ima svoje karakteristike

hej đusi...moram priznati da mi se sviđa tvoja kuhinja..skkoro da bi se mjenjala? a ti si ko i uvijek...dobro i fino (ovo staro ću preskočit)...vino!

U Hong Kongu mi je bilo čudno, kad grade nebodere od 20, 30 i više katova, kao skele koriste bambus...doduše, bambus je poznat da je jači od željeza, izdržljiviji...samo bambus...

Mai...bila sam nekako saftnija, a nisam bila deblja...vidi se, sočna usta obrazi...jedrija, da to je izraz...al, jbg, kaj hoću, sretna sam, kuc, kuc, da sa 66 nisam bolesna

Italija je zemlja u kojoj je baseball jak sport (između ostalog)...tko bi rekao, jel' da...uvoze kao trenere kubance, jer i oni imaju jak baseball

Baš jučer gledam na teve, emisiju o ljudima koji idu hajkati u LA-u u Runyon Canyon, sve poznate ličnosti (i ja sam tamo trčala, haha) i kako ne smiju parkati u blizini, snalaze se, nabave si invalidsku dozvolu od nekoga i onda parkaju odmah do ulaza...e, sinoć smo gledali, kako ih razotkrivaju...svi kažnjeni
...idu se znojiti, trčati po tekom terenu, al ne mogu parkirati malo dalje, to im nije cool

Na hongkongškoj tržnici, osim što je sve onak kaotično, mogla se vidjeti žena s kavezom i nekim ptičicama, manje su od kokoši, čistila ih je na licu mjesta, a vratiće bi prerezala škarama...odurno...drugi lik je rezao zmije ispred ljudi, vadio im žučnu kesicu, miješao s nekom rakijom i dao ljudima da piju...zbog muškosti, a zmiju bi još živu odrao na licu mjesta i od nje se tamo krčkalo nešto smrdljivo...

Inače, Hong Kong cijeli smrdi po raspadnutom...po njihovim trgovinama suhih riba, povrća, medvjeđih penisa, lastavičjih gnijezda i ostalih skupocjenih delicija...

Tada su se još mogle nabaviti starinske kineske vaze i ostali starinski porculan, ali sve manje i trebao si znati šta kupuješ i gdje i od koga, jer je bilo jako puno fejkova...za prave stvari se putovalo vlakom u New Territories, izvan HK, tamo su bili seoski vašari sa prekrasnim porculanom...sve na tratini

Italija me baš nije impresionirala, ma jeste, ali više južni dio, prekrasne kristalno čiste plaže, ljubazni ljudi, prefina i jeftina hrana...tamo sam tada prvi put probala carpaccio od kozica, tada nisam znala da su to sirove kozice, a bile su tako fine i sočne...ali mi se poslije malo smučilo kad sam saznala šta je, jer baš ne volim sirovo

Na sjeveru Italije su ljudi drugačiji, valjda je svaki sjever takav, svi imamo sjevere i jugove, više su nadrkani, kao mi...ali južnjaci...jedino što južnjake baš ne razumiješ, jer govore neki talijanski, uostalom kao i sicilijanc, calabresi, tako i pugliesi...

Ovako ja mogu do besvijesti...
...kad sam šetala sa svojim psom s amahicama, one sa psima svojih gospodara, tzv. pilipinama (tako su one sebe zvale), kojih je bilo na milijune u HK, radile ko robinje 6 dana na tjedan, profesorice, doktorice, vlasnice businessa na Filipinima, al' došle u HK raditi kao robinje, iskorištavane fizički, psihički ugnjetavane, a nekad i seksualno iskorištavane...

Onda se nedjeljom skupe u centru, kao naš Jelačić plac, promet se zaustavi, one leže po Trgu, Bakačevoj, prema Tržnici, Radićevoj, u Jurišićevoj, Bogovićevoj, Cvjetnom trgu, Ilicu zaposjele...šišaju se, čitaju pisma, plaču, pišu pisma kući, tješe se, informiraju se o svojim pravima, kojih nemaju...taj jedan dan u tjednu im je svetinja...a kada stižeš Jurišićevom, već se čuje žamor, kao u kokošinjcu (ružno za reći, ali jedino opisljivo)...to je prizor, koji se ne zaboravlja, veličanstveni tužan...a turisti okolo samo škljocaju kamerama

Dosta.

Draga Đusi bila si prekrasna žena, i takva si i ostala. Ovaj blog ti je predobar, ponekad ti zavidim na zanimljivom životu, koji nama izgleda idiličan, a sigurno je bilo naporno svako malo, seliti se..
bilo bi lijepo od tebe kad bih nam pisala o svojim iskustvima i životu u zemljama gdje si živjela. I to bi bio onda pravi blog, koji bi s guštom čitali.

he he...našla si dobar izraz...bile smo sočnije! a sviđa mi se kad pričaš...i kako opisuješ svoj život! imaš i kaj...mnogi se nisu makli od svoje ulice! ima ljudi koji kad pričaju svoj život kao da pričaju neku priču ili bajku..a tvoja priča je bila prilično lijepa i sadržajna...to je važno...događalo se puno toga, a kad je puno onda ima i lijepog i ružnog...imaš dva braka iza sebe, dijete, pregršt ljepote i užitaka...da ti se više ništ ne dogodi puna si i prepuna! normalno, oćeš još...takvu i sebe prepoznajem! i to je dobro...neka nas! ti ak ništ imaš još u naslovu (nicku) sočnost (yuicy)...ha ha vrag te dal...ti si jedna vragolasta žena...i to mi se sviđa!

Imam dvoje djece i jednog unuka...

i multifunkcionalnu kuhinju :)

Staru kuhinju imam Pero...ali, kuhinja se najlakše obnovi...probaj ti mene obnoviti, čak i uz nove aparate, haha

Jimi, tad još nisam bila na tržištu... :)

Ti bokca, sad tek vidim da imam jastučiće na ramenima...valjda se to onda nosilo...a sjećam se tog đemperića, bio je od nekog teškog, teškog materijala, tj. pletiva...