Muškarci i žene...i nešto između

Mogla sam staviti samo link na tekstove, ali namjerno nisam. I neću ih komentirati.
Samo pročitajte, ako imate vremena.
I možda....



RENT-A-OTAC U “ZNAŠ TI KO SAM JA” ZEMLJI

"Nakon više od mjeseca dana vidjet ću svoje dečke. To nije normalno. Otac bi trebao biti sa sinovima svaki dan, uspavati ih, hrabriti prije skorog početka škole, voziti bicikl, smijati se, voditi ih u kazalište i kino, pa sada već polako i na koncerte. Ali, ja sam rent-a-tata ili se barem tako osjećam. U tri godine takvog života razvio sam neki emocionalni ventil koji otvaram prije nego ću ih vidjeti, ali i zatvaram kad ih vratim mami. Kao da netko spusti zastor nakon dobre predstave. To trga, znate. To trga zaliske i remeti im ritam rada. A i njih dvojica, mali anđeli, kao da su se priviknuli na tu emocionalnu bipolarnost. Uživamo desetak dana, prije spuštanja zastora, ozbiljno podsjećamo na pravu obitelj. Vozim ih u vrtić i školu, ljubimo se puno, igramo, katkad posvađamo, pa čak i pjevamo u autu. Ali te male lijepe oči znaju da me posuđuju i vraćaju. Znaju to svi rastavljeni, a i filmovi su o toj temi snimljeni. Upravo se navršilo godinu dana od smrti Robina Williamsa, a njegova “Mrs Doubtfire” jedna je od najboljih ilustracija što je sve otac spreman napraviti da bude s djecom više.

Rijetko muškarci , pa makar stariji i debeljuškasti kao ja, govore o ljubavi prema djeci. A nije niti lako verbalizirati, a da ne upadneš u tisuću puta izgovorene floskule. Ja vam imam osjećaj kao da ta dva dečka nosim u sebi, baš doslovno. Kao da svuda idu sa mnom. A ne idu. Posebno ne u dubrovačku noć. Posebno ne u vrijeme od dva do tri ujutro koje zovem “Znaš ti ko sam ja” vrijeme. Ovaj ti drži onaj, ovaj onaj drugi kafić ili restoran, ovo je sin od ovoga, onaj od onoga, ovaj smije parkirati gdje hoće, onog treba častiti da se ne naljuti, za ovim su sve žene lude. Sreća je da moji dečki još ne znaju za to umjetno pozicioniranje na društvenoj sceni ovog i svih drugih gradova Hrvatske. Ali, kao muškarce u zemlji na brdovitom Balkanu (exuse my French), čeka ih taj dio života. I razmišljam ovih dana što da ih učim, kako da im olakšam životni put i može li se to uopće? Da djecu učimo poštenju, uvažavanju drugih i drugačijih, da se trudim da razviju radne navike, da im usadim vjerovanje kako se samo poštenim i vrijednim radom može uspjeti? Kakav otac danas treba biti? Posebno u mojoj koži i kožama svih rent-a očeva koji s mamama više nisu dobri, pa su im iste te drage žene skratile vrijeme u kojem mogu tu djecu odgajati. Pa još klince i zbunjuju upoznavanjem s drugim muškarcima, ljetovanjem s njima, druženjem i ručkovima s frajerima koje, potpuno legitimno, danas vole.



Sve što mogu je to vrijeme koje s njima imam, iskoristiti najbolje moguće. Nije to lako, emocije su vrag, tjeraju krv brže, čak mozgu šalju ideje o nekoj akciji. Ali, brzo shvatiš da moraš biti uzor tim malim ljudima, brzo shvatiš da, kako kaže Gibo, “imaš čime da me satjeraš u kut”. Pa onda progutaš, digneš glavu i shvatiš da ih moraš za ruku izvesti na neki put. Onaj za koji vjeruješ da je najbolji. A, bez obzira na sve nabrojano, bez obzira na društveno politički kontekst u kojem, gle čuda, još uvijek živimo, djecu moramo, mislim ja, učiti samo dobru. I kad dođu žaliti se da Goran iz razreda već ima ove ili one svjetleće tenisice i kad su tužni jer nemaju baš najbolji mobitel u razredu i kad počnu tražiti džeparac.

Ti si, Toni, otac. Uzor. Ponos. Oslonac. Petar-stijena. Ti si sidro. I šalter informacija. I Caritas. I svećenik. I psiholog. I osobni trener. I zaštita od “znaš ti tko sam ja” ljudi. Možeš li to biti, tata? Moraš, sorry. Nije nas dvojicu puno briga kako ti je na poslu i imaš li ga. Ne zamaramo se nikakvim ratovima i njegovim posljedicama. Mi smo, tata, generacija, 2000 i neka, daj to shvati. Imamo svoje želje i prohtjeve, curice koje nam se sviđaju, glazbu koju dečki u razredu ili vrtiću slušaju, imamo pravo na svoje snove, manje ili veće. Lakše ili teže ostvarive. A ostvarit ćeš ih ti, tata Toni. OK, ako nekad nemaš snage, prošetaj kraj mora, duboko diši, trči, plači ponekad, ako baš moraš. Ali, mi od tebe želimo samo dobro, samo snagu i sigurnost. Da si tu. I kad nisi. Da si naš. I kad nisi, a to je često. Pa tvoja krv teče našim malim žilama, čovječe Božji.

OK, shvatio sam, vi razmaženci mali. Ajmo sad spavat. Tata je tu, čak i ako ćete nešto ružno sanjati, čak i ako dobijete jedinicu ili se u školi potučete, čak i ako vam netko uskoro ponudi kojekakve poroke. A ponudit će. Sve, ali sve mi dođite reći. Sve, ali sve se može riješiti. OK?

Svi vi dobri očevi koje emocionalno trese odgoj djece u obitelji koja to i nije u pravom smislu riječi, u obitelji koju tata i mama nisu htjeli ili uspjeli održati, budite hrabri. Dajte malim anđelima sve što možete, trudite se da o vama jednog dana govore najbolje, budi velik dragi čovječe.Od sekunde napravi dan. Ustani i bori se za njih. Nađi snagu čak i ako znaš da nisi bio kriv. Ti nisi više ti. “Hodaj, nebo strpljive voli”. Ti si njihov tata!"





PISMO OSTAVLJENOM MUŠKARCU

"Spavaju. Za dvadesetak sati ih vraćam mami. To vraćanje je, za one koji ne znaju, daleko najbolnija posljedica razvoda. Imaš dva sina. Nemaš ih. Dok ih imaš pokušavaš im ugoditi kao da si na dvotjednom ispitu za spas godine. Trošiš puno više nego što bi inače. Ali, naravno da nije stvar u novcu. Trošiš emocije, pokušavaš ostaviti pečat do idući puta kad ćeš ih imati. Jer kad odu, onda su s njim, nekim.

Ovo je pismo suprugu moje drage prijateljice koji ovih dana prijeti, tuče, razbija po kući, kontrolira ju i ucjenjuje. Da, rekla mu je da ga više ne voli i da ima drugog, da želi razvod i da će moći djecu viđati kada i koliko hoće. Ona ga moli da prestane, čak je u dva navrata zvala i policiju da ju zaštiti. Pobjegla je mami, pa se zbog njegovih ucjena vratila. Ovo pišem njemu moleći ga da shvati, da prestane i pusti ženu da diše. Da otpusti prije nego se dogodi nešto još puno gore.

Prema većini statistika, svaki treći brak u Hrvatskoj se raspadne. Ne želim sada sve koji ove vruće dane koriste kako bi, svečano odjeveni, potpisali državi ili Bogu da se vole, obeshrabriti. Ali, to je statistika. I to, kažu, ne ona kad platite agenciji da vašu stranku ili udrugu proglasi narodu najdražom. Naime, put od večere za tete i rođake u nekom hotelu, mahanja zastavom i isforsiranog veselja, do situacije u kojoj vraćaš i uzimaš djecu, prilično je jednostavan.

Žena te voli, tepa ti na uho, vrišti u krevetu, traži da imate dijete, glorificira te pred prijateljicama, kupuje seksi donje rublje i da sad ne opisujem. Onda ti jednog dana objasni da bi bilo bolje da se malo distancirate da promislite o vezi, kako dalje i tome slično. Ti odeš uvjeren da će sve biti u redu. Ali nije. Uopće. Naime, kad te žena prestane voljeti, bio ti za to kriv ili ne, onda ti nema pomoći. Odjedanput shvatiš da više nisi taj, da je u igri netko drugi. Tvoje je prošlo. Samo tako. Kao kad završi film, a nema desetominutnog bonusa kao u “Gospodaru prstenova”.

I to je u redu, takav je život. Nisi bio na visini zadatka, ili je jednostavno taj novi bolji. Varao si ju, zanemarivao, previše mislio na posao, nisi dovoljno zarađivao, bagatelizirao, nedovoljno cijenio, povremeno popustio nekoj klinki koja skuplja trofeje, bio si budala. OK, to mogu prihvatit. Uvijek ima boljih. Ali, djeca. To je živi problem, mala stvorenja koja upravo u obitelji koja više ne postoji, traže uporište, snagu i samopouzdanje. A obitelji nema. Naime, znam dosta takvih slučajeva. Ponašanje roditelja varira. Od osvećivanja bivšem ili bivšoj preko djece, do doživotnog truda da tim klincima održe privid ljubavi i brige. Ovo drugo je, naravno, bolje i društveno prihvatljivije. Ali, nije lako.

Znate, imate u muškom genetskom kodu neke pogreške. Jedan od njih je da tog nekog novog i boljeg treba zgaziti. Nemojte mi se sad, dragi muškarci čuditi o čemu govorim i tvrditi da niste svjesni atavističkog poriva kad saznate da vam je suprugica jednostavno promijenila uho kojem šapće. Neki apstraktan ponos, sličan onom lavljem kad mu drugi mužjak uđe u teritorij, nešto jadno i primitivno, nešto čega bismo se morali sramiti. Nešto čemu se teško oduprijeti. Posebno ako znaš da si fizički nešto spremniji od prosjeka, pomisliš gumicom izbrisati čovjeka koji je tvojoj ženi znao dati više i bolje. Ili joj samo jasnije pokazati osjećaje, ili ju više i kvalitetnije voljeti, ili je bogatiji, starci su mu ostavili više nego tebi, ili je zgodniji, sposobniji, mirišljaviji, ili intelektualno superiorniji. Ili te ona jednostavno više ne voli. Što god. Sam si si kriv, dragi moj. Sila, prijetnje, krv, znoj i suze, neće pomoći.

Imao si sve, sad si ostavljen. Jbg. Moraš dalje uz stalnu obvezu da djeci budeš primjer i oslonac. A ne govorim teoretski. Ovih dana ta moja prijateljica iz djetinjstva prolazi tu vrst kalvarije. Muž ju ne pušta, ucjenjuje nekim navodnim snimkama, govori da će sve to pokazati djeci i prijateljima. Čak muškarcu kojeg ona danas voli šalje prijeteće poruke da ju ostavi na miru. Obrisao bi ga on gumicom, kažem vam. Probudio bi se ujutro i shvatio da nije zeznuo brak, da nije bivši. E, to ti ne ide tako, dragi čovječe. Što prije se moraš pomiriti da ćeš do kraja života dobivati i vraćati djecu, da se silom ništa neće riješiti, da ne možeš isforsirati žensko srce niti ga zarobiti.

I sam nisam bio superman. Upravo suprotno. Neko sam se vrijeme borio sam s vjetrenjačama, vrijeđao, pokušao ju uvjeriti da griješi, da sam super. Sram me zbog toga, iako nije bilo nikakvih drama kakve drugi prolaze. Danas sam slobodan, miran, zadovoljan i sretan što si nisam dopustio ništa radikalno niti primitivno, niti slično onome što ovih dana radi muž spomenute prijateljice. Znaš, dragi čovječe, tvoj život je samo tvoj, a njezin samo njezin. Svatko ima svoj put koji u manjoj mjeri određuje sam. Znam da ti zvuči kao floskula, ali možda te još negdje netko čeka. Možda je tvoja velika ljubav još neproživljena, ne možeš to znati. Zato, budi faca, podigni glavu, ostani velik i pusti ju. Njezin se put mora ostvariti, nisi Bog. I brini za tu djecu, nemaju ona ništa s tvojim bijesom, nisu tražila da se rode. Odeš li podignute glave, ostaneš li velik, pa makar srce u tebi pucalo, moći ćeš jednog dana bit sretan. Nastaviš li s nasiljem i ucjenama, zatrovat ćeš srce zauvijek. Znam, lako je reći. Ali, bio sam u tvojoj koži. Pusti ju neka leti. Čak i kad znaš da to nije let, čak i kad vidiš da radi krivo. I za nju netko gore brine i ta ptica mora letjeti. Samo, bez tebe…."

Prije nego što počnerm čitati, pitanje: Jel to tvoje?

vidim navodnike na kraju!

....dragi muškarci čuditi o čemu govorim i tvrditi da niste svjesni atavističkog poriva kad saznate da vam je suprugica jednostavno promijenila uho kojem šapće....
Moja bivša IBZ ( izvan bračna zajednica ) je obično drastično mijenjala frizuru( jako kratka kosa i druga boja...kao da se skriva ) kadgod je prevarila pravog ljubavnika, pa mene...( muž je bio bivši ) .Petnaest godina nije skužila da se to vidi tko ju zna. a ja sam je znao dovoljno da boli!!!! I da prođe!

rijetko kad čujemo i muške priče
obično su oni seronje koje su otišli, ostavili klince i ženu, uvukli se u međuvremenu pod novu kiklju, u novi krevet
a nije baš uvijek tako
kad bi bili blagoglagoljivi kao mi žene, kad bi znali kako pričama prodati priče, kad imali svoje mjesto u medijima, kad bi....ne bi bilo ni ova dva teksta koja bi me cimnula na c/p

i kad bi na vrijeme skužili da nama ne trebaju partneri zbog pi*darija koje se spominju kroz forme odnosa kakav bi trebao biti, da možemo i sami živjeti, ali ne želimo, svima nama bi bilo puno jednostavnije u dvoje. i zabavnije... ;)

meija, muškarci su jednostavno drugačije odgajani. to je tško opisati, ali naš unutarnji emotivni život je prilično bogat.

medo, uvijek se zna, čak i kada ne postoje vidljivi znakovi poput frizure uvijek se zna. postoji tajna vibracija o kojoj se ne govori, ali se dobro osjeća.

love, imala sam sreću u životi kaj moji starci nisu bili tradicionalni u podjelama m/ž uloga. vjerojatno i zbog toga moj malo drugačiji stav prema vama, muškarcima

bolje da šutim....da priča ostane tamo negdje...u kutku.
jer kada bih ispričao nešto o ženama,druge bi to shvatile
kao moje viđenje svih žena...a nisu ni sve žene iste.
zato....zadrška...autocenzura..iako bi se i ta "zadrška" mogla
shvatiti kao podlost i skrivanje onoga pravoga "ja",a time
opet proizvesti neželjeni učinak. bolje pričati i pisati o
politici,nogometu,glazbi...a ono....duboko u nama...jbga,to svi
volimo skriti i zadržati u nama.posebno onaj dio kada plačemo i
kada nas boli...a smijeh i veselije teme radije dijelimo. glumci ili
tek brižni da druge neopterećujemo...tko zna?,...

meija, odgoj koji spominjem ima manje veze sa starcima, a više sa društvom generalno.

htjeli mi to priznati ili ne, svaki čovjek kojega smo ikada upoznali je ostavio traga na naš odgoj.

bezi, zato i ovaj zapis, o vama. samo o vama ;)

love, da i ne..jer obitelj je ipak naš mali svijet. i naši starci su ti koji nam otvaraju vrata, kako i di dalje
ostalo, ovo o čemu pišeš, samo je nadogradnja. ili ne

I krasno je da nismo svi isti :)
Rečenice za malo se zamisliti...

je, baš.... :)

je ovčice,nisi ista kao meija,a ipak bih ja i tebe i nju...hahaha

nah... razvodi:)

svaki je neminovno rat. makar i hladni. nema prijateljskog razvoda, po meni.
dok ne prođe dovoljno vremena pa svima već bude svejedno.

Ovco, to si sva ista, jednaka i ok, što je ok!

meija, obiteljski odgoj je temelj svega, slažemo se u tome, ali ovisno o periodima života vanobiteljski utjecaj može biti daleko snažniji.

e,to je meni zanimljivo....kako dvije ili nekoliko različitih,privuče jedno.
( ono gore,rekoh ipak onako...kao primjer,ne kao otvorenu želju..iako...
s Bezobraznikom se nikada nezna ..hehe )

Styx, a kada bude svjedno , ako nije bilo neprijateljski, ne mora skroz niti biti razvod. Zakonski u redu! Ali, ao Nova i Stara Sava koje se opet nađu...20 km nizvodno kod Stare Gradiške....

e, sad sam doma i nemrem baš brinut za malog u smislu vodit ga u školu, dovodit, kuhat, trčat okolo.
prvi put u skoro 9 godina je tako.
dođe kod mene popodne i navečer ode kod starog jer ga ovaj ujutro mora vodit u školu.

i znaš što?

to je skroz druga priča.
sad to poslijepodne kad je kod mene imam vremena i volje za zafrkavat se s njim, smislit što ćemo radit, i super je.

baš je fora dobit dijete na malo, pa u to malo radiš sve što ti se hoće, a ne što moraš, jer netko drugi malo odradi one teže dijelove.

bilo bi puno lakše kad bi dva roditelja tako fino podijelili obaveze, pa da oboje uživaju:)

osim toga, još sam htjela reć da mrzim razvode skoro ko i brakove i nadam se da neću više nikad:)

love..iskustvo izvan obiteljskog kruga može biti (i) samo jedna od faza, ali ne istovremeno i ukorijenjeno ponašanje

stiki, otvaraš novu temu
i kaj će ti još jedan brak. sve možeš i bez njega :))

ja sam superman..gluperman.. idiot..slabic..kreten... nije bitno kaj jos.. borio se..plakao..mukao..slinio.. prezivio..

ali..

kad dobijem poruku: "volim te" od princeze

...meni epoooo

e pa da...to je to...možete biti sve, i ono kaj želite i ono kaj vam mi zakeljimo kao deklaraciju, ali klinci su klinci. uvijek :)

da ne živim s jednim kojemu je bivša žena (koja je duhovnu slobodu) samo zaboravila doći po dijete, te je on dugogodišnji samohrani roditelja popljuckala bih ti blog, obzirom da je moj bivši zakoniti jednostavno zaboravio da ima dijete - odraslo. A ja ga na to ne podsjećam. Imao je previše posla i presadržajan privatni život da bi mu se u to uklapalo dijete s kojim nije znao provoditi vrijeme.

O da, nedugo sam ga srela i jako je ponosan na svog sina, na što sam prasnula u smijeh.

Nego, osobno se divim ženi s više djece koja se rastane radi nekog drugog i koja ih vodi u novi brak. O, da, sve znam o tome da roditelji imaju, unatoć djeci, pravo na svoju sreću, ali i djeca imaju pravo na svoju sreću.

Lijepo

je, dis :)