Ne možeš nekoga voljeti zauvijek ako ga nisi volio, oduvijek.

Još jučer kao da smo se smijali i smišljali svakakve igre, dodatne izazove... u tom nestvarnom traženju vlastitih želja... i kada sam po prvi puta shvatio što jesmo, što možemo biti... i zamolio Te... "ostani uz mene... zauvijek..."

...kao da smo pred sobom imali vječnost...

I imali smo... ne vječnost vremena, ne vječnost svijeta, već ovu našu zajedničku vječnost - vječnost života... najdužu koju dobivamo... jedinu... i nismo je nimalo štedjeli... iskreno se nadam da nismo... jedno drugome smo otvarali granice... postajali sve što smo htjeli postati... život je bio naša igra. Bio sam klaun i svetac i mangup... i bila si raj i bila si čistilište - nikad pakao... ali ispod svega i u tome svemu bila si Ti, bio sam Ja... bili smo Mi... veliki prijatelji.

Autor: lothario   |   15.04.2005. u 12:02   |   opcije


ah, samo podsjećanje na neke davne dane.. :)

Autor: shadow-of-soul   |   15.04.2005. u 12:11   |   opcije


Samo naprijed,sele...:)

Autor: Alabamba   |   15.04.2005. u 12:23   |   opcije


Umjetnici i ludaci
ne pripadaju ovom svijetu.

I međuprostor koji ispunjaju
nije njihov,
vjecan je.

oni ga spajaju..

Vežu ljude koji nisu poput njih.

Svaki ludak, tvorac, pjesnik...
Ima andela, posebnog, jedinog.

Bez ljubavi, daha koji pokrece
svaka krila,
nije ni života, ni postojanja,
ljepote.

To je carolija života
koju treba grliti
i upijati beskrajno.

Tvoje usne su carolija.

Osmijeh živi vjecno,
kao i ostvarenje covjeka.

Autor: lothario   |   15.04.2005. u 12:24   |   opcije


stvarno, nema puno dana kao što je ovaj :), lijen, divan, sunčan, pospan i opušten... kad si doma u radno vrijeme onda je to nešto što se pamti :)

Autor: shadow-of-soul   |   15.04.2005. u 12:25   |   opcije


Kad skkupiš ono bitno pa izmjeriš težinu svega što te opterećuje uvijek ćeš donijeti pravu odluku odbaciti nepotreban balast i biti slobodna kakva si uvijek i bila :)))))))))))

Autor: robertw   |   15.04.2005. u 12:30   |   opcije


Ne ostavljaj me sad,
Na ovom suhom mjestu,
Jer i pad ima svoj pad,
Ja ne želim sanjati u dalekom Brestu

Moja odora je bijela,
A moje lađe su tuste,
Ja vidim duboka morska sela,
Najužasnije pustoši puste

Ne ostavljaj me sad,
Još sam samo dan u ovom gradu,
Ukrcaj je sutra moj konačni pad,
Moram se pridružiti dubokomorskom stadu

Moja sudbina je mala,
A more je takvo; veliko,
Svak kap od mene je nešto krala,
Nikad ništa poznato, ništa blisko

Ne ostavljaj me sad,
Moja lađe su kanui,
Još je mračan ovaj grad,
A ja putujem prema Papui

Prema Papui,
U nepoznatom smjeru,
Oko otočja Rapa Nui,
Koje nije ucrtano na našem tijelu

Ne ostavljaj me sad,
Jer odlazim skoro,
Jesi tuđa, ali Famme Moro
Ti si ime za ovaj usputni grad.

Autor: lothario   |   15.04.2005. u 12:36   |   opcije


jako fino shad... a vrijeme je rucka il' kae? :)

Autor: prilagodjen   |   15.04.2005. u 12:38   |   opcije


Ja sam u tvojim tekstovima uvijek vidio samo ljepotu,
i kad nigdje života nije bilo
samo zvijeri su grijale svoje izrovane jazbine, a kosturi cvijeća su parali tlom. Uvijek si me dirnula nekom rečenicom ili na početku, sredini ili kraju. I nema puno dana kao što je ovaj :)))))))))))))))))

Autor: robertw   |   15.04.2005. u 12:44   |   opcije


ova pjesma je u mojoj knjizi: JADRANKA VARGA - "SJENA DUŠE"; http://www.digitalne-knjige.com/varga.php, ISBN 978-953-7673-60-4 kod NSK, http://shadowofsoul.blog.hr

Autor: shadow-of-soul   |   17.10.2016. u 20:53   |   opcije


Dodaj komentar