l'impressione....

...ah, toliko toga bih vam ispričala no...na žalost, puno toga ne može na blog.

Ipak...kako i naslov kaže...ja sam vam, ljudi moji...pod takvim dojmom da će me vjerojatno držati i cijeli vikend.
Naime...već se danima, tjednima bavim nekim novitetima, učim...upijam...hranim entuzijazam..i osjećam se nekako..povlašteno zbog toga.
Ok, bivala sam iscrpljena, umorna..predozirana informacijama...sumnjala u sebe i svoje sposobnosti kao i u kapacitet vlastitih moždanih vijuga....ali zato sada s osmijehom na licu mogu reći - svemir mi udijelio nagradu!

Prijelazni korak uključivao je ovotjedno putovanje u Italiju položiti tečaj i dobiti certifikat.

Ne bih željela sada trošiti riječi na niz komplikacija prije samog putovanja i koliko su mi se živci rastezali i na koje sve načine sam podizala prag tolerancije...ali važno je napomenuti da su one možda bile ključne.

Ecco...Cadorago je gradić poviše Milana i bio je moje odredište.
Kroz Milano sam jednom u životu prošla. Davno. A svi posjeti Italiji su uglavnom bili Palmanova, Venezia, Verona, Padova..etc. Htjela sam saznati koliki me put čeka, kilometri i procjena vremena vožnje....pa kad je navigacija izračunala put...lice mi se ozarilo čim sam ugledala prolaz pored Monze. Stotinjak kilometara od Cadoraga.

Ajme..Monza!! Proći tako blizu a ne vidjeti/posjetiti F1 autodrom bio bi teški grijeh. No..kako rekoh, komplikacije su 'odradile' svoje. Oblačić ideje s Monzom...probušila je iglica dodatnih promjena plana. Morala sam pokupiti i dvojicu kolega u Istri....a jedan od njih, zbog nekog suda..nije mogao krenuti prije 14h.

Pasmas....s tim vremenom...u Monzu ćemo doći po mraku. I kaj ću vidjeti? Ništ.
Naravno...čovjek se s godinama navikne relativno smireno prihvaćati 'kompromise'..koji drečavo poručuju - šansa postoji, ali ne i za tebe..ma kako blizu bila! ..Mislim da se i urnebesno cere. Kompromisi.

I dobro...pičimo direktno za Milano..pa na ac za Cadorago.
I da...Talijani fakat temperamentno voze. (ovo sam lijepo rekla) A pod temperamentno mislim - voze se po crti, ubacuju bez žmigavaca, guraju se, lupaju...svako malo koče, blicaju jedni drugima....a kad njima blicaš , ne obaziru se..i tak.

Uglavnom...bez obzira na autocestu s 5 traka, prema Milanu gužva na cesti počinje već i 200 km prije. I to oduzima užasno puno vremena.
Ah...što reći...bio je već mrak...i puno sati...kad se pojavila tabla za Monzu.
Sasvim usput spomenem kako bih je voljela vidjeti pa čak i po mraku. Na moje iznenađenje, dečki su se složili....i za tili čas..pičili smo prema Monzi.

Srce mi je tuklo brže nego li sam ikad vozila.
Kad se predamnom upriličila slika ulaza u Park Monza...jedva sam disala od uzbuđenja.



Kroz neka otvorena vrata ušli smo do prvih tribina s kojih se vidi ciljna ravnina. Zapravo..vidi se po danu...ali ne i sada, kad je noć.
Ovdje sam...na tribini, ispred startne linije, blizu boxeva, ispod loža u kojima su boravili brojni zaljubljenici u F1...osjetim mirise...i noge mi klecaju...a ne vidim ništa. Ništa.

Osvrćem se...osluškujem..promatram..i ugledam neko svjetlo što dopire kroz neka otvorena vrata u blizini. Nesigurnim korakom krenem prema njemu i shvatim da je to hodnik, koji vodi TOČNO ispod piste. Otključan i osvijetljen.
Srce mi tuče da ne čujem baš ništa drugo..ali želja i znatiželja me tjerala da istražim te podzemne puteve. Kolege su odustajale i upozoravale me da će me netko potjerati..ili zvati karabinjere.

Nisam se obazirala.
Kao kroz labirint...hodnici su me odveli na drugu stranu autodroma. S te strane, ugledala sam ulaze u boxeve i nešto sportskih bolida, ograđenih visokom ogradom.
Koja je imala jedna otključana vrata.

Tako sam ušla..i naišla na dvojicu Talijana, koji su čistili, nešto pripremali...međusobno razgovarali i nisu me ni primjetili.
-Ciao ragazzi ! - hrabro pozdravim..
Prestanu sa svojim radnjama i obojica počnu zuriti u mene..vidno iznenađeni što sam se tu stvorila.
Krenem objašnjavati na engleskom kako bih voljela vidjeti startnu liniju..i pitam ih mogu li mi pomoći.
Oni i dalje zure u mene i šute.
Ok..malo se međusobno pogledaju...pa opet zure u mene.
Iss...pokušavam objasniti da sam doputovala iz Zagreba i da mi je ovo velika želja..i da znam da je kasno...i da je mrak, pa ne mogu vidjeti pistu izvana...
-Pista??? - odahne jedan od njih.
-Eeee pista...si, si! - razvalim široki smajl...i podignem obrve ...ukopavši se, kao dijete koje je netko upitao želiš li sladoled!?
...poskoči čovjek i krene dublje u box. Tamo se nalaze dvoja velika rolet-vrata. Uhvati prvo ručicu jednih...cimne ih..i zaklima glavom shvativši da su zaključana.
Zatim uhvati ručicu drugih...i ona se uz neki škljucav zvuk počnu podizati...

Ljudi moji....mislim da sam doživjela predinfarktno stanje. Srce mi je iskočit htjelo. Oči su mi se napunile suzama.. i nisam se mogla pomaknuti. Ukopala sam se. Bio je to preznačajan trenutak za mene...onaj, nakon kojeg možeš i umrijeti..briga te. Ja sam tu! Par koraka do piste, koju sam toliko puta, toliko godina...sa žarom gledala na televiziji.



Znate one spore korake, kojima mlada prilazi k oltaru. E s takvom svečanošću..izašla sam na pistu.
Kroz misli su mi proletjele sve one slike brzih izmjena guma, točenja goriva, strke oko hvatanja sekundi..kad bi se bolid zaustavio....ajme...a ja sad upravo na tom mjestu stojim.



Iza mene je zidić..s otvorima kroz koje mašu onim..znate...crno-bijelim kockastim zastavicama, na ciljnoj liniji.
Moj mozak...samo za mene...proizveo je sve one zvukove, koje sam slušala na telki...i sada ih zamišljala ovdje. Tik ispred mene...u puno..puuuuno jačem, glasnijem...uzbudljivijem izdanju.
Zamišljala sam da je dan....i da se sve to upravo sada događa dok sam tu...



Nakon što sam ljubaznim ragazzima zahvalila na ovoj velikodušnoj gesti....krenula sam prema kolegama, koji su me čekali ispred auta, pokušavajući me dobiti na mob.
Nisam mogla ništa reći...nisam mogla ni izraziti doživljaj...ništa. Samo sam sjela u auto..i promrmljala - ne osjećam noge!

Ležeći u krevetu u hotelu...namjeravala sam malo surfati..ili gledati tv....ali nisam mogla. S blaženim osmjehom na licu...pogleda uperena u strop....stalno i iznova...u mislima sam proživljavala ono što sam doživjela u Monzi.
Ne znam kad sam zaspala....

Ecco..

14.10.2016. u 16:55   |   Dodaj komentar

pogled na nisko-startnu gazelu.. i sjetim se da sam lovac (na kornjače, doduše spor..) :)
- uživaj.

Autor: hush_i   |   14.10.2016. u 17:22   |   opcije


oj hush...mislim da se ovdje zeru brže kreće..nego kaj to kornjače čine :)))

Autor: PAMELA_007   |   14.10.2016. u 17:23   |   opcije


znam.. ooo-da. Nego nije sve u brzini, btw otkrila si i ti 'spore, oltarske korake'.. :) ponekad je upravo u tom čar.

Autor: hush_i   |   14.10.2016. u 17:27   |   opcije


(uh, moram jurit.. ) :))
potomak zove.. (opsovao bi nešto, ali tako je sve počelo.. pa šutim) :)

Autor: hush_i   |   14.10.2016. u 17:29   |   opcije


:))) .... bome, do oltara sam puno brže došla. Valjda zato kaj to i nisam doživjela jako važnim :))

Autor: PAMELA_007   |   14.10.2016. u 17:34   |   opcije


:D ... aj, u redu je snositi posljedice vlastitih...jel' psovki :)

Autor: PAMELA_007   |   14.10.2016. u 17:35   |   opcije


:)..nek ti se ostvarila želja :)

Autor: ANERAK   |   14.10.2016. u 18:52   |   opcije


e, da si mogla ragace nagovorit da ti daju sjest u bolid, valjda bi te infarkt spičnul..zato, bolje da nisi :)

Autor: ANERAK   |   14.10.2016. u 18:54   |   opcije


jebeš sex ,pored Monze nula bodova ...:)

Autor: RI41   |   14.10.2016. u 20:39   |   opcije


Dodaj komentar