wow..

...danas sam nakon par dana bacila pogled na blog i fascinirala se današnjom temom, jer baš jutros imala sam zanimljivu situaciju.
Očekujući svoga sina da se nađemo na kavi, pažnju mi je zaokupirala komunikacija između jednog oca i njegovog sina, koji su sjedili za susjednim stolom.

Dječak je osmoškolac, fizički sladak a po svemu ostalom potpuno u skladu sa svojom dobi. Sjedio je pognute glave i odlutala pogleda, dok ga je njegov otac...u vrlo, vjerujem, dobroj namjeri kritizirao.
-Ne mogu vjerovati da nisi odnio pokus, koji smo radili! Da si ga samo odnio, dobio bi bilo koju ocjenu, osim jedinice!
-Zašto ga nisi odnio? (ne čekajući odgovor, nastavlja)
-Ti si totalno nezainteresiran za išta! Soba ti je neuredna, dobivaš jedinice, ne slušaš me, samo igraš igrice!
-Zlo mi je od tvojih igrica i toga da ti sve moram ja napraviti! Tebi nije stalo do mene i zato ćeš sada biti u kazni!
-Uzet ću ti laptop, nećeš dobiti novac za petarde, razrovat ću ti cijelu sobu sve dok ne bude tip-top!

Dječak je pokušavao odgovarati bilo kako. Uglavnom sa a-ha, da, da...baš..i sl. Najzad je uzeo svoj mobitel u ruke i svoju zanimaciju preusmjerio na ono što je nalazio u mobitelu!
Vidno isfrustriran tom radnjom, otac ga je udaljio od sebe riječima: Ajde briši sad da te ne gledam!

Malički je otišao a otac je nastavio svoje pritužbe i frustracije dijeliti s prisutnima, koji ih očito poznaju.

Bilo mi je vrlo zanimljivo promatrati ovu situaciju i kao promatrač, a i roditelj pokušala sam osvijestiti što se ovdje zapravo dogodilo! Naravno, uzimajući u obzir mišljenja i istraživanja struke. A koja sam nemali put čitala s velikim zanimanjem. Zapravo, i sada čitam 'Nasilnike', autorice Jane Middelton...a u iščekivanju naručenog bestselera Drama djetinjstva, autorice Alice Miller!

U tom trenutku, pitala sam se bih li trebala nešto poduzeti? Imam li se pravo umiješati? Kako to izvesti, a da ne razjarim tog oca i njegova uvjerenja da postupa odlično kao roditelj? Ipak, omiljene mi autorice djela iz psihološke sfere stalno poručuju da šutnja i ne miješanje nisu odlike 'pametnih' ljudi, već onih prestravljenih a adaptiranih u nasilništvo s uvjerenjem da takve stvari treba rješavati netko drugi. Iako smo svi mi taj netko drugi. S druge strane, šutnjom i ne reagiranjem, dajemo moć onima koji nisu uspjeli riješiti svoje frustracije i emocionalne tegobe nikako drugačije, već nasilnim preuzimanjem moći.

Uzela sam komad papira i na njemu napisala: Dragi roditelju, biste li se iznedadili kad bih vam rekla što točno je vaše dijete od vas danas čulo? Poručili ste mu da je nesposoban, nezainteresiran, lijen! Zatim ste mu poručili da nećete udovoljiti njegovim potrebama nego svojim! Poručili ste mu i da će zbog udovaljanja vašim potrebama ostati zakinut za sve ono što voli, te da ste spremni destrukcijom natjerati ga da udovolji vašim potrebama! Možda ste i primjetili da je dječak u ljubaznom pokušaju da mirno otrpi vaše poruke, posegnuo za mobitelom da se odcijepi odonoga što mu poručujete, jer vas najvjerojatnije ni ne razumije. S vremenom će prihvatiti vašu ocjenu da je niškoristi i sam početi vjerovati u to! Biste li zaista željeli to svom djetetu, kojeg očito volite?
Papir sam pružila gospodinu i pitala ga smijem li mu skrenuti pažnju na nešto. Uzeo je papir, pročitao, namrštio se i na glas sve porekao!
Rekao je da se to sve možda meni čini, da je on vrlo brižan roditelj i da njegovo dijete zna o čemu ovaj govori.

U tom trenutku, shvatila sam da čovjek nije spreman za konfrontaciju i još jednom sam se ispričala i objasnila svoju potrebu za reakcijom jer i sama sam roditelj i želim odgojiti sretnu djecu.

Taj čin, na moje opće iznenađenje, potaknuo je mog sugovornika na potpuno otvaranje i razgovor o problemima koji ga, kao roditelja muče. O odnosima između njegovih roditelja i njega, o stanju u društvu o zabrinutosti za budućnost naše djece.
Nakon što sam ga vrlo strpljivo i s puno razumijevanja saslušala i pružila mu podršku u obliku ohrabrivanja i pohvale za njegov, vidno izražen trud oko angažmana oko djeteta, ponovno je uzeo papir u ruke, pročitao i rekao: Znate, kad bolje pogledam, stvarno mu nisam rekao ništa pametno. Samo sam ga opteretio svojim vlastitim frustracijama i brigama, koje on ne može sada razumjeti!
Hvala vam što ste mi ukazali na to!

U međuvremenu stigao je i moj sin. Sjedio je mirno i vrlo pozorno šlušao naš razgovor.
Kad smo odlazili, rekao mi je: Znaš mama, baš si lijepo razgovarala s onim čovjekom! Bila si baš obzirna prema njemu i čini mi se da je i njemu pasao taj razgovor!
Bilo mi je drago što me sin pohvalio.
Odgovorila sam mu: Hvala ljubavi, samom činjenicom da si prepoznao dobrobiti asertivnog razgovaranja, uvjerena sam da si i sam sposoban na takav način izražavati što misliš i jednako tako davati drugima priliku da se izraze!

I tak...vrlo me ispunio ovaj slučaj! Zbog pozitivne enrgije koja je isplivala, zbog mogućeg utjecaja i poticaja drugih da s razumijevanjem pomognu svojoj djeci da sazriju...i naravno, zbog reakcije mog sina.

Predložila bih ovčici da razmisli o nametima, koje je bezuvjetno postavila svojoj djevojčici. Uvjerena sam da bi olakšala i sebi i njoj da je uzela u obzir djevojčine potrebe, želje i razinu dosad stečene savjesti...te joj pružila prihvatljiviji izbor u rješavanju ovčinih vlastitih briga oko roditeljstva.

Najzad, nitko nije rekao da je roditeljstvo lagana stvar. Baš zato što nije, potrebna nam je pomoć drugih ljudi, prosvjete i struke kako bismo svoj djeci, ne samo našoj, pružili sigurno i sretno odrastanje. Samim time i stvorili ugodnije društvo.

02.12.2015. u 15:23   |   Dodaj komentar

hrabro, pam :)

svaka čast !

:*

Autor: ANERAK   |   02.12.2015. u 16:14   |   opcije


ja se ne bih usudila umiješati.

Autor: ANERAK   |   02.12.2015. u 16:14   |   opcije


Imaš lijepi pozdrav! I pusu!

Autor: Hero_of_the_day   |   02.12.2015. u 17:06   |   opcije


Pamela
moram mijenjati svoje mišljenje o tebi!
Na bolje!

Autor: staranaivan   |   02.12.2015. u 17:20   |   opcije


lijepa priča s happyendom.. il nečim sličnim.
lakše je biti objektivan sa strane... a život je bitch and then you die. U međuvremenu, poželjan je smajlič, nevažna spomenuta jedinica kao uzrok.

Autor: hush_i   |   02.12.2015. u 17:59   |   opcije


Imala si, Pam, vraške sreće, ljudi
uopće ne vole kad ih se kritizira

Autor: I_disagree   |   02.12.2015. u 20:04   |   opcije


pam ja ti isto jaaaaako griješim u odgoju...jelk bi mogla i meni napisati kakvo pisamce ili u 4 oka razjasniti situaciju u kojoj griješim?:)))

Autor: pelpetum-mobile   |   02.12.2015. u 20:39   |   opcije


Dodaj komentar