sutra me nema...

...pa vam ostavljam ovo, na kaj sam maloprije naišla! Nemrem vam opisat osjećaj ushita, kad naiđem na nešto, što i sama mislim! Zakon!
Uživajte:

Link


...
''“Oslobođenje radnika bit će djelo radnika samih,” kaže deklaracija načela Internacionale. Te su riječi istinite u najširemu smislu. Ako je sigurno da su ljudi koje je, kako se kaže, “poslala providnost”, uvijek sebi prisvajali zasluge za sreću naroda, nije manje dokazano da je svaki korak ljudskoga napretka ostvaren zahvaljujući poduzetnosti onih koji su se bunili ili već slobodnih građana. Na nama je dakle samima da se oslobodimo, na svima nama koji se osjećamo na bilo koji način potlačenima, te ostajemo solidarni sa svim povrijeđenim i ugroženim ljudima na svim stranama svijeta. No za borbu je nužno znanje. Nije dovoljno mahnito se baciti u bitku, poput Cimbra i Teutona, mučući pod štitom ili pušući u goveđi rog; došlo je vrijeme kada je nužno predvidjeti, unaprijed promisliti o mogućim zapletima borbe, znanstveno pripremiti pobjedu koja će nam donijeti društveni mir. Prvi uvjet uspjeha jest da se otarasimo vlastitoga neznanja; moramo spoznati sve predrasude koje treba odbaciti, sve neprijateljske sastavnice koje treba ukloniti iz naših misli, sve prepreke koje treba svladati; no, s druge strane, ne smijemo zaobići nijedan izvor koji bi nam mogao biti na raspolaganju, nijednog od saveznika što nam ih daje povijesni razvoj.

Mi želimo znati. Ne priznajemo da je znanje povlastica i ne dopuštamo da nam ljudi koji su se popeli na neko brdo, kao Mojsije, ili na prijestolje, poput stoika Marka Aurelija, na Olimp ili kakav Parnas od kartona, ili pak jednostavno u naslonjač člana akademije, nameću zakone hvaleći se da bolje poznaje vječite zakonitosti. Sigurno je da među ljudima koji stoluju na visinama ima onih koji su kadri pristojno prevoditi s kineskog, čitati isprave iz karolinških vremena ili secirati probavni sustav stjenice; no i mi imamo prijateljâ koji to znaju, ali zato sebi ne prisvajaju pravo da nam zapovijedaju. Osim toga, divljenje koje osjećamo prema tim velikim ljudima nimalo nas ne sprečava da posve slobodno raspravljamo o riječima kojima nam se udostoje obratiti sa svojih nebesa. Ne prihvaćamo proglašene istine; istina će postati naša samo proučavanjem i raspravom, a tako učimo i odbaciti pogrešku, pa makar imala tisuću žigova i potvrda. Doista, koliko je puta neuki puk morao shvatiti da ga njegovi mudri učitelji nisu učili nikakvoj drugoj znanosti nego kako će mirno i veselo krenuti u klaonicu, poput onih volova koje na svečanostima krune girlandama od pozlaćenog papira!

Profesori prekriveni diplomama uslužno su nam objašnjavali prednosti koje bi imala vlast sastavljena od uzvišenih osoba poput njih samih. Filozofi, Platon, Hegel, Auguste Comte, ponosno su tražili da se njima povjeri upravljanje svijetom. Knjiški ljudi, pisci poput Honoréa de Balzaca i Gustavea Flauberta, da navedemo samo pokojne, također su zastupali ideju da političko upravljanje društvom treba povjeriti ljudima duha, to jest njima osobno. Zazivalo se, bez ikakavih obzira, “mandarinsku vlast”.(3) Neka nas sudbina sačuva takvih gospodara, zaljubljenih u sebe i punih prezira prema svima ostalima, pripadnicima “proste gomile” ili “prljave buržoazije”. Izvan njihove slave, ništa nema smisla; izvan njihova klana samo su priviđenja, nestalne sjene. No njihove knjige, koliko god bile pune drugih vrlina, pokazuju nam te genije kao vrlo osrednje proroke: nitko od njih nije imao šire pojmove o budućnosti od najbjednijeg proletera, a u njihovoj školi ne možemo naučiti kako se treba boriti. U tom smislu možemo više naučiti od najneuglednijih među onima koji se bore i trpe za pravdu.

Naši začeci znanja, sitni izdanci povijesnih spoznaja, govore nam da sadašnja situacija sadrži bezbrojna zla koja bi bilo moguće izbjeći. Trajne i učestale nesreće što ih proizvodi postojeći društveni poredak uvelike nadmašuju sve one nesreće što ih izazivaju nepredvidljive prirodne revolucije, poplave i cikloni, potresi, erupcije pepela i lave. Teško je razumjeti kako krajnji optimisti, oni koji pod svaku cijenu žele da sve teče na najbolji način u najboljem od svih svjetova, uspijevaju zatvoriti oči pred strašnim položajem u kojemu su toliki milijuni i milijuni ljudi, naše braće. Različite nevolje, ekonomske ili političke, administrativne ili vojne, što bjesne u “civiliziranim” društvima – da ni ne spominjemo divlje narode – ubiru bezbrojne pojedinačne žrtve, a sretnici koje je nesreća poštedjela ili samo ovlaš dodirnula, žive kao da ne primjećuju ta krvoprolića, snalaze se što bolje mogu da bi u miru životarili, kao da svi ti užasi nisu opipljiva stvarnost!

Nije li istina da milijuni ljudi u Europi, upregnutih u vojnički jaram, moraju na nekoliko godina zaboraviti glasno misliti, moraju prihvatiti korak i navike pokornosti, podrediti svu svoju volju volji svojih zapovjednika, naučiti strijeljati vlastitoga oca i majku ako to neki bezumni tiranin od njih zahtijeva? Nije li istina da su drugi milijuni ljudi, koji rade manje-više kao službenici, također podjarmljeni, prinuđeni klanjati se pred jednima, uspravljati pred drugima i voditi konvencionalan život koji je gotovo potpuno beskoristan za ikakav ljudski napredak? Nije li istina i to da svake godine milijuni prijestupnika, progonjenih, siromašnih, beskućnika i nezaposlenih bivaju zatvarani po zatvorskim ćelijama i podvrgavani svim mukama izolacije! I nije li istina da, zahvaljujući svim tim lijepim političkim i društvenim institucijama, ljudi mrze pripadnike drugih naroda ili drugih kasta? Ne živi li naše društvo u takvoj zbrci da, unatoč dobroj volji i požrtvovnosti mnogih velikodušnih ljudi, siromah koji gladuje može umrijeti na ulici, a stranac se naći sam, posve sam, bez ijednog prijatelja u velikom gradu koji vrvi ljudima, takozvanom “braćom”? Mi ne živimo “na vulkanu”, mi živimo u njemu, u jednom mračnom paklu, i ako nemamo nade u bolju budućnost i nepobjedive volje za radom da bismo do te budućnosti došli, što nam preostaje osim da se prepustimo smrti kao što nam savjetuju – a ne usuđuju se sami to učiniti – toliki nesretni ljudi od pera, i kao što čine, u sve većemu broju svake godine, legije očajnika?

Tako nam se otkriva prvi element evolucionističke spoznaje: postojeće društveno stanje ukazuje nam se sa svih svojih loših strana. “Upoznaj patnju!” prvi je nalog budističke vjere. Mi poznajemo patnju. Poznajemo je čak toliko dobro da je bolest u industrijskim krajevima Engleske dobila ime play: osjećati da im bolest muči tijelo samo je “igra” za robove navikle na prisilni rad u tvornicama.(4)

Ali kako se “osloboditi patnje” što je, prema Buddhi, drugi stupanj spoznaje? I to počinjemo saznavati, zahvaljujući izučavanju prošlosti. Povijest, koliko god se vraćamo unatrag kroz stoljeća, i koliko god proučavamo društva i narode oko sebe, civilizirane ili barbarske, uljuđene ili primitivne, prošlost nam govori da je svaka poslušnost odricanje, a svako robovanje preuranjena smrt; govori nam također da se svaki napredak ostvaruje razmjerno slobodi pojedinaca, jednakosti i spontanoj slozi građana; da je svako doba otkrića bilo doba u kojemu je vjerska i politička vlast bila slaba zahvaljujući različitim suparništvima, te su zbog toga ideje pojedinaca uspijevale pronaći pukotinu, kao što trava pronalazi pukotine između kamenih ploča kakve ruševne palače. Velika razdoblja misli i umjetnosti koja se kroz niz stoljeća pojavljuju u velikim razmacima, atensko doba, doba renesanse i moderni svijet, uvijek su imala početno sjeme u godinama beskrajnih borbi i stalnoj “anarhiji” koja je, ako ništa drugo, barem pružala energičnim ljudima mogućnost da se bore za svoju slobodu.

Koliko god naša spoznaja povijesti bila još ograničena, jedna činjenica dominira cijelim suvremenim razdobljem i temeljno je obilježje našega doba: svemoć novca. Ni u najzabačenijem selu nećemo naći izgubljenoga neotesanca kojemu ne bi bilo poznato ime tog moćnika koji zapovijeda kraljevima i prinčevima, nikoga tko ga ne bi zamišljao u obliku nekog božanstva koje nameće svoju volju cijelome svijetu. I doista, priprosti seljak se ne vara. Ne moramo li i mi gledati kako se nekolicina kršćanskih i židovskih bankara prepušta profinjenom užitku da drži na uzici svih šest velikih sila, upravlj kraljevima i veleposlanicima, dostavlja europskim dvorovima diplomatske note što su ih sastavili na svojim trgovačkim stolovima? Skriveni u dnu svojih kazališnih loža, priređuju sami sebi golemu komediju u kojoj su glumci cijeli narodi, i koju veselo oživljuju bombardiranja i bitke: mnogo krvi miješa se s proslavom. Sad su zadovoljni jer su svoje kuhinje smjestili u ministarske urede, i u tajne vladarske odaje, te po svojoj volji upravljaju državnom politikom prema potrebama svojih poslova. Uz pomoć novoga europskoga državnoga prava zakupili su Grčku, Tursku, Perziju, pretplatili Kinu na svoje zajmove, a spremaju se staviti pod skrbništvo i sve ostale zemlje, male i velike. “Prinčevi ne mogu, a kraljevima je ispod časti,” no oni u ruci drže simboličku novčanicu pred kojom cijeli svijet pada ničice.

Još jedna očita povijesna činjenica nameće se svijesti svih onih koji proučavaju prošlost. Ta činjenica, koja izaziva toliku obeshrabrenost u onih čija dobra volja nadmašuje razum, jest da sve ljudske institucije, svi društveni organizmi koji se žele održati u postojećem stanju, moraju, već samo zahvaljujući vlastitoj nepokretnosti, proizvoditi čuvare običaja i zabluda, parazite, korisnike svih vrsta, te se pretvaraju u jezgre reakcije u društvu kao cjelini. I ako su institucije vrlo stare pa je nužno vratiti se u prastara vremena ili čak u doba legendi i mitova da bi se upoznalo njihova ishodišta, i ako se pozivaju na neku narodnu revoluciju, jednako su predodređene, razmjerno strogosti svojih statuta, da mumificiraju ideje, paraliziraju volju, ukidaju slobode i poticaje: za to je dovoljno samo da traju.

Često doista zapanjuje proturječnost između revolucionarnih okolnosti u kojima se neka institucija rodila i načina na koji ona kasnije funkcionira, potpuno suprotnoga idealu njezinih naivnih osnivača. Kad se rađala, odjekivali su povici: “Sloboda! Sloboda!”, a na ulicama se pjevala pjesma Rat tiranima; no tirani su se uvukli u nju, zahvaljujući rutini, hijerarhiji i duhu regresije koji postupno osvajaju svaku instituciju. Što se duže uspijeva održati, to više strahopoštovanja nastoji izazvati, te na kraju zagađuje tlo na kojemu stoji, truje atmosferu oko sebe: pogreške koje posvećuje, izopačenosti misli i ideja koje opravdava i preporuča, poprimaju takav značaj drevnosti, pa čak i svetosti, da su rijetki srčani ljudi koji se usuđuju takvu instituciju napasti. Svako stoljeće trajanja povećava njezin autoritet, a ako na kraju, poput svih stvari, ipak propadne, to se događa zato jer je u sve većem neskladu sa svim onim novim pojavama koje niču oko nje.

Uzmimo kao primjer prvu među institucijama – kraljevsku vlast – koja je starija čak i od vjerskog kulta jer je postojala, prije pojave čovjeka, u brojnim životinjskim plemenima. I koliki je utjecaj na ljudski duh u sva vremena imala ta iluzija da netko mora biti gazda! Kako su malobrojni u Francuskoj bili pojedinci koji nisu vjerovali da su stvoreni da bi puzili uz stopala nekog kralja, u doba kad je Boetije pisao svoj tekst Protiv jednoga, to djelo toliko jasne logike povezane s toliko poštene jednostavnosti? Još se sjećam zapanjenosti što ju je u seljaka na našemu selu izazvalo proglašenje “republike” 1848.: “Ipak netko mora biti gazda!” ponavljali su do besvijesti. I ubrzo su pronašli način kako će sebi dati gospodara bez kojega nisu mogli zamisliti društvo: očito je njihov politički svijet morao biti sagrađen po uzoru na njihov obiteljski svijet u kojemu polažu prava na autoritet, koji je pak sama sila i nasilje. Toliko ih je primjera kraljevanja s različitih strana bolo u oči, dok se, s druge strane, nasljeđe pokornosti teško uklanja iz krvi, iz živaca, iz mozga, te seljaci zbog svega toga, unatoč već izvršenom djelu, ne htjedoše priznati tu gradsku revoluciju koja nije bila i evolucija seoskih duhova.

Na sreću, kraljevi sami na sebe preuzimaju razaranje svoje drevne posvećenosti: ne kreću se više svijetom koji je nepoznat običnim ljudima, nego se, sišavši s visina, pokazuju, i protiv vlastite volje, sa svim svojim manama, hirovima, siromaštvom, smiješnim slabostima; proučava ih se kroz kazališne dalekozore, kroz monokle i u svim situacijama; podvrgava ih se fotografiranju, polaroidima, katodnim zrakama, da bi ih se vidjelo sve do utrobe. Prestaju biti kraljevi i pretvaraju se u obične ljude, kojima se jedni podlo i koristoljubivo ulaguju, dok ih drugi mrze, smiju im se ili ih preziru. Zato treba što prije ponovno uspostaviti “monarhijsko načelo” i pokušati udahnuti mu života. Pa ljudi zamišljaju odgovorne vladare, kraljeve građane, koji u svojoj osobi utjelovljuju “najbolju republiku”, i premda su takvi likovi tek jadne izmišljotine, ipak se u nekim krajevima uspijevaju održati i više od stotinu godina, jer polaganoj evoluciji ideja treba toliko vremena da bi dovela do djelomičnih revolucija, prije nego što će se dovršiti potpuna, logična revolucija! Država, makar koliko bila narodna, u svim svojim brojnim oblicima kao prvo načelo i kao prvobitnu jezgru uvijek zadržava hirovit autoritet jednoga gospodara i, kao posljedicu toga, smanjenje ili čak potpuni gubitak inicijative kod podanika; jer državu nužno predstavljaju ljudi, a te ljude manje kočnica ometa u tome da udovolje vlastitim strastima nego li mnoštvo onih kojima vladaju, već samim tim što imaju moć, pa čak i u skladu sa značenjem riječi “vlada” kojom ih se označava.

Druge pak institucije, institucije vjerskih kultova, također su toliko snažno zavladale dušama da su brojni povjesničari slobodna duha povjerovali u potpunu nesposobnost ljudi da ih se ikad oslobode. Zaista, slika Boga, kojega pučka mašta vidi kako caruje na nebesima, nije od onih koje je lako zbrisati. I premda je u logičnom slijedu ljudskoga razvoja vjerska organizacija došla nakon političke, a svećenici nakon poglavica, jer svaka slika pretpostavlja neku stvarnost koja joj prethodi, ipak je velika visina na koju je ta iluzija uzdignuta da bi poslužila kao inicijalni razlog postojanja svih zemaljskih autoriteta dala vjerskim institucijama silno uzvišen karakter; ljudi su se vrhunskoj i zagonetnoj moći, “neznanome Bogu”, obraćali u stanju straha i drhtanja koje potiskuje svaku misao, svaku kritičku sposobnost i osobni sud. Obožavanje bijaše jedini osjećaj što su ga svećenici dopuštali svojim vjernicima.

Da bi ponovno postao svoj, ostvario svoje pravo na slobodnu misao, neovisan čovjek – heretik ili bezbožnik – morao je dakle upotrijebiti svu svoju energiju, ujediniti sve napore svojega bića, a povijest nam govori koliko ga je to koštalo u mračnim razdobljima crkvene vladavine. Sad “svetogrđe” više nije zločin nad zločinima, ali prastara halucinacija koja se nasljedno prenosi još uvijek pluta pred očima nebrojenog mnoštva ljudi.

Ona traje unatoč svemu, traje premda se svakodnevno preinačuje ne bi li se prilagodila skrupulama, novim idejama, i ne bi li u sve većoj mjeri sudjelovala u otkrićima znanosti, koju ipak ima smjelosti prezirati unatoč prividnom poštovanju. Ta prerušavanja, te promjene kostima, pomažu Crkvi, a s njom i svim vjerskim kultovima, da održi svoj autoritet nad ljudskim duhovima, da nadzire savjesti, te da stvara učene mješavine starih laži i novih istina. Oni koji razmišljaju ne smiju nikad zaboraviti da su neprijatelji misli u isti mah, silom stvarnih okolnosti i logikom situacije, neprijatelji svake slobode. Silnici su se složili u vezi s tim da je vjera zaglavni kamen u svodu njihova hrama. Pučkome Samsonu pripada zadaća da zatrese stupove koji drže taj svod!

A što reći o instituciji “pravde”? I njezini predstavnici, kao i svećenici, vole o sebi govoriti da su nepogrešivi, a javno mišljenje, čak i kad je jednoglasno, ne uspijeva od njih iznuditi povrat časti za nepravedno osuđene nedužne ljude. Sudski činovnici mrze čovjeka koji izlazi iz zatvora s pravom im predbacujući zbog svoje nesreće i teškoga tereta društvene osude, kojima je toliko čudovišno opterećen. Naravno, oni ne tvrde da im se na licima odražava prisutnost božanskog; no nije li pravda, koliko god bila jednostavna apstrakcija, također smatrana božicom, i ne pojavljuje li se njezin lik u bezbrojnim palačama? Poput kraljeva, koji su nekoć bili apsolutni vladari, i službenici pravde morali su podnijeti da im se u određenoj mjeri umanji prvobitno. Sad naloge za uhićenje izriču u ime naroda, no još imaju moć, pod izgovorom obrane morala, da se sami ponašaju kriminalno, osuđuju nedužne ljude na robiju, a razrješuju krivice moćne zločince; raspolažu kraljevim mačem, čuvaju ključeve zatvora; uživaju mučeći okrivljene samicama, preventivnim zatvorom, prijetnjama i podlim obećanjima tužitelja zvanog “istražni sudac”; podižu giljotine i stežu omče; odgajaju žandare, uhode, policiju za ćudoređe; oblikuju, u ime “zaštite društva”, taj gadan svijet podle represije, najodvratniju pojavu u glibu i otpadu.

Druga se institucija, vojska, naziva i “naoružanim narodom!” u svim zemljama gdje vjetar slobode puše dovoljno jako da se vlasti moraju potruditi varati narod. No mi smo teškim iskustvom naučili da se vojnici možda mijenjaju, no zapovjednici ostaju isti, kao i osnovna vojna načela. Ljudi se više ne kupuju u Švicarskoj ili u Njemačkoj; vojnici više nisu plaćeni landsknehti(5) ni kupljeni konjanici, no jesu li zato slobodniji? Zar onih pet stotina tisuća “inteligentnih bajuneta” od kojih se sastoji vojska Francuske republike ima pravo pokazati tu inteligenciju kad kakav kaplar, narednik, bilo tko u hijerarhiji onih koji zapovijedaju izgovori: “Tišina u redovima!” Takva je početna zapovijest, a ta tišina mora u isti mah biti i tišina u glavama. Koji časnik, bilo da je stigao iz škole ili iz bojnih redova, plemić ili pučanin, može i na trenutak dopustiti da u nekoj od svih tih glava poredanih pred njim nikne i jedna misao različita od njegove? U njegovoj volji počiva kolektivna snaga cijele te žive mase koja stupa i defilira na njegovu zapovijed, na znak prsta ili mig oka. On zapovijeda; njihovo je da izvršavaju. “Nišani! Pali!” i treba pucati na Tonkince ili na crnce, na beduine s Atlasa ili na građane Pariza, neprijatelje ili prijatelje! “Tišina u redovima!” I ako se svake godine novi redovi onih koje vojska proždire moraju apsolutno ukočiti kao što to od njih zahtijeva načelo discipline, nije li uzaludna svaka nada da je tu moguća neka reforma, da je ostvarivo ikakvo poboljšanje u tom nepravednom sustavu koji drobi obespravljene?

Car Wilhelm govori: “Moja vojska, moja mornarica,” i koristi se svakom prigodom da bi svojim vojnicima i svojim mornarima ponovio da su oni njegova stvar, njegovo fizičko i moralno vlasništvo, te da moraju, a da ni na trenutak ne oklijevaju, ubiti vlastitog oca i majku ako im on, gospodar, pokaže takvu pomičnu metu. Prava riječ na pravom mjestu! Jer njegove monstruozne riječi imaju barem tu vrlinu da logično odgovaraju autoritarnoj koncepciji društva što ga je ustrojio Bog. No ako se u Sjedinjenim Državama, ako se u “slobodnoj Helveciji” glavni časnici oprezno čuvaju da ne bi ponovili takve carske harange, one su ipak u skrovitosti njihovih srdaca glavno pravilo ponašanja, i kad dođe trenutak da ih primijene, ni oni ne oklijevaju. U “sjajnoj” američkoj republici predsjednik Mc Kinley uzdignuo je na položaj generala jednog junaka koji na svojim filipinskim zarobljenicima primjenjuje “vodenu torturu”, a na otoku Samaru izdaje zapovijed da se strijeljaju sva djeca koja su navršila deset godina; u malom švicarskom kantonu Uri drugi vojnici, koji nemaju tu sreću da rade na veliko kao njihovi kolege u Sjedinjenim Državama, “uvode red” pucajući po svojoj braći radnicima. Ni u jednoj zemlji, dakle, nije moguće da ljudi godinama podnose jedan način života kojim se navikavaju na zločin, mirno prihvaćaju grubosti i uvrede i, povrh svega, zamjenjuju vlastite misli, volje i postupke tuđima, a da ne okrnje vlastito moralno dostojanstvo, kao i vlastit iskren i čist poriv da djeluju. Vojnik nije nekažnjeno šutio dvije ili tri godine svoje prve mladosti: onome kome je uskraćena mogućnost da se slobodno izražava i misao biva ugrožena.

I nisu li sve ostale državne institucije, koliko god se nazivale “liberalnim”, “zaštitnim” ili “starateljskim”, slične sudstvu i vojsci? Nisu li sve one neizbježno, već samim tim što djeluju, autoritarne, otvorene zloporabi, škodljive? Pisci su do zamora ismijavali “birokrate” iz državne uprave; no koliko god svi ti pisari davali povoda smijehu, oni u još mnogo većoj mjeri djeluju sumorno, unatoč samima sebi, pa i onda kad se ništa ne može zamjeriti tim nesvjesnim žrtvama jednog mumificiranog političkog stanja koje je u neskladu sa životom. Neovisno o brojnim drugim elementima koji pridonose pokvarenosti, protekcionaštvu, gomilanju suvišnih papira i nedostatku korisnog posla za gomilu zaposlenih, sama činjenica da je skup više ili manje nekoherentnih političkih, vjerskih, moralnih i društvenih pojmova današnjice ustanovljen, uredbama propisan, ozakonjen, zaštićen zabranama, kaznama, žandarima i tamničarima, da bi ga se nametnulo ljudima sutrašnjice, ta činjenica, sama po sebi apsurdna, može imati samo proturječne posljedice. Život, uvijek nepredvidljiv, uvijek nov, ne može se prilagoditi uvjetima stvorenima za vrijeme kojega više nema. Ne događa se samo to da složenost postupka i zamršenost mehanizma dugim odgađanjem onemogućuju pa čak i sprečavaju da se riješe najjednostavniji problemi, nego cijeli stroj ponekad prestaje funkcionirati i kad su u pitanju najvažnije odluke, te je nužno svladavati teškoće “državnim udarom”, manjih ili većih razmjera: vladari i moćnici žale se u takvim slučajevima da ih “zakonski propisi uništavaju” te hrabro izlaze iz njihovih okvira “da bi se vratili pravu”. Uspjeh ozakonjuje njihov postupak u očima povjesničara; neuspjeh ih pretvara u zločince. Isto vrijedi i za gomilu podanika ili građana koji krše zakone i propise podižući revoluciju: zahvalno potomstvo posvećuje ih kao junake. Poraz ih pretvara u razbojnike.

I već u samom nastajanju, mnogo prije nego što počnu službeno postojati kao otjelovljenja Države, prije nego što iz ruku nekog vladara ili većinom glasova narodnih zastupnika dobiju svoje povelje, institucije su vrlo opasne jer pokušavaju živjeti na račun društva te stvoriti monopol u vlastitu korist. Tako duh zajedništva među ljudima koji su završili istu školu nakon diplome pretvara sve te “kolege”, koliko god inače bili krasni ljudi, u nesvjesne zavjerenike, povezane ciljem da promiču vlastito dobro koje je u suprotnosti s ciljevima javnoga dobra, slične razbojnicima koji pljačkaju prolaznike i među sobom dijele plijen. Pogledajte ih samo, te buduće državne službenike, dok su još u srednjim školama, s kapama označenim brojevima, ili pak na kakvom sveučilištu, s onim bijelim ili zelenim kapama: možda oblačeći uniformu nisu položili nikakavu zakletvu, no premda se nisu zakleli, oni postupaju u skladu s duhom kaste, odlučni da se uvijek domognu onoga što je najbolje. Pokušajte samo razbiti “studentsku povorku” bivših đaka Politehničke škole da bi neki zaslužan čovjek mogao zauzeti mjesto u njihovim redovima i podijeliti s njima iste funkcije ili iste časti! Ni najmoćniji ministar tu ne bi uspio. Ni po koju cijenu ne primaju se uljezi! Ako neki inženjer, pretvarajući se da se sjeća svoje teško usvojene struke, gradi prekratke mostove, preniske tunele ili pretanke zidove cisterni, nije važno; samo neka je izišao iz “škole”, neka mu pripada čast da je bio jedan od politehničara!

Socijalna psihologija uči nas dakle da se čuvamo ne samo vlasti koja se već konstituirala nego i one koja je tek u zametku. Također je važno brižljivo istražiti što u praksi znače riječi koje su naizgled bezazlene ili čak zavodljive: izrazi kao “domoljublje”, ili “red”, ili “socijalni mir”. Ljubav prema rodnom tlu svakako je prirodan i vrlo sladak osjećaj: za svakog je izgnanika izvanredan doživljaj kad čuje dragi materinji jezik i vidi mjesta koja ga podsjećaju na mjesto rođenja. Takva čovjekova ljubav ne odnosi se samo na zemlju koja ga je othranila, jezik koji ga je zibao, nego se prirodnim uzmahom širi i na sinove istog tla, s kojima dijeli ideje, osjećaje i običaje; napokon, za uzvišene duše, taj će se osjećaj svim žarom strasti pretvoriti u solidarnost s onima čije su mu potrebe i želje toliko prisno poznate. Ako je to “domoljublje”, koji bi čovjek od srca mogao imati išta protiv njega? No riječ gotovo uvijek skriva i značenje sasvim različito od “zajedništva osjećaja” (Saint-Just) ili pak “nježnosti prema tlu svojih očeva”.

Nekim čudnim obratom, nikad se o domovini nije govorilo s toliko bučnog prenemaganja kao otkad se počela malo po malo utapati u velikoj svjetskoj domovini Čovječanstva. Posvuda se viju zastave, posebice uz vrata krčmica i kuća s mutnim prozorima. “Vladajući slojevi” hvastaju se na sav glas svojim domoljubljem, što ih ne smeta da istodobno ulažu novac u inozemstvu, te trguju s Bečom ili Berlinom svime što im donosi dobit, pa čak i državnim tajnama. Sve do znanstvenika koji, zaboravljajući vrijeme kad su pripadali jednoj, jedinstvenoj republici na svijetu, govore o “francuskoj znanosti”, “njemačkoj znanosti”, “talijanskoj znanosti”, kao da je moguće granicama, pod okriljem žandara zaštititi spoznaju činjenica i širenje ideja: hvali se protekcionizam za proizvode duha kao da su u pitanju repa i pamučne tkanine. No, proporcionalno tom intelektualnom ograničavanju u mozgovima važnih ljudi, širi se misao nevažnih. Oni gore smanjuju svoja područja i svoje nade, dok mi koji se bunimo uzimamo u posjed cijeli svijet i širimo svoja srca. Osjećamo da smo braća jedni drugima po cijeloj kugli zemaljskoj, od Amerike do Europe i od Europe do Australije; služimo se istim jezikom da bismo zatražili ista prava, i dolazi trenutak kad ćemo u spontanom zaletu usvojiti istu taktiku, jednu jedinu lozinku. Naš savez se širi po svim krajevima svijeta.

U usporedbi s tim univerzalnim pokretom, ono što se obično naziva domoljubljem nije drugo do regresija, iz koje god točke ga promatrali. Treba doista biti silno naivan pa ne uvidjeti da “građanski katekizmi” propovijedaju ljubav prema domovini zato da bi ta ljubav služila ukupnim interesima vladajuće klase i održavanju njezinih povlastica, te da pokušavaju, u korist te klase, održati mržnju slabih i razbaštinjenih prema istima takvima s druge strane granica. Pod pojmom domoljublja i modernim komentarima koji ga okružuju, skriva se staro načelo poniznoga pokoravanja volji jednoga gospodara i potpunoga poricanja pojedinačnoga pred ljudima koji drže vlast, te se žele poslužiti cijelom nacijom kao kakvom slijepom silom.

I riječi “red, socijalni mir” slatko zvone u našim ušima; no htjeli bismo znati što dobri apostoli na vlasti misle pod tim pojmovima. Da, mir i red veliki su ideal koji treba ostvariti, no pod jednim uvjetom: da taj mir ne bude mir groba, a red ne onakav kao u Varšavi! Naš budući mir ne smije se roditi iz neosporne dominacije jednih i beznadnog pokoravanja drugih, nego iz prave, iskrene jednakosti među jednakima. '''

19.11.2015. u 20:18   |   Dodaj komentar

Dobro večer, kako si?

Autor: hrvatski_bog_sexa   |   19.11.2015. u 20:20   |   opcije


Zašto te nema sutra?

Autor: hrvatski_bog_sexa   |   19.11.2015. u 20:20   |   opcije


Je li razlog tvog sutrašnjeg izbivanja ugodne ili neugodne prirode?

Autor: hrvatski_bog_sexa   |   19.11.2015. u 20:21   |   opcije


čitam i čitam...i ne mogu ne složit se s napisanim, but....nije valjda, pam, da misliš da je to razlogom za otić?

Autor: sara_tera   |   19.11.2015. u 20:28   |   opcije


Pam. godine su kao knjiga koju čitaš. Možda već sutra na novoj stranici knjige opet otkriješ prekrasan dan ili skriveni cvijet,. Meni se sviđaju pročitane knjige više puta ( posuđene u knjižnici ) u kojima su čitatelji podvlačili neke rečenice. Onda uživam i tražim što ih je to zadivilo, Ili , da li je to možda poruka za mene.
Takav je sutrašnji dan.

Autor: MedoDebeli   |   19.11.2015. u 23:15   |   opcije


Dodaj komentar