*Babinjak*

...ime moje, šapatom proziva...i ponavlja drsko, prgavo, odvaja od snova. '' Paaamelaaaa'' !!
Oštra bol u prsima, uspravi mi tijelo...i ne daje zraka...zraakaa... Oči otvaram sve šire i pomišljam, evo je! To je smrt. Neće dugo trajati.
Mrak.
Odjednom mrak...a ja vidim svoja bosa stopala kako lebde iznad poda....i njišu se u istom ritmu kao i moja duga spvaćica.
Tišina...
Više ne osjećam ništa....osim smrada. Smrad truleži i raspadanja mesa. Leš.

Jesam li umrla?

''Paaameeelaaa'' opet me doziva. Ne znam odakle dolazi glas. Ne vidim ništa. Smrad me guši....a ja još uvijek u nevjerici, gledam svoja sopala, kako se njišu.
Želim da smrad nestane....jesam li u paklu?

Vrisnula bih ili pitala 'tko je?', no glas mi ne izlazi iz usta. Samo nijema mimika, što me uplaši još jače. Mogu li se kretati? Poželim napraviti korak il' dva...kad svatih... ja lebdim. Lebdim...i krećem se. U smjeru, koji poželim.
Bježim...o smrada...i 'glasa'. Labirintima hodnika i soba...tame i ledenih zidova.

Što više bježim, to više smrdi. Gušim se....rukama pokrivam lice. Osjećam hladnoću...i strah. Tko me to proganja....tko to tako smrdi?....

Nešto me dotakne po leđima. Protrnem. Osjećam da je netko iza mene. Čujem žvakanje...krvoločno žvakanje sirovog mesa. Osjetim miris svježe krvi.
Je li moja?
Što ću ugledati kad se okrenem?

Hajde Pam, okreni se...skupi hrabrosti. Ionako si možda već mrtva.

Okrenem se i sretnem se oči u oči sa svojim krvnikom...uz urlik, koji je odzvanjao dugim hodnicima još dugo.
Urlik, gromoglasan, bolan i očajan!

Gledam oči svog krvnika...i u njima vidim malenog dječaka...ostavljenog samog, nezrelog, nezaštićenog. Sakrio se iza ljute zvijeri...i tamo bivao skučen...godinama i godinama. Sve dok zvijer nije potpuno preuzela vlast na njime....i zauvijek ga učinila svojim robom, izvorom iz kojeg se hranila a ujedno ga i ubijala.
Zato smrdi po raspadnutom mesu...po truleži..po lešu.

Duboko se zagledah u te oči...i tek, kao da suzu vidim...
a onda se zvijer umiri...a mene neka težina spusti na tlo.
Težina njegova tijela...

otvorenih...iznenađenih očiju...ali mirnih i spokojnih...gledao je u prazno. Nepomično ležeći na tlu.
Tek tada vidjeh svoje ruke. Krvave. I spavaćicu krvavu....dok iz njegova srca izvlačim bodež.

Smrt je tako predivna. Olakšavajuća i spokojna.
Čista....i bez tereta odurnih tijela....raspadajućih i smrdljivih...upropaštenih pogrešnim mislima...i još pogrešnijim djelima.
Smrt nije misao....
smrt je živa!

Jutra poslije Noći krvavog mjeseca...mirišu najsnažnije. Oni, koji gaje pogrešne misli...osjetit će vonj ustajalosti i raspadanja.
Oni svijetli, nježni i predivni...osjetit će mirise trave, cvijeća i lagana povjetarca...koji odnosi ljeto...i donosi jesen.
Tako lako...mirno...i svečano.

Baš kao život.
Baš kao smrt.

brrrrrrrrr...što to bi?

samo..neakav..filing...:)

ahhhh :)
joj pam..naježila sam se

nego..kaj ima kod tebe?
ljubav..sex..samo sex?:))

večeras je mjesec 'krvav'..zovu ga još i supermjesec. bit će osjetljivih.

aha..već ima nabrušenih :)

u jutro bu sve ok:)

hej :)