Na zapadnoj strani uvijek ces me naci.....

Hej blogeri kako ste..kaj ima??
Bome sam opet zastranila...
Ponekad mi zbilja nestvarno djeluje cinjenica da sam nekad (vise od 10 godina uzastopno) svakodnevno pisala ovdje na blogu... I da budem iskrena...voljela sam tu naviku jer cinilo mi se da mi je mozak, razmisljanje pa i govor..bio puno agilniji, osebujniji i zanimljiviji...
Ok, starim...pa mozda i to ima utjecaja na lijenost u mozdanim naprezanjima i nevoljnosti da se malo potrudim odrzavati tu naviku. A mozda trazim opravdanja za nesto puno jednostavnije - Ne ide mi to vise (ako ikad je) i to je to :D

Zato vadim starog dobrog "Asa" iz rukava - fotke/slike koje govore vise od rijeci..;D (Koje se, nadam se...vide)


Ovo je jedan weekend getaway u kojem smo se HBS i moja malenkost s nasim boljim polovicama proveli totalno kul...uzivajuci u svakom trenutku naseg malog road tripa prema Zapadu Irske i glampirajuci uz Ocean.

Glavna atrakcija je bila Downpatrick's Head iliti Broken Fort ... 45 metara visok greben, koji je nekad bio dio kopna..a sada izgleda kao snita torte ..ostavljena u moru..stara 350 milijuna godina. Ali definitivno atraktivna i zanimljiva za vidjeti s kopna...odnosno litica vjesto rezbarenih valovima Atlanskog Oceana.


Nakon sto smo napravili cca milijun fotki tamo...uputili smo se prema smjestaju, koji smo posebno bukirali zbog svoje specificnosti. Nas glamping smjestaj su bile 7 metara duge luk-kolibe ...potpuno drvene i s pogledom na valove oceana i Broken Fort u daljini.
U posebnoj kolibi smo imali veliki unutarnji rostilj sto nas je okupiralo dobrih nekoilko sati ...sto zbog pripreme klope...sto zbog smijeha i kojekakvih gluparija pod utjecajem...dobre atmosfere ;)


Budjenje je nekima (meni) bilo vrh...Rano jutro...kavica...sum i snaga valova na obzoru i pjev ptica... Savrseno jutro za meditativnu introspekciju.


Kasnije dorucak i pripreme za jos jednu predivnu lokaciju...koja na vrhu svojih litica cuva maleno jezerce...koje pomalo curka u Ocean...a sve s vrlo pristupacne pozicije na kojoj imas osjecaj da si na kraju svijeta...Idealno za Ravnozemljase kojima od ovoga nema dalje :)

Nakon sto smo i tamo okinuli mali milijun fotki...zadovoljno se popakirasmo na put nazad svojim domovima i mala ex blogerska druzina se razisla u nove tjedne obveze.

I tako...neki se mozda pitaju zakaj bi ovo bilo za blog? Mozda i nije...ali ja osobno volim detalje koje zivot poslozi ponekad na potpuno neocekivan ..a vrlo zanimljiv nacin.

Kao npr. kad je HBS bio bloger s kojim sam cesto ulazila u fajt. Ono..Zagrepcanka i Splico....pa podbadanja i spustanja...pa trach..pa prepucavanja...hahahahah
Pa onda neko primirje...pa pomirba..

Pa kava u Zagrebu prije vise od 10 godina...
Pa se HBS seli u Irsku (na jug) - zamisli...;DD
Pa koju godinu kasnije ja odselim u Irsku ( U capital) zamisli..;DDD

Pa se uspijemo naci
pa se uspijemo podruziti vise nego u HR...

I eto...zato to mozda pripada blogu. I neka bude tu. Mi smo svi kreativni dio ovog sajta..koji je, budimo iskreno zahvalni...opstao sve ove godine...ova desetljeca...drzeci nas manje-vise na okupu.

Evo mali video nase glamping lokacije
Link

Zivjeli ;D

Uredi zapis

19.02.2024. u 16:37   |   Editirano: 19.02.2024. u 16:40   |   Komentari: 13   |   Dodaj komentar

I do....:}

Ola blogeri...
Nadam se da ste dobro.

Evo svratih javiti vam da sam si *uzela* covjeka za zauvijek...:)

Upravo se vratili s Islanda na kojem smo se vjencali i proveli 10 dana Honeymoona ...pa sad pretresamo dojmove i pokusavamo se vratiti u normalu. Ono...na posao u Ponedjeljak i tako to...

Uglavnom...nasa Viking avantura je bila fantasticna. Naravno....opet smo proveli sate i sate razmatrajuci opciju preseljenja na Island...i skulirali se u zadnji cas. Mislim da ipak necemo. Zauvijek ce ostati nase posebno mjesto na planeti...ali dom cemo zadrzati ovdje. {za sad...hahah}

Nego...s obzirom na to da dijelim fotke s vjencanja...zamislimo da je ovo mala virtualna svadba. Svi ste pozvani, naravno. (koverte u inbox ) ...Ima li dobrovoljaca za biti moja virtualna kuma? I kome da bacim buket? Podvezicu? ...

Dezurni DJi bloga bi mogli sibnuti kakvu prigodnu...pa i da zaplesemo...
Slavite sa mnom...dragi moji ljudeki iz kutije :}

Ljuuubimmm


Uredi zapis

17.09.2022. u 11:11   |   Editirano: 17.09.2022. u 11:44   |   Komentari: 25   |   Dodaj komentar

Putevima Vikinga...


Di ste blogeri..kak ste, kaj ima?

Kod mene evo, napokon jedno lijeno subotnje jutro. Produzeni vikend. Jedan od rijetkih kad ne idemo nikam'. Jos od Nove godine nam je fest aktivno, stalno nekaj, no ovaj vikend bu za po doma.

Ovak nekaj me svako jutro doceka. Ljubav moja pazi da ne odem na posao gladna, bez kave, cijedjene narance i vitamina. Pa eto..cak i vikendom. Hehe...

Moj posao je vrlo dinamican i ja sam vam stalno u pokretu. U prosjeku tjedno radim oko tisucu kilometara i zaista uzivam. Nagledam se svakakvih ljepota i nauzivam prizora koji mi na neki poseban nacin filaju dusu. Upravo ti trenutci u kojima vozim prekrasnim krajolicima me uvijek raznjeze i ja vam , onako..zasuzim sretna sto zivim i sto imam privilegiju to sve dozivjeti.

Osim sto se smatram sretnom jer se nagledah prelijepih prirodnih, pa i onih 'man made' (npr. mostovi i moje voljene vjetrenjace) prizora, ja sam istinski sretna jer sam voljena i volim.
Eh..ponekad mi te puke rijeci voljeti i ljubav djeluju tak isfurano i klisejizirano da ispada da samo unizuju divotu onoga sto bi trebale predstavljati...i zato si mislim mozda...bolje to zadrzati za sebe.

Eh..imam ja godina, nakupilo se..hehe napokon. Sluzbeno vise nisam ni pod kojim kriterijem - balavica. I tek sad, dragi moji blogeri, ja vam kuzim da su ljudi samo ljudi. A ja princeza.

Hahahahhaah, salim se.

Nego... Mislim da sam zadnji put pisala o planovima za vjencanje u Vegasu...pa bih ja sad obznanila (pod pretpostavkom da to ikoga zanima hehehe) da je taj plan promijenjen.

Iako moja davna zelja za vidjeti Grand Canyon u Arizoni i Salt lake u Utahu nije nestala, to cemo ostaviti za slijedecu godinu...ili kad vec...

S obzirom na nasu veliku ljubav Island....odlucili smo se vjencati na Islandu. U Rujnu. Ja sam vam tak hepi zbog toga jer bolje pase nasim osobnostima, nasim pretenzijama i najzad...ideji koju gajimo o samom cinu.
Tak da bumo vam mi imali vjencanje na otvorenom..putevima Vikinga...

U ponedjeljak imamo video chat s organizatoricom vjencanja o mogucim lokacijama. Iako je Island prepun nadnaravno prekrasnih mjesta...suzili smo (jedva) na moguce dvije lokacije:

Sun Voyager Reykjavik

i Vestrahorn na jugo-istoku Islanda...

Slobodno se ukljucite s prijedlozima.
Jednostavno, posebno i ..nase. To je nas moto.
Outfit ce biti inspiriran temom Vikinga...

Veselim se vasim prijedlozima.

Ljubimmmmmmmm

Uredi zapis

30.04.2022. u 11:51   |   Editirano: 30.04.2022. u 11:52   |   Komentari: 8   |   Dodaj komentar

...anger control...i sve kaj ide pod staz..



...Ja sam uvijek imala svoju kutijicu za otpad. Emocionalni i mentalni. Ok..i fizicki. Taj sam placala Cistoci za odvoz. Uglavnom, moja kutijica za otpad je uvijek bila Iskrica. Tocnije Weblog.

Nadam se da ste dobro startali u novu godinu...i zbilja vam zelim jednu lijepu za uzivanje. No, cini mi se da ja nekako i nisam startala bas najbolje. Ok, nisam bas od onih praznovjernih da u ponoc skacem sa stolca sto vise u vis..u svojoj naj odjeci, frizuri, lovom u dzepu i sl. krap jer vjerujem da bu mi takva cijela godina... Ali..volim jasnu granicu izmedju zavrsetaka i pocetaka. Ponajprije tu mislim na onu psiholosku cistocu i otvorene vidike..nadu i vjeru u super kul stavri koje te cekaju.

Nja...uopce nisam tak startala jer....

Ahh...ma evo, ne znam jesam li tuzna ili ljuta...ili oboje.

Taj me osjecaj drzi vec danima i cini mi se kao da sam zaglavila u nekom medjuprostoru izmedju zavrsetka i pocetka. Kao ono kad nemres donijeti odluku a znas da trebas.

Mislim da sam ljuta.
Iznutra.
I kao da nemrem usmjeriti tu ljutnju u nista konstruktivno. S druge strane ne zelim nikoga povrijediti, to je fakat OUT. To sa sipanjem zuci, vrijedjanjem, i kajjaznam lupanjem vratima. A nemrem ni glumatat da je sve ok..jer iznutra nije. I kuha i vrije...

(Doma je sve ok...svi super...ljubav snazna, podrske ne fali...da ne mislite da je o tome rijec)

Problem je , cini mi se, u mom egu...ali mi nije jasno kako sad odjednom...zasto? Sto je drugacije...kad je sve bolje i nema potrebe za egom?
Jesam li zasla u godine kad tolerancija opada sve vise...dok je vremena za razumijevanje sve manje? Ili to uopce ne bi trebalo biti tako?

Smeta mi, jednostavno mi smeta kad ljudi ne postuju moje vrijeme, moje namjere, moju dobrodusnost, moju pomoc, moju ljubav...i sve sve sve sto ulazem u odnos ili im dajem. Pocelo me jako to smetati.
Prije nije.
Prije sam vise bila usredotocena na to sto ja mogu dati, uciniti...a sad bome nekako gledam i kaj mi se vraca.
Nista jebote.
Sorry kaj prostacim.

I evo...necu nabrajati kaj sam sve dala, kaj sam sve ucinila...s koliko ljubavi, paznje i posvecenosti nastojim pokazati svoju naklonost, prijateljstvo i pripadnost....a ona...?!

Dodjem je vidjeti iz druge drzave..nakon godinu dana...s osmijehom od uha do uha, poklonima i vremenom rezerviranim samo za nju....a ona me ostavi 45 minuta cavrljati s njenom mamom u drugoj sobi dok ona gleda seriju na Netflixu.
Heeeej......!!!???
Jos mi prizna - sorry , htjela sam pogledati seriju koju pratim na Netflixu.

Aloooo...???

Sto god radim ovih dana, gdje god idem...ne prestaje ta ljutnja i rekla bih...kajaznam...a valjda bol...
Moja "najbolja" prijateljica drzi vise do serije nego do mene.

I nije mi cestitala Novu....ni rodjendan neki dan...

Btw. Sretan rockas svim Sijecanjcima na blogu.

I tak...
Sram me priznati....ali ljutnja me fakat motivira na neku osvetu.

Kak bi vi?
Samo ignor?

Ili da joj ipak velim sve psovke koje znam?

hmmm

Uredi zapis

21.01.2022. u 11:55   |   Komentari: 26   |   Dodaj komentar

Pazi kaj želiš, možda ti se ostvari...

Danas sam se sjetila kako sam jednom davno ovdje napisala da kad vidim Grand Canyon, mogu umrijeti.
To mi je zaista, još uvijek, velika želja, osim što ipak ne bih htjela umrijeti poslije toga. Mislim.. barem ne odmah poslije. Ma ne bih uopće... Ali kad već moram.. da to bude jaaako dugo poslije.
Nda.. I uvijek tu misao o Grand Canyonu na blogu povezujem s Juicy Mamom. Gotovo sam sigurna da se ona jedina sjeća te moje želje.
Eto..Ameri su ukinuli vize Hrvatima do 90 dana.. pa je uz tu informaciju pao i nekakav preliminarni plan za slijedeću godinu.
Bude li sve ok... Ja vam se onda slijedeće godine udajem u Las Vegasu i šajbam okolo po ljepotama Nevade, Arizone i Utaha.

No, bumo vidjeli. Rekoše slijepi.
Nego si ja sad malo brijem o toj svojoj staroj izjavi. Mislim.. ja zbilja ne bih htjela 'odapeti' tak skoro.
Hej... nakon kaj napokon život izgleda super, nakon kaj napokon sve ima smisla... Nakon kaj sam ipak preživjela sve kaj sam preživjela.. pa i sebe samu.
Tak' da... pišem sad ovo da se poništi ona stara izjava i zamijeni novom.
Dakle UPDATE. Npr. :Nakon kaj vidim Grand Canyon, mogu i na Kubu. Ili Kinu. Japan. Možda Madagascar ili Zanzibar. Eto. To je nova mantra. Da mi se Svemir ne zblesira starim podatcima.
Molim Đusi da mi komentira blog pa da ovo onda bude zvanično. Hvalaaa, ljubim.

Ps. Netko je napisao da je čitao svoje prve blogove i zacrvenio se...hehe... Imam isti feeling. Bože blesače hahaha.
No.. U moju obranu... nisam imala prijatelja, obitelj ni novaca za nešto drugo...pa mi je blog bio sve to. Najčešće virtualni izlazak u večernjim satima kad djeca zaspu.
Čoeče... Kad se samo sjetim... Sa svojih 25 sam uspjela pobjeći od nasilnog muža, podizati dvoje djece sama bez ičije pomoći, boriti se protiv nenaklonjenog društva, poremećenih roditelja, raditi i graditi poslovni image, uspostaviti prihvatljiv odnos djece s ocem, voditi sudski spor protiv uhljeba koji su mi jedini dom htjeli oduzeti (sudski slučaj koji sam prošle godine, nakon 20 godina procesa, napokon zauvijek dobila), nakon odustajanja od života, padanja , dizanja.. smrti dragih ljudi, ismijavanja i ponižavanja...preživjela sam i ostarila na blogu. Iskrica weblog je vrlo značajan dio mog života. Ma kako bedast moj performans ovdje bio.
A malo onog iskrenog blentavog sramljenja zbog kojeg se obrazi rumene, valjda može proći pod 'simpatično'... Kaj ne?

PPS. 007??? Daj me naj... Hahahaha. To je fakat prastari đir!?

Uredi zapis

01.11.2021. u 19:28   |   Komentari: 29   |   Dodaj komentar

Afram Island...

Sjećam se da mi je netko na blogu (mom ili nečijem) rekao da je preselio na Island...i ja tu poruku sad, ni nick nisam uspjela pronaći..

No, dragi niče, ako još dolaziš na blog ili bar čitaš moj... znaj da tek sad razumijem o čemu si pisao kad si rekao da si sreću pronašao tamo.

Svratih vam ispričati kako sam ja... pamelovski doživjela Island.

Bilo je to ovako...
... U početku naše veze, dragi i ja odmah smo shvatili da oboje imamo istu želju posjetiti tu sjevernu otočnu zemlju. Uslijed svih pandemijskih događanja, to je nekako visjelo u zraku... sve dok ove godine nismo počeli razmišljati o datumima godišnjeg odmora.

Odmah sam rekla da bismo mogli pokušati otići na Island... I tada je zapravo počela naša avantura.

Island traži tri negativna testa i 5 dana karantene, ili cjepivo plus test. 5 dana karantene na Islandu nam je bilo užasna pomisao...te smo, samo zato, odlučili cijepiti se.
Kad smo izračunali datume s potrebnih 14 dana nakon cjepiva, kupili smo avionske karte.
Bukirali smo campervan, jer smo željeli sami voziti okolo, biti neovisni i ne razmišljati o smještaju.

Nakon dva tjedna, let nam je u potpunosti otkazan a refundaciju smo čekali dva tjedna. Odlučili smo biti uporni i kupili karte opet, ali druge datume.
To je, naravno, utjecalo i na ostala prebukiranja.. i plaćanje većih cijena... No, nisam htjela odustati.

Tri dana prije leta, aviokompanija nam je javila da zbog mogućeg štrajka na dan našeg puta, let bi mogao kasniti.
I kasnio je. Iako ne zbog štrajka... Ali kasnio je tri i po' sata. Čak i na aerodromu u Keflaviku, procedura s covid putovnicama i locator formsima izazvala je gužvu i čekanje...

No.. iako umorni i izmučeni strepnjom.. nismo gubili entuzijazam.
S pravom.
Jer... nakon što smo konačno napustili aerodrom i unajmili kampervan... naša predivna Viking avantura je počela.

Proveli smo sedam uzbudljivih dana vozeći po ruti broj jedan, koja zaokružuje čitav Island i uživali u svakom trenutku neopisive prirode oko nas i nesvakidašnjih prizora.

Da, to je zemlja vatre i leda... vulkana i ledenjaka... fjordova i glečera... bazalta i bistrih rijeka... toplih potoka, jezera i snažnih vodopada..

Sve u jednom. E da... I nevjerojatno prijateljski nastrojenih ljudi.

U sedam dana, napravila sam nekoliko tisuća fotografija i opet.. imam osjećaj da ni jedna od njih zapravo ne može dočarati pravi doživljaj koji te preplavi stvarnim, fizičkim postojanjem upravo u trenutku upravo na tom mjestu.

Pre-di-vno!! Neopisivo.

Vidjela sam toliko toga a opet, još toliko toga nisam... Island je definitivno zemlja kojoj ću se vratiti.. Barem po još koju kupku u Plavoj laguni, po doživljaj Aurore Borealis... ili središnjicu Islanda pristupačnu samo vozilima 4x4, bez asfalta i kroz rijeke.. i svakako ledene špilje... Ma, definitivno sada znam da 7 dana nije dosta.

A tebi, bloški prijatelju, koji živiš tamo... eto.. zavidim. Onako iskreno dječje, ne zločesto.

I tak... još sam pod dojmom.. I mozak mi se uopće nemre vratit u realu... pa dok me ne pusti.. eto.. kroz slike, kroz riječi... ja ga ponovo i opet proživljavam... Afram Island :)

Ps. Nadam se da ste mi svi dobro.
Upravo vidjeh objavu da nas je stari napustio... :(.. laka mu zemljica bila i široki putevi nebeski :)

Uredi zapis

14.09.2021. u 20:02   |   Editirano: 14.09.2021. u 22:56   |   Komentari: 9   |   Dodaj komentar

..(zlatna) groznica...subotnjeg piknika...

..Jeste li ikad razmisljali/pokusali pronaci zlato?

Heh..

Dragi i ja cesto boravimo u prirodi. Uglavnom se to svodi na duge setnje, ragledavanje krajolika, planinarenje, kampiranje i sl. Uzivamo u prirodnom okolisu, a volimo i zivotinje. On ponekad zabaci stap i peca, ali uvijek ribu vrati nazad u vodu. Ok, oko toga jos uvijek imamo kompromis...sve dok u potpunosti ne prestane to raditi.

Razumijem da je gust...i recimo da vjerujem da ribu to ne boli. Recimo.

No, u jednom od razgovora o tome i njegova pokusaja da mi objasni taj osjecaj ushita slicnog nagradi. Nagradi prirode za neki tvoj pokusaj. Naravno, radi se tu o osobnoj percepciji...ali postujem.
Pokusala sam ponuditi alternativu...i kroz razgovor shvatila bit. Osvojiti nesto, ciniti nesto sto posljedicno moze donijeti nagradu.

A da pokusamo traziti zlato?

Ideja mu se svidjela gotovo instantno...i slijedece cime sam se bavila je kupovina potrebnih alata. On je za to vrijeme istrazivao podrucja, citao stare mape i svjedocanstva.
Irska je, naime, teritorijalno podlozna zlatnim zilama. (ne kao Canada, Australija ili Alaska..ali prilicno).
Neki tvrde da gotovo u svakom potoku, jezeru ili rijeci ovdje ima zlata.

Ovdje svatko moze traziti zlato, ako to zeli. No irski zakon nalaze da svo zlato pronadjeno u irskom tlu, pripada Irskoj i svaki pronalazak veci od 2 grama, mora biti prijavljen.

Ta mi se cjelokupna ideja toliko svidjela da sam vec u svojoj masti vidjela uspjesne pronalsake povijesnih zlatnih novcica, nakita i sl. dok se njemu vise svidjala ideja o pronalaski malih grumenja zlata.

Ono kad se totalno ufuras u svoj novi hobi...u ideju, mogucnost...
Slicno sam osjecala kad sam se pripremala za svoju prvu Rally utrku. Neopisivo.

(usput, mala digresija na temu promjena...Dakle, kao dugogodisnja poklonica Formule 1 utka, Rally sam smatrala totalno bezveznom inacicom auto spotra. Niti me zanimalo..niti sam pratila..niti me itko mogao uvjeriti u bilo sto zanimljivo u Rallyu. Najzad..u nekom trenutku otvaranja vidika, uputila sam se pogledati jednu utrku. Ta je zapravo bila najjadnija u HR do tada, bila je provizorna, pokusaj...na makadamu uz snijeg i vjetar...I ta me toliko duboko odusevila da mi je prva i jedina misao bila: I ja zelim TO.
Zatim...kroz vrijeme..a po istom principu mind openinga...od zaljubljenice u mirise oktana i adrenalinske zvukove snaznih motora...eto me medju zagovornicima elektricnih automobila )

Dakle, na Dan planete Zemlje, moj dragi slavi rodjendan...i ja sam mu zeljela pokloniti metal detector. Istrazivala sam danima. Naime, ako detektorom zelite traziti zlato....vas detektor mora raditi na nesto visim frekvencijama. Od barem 15Mhz na dalje. Takvi se u prodajnom smislu smatraju profesionalnima i naravno, kostaju kaj suho slato (heh ironicno ha?). Osim toga, u Irskoj ih nisam mogla naci...a s obzirom na Brexit...ako nekaj slucajno dolazi iz UK (a to je fakat ogromno trziste) moras jos platiti i porez.
Uglavnom...najzad nadjem jednu UK tvrtku koja ima sjediste u Sjev. Irskoj pa sve dostave u Rep.Irsku rade bez naplate tog poreza. Kako? Pojma nemam...a da budem iskrena...nije me ni zanimalo jer zelja je bila jaca. To je obicno onaj trenutak kad u zivotu grijesimo.

Nakon kaj moj skupocjeni poklon nije stizao...a rockas se blizio..tek tada mi je palo na pamet istraziti doticnu tvrtku i saznati da je lose ocijenjena, da je spam...itd.
Razocarana i s osjecajem namagarcenosti vlastitom nepaznjom i blentavoscu...objasnila sam dragom da cemo se morati zadovoljiti obicnim plasticnim pan-om za gold panning po rijekama i potocima.

Na njegov rodjendan, stigne nam naruceni metal detector! Weeee...(to je pak onaj drugi trenutak u kom skuzis da imas vise srece nego pameti)

Uglavnom...vikend je bio prekrasan...topao..suncan, proljetni. Uputismo se u nas prvi gold mining projekt. Prnasli smo lokaciju za koju smo prethodno culi da su u tom podrucju nadjene 4 od ukupno 7 tona Irskog zlata.

Prehodali smo strmu rijecicu ..gotovo od izvora do usca...proveli smo ondje cijeli dan....a nas metal detector zapistao je svega dva puta. Oba puta smo morali kopati...pa ispirati sljunak...pa jos kopati...
Uzbudjenje je bilo na vrhuncu...adrenalin na najjace.....bas kao kad sjedis u svom trkacem autu na startu...i gledas odbrojavanje. Ne postoji nista...samo otkucaji tvog srca...i taktovi motora tvog auta. Adrenalinska nirvana...rekla bih.

I tak...oba puta bili smo uspjesni.
Pronasli smo 5 Centa i saraf.

hahahhahaha

Odustajemo?
NIKAD :)

Uredi zapis

28.04.2021. u 14:19   |   Komentari: 16   |   Dodaj komentar

sve to ide u staz...

...Kad sam shvatila da zapravo nikad nisam ni bila uzeta u obzir kao "materijal za vezu" i time automatski spedalirana u odjeb, bila sam toliko povrijedjena i ljuta da bih , vjerojatno, bila u stanju baciti atomsku bombu na cijeli svijet. Mi smo (mi, normalni) emotivna bica i uglavnom zivot provedemo gradeci, uzivajuci, trazeci i apsorbirajuci emocije. Alate za hendlanje s onim losim emocijama , ne dobijemo rodjenjem...njih skupljamo putem...a na nama je da sto efikasnije skuzimo upute.

Naravno, kao i vecina povrijedjenih ljudi...osim tuge, razocaranja i neke unutrasnje boli...osjecala sam i snaznu potrebu za osvetom. Ono..ti si mene jako...i sad cu ja tebe jos jace. Pa ce i tebe boljeti. Pa ces i ti razmisljati o meni. Bla bla...

Osveta se servira hladna, kazu mudraci. (a to je isto jedna vrlo diskutabilna tema u kojoj zauzimam stav ODMAH ili NIKAD/ignore). No, ja sam malo pricekala. Cisto da mi se misli iskristaliziraju. Znala sam da me cita. Egoisti vole znati koliko netko pati za njima...ili koliko su stete napravili.

I onda sam napisala taj blog.
Vjerujem da mnogi ovdje niti su pratili, niti su skuzili ...no prijatelj, koji me isto citao i znao cijelu pricu..nazvao me i rekao: Pam, ti si ga ubila sad. Kastrirala. Taj ce te pamtit cijelog zivota...Brrr, ne bih se volio tebi zamjeriti.

Te rijeci su u mojoj glavi odzvanjale poput himne, hvalospjeva...Jackpota . Moj ego je bio zadovoljen. Samoj sebi sam bila PREvazna i takva nedokuciva velicina..jer, malo tko moze..sasvim obicnim recenicama zariti noz tako duboko u srce. Ne, ja nisam obicna...ja sam posebna.

Kakva je to pobjeda bila, ljudi moji!

Hahahahhahaa

Eh...sad, zasto se mijenjamo...zasto se MORAMO promijeniti ?
Pa zamislite da svi ostanemo na ovom i ovakom nivou!?

Ja se sramim ondasnje sebe. Dobro, nisam bila vulgarna, jer to ni inace ne volim....ali biti ponosan na sebe sto si nekome nasao slabost..pa mu tu slabost iskasapio kirurskim nozem...i najzad posolio...hm.
I inace, iznaci vise uvreda nego lijepih rijeci...pokazati vise agresije, nego razumijevanja...stvarati neprijatelja vise nego prijatelja...ma je li to zaista na ponos? Je li to vrlina?

Jesmo li jako veliki kad izvrijedjamo nekoga? Zamislimo, na trenutak, natjecanje u tome tko ce brze, bolje, jace...oraspoloziti nekoga? Tko ce posijati osmijehe na lica..tko ce nekome uljepsati dan!?

Bismo li uopce imali pobjednika? Tu velicinu bloga/drustva/susjedstva...etc. ?

Kriticizam je bio fora pocetkom 90-ih...bas kao i seksualna revolucija 60-ih....ali danas, to su vec oslobodjeni principi, koje ne treba ponovo oslobadjati....
Danas svi (imaju muda) mogu reci/napisati sto god zele....ali malo tko danas ostavlja snaznu poruku, malo tko dotice dusu...malo tko SLUSA!

Danas ne slusamo/citamo da bismo culi/shvatili.....danas slusamo/citamo da bismo odgovorili/pobijedili. I sve dok u tome vidimo nesto super....ne mozemo (ocito) napredovati s ciljem postizanja promjena.

Moj mi je sef jednom davno rekao : Budi promjena, koju zelis vidjeti kod drugih!

I da, uvijek ce biti onih koje ne volimo, koje volimo..koje izbjegavamo i koje pratimo....ali pri tome trebamo biti svjesni da smo i sami dio igre...a ne promatraci. Promatraci koje netko pita za misljenje. Je bas. Nitko nas ne pita za misljenje, budimo realni. Svi imaju svoje.

I ako se bar netko danas nasmijesi ili osjeti kakvu ugodnu emociju, jer sam s njime podijelila svoje nespretne misli ili dogadjaj...vjerujem da je upravo TO kvalitetan razlog za osjecati se super i vaznom, nego da sam sasula kontejner podsmjeha na ono sto JA smatram bezveznim. :)

Hvala na paznji i do citanja :)
Ljubi vas Pam

Uredi zapis

27.04.2021. u 14:48   |   Komentari: 15   |   Dodaj komentar

Pam- etarenje...

Nedavno me HBS obavijestio da nas je CC zauvijek napustila...i to mi je bas nekako nezgrapno sjelo. Vidite, ja se ne sjecam njenih blogova, mnoge nisam ni citala...ali se sjecam par dragih poruka, upucenih meni. Na zalost, sjecam se i nekakvog kolektivnog napada na nju (iz nikad dokucenih razloga).

Nas dvije smo imale potpuno suprotni nacin izrazavanja kroz pisanje, a opet, medjusobno smo se uvazavale. Ona je bila broj JEDAN, a ja sam je slijedila u stopu. Nije da je bilo vazno. Ikome. Ikad. No, biti druga pratilja izvrsnoj CC bilo je moje ososbno zadovoljstvo. Hvala ti draga CC, neka su ti cista i obasjana prostranstva tvog novog svijeta.

I nije da je vazno, ikome...no sada mi smeta sto je iz nekog razloga lista najpopularnijih blogova izmjenjena i CC-in blog bi trebao zauvijek ostati broj JEDAN. Zasluzeno i u znak zahvale za bogat doprinos ovom sajtu.

Rekoh da cu svratiti cesce a opet zastranila.
No, danas sam se sjetila bloga i malo procitala kaj ste pisali.
Na moje zaista veliko odusevljenje...Coco je napisala bas jedan zreo, smisaon blog. Jako mi je drago zbog nje.
Vidite, ne volim i izbjegavam ovdje pisati o blogerima. Osim ako imam nesto lijepo za reci. To je oduvijek bila moja mantra. (Mozda sam imala koji direktan...ali, zanemarivo u odnosu na tisuce ostalih, koji su se uglavnom bavili samo mojom malenkoscu, ili idejom...ili pricom o nekim , nama ovdje, nepoznatim ljudima).

Zaista mi je bilo ugodno procitati njen zapis..iz vise razloga. Stekla sam dojam da je napredovala u smislu razumijevanja sebe u odnosu na druge i na okolinu. Zaista se nadam da je tako, jer samo osoba, koja radi na sebi, koja propituje i trazi...moze steci uvid a potom i poduzeti uspjesne korake prema svom vlastitom boljitku, kao i postati ugodna pojava pred drugima.
Bas kako je HBS primjetio...mi smo ovdje desetljecima, ovdje smo odrastali, starili...sazrijevali, ucili, mijenjali se....a eto, dogodi se da neki zaista ostanu na istoj dotrajaloj razini, na zalost i ono nezgrapno donekle tolerantno..postalo je jos izrazenije do granice nepodnosljivosti.

Coco, jos jednom, respekt na ovome sto si nam napisala i od srca ti zelim da nastavis u tom tonu, jer je (mozda) vrijeme da budes vodilja, mudrac bloga...netko od koga ucimo..netko tko zna o cemu govori i koga se rado cita.

A sad malo o meni...hahahahha

Promjene u i na mojoj osobnoj razini, mislim da (opet) ne bi bile prepoznate na blogu. Ipak, nadam se da ostali, koji su me dugo citali, osjete razliku..osjete drugaciju energiju...i da nisam u bloskim ocima ostala ista.

Uglavnom, i ja puno paznje posvecujem uskladjivanju same sebe s prirodom. Doduse, prozima me zabrinutost oko mnogih dogadjanja, a virus je najmanje zlo u svemu tome.
Voljela bih biti toliko mocna, karizmaticna ili utjecajna pa da moja rijec nekome znaci nesto..ili bar toliko da ga potakne na vlastito istrazivanje i kreiranje misljenja. No, bojim se da nikad nisam imala tu moc.
Ipak...
mislim da svi zelimo isto. Zelimo razumjeti ovaj svijet..zelimo znati...a potom ga kontrolirati. Na zalost, cini mi se da od svega toga, samo ga pokusavamo kontrolirati...a nemamo pojma...pa srljamo u veliki, da prostite, drek.

Priroda nas ne treba. Mi trebamo nju. Mi trebamo nas isto.
Sto cinimo za nju? Sto cinimo za nas?

Ono o cemu bih ja pisala i pricala je preopsirno za blog. Stoga bih izdvojila segmente, podijelila iskustvo s onima, koje zanima.
Evo, npr. u ovoj drzavi, iznenadjujuce je rasprostranjena kultura podrzavanja domaceg i lokalnog poduzetnistva. Gdje god i kad god mogu, ljudi ovdje kupuju lokalno. To sam prvi i zadnji put vidjela kod nas u Istri. Taj osobni, mali...neraskidivi koncept u glavi, koji usmjerava i vodi u zajednistvo i prospperitet tamo gdje jesi. Kod nas je obicno zavist i jal. Ako kupujete kod poznanika ili placate usluge, uglavnom to radite s nadom za popust ili "for free"...nesvjesni da u konacnici stetite sebi.

Dakle, ta me kultura ponasanja odusevila i ja sam je odmah usvojila.
Npr. imam dogovor s domacim farmerom (OPG recimo) koji mi jednom tjedno dostavlja voce i povrce uzgojeno ovdje. Fora je i to kaj imaju live stream na Fb stranici i uvijek mozes pratiti sto rade, sto i kada sade/siju/beru...mozes i pitati za savjete oko uzgoja vlastitih biljaka....Stavljaju i postove o novostima..pa i one privatnog karaktera..o tome npr. zasto rade to sto rade, zasto to vole..kako razmisljaju o svijetu ili buducnosti..zdravlju..i sl.

Da, mogla bih platiti par Eura jeftinije u Lidlu ili nekom marketu...no ovo mi pricinjava izuzetno veselje. Isto je i s domacim krojacnicama npr. Svu posteljinu, zavjese..pa i tepihe...kupujem lokalno od proizvodjaca s kojima imam gotovo, sad vec prijateljski odnos.
Poanta - nastavljam tim smjerom....jer mislim da covjecanstvo prestaje zivjeti u tom nekom starom imperijalnom obliku funkcioniranja, gdje je imati, kontrolirati, uzurpirati i unistiti konkurenciju bio simbol uspjeha i moci...opcenito nesto posebno.
Mislim da ulazimo u svijet novih generacija, koje dijele. SHERAJU. Od informacija do znanja i usluga. Svijet u kome je sve dostupno i nema potrebe da itko pati.

No, tu ima jedan problem, koji nisam sigurna da cemo uskoro rijesiti.
I dalje unistavamo zivot, buducnost na Zemlji.
No, o tome mozda drugi put.

Za kraj samo....jeste li znali da ubijamo dupine sirom svijeta? Doslovno ih koljemo. Ne radi mesa.
Ako vas zanima zasto i gdje i cemu....pogledajte si dokumentarac na Netflixu Seaspiracy.

ps. budite zdravi, pazite sto jedete, spavajte dovoljno, pijte obicnu vodu, nemojte pusiti , prosetajte sumom i procitajte nesto zabavno.

Ljubi vas Pam

Uredi zapis

23.04.2021. u 13:28   |   Komentari: 10   |   Dodaj komentar

Valentinovo...

Ola blogeri, kako ste...?

Ima li ljubavi na ovom iskricavom sajtu?

Ok,Ok...ne provociram, nego iskreno pitam kak' ste.
Jesu li svi zivi, dobrog zdravlja i uspjesni kao sto su oduvijek bili?

Rekla bih da mi malo falite...i da je 'valjda' zalosno da se svoje iskrice jedva i sjetim. Nije li to kao i ljubav? Ono..bila je velika, snazna...jedina....a onda produ godine i okolnosti...i svega toga vise ni u tragovima.
Blesava smo mi bica....ali valjda je to tako zbog greske u dizajnu.
Hormoni.
Neki kazu, svijet pokrece novac, neki kazu - ljubav....neki kazu - fosilna goriva.. magnetska polja i planete....i svatko ima svoju teoriju...a ja si mislim da svijet (kakav poznajemo) pokrecu hormoni.

No, nisam dosla pisati o hormonima...nego podijeliti s vama jednu malu crticu iz nedavne proslosti.
Naime, pronasla sam pismo, koje sam napisala samoj sebi prije par godina.
Spremala sam se na odlazak iz Hrvatske...i pribojavala sam se da ce me uhvatiti nostalgija ili neki slicni crap i da cu se vratiti. Da bih to sprijecila..napisala sam si pismo za 'nuzdu' ako samo i pomislim na povratak.

Ajme, bas sam bila stroga i uporna u detaljiziranju razloga ZASTO povratak nije opcija. ZASTO sam otisla.
Bila sam i citala postove nekih ljudi, koji su osjetili nostalgiju..nepripadnost i bla bla...pa plakali za 'domom'....ali iskreno, ja nista od toga do sada nisam osjetila.

Dobro, zao mi je kad cujem o potresima...zao mi je i kad cujem o gnjusobama koje i dalja vladaju Hrvatskom...zao mi je citati o temama, koje se i dalje tamo vrte....ali to je samo valjda iz covjecnosti....a ne osjecaja pripadnosti.

Eh sad....sto sad ljubav ima s tim? Ocito nista.
Recimo da smo 'domovina' i ja bili u vezi neko vrijeme....pa prekinuli ...pa svatko otisao svojim putem. Vremenom...zaboravili se..

Poanta - ? Nemam pojma...valjda to da ne treba idealizirati ljubav. Moguce su hormoni, moguce puka zabluda..mozda nesto trece. No, prijateljstvo...e to je snaga.

Budite prijatelji i bit cete sretni.

ps. ako je netko u kontaktu s HBS-om, recite mu da se javi za kavu u subotu. (ako ne cita poruke)

Cmmmmok vam...

Uredi zapis

11.02.2021. u 17:49   |   Komentari: 23   |   Dodaj komentar

...ENDGAME 2050...

Link

Jutro blogeri,

Opet sam uhvatila privlacnu temu o kojoj ste raspravljali. ( isprike za palatale koji nedostaju, novi lap, jos nisam sklepala sve postavke)

Ispricat cu vam moju pricu.

Prije cca 10ak godina, prestala sam biti vegetarijanac. Razlozi su bili kojekakvi. Od toga da me frustriralo kuhati posebno sebi i posebno djeci, zatim pouzdanost odredjenih namirnica sto je vodilo u skupocu i previse angazmana. No, najveci razlog, bio je zdravstveni kolaps, koji sam dozivjela uslijed nedostatka b12.

No, danas sa sigurnoscu mogu reci da mi se sve to dogodilo jer sam bila dupe-glava. Neinformirana dovoljno i prelijena za prouciti sto tocno i kako radim. Btw, i inace u zivotu, vjerujte, neznanje je najskuplje.

Uglavnom,
iako nisam neki opsesivni mesojed, pepperoni salama ili kuhana sunka su mi bile top. Pored toga, sir. Sve vrste sira. Zivot bez sira, kao i ostalih mlijecnih proizvoda nije imao smisla. Dobro, znala sam da od crijeva krecu sve bolesti i problemi, pa sam shodno tome uvijek pazila na dovoljan unos vlakana. I da budem skroz iskrena, ja sam od onih koji fakat posvecuju paznju svojoj kakici :) Ona mora biti redovita, normalne teksture i boje. Ako kakate napinjanjem ili imate rijetku stolicu - nesto ne stima. Amen.

Prije tocno 6 mjeseci, dragi i ja opet smo listali naslove u nadi da cemo pronaci nesto zanimljivo za gledanje. Nismo imali nikakvih ideja, osim okupirati mozak necim novim.
Naisli smo na naslov ENDGAME 2050 dokumentarac. Oboje smo se odmah slozili da bi moglo biti zanimljivo i upustili smo se u upijanje znanstvenih cinjenica.

Mislim da vise nisam (ako sam ikad i bila) u stanju rijecima opisati prozivljene senzacije gledajuci film. Najblaze receno, prozivjeli smo budjenje, katarzu, poriv da ucinimo nesto...plakali smo...i ono najsmjesnije...nasi jedini komentari tijekom filma, bili su - omg, wtf, jeeesus ..i sl. ( vrlo duboko ha?)

Eh sad, zaista ne volim biti poput Jehovinih svjedoka, ortodoksnih vjernika i sl. koji dave sve oko sebe...i to pokusavam ne raditi niti medju prijateljima niti online. Jednostavno vjerujem da informacija putuje, kako vec putuje i nadje onoga tko ju mozda u nekom trenutku zeli upoznati. Tako i sada, ostavljam samo link i vjerujem da ce znatizeljni naci shodnim provjeriti sto se to tamo prikazuje.

Redateljica filma je Sofia Pineda Ochoa, meksicka doktorica, koja zivi i radi u USA.

Moje odusevljenje filmom i informacijama koje fakat nisam znala, natjerale su me da je potrazim i iskreno joj se zahvalim na poruci, koju je film prenio na nas. Zacudo, odgovorila mi je i od tada, svako malo komuniciramo...tj. ja uvijek trazim neki savjet, a ona uljudno i angazirano (sto je vrlo pohvalno) odgovara.

Nakon filma i dodatnog istrazivanja, dragi i ja smo vegani.
Dojam, koji sam imala nakon nekoliko saznanja, toliko me snazno drzao da nisam imala nikakav problem odreci se mojih najomiljenijih papica. Prvenstveno je tu sir. Cak i ne meso...ali sir...to je bilo fascinantno. Trebalo nam je oko 2 mjeseca istrazivanja i isprobavanja hrane dok napokon nismo uspostavili odlican rezim prehrane. Da, treba dodatnog ucenja, treba poznavati i procese u tijelu...dosta toga da bismo bili sigurni da su sve nase potrebe zadovoljene.

Jednom kad se ufuras u taj sistem, ide posve glatko.
I ne, ne fali mi vitamina, ne fali mi proteina, osjecam se sjajno i zdravo. Zapravo, rekla bih da je puno faktora pokriveno ovom promjenom. Osjecaj zadovoljstva ne dolazi samo tjelesno jer na ocigled kuzis razliku, vec si zadovoljan jer znas da cinis nesto i za svoju okolinu, ljude, zivotinje, svijet..i buducnost nase djece. Kako? U filmu je zorno znanstveno potkrijepljeno.

Jos nesto...ja sam vam teta u godinama kad zalazim u menopauzu. Svaka zena, koja to prolazi ili je prosla, zna s cime se sve nosimo i kak se iznenadjujemo nekim iznenadnim ili uznemirujucim promjenama...
Plus kaj u pozadini tinja Multipla skleroza koju nastojim drzati pod kontrolom, koliko god mogu.

Otkako sam vegan i otkako pazljivo kombiniram hranu (da ne bude zablude, izbjegavam procesuiranu kupovnu hranu, ugljikohidrate i gluposti) ja nemam nocna znojenja, lupanje srca, promjene raspolozenja...a i zadnji MR nije pokazao nikakve nove plakove MS, a stari su manji i mirni..neaktivni.

Nadam se da se na slickici vidi "sjaj" klimaktericne 42godisnje veganke :)
Cmok vam
Budite zdravi i veseli
Hvala na paznji


Uredi zapis

08.10.2020. u 10:55   |   Editirano: 08.10.2020. u 11:18   |   Komentari: 21   |   Dodaj komentar

Settled or challenged?

... Danas sam bacila oko na poruke, kojih se skupilo u ovom iskričavom sandučiću i moram priznati da su skoro sve totalno kul. Ne znam kaj se promijenilo, no nestali su oni 'bok smetam' i 'voliš li u guzu'.
Ovi današnji su vrlo maštoviti, dragi, simpatični i zbilja imam osjećaj da bi baš bilo zanimljivo upoznati ih.

Čitala sam nečiji blog i komentare. O pogledima na uparivanje danas. Spoznaje, stavovi i mišljenja, koja više vuku na strah nego na sretno sazrijevanje. Oh, ne mislim nikoga uvrijediti, samo sam prepoznala sebe u tome.

Iako sam zadnjih nekoliko godina prije nego li sam pronašla ljubav, bila apsolutno uvjerena da mi je savršeno dobro u mom solo izdanju. Da bi mi eventualno uparivanje bilo izvedivo jedino po nekoj mojoj osobnoj i apsolutno korisnoj špranci. Naravno, ljubav i sve kaj ide uz to je gotovo nemoguće predvidjeti, pa stoga mozgić kreira svoje scenarije kak mu se hoće u svoj njegovoj logičnosti.

No, nešto sam primijetila zanimljivim, kronološki preispitivajući svoje veze.

U svakoj vezi, jedno od aktera je 'settler' a jedno je 'challenged'.
Kaj to znači?
Settler je ona strana koja zna da je dovoljno atraktivna, zanimljiva.. koja zna da može i 'bolje od ovoga' ali odlučuje ostati angažirana u ovoj vezi, dobro joj je i ne želi ništa mijenjati, odnosno neće dramiti ako ta veza i propadne. Ta se osoba dobrovoljno 'settla' u tom odnosu i ok.

Challenged osobe su one koje znaju da su malo ispod Settlerove lige, da ne mogu bolje od ovoga i zbog toga češće zapadaju u ljubomorne strahove, preispituju posvećenost druge osobe prema njima, nisu skroz opušteni u tom odnosu i na žalost često odustaju ili ostavljaju da ne bi bili ostavljeni ili zato što ne vjeruju da mogu uspješno parirati Settleru.

Moj prirodni gear je Settler. Volim znati da bih mogla dejtati svjetski poznatu nogometnu zvijezdu ali ako mi je skroz zabavno i s dečkom iz kvarta, koji je.. ne znam, parketar, neću imati problem s tim i definitivno ću se vidjeti kao njegova cura.

No, svaki put kad sam iz nekog razloga upala u ulogu Challenged osobe, to je izvuklo najgore iz mene i naravno priskrbilo mi par vritnjaka.
Vidite, nismo svi skroz kul uvijek i u svakoj situaciji. Moja osobna nesigurnost u ulozi Challenged-a, stavlja me u poziciju bedaste, naivne šiparice koju je lako manipulirati i s kojom je vjerojatno vrlo dosadno.

No, u ulozi Settler-a, skroz sam kul. Maštovita, zabavna, iskrena i staložena. Znam se ljubiti, maziti ali i simpatično reći 'daj ne gnjavi'. Jednostavno, prirodnija sam.

U ovom odnosu sa svojim sadašnjim zaručnikom, ja sam Settler a on Challenged, no ono što ovu vezu čini sretnom i uspješnom je upravo iskren i prirodan osjećaj obnašanja ovih uloga.
Hahahaha
Morala sam malo izrelativizirati zaključak, da ne bude preozbiljno, ali danas vjerujem da nisu svi Challenged-i totalni luzeri. (ja jesam, priznajem) Nekima to izvrsno stoji i baš su takvi neodoljivi.
Ne bih ovu svoju Settled kombinaciju s upravo ovim Challengedom mijenjala za išta. Volim i voljena sam upravo onako kako to najprirodnije želim.

Uredi zapis

05.09.2020. u 19:52   |   Komentari: 19   |   Dodaj komentar

Eh.. Kad sam ja imala 33 :)

... Pa kak' ste mi blogeri?

Saznah da nam je Medo otišao. Laka mu zemljica bila i široka nebeska prostranstva.

Bacih oko malo i na teme kojima se bavite i baš me nekako ozarilo. Ne zato kaj se događa nešt' novo, već naprotiv, sve po starom. Konstanta je ponekad tako privlačna, poznata i utješna.
U ovom blogerskom slučaju, mislim da se starosti ne treba bojati ni sramiti. Ovdje nitko nije ostario. Svi su i dalje živi u svom nepromijenjenom Mind setu, tako da broj godina zapravo samo potvrđuje koliko dugo ste sposobni ne promijeniti se :)

Uglavnom, ste primijetili da se samo 30-godisnjakinje izmjenjuju ovdje?

Heh, prije 9 godina i ja sam ovdje bila 33. I iste su žene imale problem s tim. Sve moje je bilo bezobrazno, provocirajuće I bezrespektno. Mislim da je najgore bilo kaj sam izgledala skroz solidno. Samim time, nisam imala kaj radit tu na 'njihovom' sajtu... iako sam pisala ovdje i godinama prije nego su one stigle.
Bilo je tu svega... No, znate kaj?.. Meni je to danas sve totalno slatko. Ljudska vrsta ponegdje još vuče životinjske gene.. Ono, antropološki gledano, nije to sam tak mirno gledat kak ti mlađa, atraktivnija ženka šeta uokolo po teritoriju za koji si si baš odredila da bu tvoje vlastito gnijezdilište. I onda ovi bedasti muški uopće ne kuže da ove mlade, simpatične i zgodne frajle ne znaju ništa od svih onih mudrih stvari koje iskusne ženke znaju (kiselit krastavce, plest čarape, kupit auto na kredit ili pričati o važnim stvarima poput režija) pa siroti dobiju po prstima jednako kao i ove mlade ženske.. Jer, bože moj, tko bu to sve odgojio ak ne ove kaj znaju bolje!?
Bilo bi dosadno da se svi slažu i zafrkavaju, smiju, krevelje.. plaču ili pomažu.
Negdje treba i pokazat zube pa bespoštedno zahtijevati da nas se ponizno poštuje, ako ni zbog čega, onda zbog koje godine više.
Heh.. I nadam se da sam i ja sad dovoljno stara pa napokon ne smetam više i slobodno uživam sve kaj mi moje vlastite godine nose. Jedino, bezecirala bih si bezrezervno pravo biti bedasta. Jer.. Mislim si, a možda griješim, da u ovim godinama, fakat više ne moram dokazivati ništa.
Skroz mi je OK da naučim kaj trebam naučiti i zaboravim kaj sam naučila.
Tak da me ove mlađe curke uopće ne trebaju poštivati a bome ni starije ak neće. Koga briga ionako. Nije da je ovdje itko jako pametan.

Uredi zapis

19.08.2020. u 19:55   |   Komentari: 13   |   Dodaj komentar

Fu** it....

6:30 am, alarm zvrnda i ovaj put zvuči kao onim danima kad snoozanje nema smisla.
A na smislu i besmislu, magistrirala sam svoj život. Ko' zamišljeni prapovijesni filozof i mislilac…onako rukom podbočene brade, pogleda punog pitanja uprtog u zvjezdano nebo, dubiozno bih propitivala smislenost koječega pa i ničega…dok, jel' … psi laju a karavane prolaze.

Ma vjerovala bih ja čak ..da sam ono, produhovljena i mudra za popiz..ovaj poludit'…da sam daleko ispred, iznad…ili barem primjetno drugačija od prosječnog društva. Tolike analize smisla i besmisla sada mi se čine kao stanja besvijesti (moje) u prostor-vremenu..ono, kao da sam na nečemu pa tripam. U nedogled. Pa si umislila da svaka moja spoznaja zlata vrijedi, ..ono Dalaj Lama je mala beba za mene, ja sam sebi bila Budha nad Budhama.
Ah…..kaj sad…ko' da vi nikad niste brijali da ste nešt' kaj niste.

No, iskoknem ja iz kreveta i dok perem zubeke pokušavam se isprogramirati na neki super ultra sretni mod jer…po jutru se dan poznaje, jel' tak? Taj mod sam malo sje..ovaj, zeznula kad mi je ruž upal u wc školjku…pa još jednom kad sam si vratima pričepila prste…no mantrala sam vozeći do meeting pointa, gdje sam trebala preuzeti nešto, pa sam si bila skoro skroz ok.

Ne volim kasniti i baš nikad nemam lijepo mišljenje o onima koji kasne. Ma da mi sam Jason Momoa kasni, badava bi mu bilo ono prekrasno Vikinško tijelo i vragolaste oči..i ..hm…one ljubljive čubice …kad ja više ne bih lijepo mislila o njemu.
I onda je Jody kasnio.

(tu sad ona priča o alarmu i snoozanju gubi smisao, a ja budistički znam sve o smislu, jel')

I dok tako besmisleno sjedim u autu, krčkam si frustraciju oko njegova kašnjenja bez isprike, bez poziva, poruke…bilo čega. Krčkam..jer to kašnjenje će izazvati moje kašnjenje negdje drugdje i to je onda začarani krug frustracija. Razmišljajući o svim mogućim manifestacijama ovog kašnjenja i njegova značaja, poruke i smisla, krčkanje sam dovela skoro do točke vrenja. Nikakva sad tu mantra ne pomaže …i ja bih, ma ja bih najradije šutnula seronju jednim dobrim vritnjakom…onako..po starinski i malograđanski. Nezahvaćeno uljudnošću, tolerancijom, bontonom i ostalim civiliziranim ponašanjem.
Bih, majkemi….ali neee, ne smiješ. Danas bi zbog takvog čega odgovarala osobno i materijalno..iza rešetaka …pazeći da ne ispustim sapun.
(Ček'..jel' ta spika sa sapunom vrijedi i za ženske zatvore?)

-Hej Pam, sorry…ludo mi je krenulo danas. Zaboravio sam mob doma, a to sam skužio na putu prema tebi, kad mi je kamen doletio u šajbu pa sam htio uslikati pukotinu.
Pufffff….(molim čitatelja zamisliti mali, nejaki oblačić nježne pare, ispušten uz kratak, slabašan zvuk) – nestade moja frustracija i svi agresivni porivi u sekundi.
Oprošteno. Tvoji problemi se čine većima od mojih, uzrokovanih tvojim kašnjenjem. Na brzaka si svičam mod i opet sam si super.

Iskočim iz auta vidjeti pukotinu na šajbi njegova auta, koji je bio parkiran do mojega…a sve to, odvija se na parkiralištu šoping centra, koji je bio prilično pust u to doba dana.
Uručio mi je dokumente, koje čekam i onda smo , onako znalački i mudro..buljili u tu pukotinu dobre 3-4 minute. Jedino najmudrije kaj sam smislila reći je da bi mu najbolje bilo da ode doma i otkaže sve kaj je danas namjeravao..jer, kad ti dan počne tako, bolje je napraviti pauzu. Složio se.Pozdravili smo se i on se odvezao prema izlazu.

Obilazeći svoj auto, provjeravala sam dokumente koje mi je dao i na kratko osjetila čudan feeling što sam vrata svog auta ostavila otvorena. No nisam obraćala pažnju jer..božemoj, pa tu sam..kod auta…ne?
Sjednem, motor i dalje radi…čitam što piše u papirima..i prije nego krenem, htjedoh samo provjeriti jedan broj, koji imam zapisan na papiriću u novčaniku. Imam tamo i fotke svojih najmilijih. I sliku nekog sveca (ili svetca?), osušenu djetelinu s četiri lista, kartice, dokumente i cca 130eura. I sve je to u mojoj torbici na suvozačevu sjedalu.

Ali torbice nema.

Dok se moj naivni mozak zavaravao idejom da sam je možda ostavila doma, mahnito sam pregledavala svaki kutak u autu, ne bih li je našla. Nope. Nema je.
Zatim slijedi gorki trenutak realnosti i kognitivni proces percepcije istog… -ŠTA?....Pa nije valjda…?...Ma nemoguće..pa bila sam TU. Oboje smo tu stajali…Jody i ja. Nije nitko mogao… Tako brzo? Pa primjetila bih…Issati…pa nemrem vjerovat!
(Ok, za jednog ozbiljnog Budha mislioca, mudrog i sveznajućeg gospodara spoznaja…još jednom sam si dokazala glupastom svoju briju, uslijed predugog procesa shvaćanja i prihvaćanja onog što se upravo dogodilo)
Jeez…think Pam, think…pokušavam se natjerati u stanje budućih potrebnih poteza…ali mozak mi preokupiran nabrajanjem kaj sam sve izgubila, kolika je to sad šteta…kako li mi je cijelo jutro počelo bezveze i koliko je sad sve ovo loše…

Kamere! – Sine mi napokon ova majušna briljantna misao, što se probila kroz sveopću kuknjavu i kaos u mojoj glavi. Otrčim do šoping centra , pronađem managera i pitam može li provjeriti jesu li kamere snimile što.
Ljubazan čovjek mi objasni da mi ne može pokazati snimke, niti dati ikakve podatke ako je zaista snimljena krađa..ali mi može potvrditi je li do nje uopće došlo i zatim je pokazati Gardi (policiji) uz nalog.

I da, zaista…neko ljudsko dno mi je doslovno u 5 sekundi zgrabilo torbicu sa sica, sjeo u auto parkiran preko puta mog i odvezao se u suton poput Četiri jahača apokalipse… (iako je bilo jutro…i bila su dvojica..i nisu imali konje).
Onako obeshrabrena, objašnjavajući Gardi kaj se dogodilo…uspijem pronaći mrvu srećice što sam mobitel imala cijelo vrijeme sa sobom. To bi mi bila veća šteta izgubiti. Sve drage fotke…poruke…brojeve telefona…personalizirane aplikacije i ostala 'obvezna' čuda modernizacije. …Što me instantno podsjetilo izguglati broj HR ambasade i pitati kako mogu izvaditi drugu osobnu i vozačku.

-Moraš nazad u Hrvatsku, kaže žena iz ambasade, žvačući nešto…očito vrlo ukusno.
-Ha? …Zašto? ..Uostalom..kako? Nemam dokumente..kako ću putovati? A i Corona…i sve to…??
-Možeš, možeš….reče ona nešto smjelije..-idu ljudi stalno..i sada za vrijeme Corone. Kad kupiš kartu, dođi tu da ti izdamo putni list i s time putuješ. …Završi ona kao da se znamo 100 godina i na 'TI' smo si.

I tak…

Nazvala sam ljude koji su me čekali i ispričala svoj izostanak, jer..(sad već kužite) red je, kašnjenje je užas bez isprike i opravdanja.

Svoju opljačkanu rit strpam u auto i odvezem se u brda. Nađem si ugodno mjesto za kontemplaciju o smislu i besmislu….te poput pravog, produhovljenog mislioca i filizofa modernog doba…a i onog povijesnog…ma bezvremenskog…uzemljim svoju rit , zapalim cigaretu i nadahnuto zaključim – Fuck it !

Uredi zapis

24.04.2020. u 17:14   |   Editirano: 25.04.2020. u 12:32   |   Komentari: 13   |   Dodaj komentar

..Svemir, Saturn i ostala (ne)odgovorena pitanja...


...u nekom generalizirajućem modu, svi mi za sebe mislimo da smo drugačiji od većine. (baš simpa oksimoron) Mi zapravo i jesmo drugačiji, ali vjerojatno nemamo pojma koliko smo drugačiji i po čemu to..ako uzmemo u obzir globalna a i lokalna naučena ponašanja, manire, pravila i bon ton.

Ok, svako odstupanje od normi znači - različito. Čak i kad norme imaju širok spektar varijacija. Uglavnom, osjećati se drugačijim i/ili posebnim...ne znači nužno - boljim, vrijednijim ili uzvišenijim. Na žalost, najčešće je suprotno. Što znači da ne moramo nužno tolerirati one, koji odstupaju od..recimo bon tona ili opće kulturnih normi. I da...tek rijeeeetki su zaista nadareni biti drugačiji u ful boljoj, pozitivnijoj i inspirirajućoj ekspresiji.

Ja...
Ja sam teška. Često su mi to znali reći....a mislim da sam s godinama postala čak i teža. U ekspresiji svojih razmišljanja i djelovanja. Uglavnom sam...većinom sam u pravu..i moje riječi, djela i razmišljanja imaju smisla....ali način...ljudi moji, ubi' bože.
Što mi vrijedi svo znanje, iskustvo..inteligencija i primjenjivi savjeti....ako to plasiram na način da se ljudi oko mene osjećaju loše. A znamo kako to ide : ako učiniš da se osjećam loše..ma odjebi..ništa mi tvoje ne treba niti me zanima...i kaj je najvažnije - ići ćeš mi na živce od sad pa na dalje.

To je bila karika koja mi je nedostajala u životu. Godinama sam se mučila pitanjima : koji vrag su ljudi užasni prema meni kad sve što kažem, radim i želim..je samo dobro i pozitivno!? I eto...tele nabacilo 42. kuku na leđa pa shvatilo - biraj riječi, biraj način...i najvažnije: OSJEĆAJ malo te ljude oko sebe.

Drugim riječima - socijalna inteligencija mi je vjerojatno u debelom minusu.

A kako se prosvjetljenje dogodilo?

Lucian i ja imamo pregršt zajedničkih afiniteta i zaista volimo vrijeme provoditi zajedno. Volimo istraživati, putovati, boraviti u prirodi..a kad vremenske prilike to ne dopuštaju...zabavljamo se doma. Kuhajući, igrajući razne igre (i igrice :P)..družeći se s prijateljima...razgovarajući..pa i maštajući zajedno....a između ostalog, volimo i dokumentarne emisije.

Tako smo neku večer naišli na novu znanstvenu emisiju o Saturnu. Bila sam zbilja uzbuđena ..jer Saturn mi je fascinantan i često se pojavljuje u mojim crtežima.
I gledamo mi tako što je novo...do kuda je sonda Cassini stigla i kaj je sve otkrila..

I onda ja tako...zadivljena svim tim informacijama i prekrasnim snimkama iz svemira..pa i grafikom...odlutam mislima još dalje u prostranstva neodgovorenih pitanja ..pa zaneseno kažem: Voljela bih ..još za života saznati što je Svemir.
Lucian me začuđeno pogleda pa odgovori: Pa znamo što je Svemir!
Ja: Ne znamo.
On: Pam dušo, znamo.
Ja: Sorry, ali ne znamo! (pritom namjestim facu, koja precizno odaje poruku - nemaš pojma, pričaš gluposti)
On: Medena moja...mislim da ne razumiješ što sve znamo o Svemiru i što se sve svakodnevno otkriva...kako je nastao i kamo ide...(nježnim, pokroviteljskim glasom...koji me dodatno iziritirao...)
Ja: Mislim da ti ne razumiješ što sam htjela reći...ali nije ni važno, zadržat ću svoje mišljenje za sebe. Laku noć.

Okrenuh se na drugu stranu kreveta...i zaspem s mišlju kako ljubav mog života ima prilično površno shvaćanje mojih rapsodičnih i u pm vanserijskih razmišljanja. Ni njegovi poljupci me nisu pokolebali u isključivosti vlastitog zaključka.

Slijedeće jutro..osvanuo je moj rođendan. Imala sam osjećaj da su svi oko mene sretniji i uzbuđeniji oko toga nego ja. Zbilja mi je bilo svejedno. Jedan više-manje....ionako najvažnije stvari i situacije zbog kojih sam sretna i mogu se veseliti..su ionako tu. Moja obitelj...čovjek kojeg volim i moja mica Chili. Sve ostalo je...bonus.

Kasnije, tijekom dana...obilazila sam već 4535362779-tu trgovinu u potrazi za srebrenim jestivim sprejem za tortu, koju radim povodom rođendana, koji ćemo proslaviti uz prijatelje i u krugu obitelji.
Od jbnog Svemira, Saturna...i kojekakvih ostalih neodgovorenih pitanja u mojoj glavi...iznašla sam i još jedno novo, frustrirajuće : Kako pobogu , u zemlji ekspanzivnog razvoja..ja ne mogu pronaći taj fckng sprej!?
Raspoloženje, koje mi ni nije bilo bogznakaj...fljusnulo je još niže....Tak nisko...da sam ga mogla šutati svakim korakom.
Tjah...
U tom obeshrabrujućem trenutku..Lucian nazove: Ljubavi...želim da danas budeš skroz opuštena..sretna i bezbrižna. Danas je tvoj dan...nek ti je sretan rođendan...bez obzira znaš li što je Svemir ili ne.!
WTF!??
Zbilja mi je spustio omotavši sve u sjajni rođendanski celofan!?
Ufff...zbilja nisam u mood-u sad loptat se riječima i objašnjavanjima...i zaključila sam da mi je najbolja opcija prekinuti nesnosni trenutak. Jednostavno sam 'poklopila slušalicu'.

Uopće nisam bila ponosna na sebe. Nikad mu to nisam napravila. Nikada se nismo posvađali. Sve što se događa među nama je samo ljubav, poštovanje..razumijevanje i bezbroj predivnih trenutaka. Njegova podrška, pomoć...razumijevanje i nesebična ljubav...su nešto što sam mislila da ne postoji u životu.
Kad spustim loptu...i sagledam sebe onako, kako bi me okolina percipirala:...stara sam, bolesna..teška karaktera, tvrdoglava, kontrol-frikasta i ne baš odviše nježna....a ipak, voli me predivan muškarac, koji vidi mene, pravu mene ispod površine. Mene iskrenu, mene djetinjastu, naivnu...toplu..čvrstu, snažnu ..razboritu i vrijednu. Vrijednu pažnje, vrijednu ljubavi.
Jednom je rekao da je šteta što mi nikad nitko nije pokazao ljubav...i da će dati sve od sebe da to vidim i osjetim ostatak svog života. I zaista...učila sam..i učim..dan po dan...kako izgleda ljubav. Koja je to tek sloboda!?
Znam...možda i nekome od vas zvuči čudno..kao što je i meni nekad izgledalo...ali ljubav je fakat najveća sloboda, koju si možeš dopustiti. Ako si hrabar.
I ako naučiš kako.

Ta me spoznaja preplavila dok sam tupo sjedila u autu i odbijala njegove pozive. Instantno me zgrabio sram i krivnja...koju sam pokušala opravdati 'jezičnom barijerom'. Sigurno je to....fuckin' english...Nisam se dobro izrazila.
Osjećala sam se malom..glupavom i razmaženom.

Zgrabila sam telefon da ga nazovem, ali on je bio brži.
Javila sam se sa: Oprosti mi ljubavi...moje ponašanje je neprihvatljivo...
On: Oprosti ti meni što sam te zadirkivao...ja znam da tvoje pitanje nije bilo od čega se sastoji Svemir...već što je Svemir u općenitom smislu pojave u odnosu na nas, naš život i postojanje kao ljudske vrste! Oprosti...Volim te i ne želim te uzrujavati.

Nakon međusobnih ispričavanja i izjava ljubavi i nježnosti....pronašla sam sprej u trgovini ispred koje sam bila parkirana.
I moja svemirska torta je bila fantastična. I druženje kasnije....

I ono najvažnije...kasnije toga dana...Lucian je kleknuo ispred mene...pružio otvorenu kutijicu s prestenom i rekao : Pam, ljubavi...u ovom trenutku, za mene ,samo je jedno važno neodgovoreno pitanje: bi li se željela udati za mene i provesti sa mnom ostatak života?

Kaj da vam velim...donijela sam najslobodniju odluku ikad! Rekla sam DA!

I tak...kao i Saturn..i ja nosim prekrasan prsten...i prekrasan sam dio ekspanzirajuće ljubavi...baš kao što to i Svemir jest!

Cmok vam :*

Uredi zapis

30.01.2020. u 13:17   |   Editirano: 30.01.2020. u 13:31   |   Komentari: 19   |   Dodaj komentar