*Babinjak*

...dok smo Nina i ja, danas, radile nekakve poslovne dogovore...iznenadila me potpuno neočekivanom rečenicom.
:Znaš...nekad si zbilja ne mogu zamisliti, da jednom više neću..postojati!

Po ne znam koji put...suočena sam s ljudskim strahom od smrtnosti. Najgore mi je to što uopće ne znam reagirati na to. Što se govori ljudima kad se uplaše smrti? Što?...Mislim...ne možeš im reći : Ma daaaaaj...nećeš umrijeti! ... Kad znamo da hoće. Svi ćemo. To je 'normalno'.

Ajde...ono..da se bojiš neke dugotrajne i bolne smrti...ok, to razumijem....ali strah od pojave u kojoj više ne postojiš...mi je nepoznanica.
Barem kad sam ja osobno u pitanju. Jer, kad umrem...vjerojatno mi neće biti moguće...osjećati vlastiti nedostatak.
Zato....kad je smrt u pitanju.....razumijem jedino strah od toga...da ne ode netko moj, netko meni drag..netko, koga volim.

Ah....a kad smo kod toga, do sada, smrt mi je uzela nekoliko takvih osoba... I to boli.

Ovih dana...povijest se ponavlja.

Prije više od 20 godina...bili smo klinci iz kvarta...koji su se družili...sve dok se Dado nije razbolio. Leukemija.
Tuta, koji mu je bio najbliskiji...tih je dana , stalno bio napušen...i očajan. Pucali smo po šavovima...život je bio pred nama...ali, očito..ne pred svima jednako.
Društvo se skroz raspalo kad je Dado umro.

Nekoliko godina poslije, čula sam da je Tuta odrezao svoju dugu, masnu kosu...skinuo maslinasto zelene dronjke i marte...počeo nositi polo majice i završio fakultet.
Bila je to....dobra vijest...iako ga nigdje više nisam viđala....ni čula ništa novoga o njemu.

Zadnjih mjeseci...stara kvartovska ekipa..opet je na nogama..opet se ujedinila. To sad više nisu klinci. A malo nas je više.
Kosta se razbolio. Leukemija. Kakva je pokosila malu Noru.

Kad je nedavno Leki rekao da su hrvatski liječnici digli ruke...organizirali smo skupljanje novaca za alternativu liječenja u New Yorku! Nadali smo se mogućnosti da Kostu prime na neku pilot-metodu liječenja...a za to je trebalo skupiti puno love.
Najzad...termin 01.07., ameri su otkazali. Nisu imali dovoljno vremena napraviti studije za Kostu...a boje se i da on generalno...nema više vremena.

Vrijeme....
nekad zaista mislimo da upravljamo njime....da ga koristimo prkatično ili u dokolici....sve dok ne shvatimo, da ono uopće nije naš prijatelj..ni saveznik...ni nešto čega se ima na bacanje.
Vrijeme je...jedna nemilosrdna...bahata...i podla pojava. I ne štedi...ne oprašta...nikome.

Kosta je pao u depresiju. Povukao se u svoja četiri zida...i više nije aktivan ni na fejsu...niti odgovara na pozive i sms-ove...a njegova majka stalno plače.
:Slab je...loše je. Samo leži. Nalazi su užasni. - neki dan je plačući objašnjavala zašto se ne može do njega.

Kad sam pisala rođakinji u Michigan, koja tamo radi u bolnici...i molila je za pomoć i preporuku..nisam puno očekivala. Znam da američke bolnice i instituti imaju svoje managere, koji pregovaraju o stranim pacijentima.
Drugo jutro...dočekao me njen mail u kojem me obavještava da je pri institutu u kojem radi, vrhunski tim onkologa zainteresiran za ovaj slučaj..te da čeka povratne informacije od još dva (navodno najbolja u US)....čitavo tijelo...preplavila mi je neka očajna ...nada!
Tražila je hitno sve nalaze i informacije, prevedene na engleski...kako bi ubrzala postupak eventualnog Kostinog dolaska tamo.

Ruke su mi se tresle dok sam tražila Lekijev broj u mobu. Toliko sam bila uzbuđena...i istovremeno potresena željom da se informacije što hitnije proslijede...da od panike...nisam uspjela pronaći broj. Vrištala sam po kući, psujući i boga i mobitel...i život i vrijeme....što mi kontakti nestaju iz adresara.

Moj sin, staložen..kao i uvijek...izvuče mi mob iz ruku..prevrti imenik...i pruži mi ga nazad: Evo ...tu ti je Lekijev broj.

Zovem....pričam nesuvislo..brzo i nepovezano. Leki me smiruje...i pokušava uhvatiti što pričam.
- Pam! .... poslat ću ti jedan broj sms-om. Nazovi tog dečka...on ima kod sebe apsolutno svu Kostinu dokumentaciju, prevedenu na engleski..pa dogovori s njim sve.
:Tko je taj lik? -pitam.
-On ti je Kostin najbolji frend...i uz njega je svo ovo vrijeme...On je pregovarao i s New Yorkom. Javi mu se.
:Ok.

Zovem. Javlja se ugodan lik...i ja mu sad, nešto smirenije..objasnim što trebam i koliko brzo to trebam. Zapravo...odlučim skratiti put 'pokvarenog telefona'...i spojim direktno svoju rođakinju s njim...u nadi da će se naći opcija da Ameri Kostu prime i pokušaju liječiti.

Danas mi stigne njegov sms: Draga Pam, neizmjerno ti hvala! Poslali smo svu dokumentaciju i sada čekamo dobre vijesti. Nego...znamo li se mi?
Odgovaram: Nema potrebe za nikakvim zahvalama, pogotovo ne meni. Ako sve dobro prođe...zahvaliti treba mojoj rođakinji. Znamo li se....možda...iako mi tvoje ime i prezime ne govori puno u ovom trenutku. Sorry
: Možda bi ti bio poznatiji moj nadimak.
:Koji? (tu mi iz nekog razloga, padne iskrica na pamet ...pa pomislih, ajme...nedajbože)
: Tuta!

:Tuta!!???..Onaj Tuta... Dadin ?
:Taj Pam, taj!
:Isuse...ponavlja li se povijest Tuta!?
:Ne znam...nadam se da ne!

Dogovorili smo susret sad koji dan....nakon više od 20 godina.....no okolnosti, koje nas opet zbližavaju....
ulijevaju strah u kosti.

Strah od smrti.




Link

go, pam...go! takvi ko ti nemaju vremena mislit na smrt...u pravu si..treba o njoj razmišljati jedino ak nas ne daj bože dohvati onak okrutno da nas baci u krevet, pa da smo nemoćni i ovisimo o drugima? to mi je nepodnošljivo i mislim da se s tim ne bih mogla nosit (zato sam i zamolila kćeri za eutanaziju i nizozemsku)! grdo je kad odlaze mladi ljudi...ja bih rado da sve ide po redu! dakle, čekaj na red...ima nas koji smo prije na redu! i baš zato kaj mislim da vrijeme ne treba tratit, idem off van u šetnju...udahnut svoj djelić neba, zraka i ostalih pripadajućih bića! želim vam svima da uspijete u nakani produžetka jednog mladog života!

Tak je mai...bravo! Kad već vrijeme fura svoj plan...iskoristi ga najugodnije što možeš..dok ti dozvoljava. I hvala na željama...nadam se snazi ujedinjenih emocija. Možda pomogne produžiti taj život :)