*Babinjak*

..kad je Simke uzeo starom auto..samo za na cugu, nitko nam nije vjerovao što se dogodilo. Bio je to čvenk u trenirkama i japankama. Kvartovska kava u jutarnjim satima, subota..klasika.
Jasna se jedva dovukla, kose čupavo pokopčane fluorescentnom kopčom, natečena lica i s tamnim sunčanim naočalama.
-Trebam kavu! Pričat ću kad popijem kavu! - jedva da se moglo razaznati riječi u njenu promuklu glasu.
Zvonac je došao, kao i uvijek...upicanjen. Taj ni na plac ne ode, a da ne nabaci neki šminkerski look. Pod rukom, nosio je novi broj Auto Kluba i udobno se smjestio u pletenu fotelju ..naše kvartovske terase.

Dok je Jasna uzdisala zbog burno provedene noći...Zvonac i ja smo zafrkavali Simkea, komentirajući novi auto njegova starog.
-Evo gle...piše u Auto Klubu da je na zadnjem mjestu u svojoj klasi! - Zvonac je pročitao članak na glas.
: Daj kaj ti je...stari mi je zatreskan u ovaj auto. Na večer ga pokriva dekom..u garaži!!! Mušice skida štapićima za uši!! Kaj da ti velim...i sad je sigurno na iglama kaj sam uzeo auto za tu..po kvartu! - objašnjavao je Simke.
-Fakat, zakaj si uopće uzimal auto ..za doći do ovdje?? - uključi se Jasna.
:Pa..otkad ga je stari kupil, nisam ga ni provozao. Ja sam platio osiguranje, pa starom malo pilim živce žicajući vožnju. Ne može me odbit, ali mi štopa vrijeme...ehehhe! Rekao sam da se vraćam za pol sata!

Jasna je, nakon nekoliko gutljaja kave, počela prepričavati prošlu noć. Zaključila je da se nikad nije bolje provela...a samo zato kaj je sve bilo spontano!
-E to su mi najjače situacije! Te..spontane! Neplanirane. I uvijek ispadne super...ma o čemu da se radi! - prokomentiram.
: Je...fakat! Se sjećaš Simke, kad smo s kave....otišli stopat' do Zadra?...E to je bio najbolji provod...ikad! - Zvonac se prisjeti avanture.
- Bome, to je bilo zakon! - složi se Simke.
-Nego....ej ljudi...kad smo već kod spontanih avantura....ajmo na kavu..recimo...u Crikvu! Sad! - Simke razvuče neki zavodnički cerek.
Jasna podigne naočale s nosa i uputi upitan pogled...a Zvonac i ja u isti glas : Sad????
-Sad! - odvrati Simke.
: Ma daj...ti si lud. A kak bi išli? Autom tvog starog???-naruga se Zvonac.
-Jel' auto tu? Je. Jesu li ključevi kod mene? Jesu. Jel' imamo love? Imamo. ...Ja ne vidim problem!! - Simke navali.

Pogledamo se međusobno...onako..neodlučno...a onda Jasna prasne u smijeh! - Ko ga jebe...ajmo!
U tom trenutku...prasnemo svi zajedno u smijeh...suknemo svoje kavice do kraja...potrpamo se u auto..i krenemo prema Crikvi.
Starom cestom.

Putem smo se ..uglavnom, kreveljili. Zvonac je prčkal po radiu, Jasna je zanovjetala na izbor muzike...ja sam na svaku drugu vikala: Daj pojačaj!!...a Simke je svako malo najavljivao : evo...čim dođemo do neke dobre dionice...vidjet ćete kako ide ova mrcina!!!
-Evo...evo...gledajte sad....! Samo pinku stisnem gas..i zvijer grabiiiiiii...!! Jel' osjetite vi ovo??? - Simke se totalno ufurao u vožnju, fokusiran na brzinu...a nas to uopće nije zanimalo. Smijali smo se Jasninoj žutoj haljini na lokalnoj svadbi, koje se Zvonac prisjetio!
-Daj..pederu...kaj ti znaš!? Tu je haljinu nosila Miss!! - Jasna se branila.
:Slažem se, ono zaslužuje titulu 'Miss'....recimo ..neukusa!! - Zvonac se glasno cerio.

U trenutku ..kad sam i ja htjela odvaliti smijeh na taj komentar...bez obzira na to kaj sam držala Jasni štangu....krajičkom oka...ugledam nešto veliko, tamno..i balasto...što se prilično brzo približavalo cesti. Iz obližnjeg šumarka.
-K...-aj je ono? ...Simke !!! - vrisnem.

Simke je svom snagom stisnuo kočnicu. Zalijepili smo se za siceve i odjednom svi šutke gledali u prizor na cesti.
Pred nas...dotrčao je...a potom se zaustavio...i propeo na zadnje noge...ogroman, smeđi..krznavi...medvjed!
Škripa guma...ostavila je dugačak trag kočenja za nama....no bili smo u velikoj brzini i Simke nije uspio stati na vrijeme.

Zaprepašteno smo gledali pred sebe...napetih mišića..svjesni da ćemo ga udariti.
U slijedećem trenutku...ogromna..balasta masa...strovalila se preko haube...i kroz šajbu..mogli smo sasvim izbliza...vidjeti njegovu njušku...i njegov pogled.
Kriknuo je.
Zaustavili smo se.
Skamenjeni...sjedili smo nepomično...ne znajući što nam je činiti. Ovo ne očekuješ. Bome ni ne istrčavaš van.
Medvjed se strovalio pred auto...i više ništa nismo vidjeli. Osim dobro natučene i udubljene haube.

-Koji...kurac!? - prestravljeno...ali vrlo tiho..zausti Simke.
-Kaj smo ga ubili??? - zacvili Jasna.
-Jebote....ej...ovo je grijeh! ...Mislim..ne grijeh, kak se kaže....(pucka prstima)...no?..Znate o čemu pričam??..Ne smiješ ubiti medvjeda! Možeš dobiti kaznu!! ...No..kak se kaže? ...Prekršaj! Ovo je prekršaj. Kazneni! - uspaničio se Zvonac.
-E...ubit će me stari!! - Simke se primi za glavu.
-Daj odi malo u rikverc...da ga vidimo! Možda je živ! - predložim.

Kad smo krenuli u nazad...medvjed se podigne u neki sjedeći položaj...i ostane tako..nekoliko sekundi, sjediti..nepomično.
Opet smo prestravljeno buljili u njega. Šutke.
Nitko nije imao nikakvu ideju...a onda se medvjed odjednom podigne na sve četiri...otrese glavom...pogleda prema nama...i krene.
Krene prema autu.

-Kaj radi ???? Kaj radi??? - Jasna je počela vrištati.
-Điz...ide prema nama....napast će nas! - knedla mi prođe kroz grlo!
-Gas...gas.....zaobiđi ga! Daj vozi Simke..jebote!! - Vikne Zvonac.

I Simke stisne gas. Zaobišli smo ga lako. Mirno nas je promatrao.
Na pristojnoj udaljenosti...zaustavili smo se promatrajući što će se dogoditi. Na cesti nije bilo nikoga. Čak ni slučajnih promatrača. Osjećao se očaj, nevjerica i šok...među nama.
Medvjed je..prvo polagano...s noge na nogu...hodao po cesti...a zatim je trkom..pobjegao nazad u šumu.
Odahnuli smo. Dobro je. Nismo ga ubili.

-Idemo doma! - Sinke okrene auto..i krenemo nazad, prema Zagrebu.

Većim dijelom puta...šutjeli smo. Jasna je grickala nokte, buljeći u daljinu kroz prozor. Zvonac je podbočio glavu o svoju šajbu, Sinke je vozio neviđeno sporo...a ja sam čupkala konac sa šava na rukavu...razmišljajući o medvjedu. Bilo mi je strašno žao. Sigurno ga boli. Ipak smo ga udarili..ono..autom! .. Nadala sam se u sebi..da neće podleći nekim unutrašnjim ozljedama.

-Kaj ćeš reći starom..za haubu? - Zvonac promuklo upita Simkea.
Tajac.
Jasna i ja načulismo uši.
-A kaj!?... Kaj da mu velim? ..Gle stari...odem ja u kvart na kavu...ono..na pol sata....i udarim...pazi...medvjeda! Medvjeda..jebote!.....Da mu to velim? - Izvali Simke ironično.
Na trenutak smo šutjeli...ali zvučalo je tako..prokleto nevjerojatno..i smješno...da nismo mogli izdržati...i svi odvalimo od smijeha.
-Ako zovem muriju za ovo...platit ću još i kaznu! ..Koliko košta..jebeni medvjed??? - nastavi Simke...a nama je to bilo još smješnije. Zapravo...mislim da smo se smijali sumanuto...nabijeno adrenalinom od šoka. Možda i nije bilo tako smiješno....ali je bilo oslobađajuće.

Simke nikad starom nije rekao što se zaista dogodilo! Preuzeo je krivnju..rekavši mu da je ostavio auto u brzini i zaletio se u kontenjere za smeće.

A mi...toga se ponekad sjetimo...onako...subotom na kavi. U kvartu.
Spontano.

jel to sigurno medvjed bio

drugi put mu zaprijeti Nadanom